Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1757/19 (Bosna i Hercegovina – Ministarstvo odbrane)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Javna vlast
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1757/19

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1757/19, rješavajući apelaciju Bosne i Hercegovine – Ministarstva odbrane, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Bosne i Hercegovine – Ministarstva odbrane.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 127040 18 Gž od 17. januara 2019. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Novom Travniku, koji je dužan da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Novom Travniku da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Bosna i Hercegovina – Ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine kao zakonski zastupnik, podnijela je 18. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 127040 18 Gž od 17. januara 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i tuženog Zavoda za zdravstveno osiguranje SBK (u daljnjem tekstu: Zavod) zatraženo je 8. jula 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Zavod su odgovor na apelaciju dostavili 14. odnosno 17. jula 2020. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 127040 17 P od 14. augusta 2018. godine Zavod je obavezan da apelantici isplati iznos od 6.241,12 KM na ime manje refundirane naknade plaće i doprinosa za vrijeme privremene spriječenosti za rad, od čega na ime naknade neto plaće iznos od 4.306,37 i na ime doprinosa iznos do 1.934,75 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate, uz naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

6. Apelantica je 9. juna 2017. godine podnijela tužbu protiv Zavoda radi isplate duga jer je apelantica, kao poslodavac, za zaposlenika, čija je privremena spriječenost za rad bila duža od 42 dana (period od 1. septembra do 31. decembra 2015. godine i od 1. januara do 30. aprila 2016. godine), isplatila neto plaće i pripadajuće doprinose u skladu sa Zakonom o zdravstvenom osiguranju FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o zdravstvenom osiguranju). U tužbi je navedeno da je Zavod odbio apelanticin zahtjev za refundiranje traženog iznosa pozivajući se na Pravilnik o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknade plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad (u daljnjem tekstu: Pravilnik), i to na član 11. kojim je propisano da je rok za podnošenje zahtjeva za povrat naknade 90 dana od dana isplate plaće, a da je zahtjev podnesen van tog roka, odnosno 15. septembra 2016. godine.

7. Tokom postupka je provedeno vještačenje po vještaku finansijske struke, kojim je utvrđen tačan iznos uplaćenih sredstava koji pada na teret Zavoda kao u izreci presude. Iz obrazloženja proizlazi da nalazu vještaka niko od parničnih stranaka nije prigovorio, ali se Zavod tokom postupka pozivao na odredbe Pravilnika i činjenicu da apelantica zahtjev za refundiranje duga nije dostavila u propisanom roku od 90 dana.

8. Prvostepeni sud je prilikom odlučenja, između ostalog, naveo da je obaveza poslodavca da obračunava i isplaćuje naknadu plaće za zaposlenika za prvih 42 dana privremene spriječenosti za rad zbog bolesti propisana odredbom člana 56. stav 1. Zakona o zdravstvenom osiguranju, a članom 56. st. 3. i 4. istog zakona propisana je obaveza da pravna i fizička lica obračunavaju i isplaćuju zaposleniku naknadu plaće, a istekom 42 dana bolovanja na teret sredstava nadležnog kantonalnog zavoda osiguranja, koji je dužan zaposleniku isplatiti naknadu plaće, kao i uplatiti doprinose za obavezna osiguranja po stopama iz člana 10. Zakona o doprinosima, a shodno članu 6. Zakona o doprinosima naknada plaće ide na teret kantonalnog zavoda zdravstvenog osiguranja, te kantonalni zavod treba da refundira naknadu koja se sastoji od doprinosa iz osnovice i neto naknade.

9. Općinski sud se zatim pozvao i na odredbu člana 46. Zakona o osiguranju koja propisuje da se naknada plaće utvrđuje od osnovice za naknadu koju čini plaća isplaćena osiguraniku za mjesec koji prethodi mjesecu u kojem nastupi slučaj na osnovu kojeg se stječe pravo na naknadu. Shodno navedenom zakonskom okviru, Općinski sud je zaključio da odredba člana 11. Pravilnika kojom je propisan rok od 90 dana za podnošenje zahtjeva za povrat naknade od dana isplate plaće nije u skladu s odredbama člana 56. stav 4. Zakona o zdravstvenom osiguranju. Prema ocjeni Općinskog suda, kantonalni zavod za zdravstveno osiguranje nije ovlašten da odlučuje o plaćanju ili neplaćanju, odnosno refundiranju ili nerefundiranju navedenih potraživanja, odnosno provedbenim aktima koje donosi nije ovlašten da određuje da će refundirati samo neto naknadu, a da su doprinose obavezni uplatiti poslodavci iz svojih sredstava, već je obavezan refundirati potraživanja.

10. Kako je Zakon o zdravstvenom osiguranju akt više pravne snage u hijerarhiji pravnih akata u odnosu na Pravilnik, kao akt niže pravne snage, to se obračun i isplata plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad, prema mišljenju Općinskog suda, treba vršiti na osnovu odredbe člana 47. stav 2. Zakona o zdravstvenom osiguranju.

11. Kako je tokom postupka nesporno utvrđeno da je apelantica svom zaposleniku koji je bio privremeno spriječen za rad preko 42 dana izvršila uplatu plaće u iznosu od 80% osnovice plaće i uplatila doprinose za taj iznos, što je nesporno potvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

12. Općinski sud je naveo da rokovi na koje se Zavod poziva iz Pravilnika nisu prekluzivni rokovi, niti rokovi određeni zakonom, pa ne mogu biti razlog i osnov da se odbije tužbeni zahtjev jer se u konkretnom slučaju radi o regresnoj tužbi za isplatu novčanih potraživanja čija zastara nastupa u roku od tri godine.

13. Općinski sud je primjenom člana 34. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama i naknadama), te člana 46. stav 1, člana 47. stav 3. člana 55, člana 56. st. 3. i 4. i člana 57. Zakona o zdravstvenom osiguranju, te člana 55. i člana 56. stav 3. Zakona o zdravstvenom osiguranju KSB odlučio kao u izreci presude.

14. Odlučujući o apelanticinoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude Kantonalni sud je Presudom broj 51 0 P 127040 18 Gž od 17. januara 2019. godine uvažio žalbu Zavoda i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.

15. Kantonalni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je apelantica izvršila plaćanje naknade plaće zbog privremene spriječenosti za rad preko 42 dana svom zaposleniku za relevantni period, te obavezne doprinose na te naknade. Međutim, prema ocjeni Kantonalnog suda, ne može se prihvatiti zaključak prvostepenog suda da kantonalni zavod nije ovlašten da odlučuje o plaćanju ili neplaćanju, odnosno refundiranju ili nerefundiranju navedenih potraživanja. U vezi s tim Kantonalni sud je naveo da je nadležnost u oblasti zdravstva na području FBiH podijeljena između entiteta i kantona, pa su shodno tome u okviru kantona obrazovani zavodi za zdravstveno osiguranje koji u svojoj nadležnosti imaju ovlaštenje da određuju visinu naknade plaće i doprinosa na teret kantonalnog zavoda. Kantonalni sud je podsjetio da je Pravilnikom, između ostalog, regulirano pravo na naknadu plaće i doprinosa za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog bolesti ili povreda, kada se naknada isplaćuje na teret sredstava zavoda, pa je odredbom člana 3. propisano da osnovica za obračuna naknade plaće čini neto plaća osiguranika za mjesec koji prethodi mjesecu u kojem je nastupila privremena spriječenost. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pogrešno zaključio da je član 11. Pravilnika u suprotnosti sa članom 56. stav 4. Zakona o zdravstvenom osiguranju SBK. Naime, kako je naglasio Kantonalni sud, članom 11. Pravilnika reguliran je rok od 90 dana u kojem se može podnijeti zahtjev za povrat novčanih sredstava.

16. Shodno tome, članom 56. stav 2. Zakona o zdravstvenom osiguranju SBK nije propisan rok u kojem se može podnijeti zahtjev za povrat, već je rok propisan Pravilnikom. „Istim članom je regulirano da provedbene propise o načinu ostvarivanja prava na nadoknadu plaće koja se isplaćuje na teret sredstava kantonalnog zavoda donosi Upravni odbor Zavoda koji je donio Pravilnik koji regulira rok za podnošenje zahtjeva. Iz označenih odredbi proizlazi da se na teret sredstava Zavoda obračunava bruto naknada plaće, a bruto plaća se sastoji od doprinosa iz osnovica i neto plaće, što znači da tužbeni zahtjev kojim se traži refundacija manje isplaćenih plaća i obračunatih i isplaćenih doprinosa na plaću nije osnovan“, zbog čega je odlučeno kao u izreci presude primjenom člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelantica smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelantica tvrdi da je njen tužbeni zahtjev osnovan te detaljno pojašnjava o kakvoj se problematici radi. U tom pravcu naglašava da je sporno pitanje regulirano Zakonom o zdravstvenom osiguranju jer je članom 34. Zakona o plaćama i naknadama propisano pravo na naknadu za vrijeme privremene spriječenosti za rad do 30 dana, odnosno da se pravo na naknadu preko 30 dana ostvaruje na osnovu propisa koji tu oblast uređuje prema mjestu uplate doprinosa zaposlenog. Apelantica se iscrpno poziva i citira odredbe Zakona o zdravstvenoj zaštiti, Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, Zakon o doprinosima, Pravilnik o načinu obračunavanja i uplate doprinosa. Apelantica, prije svega, ukazuje da se Pravilnik koji je u konkretnom slučaju primijenjen nije mogao primijeniti u konkretnom slučaju budući da je on stupio na pravnu snagu 1. marta 2016. godine, a zahtjev se odnosi na period prije njegovog stupanja na snagu. Zatim apelantica ukazuje da Zakonom o zdravstvenom osiguranju nije propisan rok u kome poslodavac mora podnijeti zahtjev za refundiranje isplaćenog iznosa na ime bolovanja, odnosno kako tim zakonom nije određena sankcija koja bi otežala apelanticin položaj kako u materijalnom tako i u procesnom smislu, to se provedbenim aktom ne može derogirati pravo koje je utvrđeno Zakonom o zdravstvenom osiguranju, niti propisivati rokovi koji bi za posljedicu imali prekluziju u ostvarivanju tog prava.

b) Odgovori na apelaciju

18. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je odluka donesena uz poštovanje optimalnih i predvidivih rokova, te da je postupak pred tim sudom okončan u razumnom roku, uz poštovanje prava na pravično suđenje i imovinu s prijedlogom da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Zavod se u odgovoru na apelaciju osvrnuo na apelanticine prigovore koje je ocijenio neosnovanim jer je Pravilnikom određen rok za podnošenje zahtjeva koji apelantica nije ispoštovala, pa je stoga pravilno odbijen apelanticin tužbeni zahtjev.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 50/08, 35/09, 75/09, 32/12, 42/12, 50/12, 32/13, 87/13, 75/15, 88/15, 16/16, 94/16, 72/17, 25/18, 32/20 i 65/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 50/08, 35/09, 75/09, 32/12, 42/12, 50/12, 32/13, 87/13, 75/15, 88/15, 16/16 i 94/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 34.

(Naknada za bolovanje) (1) Zaposleni u institucijama Bosne i Hercegovine ima pravo na naknadu za vrijeme privremene spriječenosti za rad (bolovanje) do 30 dana u visini osnovne neto plaće isplaćene za prethodni mjesec.

(2) Za obračun naknade bolovanja za više od 30 dana primjenjuju se propisi kojima se uređuje ova oblast prema mjestu uplate doprinosa zaposlenog.

21. Zakon o zdravstvenom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 30/97, 7/02, 70/08, 48/11, 100/14 – odluka US i 36/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o zdravstvenom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 30/97, 7/02, 70/08, 48/11 i 100/14 – odluka US) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 46.

Naknada plaće utvrđuje se od osnovice za naknadu koju čini plaća isplaćena osiguraniku za mjesec koji prethodi mjesecu u kojem nastupi slučaj na osnovu kojeg se stiče pravo na naknadu.

Ako u mjesecu koji prethodi mjesecu u kojem je nastupio slučaj na osnovu koga se stiče pravo na naknadu osiguranik nije ostvario plaću, kao osnovica za naknadu uzima se prosječna plaća na nivou kantona za odgovarajući mjesec.

Kada osiguranik prima naknadu plaće neprekidno duže od tri mjeseca, osnovica za utvrđivanje naknade iz st. 1. i 2. ovog člana valorizira se saglasno prosječnom porastu plaća zaposlenih kod pravnog, odnosno fizičkog lica, ako je taj porast veći od 5%.

Naknada plaće prema stavu 3. ovog člana, pripada osiguraniku od prvog dana idućeg mjeseca po isteku tri mjeseca neprekidnog korišćenja naknade plaće, ako je ispunjen uslov za povećanje naknade.

Upravni odbor kantonalnog zavoda osiguranja će općim aktom bliže propisati način utvrđivanja valorizacije osnovice za naknadu plaće iz stava 3. ovog člana. Član 47.

Naknada plaće određuje se u visini od najmanje 80% osnovice za naknadu s tim da ne može biti niža od iznosa minimalne plaće važeće za mjesec za koji se utvrđuje naknada.

Naknada plaće iznosi 100% od osnovice za naknadu:

1. za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog povrede na radu ili odoljenja od profesionalne bolesti, 2. za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog bolesti i komplikacija prouzrokovanih trudnoćom i porođajem, 3. za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog transplantacije živog tkiva i organa u korist druge osobe.

Visinu naknade plaće i najviši iznos naknade plaće koja se isplaćuje na teret kantonalnog zavoda osiguranja utvrđuje upravni odbor kantonalnog zavoda osiguranja.

Član 56.

Naknadu plaće iz člana 42. tač. 1. i 2. ovog zakona obračunava i isplaćuje osiguraniku na teret svojih sredstava:

1. pravno ili fizičko lice za prvih 42 dana bolovanja kao i za vrijeme dok se osiguranik nalazi na radu u inozemstvu na koje ga je uputilo pravno ili fizičko lice, 2. preduzeće za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida, odnosno pravno ili fizičko lice za rad osiguranika invalida za prvih sedam dana bolovanja. Visinu naknade plaće iz stava 1. ovog člana utvrđuje općim aktom nadležni organ pravnog lica, odnosno fizičko lice.

Član 57.

Naknada plaće u vezi s korišćenjem zdravstvene zaštite iz člana 42. tač. 3. do 5. ovog zakona isplaćuje se osiguraniku na teret sredstava kantonalnog zavoda osiguranja od prvog dana korišćenja prava.

Naknadu plaće iz stava 1. ovog člana obračunava i isplaćuje pravno odnosno fizičko lice, tim da je kantonalni zavod osiguranja obavezan vratiti isplaćenu naknadu u roku od 45 dana od dana prijema zahtijeva za povrat.

Provedbene propise o načinu ostvarivanja prava na naknadu plaće iz stava 1.

ovog člana donijet će upravni odbor kantonalnog zavoda osiguranja.

22. Zakon o zdravstvenom osiguranju („Službene novine Srednjobosanskog kantona“ br.13/00, 13/02, 11/04, 5/05, 12/09, 10/12 i 12/15), preuzet sa http://www.zzo-ksbsbk.com.ba/index.php/zakon-zzo-sbk-ksb, u relevantnom dijelu glasi:

I - OSNOVNE ODREDBE

Član 1.

Zdravstveno osiguranje, kao dio socijalnog osiguranja građana, čini jedinstveni sistem u okviru koga građani ulaganjem sredstava, na načelima uzajamnosti i solidarnosti, obavezno u okviru Srednjebosanskog kantona (u daljem tekstu Kantona) osiguravaju ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu i druge oblike osiguranja na način koji je utvrđen ovim zakonom, drugim zakonima i propisima donesenim na osnovu zakona.

U okviru Kantona, sredstva za zdravstveno osiguranje mogu se ulagati i na dobrovoljnoj osnovi.

Član 55.

Naknadu plaće iz člana 41. tačke 1. i 2. ovog zakona obračunava i isplaćuje osiguraniku na teret svojih sredstava:

1. pravno ili fizičko lice za prvih 42 dana bolovanja kao i za vrijeme dok se osiguranik nalazi na radu u inozemstvu na koje ga je uputilo pravno ili fizičko lice, 2. preduzeće za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida, odnosno pravno ili fizičko lice za rad osiguranika invalida za prvih sedam dana bolovanja. Visinu naknade plaće iz stava 1. ovog člana utvrđuje općim aktom nadležni organ pravnog lica, odnosno fizičko lice.

Član 56.

Naknada plaće u vezi s korišćenjem zdravstvene zaštite iz člana 41. Tačke od 3. do 5. ovog zakona isplaćuje se osiguraniku na teret sredstava Kantonalnog zavoda osiguranja od prvog dana korišćenja prava.

Naknadu plaće iz stava 1. ovog člana obračunava i isplaćuje pravno odnosno fizičko lice, tim da je kantonalni zavod osiguranja obavezan vratiti isplaćenu naknadu u roku od 45 dana od dana prijema zahtijeva za povrat.

Provedbene propise o načinu ostvarivanja prava na naknadu plaće iz stava 1.

ovog člana donijet će Upravni odbor Kantonalnog zavoda osiguranja.

23. Pravilnik o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad osiguranika Zavoda za zdravstveno osiguranje KSB/SBK („Službene novine Srednjobosanskog kantona“ broj 2/16), preuzet sa http://www.zzo-ksbsbk.com.ba/index.php/zakon-zzo-sbk-ksb, u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim pravilnikom utvrđuju se uvjeti, način i postupak ostvarivanja prava na naknadu plaće, za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog bolesti ili povrede, kada se ta naknada isplaćuje na teret sredstava Zavoda za zdravstveno osiguranje KSB/SBK (u daljnjem tekstu: Zavod).

Član 3. stav (2) Osnovicu za obračun naknade plaće čini neto plaća osiguranika za mjesec koji prethodi mjesecu u kojem je nastupila privremena spriječenost za rad. (…) Član 9.

Zahtjev za povrat isplaćene naknade plaće poslodavci predaju u Poslovnicu Zavoda prima mjestu sjedišta obveznika uplate doprinosa ukoliko je obveznik sa području Kantona.

U slučaju kada obveznik ima sjedište van područja KSB/SBK zahtjevi se predaju u poslovnici Zavoda prema mjestu prebivališta osiguranika.

Član 11.

Rok za podnošenje zahtjeva za povrat naknade plaće uz dokumentaciju navedenu u članu 9. ovog Pravilnika je 90 dana od dana isplate plaće.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 51 0 P 127040 18 Gž od 17. januara 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticin zakonski zastupnik je primio 18. februara 2019. godine, a apelacija je podnesena 18. aprila 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

29. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Ustavni sud konstatira da se predmetni postupak odnosi na isplatu duga, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode u kojem apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

32. Imajući u vidu pitanje koje se predmetnom apelacijom postavlja, Ustavni sud ukazuje na vlastitu praksu zauzetu u predmetu broj AP 120/19, koji je pokretao slično činjenično i pravno pitanje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 120/19 od 9. septembra 2020. godine, tačka 26, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Predmet apelantovog tužbenog zahtjeva (BiH – VSTV) u citiranom predmetu se odnosio na isplatu razlike između iznosa koji je apelant isplatio zaposleniku u skladu s odredbom člana 47. stav 1. Zakona o zdravstvenom osiguranju i iznosa koji mu je tuženi (Zavod zdravstvenog osiguranja USK) refundirao u skladu s Odlukom o utvrđivanju najvišeg iznosa naknade plaća (Odluka). Redovni sudovi su odbili tužbeni zahtjev uz obrazloženje da je navedena odluka donesena na osnovu ovlaštenja iz člana 47. stav 3. i člana 57. stav 3. Zakona o zdravstvenom osiguranju. Ustavni sud je u citiranom predmetu utvrdio kršenje apelantovog prava na pravično suđenje jer je utvrđeno da su redovni sudovi obrazložili da je odluka koju je donio Zavod zdravstvene zaštite USK zakonita s formalnog aspekta, s obzirom na to da je donesena na osnovu izričitog zakonskog ovlaštenja, pri čemu nisu problematizirali materijalno-pravnu zakonitost takve odluke. Ustavni sud je u citiranom predmetu, između ostalog, istakao da odredbe Zakona o zdravstvenom osiguranja daju diskreciono pravo upravnim odborima kantonalnih zavoda osiguranja da svojim odlukama utvrde „visinu naknade plaće i najviši iznos naknade plaće“, ali da se upravni odbor kantonalnog zavoda osiguranja pri donošenju odluke, kao podzakonskog akta, mora kretati u zakonom propisanim okvirima Zakona o zdravstvenom osiguranju. Ustavni sud je u citiranom predmetu zaključio da su redovni sudovi bili dužni da, pored formalnog, ocijene i materijalno-pravni aspekt zakonitosti odluke, te da su, propuštanjem vršenja te dužnosti, uprkos apelantovim prigovorima u tom pravcu, redovni sudovi povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje.

33. Ustavni sud zapaža da se tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju odnosi na refundiranje novčanih sredstava koje je apelantica isplatila svom zaposleniku (neto plaća i pripadajući doprinosi) koji je privremeno bio spriječen za rad duže od 42 dana, te da je tužbeni zahtjev odbijen, ali u konkretnom slučaju zbog propuštanja roka u kojem je apelantica, kao poslodavac, trebalo da podnese zahtjev za isplatu. Naime, Ustavni sud zapaža da se apelantica prvo obratila Zavodu koji je odbio zahtjev pozivajući se na odredbu člana 11. Pravilnika, uz obrazloženje da apelantica nije ispoštovala rok iz člana 11. Pravilnika (vidi Relevantne propise), nakon čega je apelantica pokrenula parnični postupak protiv Zavoda radi isplate/refundiranja duga, ali je i tužbeni zahtjev odbijen osporenom presudom Kantonalnog suda. Kantonalni sud je, obrazlažući neosnovanost tužbenog zahtjeva, između ostalog, ukazao na podjelu nadležnosti u oblasti zdravstvenog osiguranja (što nije sporno), te da je Zavod imao zakonsko ovlaštenje da donese Pravilnik kojim će urediti postupak i način ostvarivanja prava na nadoknadu plaća koja se isplaćuje na teret kantonalnog zavoda i da je shodno tome Zavod donio Pravilnik kojim je propisao rok od 90 dana od dana isplate plaće u kojem poslodavac podnosi zahtjev za povrat novčanih sredstava. Kantonalni sud je ukazao i da članom 56. stav 2. Zakona o zdravstvenom osiguranju SBK nije propisan nikakav rok u kojem se može podnijeti zahtjev, te da je u tom pravcu proizvoljan stav prvostepenog suda da član 11. Pravilnika nije usklađen s navedenim zakonom. Kantonalni sud je također naveo da „iz označenih odredbi proizlazi da se na teret sredstava zavoda obračunava bruto naknada plaće, a bruto plaća se sastoji od doprinosa iz osnovice i neto plaće, što znači da je tužiočev zahtjev za refundaciju manje isplaćenih plaća i obračunatih i isplaćenih doprinosa na plaće nije osnovan“.

34. U vezi s datim obrazloženjem Ustavni sud, prije svega, zapaža da tokom postupka nije bila sporna visina potraživanja, niti način obračuna duga. Naime, tokom postupka je provedeno vještačenje kojim je utvrđen precizan iznos novčanih sredstava koji je apelantica uplatila zaposleniku na ime privremene spriječenosti za rad preko 42 dana (plaća i doprinosi), te je shodno tome utvrđen iznos koji je Zavod dužan refundirati na ime plaće i doprinosa. Ustavni sud zapaža da nalazu vještaka niko od parničnih stranaka nije prigovorio (vidi tačku 7. ove odluke) tako da visina potraživanja, odnosno način obračuna duga nije sporan. Dakle, osnovni prigovor Zavoda se odnosio na propuštanje roka iz člana 11. Pravilnika u kojem je apelantica trebalo da podnese zahtjev, zbog čega je apelantici uskraćeno pravo na refundiranje duga. U tom pravcu Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud prilikom odlučenja imao u vidu odredbe Zakona o zdravstvenom osiguranju i kantonalnog zakona o zdravstvenom osiguranju koje daju ovlaštenje Upravnom odboru Zavoda da donosi provedbene propise o načinu ostvarivanja prava na naknadu plaće. Ustavni sud smatra da to nije sporno. Međutim, provedbeni akt Upravnog odbora Zavoda mora biti usklađen s višim pravnim aktom, u konkretnom slučaju Zakonom o zdravstvenom osiguranju, a ne obratno kako to proizlazi iz obrazloženja Kantonalnog suda. Naime, obrazloženje Kantonalnog suda da Zakonom o zdravstvenom osiguranju SBK nije propisan rok za podnošenje zahtjeva, već da je rok propisan Pravilnikom, te da se u tom slučaju ne može govoriti o neusklađenosti Pravilnika sa Zakonom o zdravstvenom osiguranju, suprotno je pravilu o hijerarhiji pravnih akata koje podrazumijeva da akt niže pravne snage mora biti usklađen s aktom više pravne snage.

35. Ustavni sud zatim ukazuje na odredbu člana 57. stav (2) Zakona o zdravstvenom osiguranju koja izričito propisuje da je kantonalni zavod osiguranja obavezan vratiti isplaćenu naknadu poslodavcu. Dakle, iz zakona proizlazi izričita obaveza kantonalnog zavoda da vrati naknadu poslodavcu. Istu obavezu propisuju i odredbe člana 56. stav (2) Zakona o zdravstvenom osiguranju SBK. U konkretnom slučaju ta obaveza nije izvršena zbog podnošenja zahtjeva van roka koji je Upravni odbor Zavoda propisao Pravilnikom. Ustavni sud zapaža da Zakon o zdravstvenoj zaštiti ne propisuju bilo kakav rok u kojem je poslodavac dužan da podnese zahtjev za refundiranje novčanih sredstava nadležnom kantonalnom zavodu, osim roka od 45 dana od dana podnošenja zahtjeva u kojem je nadležni zavod dužan da refundira sredstva. Shodno tome, postavlja se pitanje da li je Upravni odbor Zavoda imao ovlaštenje da propisuje rok za poslodavca ako takav rok ne propisuje zakon, odnosno da li je Upravni odbor Zavoda imao ovlaštenje da rokom ograniči ostvarivanje zagarantiranog prava. Ustavni sud podsjeća da je prilikom ispitivanja opravdanosti iznesenih apelanticinih prigovora izvršio uvid u nekoliko sličnih provedbenih pravnih akata kantonalnih zavoda zdravstvenog osiguranja kojima su regulirani način i uvjeti podnošenja zahtjeva za refundiranje novčanih sredstava za vrijeme privremene spriječenosti za rad osiguranika (KS, USK, HNK i ZDK), koji su mu bili dostupni, a koji uopće ne propisuju rok u kojem je poslodavac dužan da podnese zahtjev za refundiranje novčanih sredstava.

36. Shodno svemu iznesenom, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud odbio apelanticin tužbeni zahtjev, a da odredbu člana 11. Pravilnika nije sagledao s materijalno-pravnog aspekta, odnosno nije ispitao da li je takvo ograničenje opravdano i u skladu sa Zakonom o zdravstvenom osiguranju, a ne obratno, kako je to učinio Kantonalni sud, odnosno da li takvo ograničenje suštinski može dovesti do potpunog gubitka apelanticinog prava na refundiranje isplaćenih sredstava koje joj je garantirano Zakonom. Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu iz Odluke broj AP 120/19, smatra da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju prilikom odlučenja bio u obavezi da, pored formalnog, ocijeni i materijalno-pravni aspekt zakonitosti Pravilnika (član 11), a takav propust je doveo do kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje.

37. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, upravo imajući u vidu materijalno-pravni aspekt člana 11. Pravilnika, usvojio apelanticin tužbeni zahtjev (vidi tač. 9–12 ove odluke).

38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

39. S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud ne smatra da je potrebno posebno razmatrati apelanticine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da je osporenom odlukom Kantonalnog suda došlo do kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Kantonalni sud, uvažavajući žalbu Zavoda, odbio apelanticin tužbeni zahtjev bez ispitivanja da li je ograničenje iz člana 11. Pravilnika, kojim je propisan rok za poslodavca, opravdano i usaglašeno sa Zakonom o zdravstvenom osiguranju kojim se Zavod obavezuje na refundiranje novčanih sredstava, odnosno kada je materijalno-pravni aspekt člana 11. Pravilnika potpuno zanemaren.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1757/19 (Bosna i Hercegovina – Ministarstvo… | Sudska praksa | Aktio