Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3783/20 (M. G. i D. J.)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3783/20
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudija Miodrag Simović, na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3783/20, rješavajući zahtjev Dragomira Jorgića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 12. stav 3, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Dragomira Jorgića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Milorad Gračanin i Dragomir Jorgić (u daljnjem tekstu: apelanti, apelant Gračanin i apelant Jorgić), koje zastupa Vladimir Cvijanović, advokat iz Doboja, podnijeli su 19. oktobra 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 Rs 073158 19 Rev od 4. avgusta 2020. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 Rs 073158 19 Rsž od 27. septembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 Rs 073158 18 Rs od 25. aprila 2019. godine.
2. Apelant Jorgić je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odredio da se suspenduje pravno dejstvo Rješenja tužene broj 2-2.6-105421/17 od 26. decembra 2017. godine, te da se tužena obaveže da apelanta Jorgića privremeno vrati na rad, na poslove koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa, ili na druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.
3. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 Rs 073158 18 Rs od 25. aprila 2019. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 85 0 Rs 073158 19 Rsž od 27. septembra 2019. godine, odbijen je zahtjev apelanata da se utvrdi da su „Željeznice Republike Srpske“ AD Doboj (u daljnjem tekstu: tužena), donošenjem rješenja o prestanku radnog odnosa za apelanta Gračanina broj 4-3.23200/17 od 21. decembra 2017. godine i za apelanta Jorgića broj 2-2.6-105421/17 od 26. decembra 2017. godine, povrijedila pravo svakog od njih na jednako postupanje u pogledu prava na rad i prava na dostupnost radnih mjesta pod jednakim uslovima u odnosu na ostale željezničke radnike koji u procesu reorganizacije kod tužene ne ostvare uslove iz člana 116 a. stav 2. Zakona o Željeznicama Republike Srpske, kao i u odnosu na radnike na koje se u pogledu uslova za prestanak radnog odnosa primjenjuje član 175. stav 1. tačka 2. Zakona o radu, te da se slijedom toga ponište kao nezakonita predmetna rješenje tužene. Slijedom toga odbijen je i zahtjev da se naloži tuženoj da svakom od apelanata naknadi materijalnu štetu u iznosima pobliže označenim u izreci presude, te naloži tuženoj da apelante vrati na rad i rasporedi na poslove koje su obavljali prije prestanka ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju njihovim stručnim i radnim sposobnostima. Istom presudom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
4. Iz obrazloženja presuda proizlazi da su apelanti bili radnici tužene, te da im je radni odnos prestao na osnovu rješenja čije poništenje su tražili u parničnom postupku. Apelant Gračanin, po zanimanju ekonomista, VI stepen stručne spreme, bio je zaposlen na radnom mjestu referenta za uvoz/izvoz u Službi za nabavke u Sektoru za nabavku i prodaju i u trenutku donošenje spornog rješenja imao je 40 godina penzijskog staža i 62 godine života. Apelant Jorgić, po zanimanju STR, II stepen stručne spreme, bio je zaposlen na radnom mjestu skretničara u sekciji za STD Doboj, RJ stanica Doboj i u trenutku donošenje spornog rješenja imao je 40 godina penzijskog staža i 58 godina života. Obojica su, na osnovu rješenja Fonda PIO, ostvarili pravo na starosnu penziju, apelant Gračanin od 29. decembra 2017. godine a apelant Jorgić od 31. decembra 2017. godine. Iz obrazloženja presuda takođe proizlazi da je tužena prije donošenja spornih rješenja sačinila Analizu poslovanja od 11. novembra 2016. godine, u kojoj je, između ostalog, konstatovano da tužena radi sa 50% kapaciteta i da je zato neophodno svesti broj radnika na optimalan broj, te da je Vlada Republike Srpske prihvatila tu Analizu, kao i prijedlog Plana reorganizacije, koji je podržala i Svjetska banka.
5. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja stvari, pozivom na odredbe člana 116 a. stav
2. Zakona o željeznicama Republike Srpske (“Službeni glasnik RS” br. 19/17, 28/17 i 100/17, u daljnjem tekstu: Zakon o željeznicama), člana 42. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službeni glasnik RS” br. 134/11, 82/13 i 103/15, u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), člana 175. Zakona o radu (“Službeni glasnik RS” broj: 1/16 i 66/18) i člana 2. Zakona o zabrani diskriminacije (“Službeni glasnik BiH” br. 59/09 i 66/16), Osnovni i Okružni sud su zaključili da zahtjevi apelanata nisu osnovani, pa su sudili kao u izrekama svojih presuda.
6. Vrhovni sud je Presudom broj 85 0 Rs 073158 19 Rev od 4. avgusta 2020. godine odbio reviziju apelanata izjavljenu protiv Presude Okružnog suda broj 85 0 Rs 073158 19 Rsž od 27. septembra 2019. godine.
7. Vrhovni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju apelanti nisu učinili vjerovatnim da su diskriminisani, odnosno da bi njihov položaj bio bolji da je njihov radno-pravni status rješavan na način da su proglašeni tehnološkim viškom (na čemu insistiraju u reviziji). U konkurenciji sa ostalim radnicima koji bi dobili takav status, s obzirom na stanje u kojem se nalazila tužena – da je radila samo sa 50% kapaciteta, da je zbog toga uspostavljena nova unutrašnja makroorganizacija, da je postojao veliki broj viška radnika (samo do kraja 2017. godine, prema priloženoj analizi, taj broj je trebalo smanjiti za 500 radnika, a u narednim godinama za još 500), malo je vjerovatno da bi apelanti bili u boljoj poziciji da su proglašeni tehnološkim viškom. U svakom slučaju oni to nisu dokazali.
8. S druge strane, kako je ocijenio Vrhovni sud, tužena je dokazala da je pri donošenju spornih rješenja primijenila imperativnu zakonsku odredbu (član 116 a. stav 2. Zakona o željeznicama) i da je prema svim radnicima koji su se našli u istoj situaciji jednako postupila. Eventualno bi se radilo o diskriminaciji samo u slučaju da tužena za neke radnike, na koje se može, odnosno mora primijeniti citirana zakonska odredba, nije donijela rješenje o prestanku radnog odnosa. Međutim, apelanti to i ne tvrde. U konkretnom slučaju se kod tužene, prema utvrđenom činjeničnom stanju, koje ne može biti predmet pobijanja u fazi revizionog postupka, nije radilo o postupku restrukturiranja koji ima u vidu odredba čl. 27. do 52. Zakona o stečaju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 16/16), niti odredba člana 116 a. Zakona o željeznicama ima u vidu taj postupak, pa, po ocjeni Vrhovnog suda, revizioni navodi apelanta istaknuti u tom pravcu, nisu mogli ishoditi drugačiju odluku.
9. Takođe je istaknuto da pozivanje apelanata na odluku Ustavnog suda Republike Srbije i Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine čak i da predstavljaju izvor prava (a nije tako), nisu relevantne, jer se radi o drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.
10. Apelanti ukazuju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) , kao i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na poštivanje doma i porodičnog života iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravom na mirno uživanje imovine iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravom iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i članom 39. Ustava Republike Srpske, te član
1. Protokola broj 12. uz Evropsku konvenciju - zabrana diskriminacije. Apelanti su se, između ostalog, pozvali na Odluku Ustavnog suda broj AP- 204/15 od 11. oktobra 2017. godine.
11. S obzirom da su osporene presude dovele do kršanja navedenih prava apelanata, te da apelant Jorgić ima 61. godinu, da je pravo na rad vremenski ograničeno i da starosna granica u skladu sa pozitivnim propisima je 65 godina, te imajući u vidu vrijeme potrebno za donošenje odluke o apelaciji, neizvjesno je da bi apelant Jorgić mogao realizovati svoje pravo na rad i pod pretpostavkom da se apelacija usvoji. Stoga smatra da bi trebalo preventivno djelovati s ciljem ostvarivanja ovog prava do odluke po apelaciji, kako se u potpunosti ne bi izgubila mogućnost njegovog korištenja, a potencijalna zaštita u dijelu prava na rad, iluzornom a ne stvarnom, što je cilj svake sudske zaštite.
12. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.“
13. Ustavni sud, podsjeća da je član 64. Pravila Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni, na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za donošenje privremene mjere, odnosno uz apelaciju, da bi mogle nastati nenadoknadive štetne posljedice.
14. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud posebno naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
15. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant Jorgić zahtjev za donošenje privremene mjere prvenstveno temelje na tvrdnjama o nezakonitosti presuda redovnih sudova, što je pitanje koje će Ustavni sud razmotriti prilikom rješavanja predmetne apelacije u kontekstu prigovora vezanih za kršenje ustavnih prava apelanata. Ustavni sud u vezi s tim ukazuje na ranije izneseni stav da razlozi i dokazi koje su apelanti navele u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Nadalje, apelant Jorgić je takođe naveo da, s obzirom da ima 61 godinu, postoji bojazan da i ukoliko apelacija bude usvojena, on možda neće biti u mogućnosti da se vrati na rad jer u međuvremenu može navršiti 65. godina što je uslov za prestanak radnog odnosa po sili zakona. Međutim, Ustavni sud ukazuje da navedena tvrdnja sama po sebi ne može biti dovoljan osnov za usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere. Shodno tome, Ustavni sud smatra da apelant Jorgić u konkretnom slučaju nije ponudio takve razloge, niti dokaze koji bi Ustavnom sudu u ovom trenutku bili dovoljni za donošenje privremene mjere kojom bi naložio vraćanje apelanta Jorgića na posao, odnosno koji bi ukazivali da je u takvim okolnostima donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
16. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević