Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1374/19 („Srednjobosanske šume“/„Šume središnje Bosne“ d.o.o. Donji Vakuf)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Isplata duga
- Zakup
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 123
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1374/19
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1374/19, rješavajući apelaciju „Srednjobosanskih šuma“ - „Šume središnje Bosne“ d.o.o. Donji Vakuf, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Srednjobosanskih šuma“ - „Šume središnje Bosne“ d.o.o. Donji Vakuf podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 Ps 067053 16 Rev 2 od 5. marta 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Ps 067053 16 Pž 2 od 14. juna 2016. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Ps 067053 14 Ps 2 od 5. novembra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Srednjobosanske šume“ - „Šume središnje Bosne“ d.o.o. Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijele su 25. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 Ps 067053 16 Rev 2 od 5. marta 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Ps 067053 16 Pž 2 od 14. juna 2016. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 Ps 067053 14 Ps 2 od 5. novembra 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Proizvodno-prometnog i uslužnog društva „Fishc Čelić“ d.o.o. Gornji Vakuf- Uskoplje (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 26. augusta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 31. augusta do 16. septembra 2020. godine, dok tužena nije dostavila traženi odgovor. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Tužitelj je 22. oktobra 2012. godine podnio Općinskom sudu tužbu protiv apelantice radi izmirenja duga u iznosu od 470.576,49 KM. U tužbi je naveo da je sa apelanticom zaključio ugovor o zakupu (u trajanju od 10 godina kojim se tužitelj obavezao plaćati zakup), da je uložio određena sredstva za rad predmeta zakupa (poslovni objekt), kao i da nakon isteka ugovora nije mogao postići dogovor sa apelanticom u vezi sa preuzimanjem novoizgrađenog objekta i zemljišta.
6. Presudom Općinskog suda broj 51 0 Ps 067053 12 Ps od 20. maja 2013. godine obavezana je apelantica da tužitelju isplati iznos od 470.675,49 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je odbijen kao neosnovan apelanticin kompenzacijski prigovor. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je paušalan i nedokazan apelanticin prigovor da je član V ugovora izmijenjen bez saglasnosti i volje ovlaštenih predstavnika ugovornih strana, kao i prigovor da je navedeni član nezakonit, jer u konkretnom slučaju nije traženo da sud utvrdi ništavost navedene odredbe ugovora tako da sud nije ni ulazio u daljnje analize predmetnog ugovora.
7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 51 0 Ps 067053 13 Pž od 21. marta 2014. godine ukinuta je prvostepena presuda i predmet je vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepeni sud povrijedio odredbe (čl. 137, 147. i 148) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koje su bile od utjecaja na donošenje zakonite odluke, što predstavlja razlog za ukidanje prvostepene odluke u skladu sa odredbom člana 227. stav 1. tačka
2. ZPP. U nastavku postupka rješenjem Vrhovnog suda od 8. januara 2015. godine odbačena je kao nedopuštena apelanticina revizija izjavljena protiv rješenja Kantonalnog suda.
8. Tokom ponovnog postupka Općinski sud je rješenjem od 4. novembra 2015. godine prihvatio učestvovanje UTD „Best“ d.o.o. Travnik (u daljnjem tekstu: umješač) kao umješača na strani tužitelja.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
9. Odlučujući u ponovnom postupku u pravnoj stvari tužitelja protiv apelantice zbog duga, vps. 470.576,49 KM, Općinski sud je donio Presudu broj 51 0 Ps 067053 14 Ps 2 od 5. novembra 2015. godine. Navedenom presudom obavezana je apelantica da tužitelju isplati iznos od 430.677,76 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka u iznosu od 7.435,35 KM.
10. Općinski sud je nakon ocjene izvedenih dokaza (brojni materijalni dokazi, nalaz i mišljenje vještaka geodetske i građevinske struke, te iskaza svjedoka) nesporno utvrdio da su 23. jula 2002. godine pravni prednik apelantice (ŠPP „Koprivnica“ d.d. Bugojno kao zakupodavac) i tužitelj (kao zakupoprimac) zaključili ugovor o zakupu objekata na izvorištu Bistrička rijeka (u daljnjem tekstu: predmetni objekti) koji su u vlasništvu zakupodavca. Navedenim ugovorom je precizirano da zakup počinje teći od 1. augusta 2002. godine i da će trajati 10 godina uz mjesečnu zakupninu od 200,00 KM. Članom V stav 2. predmetnog ugovora, čija je ispravka ovjerena pečatom i potpisom zakonskog zastupnika zakupodavca (tadašnjeg direktora S. Ž., koji je imao ovlaštenje da zaključuje ovakve ugovore), ugovoreno je da će nakon prestanka zakupa tužitelj (zakupoprimac) predati uz naknadu zakupodavcu sve postojeće i eventualno dograđene objekte i infrastrukturu. Dalje, utvrđeno je da su nakon isteka prvobitno zaključenog ugovora o zakupu apelantica i tužitelj zaključili aneks ugovora o zakupu predmetnog objekta kojim je dogovoreno da zakup traje do 31. decembra 2012. godine, kao i da zakupac (tužitelj) od momenta zaključivanja aneksa ugovora, pa do 31. decembra 2012. godine nema pravo na bilo kakva dodatna ulaganja u predmet zakupa.
11. Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama sporna visina iznosa koji tužitelj potražuje na ime izvršenih ulaganja u predmet zakupa (građevinske objekte) koji se nalazi na nekretninama – parceli (označenoj kao k.č. broj 1556/1 k.o. Bojska, tj. k.č. broj 1710/2, novi premjer, u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) u Bistričkoj rijeci. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da iz analize provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj dokazao osnovanost činjeničnih navoda tužbe i tužbenog zahtjeva. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske i građevinske struke, na koje stranke nisu prigovarale i koje je sud prihvatio kao nepristrasne i stručne, proizlazi da je utvrđena parcela (predmetna nekretnina) na kojoj se nalazi predmet zakupa zajedno sa izgrađenim građevinskim objektima. Također, utvrđena je i vrijednost građevinskih objekata na predmetnoj nekretnini (ribnjaci i drugi objekti za koje je tužitelj ishodovao neophodnu dokumentaciju), odnosno visina ulaganja tužitelja u građevinske objekte u iznosu od 458.519,00 KM koji je tužitelj na glavnoj raspravi umanjio za iznos od 27.841,24 KM. Općinski sud je naveo da su bez utjecaja na rješenje predmetnog spora apelanticini navodi koji se odnose na sadržaj predmetnog ugovora o zakupu koji je izmijenjen u članu V stav 2, te je istakao da je svaka ugovorna strana imala mogućnost da navedeni ugovor raskine (u skladu sa članom VII predmetnog ugovora), ali da do toga nije došlo. Dalje, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je zaključio da je predmetni ugovor zaključen između zakonskih zastupnika parničnih stranaka i da je postignuta volja ugovornih strana, te da iz provedenih dokaza proizlazi da je zakonski zastupnik zakupodavca (prednika apelantice) stavio svoj potpis iza člana V stav 2, kao i da su navedene izmjene donesene na sjednici Upravnog odbora. Također, Općinski sud je ocijenio neosnovanim pozivanje apelantice na rješenje Ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva od 11. marta 2015. godine iz kojeg proizlazi da se predmetna nekretnina smatra šumom i šumskim zemljištem, kao i apelanticinu tvrdnju da nije vlasnik predmetne nekretnine. Ovo zbog toga što predmet konkretne parnice nije predmetna nekretnina – šumsko zemljište, već sagrađeni objekti na tom zemljištu koji su u vlasništvu apelantice na osnovu urbanističke saglasnosti, odobrenja za gradnju i odobrenja za upotrebu, zbog čega je neosnovan i apelanticin prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Općinski sud je, odlučujući u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva (u skladu sa odredbom člana 2. ZPP), na osnovu odredaba čl. 12, 17, 26. i 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odlučio kao u izreci presude, dok je odluku o troškovima postupka donio u skladu sa odredbama čl. 383, 386, 387. i 396. ZPP i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, te uspjehom stranaka u postupku.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 Ps 067053 16 Pž 2 od 14. juna 2016. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je predmet parnice zahtjev tužitelja za isplatu novčanog potraživanja na ime izvršenih ulaganja u predmet zakupa (rekonstrukciju postojećih i izgradnju novih građevinskih objekata) na osnovu ugovora o zakupu, kao i da je, suprotno apelanticinim žalbenim navodima, prvostepeni sud izvedene dokaze ocijenio u skladu sa odredbom člana 8. ZPP, te na osnovu takve ocjene pravilno utvrdio odlučne činjenice u konkretnom predmetu. Također, Kantonalni sud je naveo da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo (odredbe ZOO), te donio pravilnu i zakonitu odluku kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja. Osim toga, izreka prvostepene presude je razumljiva, ima cjelovit sadržaj i nije protivrječna obrazloženju koje sadrži činjenične i pravne razloge propisane članom 191. stav 4. ZPP zbog čega su neosnovani apelanticini prigovori da je prvostepeni sud počinio povrede procesne prirode. Kantonalni sud je naveo da je bez osnova i apelanticin prigovor koji se odnosi na rješenje prvostepenog suda kojim se prihvata učestvovanje umješača na strani tužitelja. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je na osnovu ugovora o ustupanju-prenosu potraživanja (koji je notarski obrađen i ovjeren) tužitelj 8. augusta 2014. godine potraživanja iz predmetne parnice prenio na umješača koji, suprotno tvrdnjama iz žalbe, u skladu sa članom 369. stav 1. ZPP, ima pravni interes da se kao umješač pridruži tužitelju, odnosno da može stupiti u parnicu u toku cijelog postupka sve do pravosnažnosti odluke o tužbenom zahtjevu. Kantonalni sud je istakao da su tačni apelanticini žalbeni navodi da je obrazloženje rješenja o pristupanju umješača na strani tužitelja paušalno i da nije obrazloženo u skladu sa relevantnim odredbama ZPP, ali da navedena povreda nije bila od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne konačne odluke u kojoj je odlučeno o tužbenom zahtjevu tužitelja.
13. Kantonalni sud je naveo da je tužitelj, u skladu sa odredbama člana 123. stav 1. a u vezi sa članom 7. stav 1. ZPP, dokazao činjenice koje predstavljaju stvarnu osnovu njegove tužbe. Dalje, Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda i istakao da upravo iz aneksa ugovora proizlazi da su apelanticin prednik a kasnije i apelantica znali da tužitelj kao zakupac vrši ulaganja u objekte u Bistričkoj rijeci i da su na njih pristali, jer nisu tražili raskid predmetnog ugovora. Kantonalni sud je naveo da iz spisa proizlazi da je tužitelj, nakon zaključivanja predmetnog ugovora o zakupu, od nadležnih općinskih organa pribavio neophodne saglasnosti i odobrenje za rekonstrukciju postojećih i izgradnju novih objekata na predmetu zakupa. Također, iz spisa proizlazi da je apelantica nakon isteka zakupa podnijela nadležnim organima zahtjev za izmjenu izdatih rješenja i odobrenja (o urbanističkoj saglasnosti, odobrenja za građenje i odobrenja za upotrebu u pogledu izmjene investitora) koji su izdali navedena rješenja i odobrenja na apelanticino ime. Dalje, Kantonalni sud je naveo da su na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, na koje strane nisu imale primjedbe, tačno utvrđeni izgrađeni objekti i ukupna vrijednost izvršenih ulaganja tužitelja u predmet zakupa (nakon kompenzacije potraživanja apelantice). S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je tužitelj po isteku ugovora o zakupu predao u posjed apelantici sve objekte u Bistričkoj rijeci u koje je vršio ulaganja, te da je apelantica, shodno odredbi člana 585. stav 5. ZOO, obavezana da isplati tužitelju vrijednost izvršenih ulaganja. Naime, sve i da je tužitelj (zakupac) bez odobrenja apelantice-zakupodavca (što nije slučaj u ovom predmetu) izvršio ulaganja na ime izgradnje i adaptacije objekata, postojala bi apelanticina obaveza da zakupcu plati protivvrijednost na ime izvedenih ulaganja na adaptaciji i izgradnji objekata, jer je tim radovima objektu povećana vrijednost. Također, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan žalbeni prigovor da je tužitelj nakon zaključenja ugovora o ustupanju – prenosu predmetnog potraživanja izgubio aktivnu legitimaciju u ovoj parnici. Ovo zbog toga što sud, u skladu sa odredbom člana 61. stav 1. ZPP, stvarnu legitimaciju ocjenjuje u trenutku otpočinjanja parnice, pa ukoliko pasivna i aktivna legitimacija postoji u tom trenutku, to će biti dovoljno za okončanje postupka među istim strankama bez obzira na otuđenje predmeta spora ili prava. Također, s obzirom na to da je prednik apelantice raspolagao objektima u Bistričkoj rijeci, da je objekte mogao izdati u zakup tužitelju, proizlazi da je bez osnova apelanticin žalbeni navod da je predmetni ugovor o zakupu ništav u smislu odredbe člana 103. ZOO. Kantonalni sud je istakao da je kod donošenja odluka o troškovima postupka prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe čl. 383, 386. stav 1, 387. i 396. st. 1. i 2. ZPP kada je dosudio tužitelju troškove parničnog postupka u skladu sa njegovim uspjehom u sporu.
14. Vrhovni sud je Presudom broj 51 0 Ps 067053 16 Rev 2 od 5. marta 2019. godine odbio kao neosnovanu apelanticinu reviziju. Suprotno revizionim navodima, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud, u smislu člana 221. ZPP, ispitao prvostepenu presudu i ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja sa aspekta predmeta spora, da je pravilno zaključio da su dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom ocijenjeni u skladu sa članom 8. ZPP i da su u obrazloženju presude dati valjani razlozi koji ne protivrječe sadržajima zapisnika, niti stanju u spisu, odnosno da je neosnovan prigovor da je pred drugostepenim sudom ostvarena povreda odredaba parničnog postupka u smislu člana 209. ZPP. Također, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan revizijski navod koji se odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Vrhovni sud je ponovio činjenično stanje i pravni zaključak nižestepenih sudova u pogledu odluke o tužbenom zahtjevu koje u potpunosti prihvata i taj sud. Naime, zaključak nižestepenih sudova da tužitelj ima pravo na naknadu onog što je uložio u adaptaciju i rekonstrukciju predmetnih nekretnina čiji je zakupac bio je pravilan s obzirom na sadržaj člana V stav 2. Ugovora o zakupu (da će tužitelj kao zakupac vratiti-predati apelantici kao zakupodavcu poslovni prostor uz naknadu). Vrhovni sud je istakao da je tužitelj nakon dobijanja odobrenja nadležnog organa pristupio izvođenju radova i ulaganju u predmetne nekretnine (predmet zakupa) sa čim je bila upoznata apelantica i da se nije protivila, te da se na taj način složila kao zakupodavac u pogledu ulaganja. Dakle, tužitelj kao zakupac je nakon isteka Ugovora o zakupu predao apelantici predmetne nekretnine (predmet zakupa), koji je adaptirao i rekonstruirao svojim sredstvima i na taj način povećao njihovu građevinsku vrijednost, zbog čega tužitelj u toj situaciji, u smislu odredbe člana 585. stav 5. ZOO, ima pravo na naknadu za izvedene radove na objektu koji je bio predmet zakupa, odnosno onoga što je uložio u predmetne nekretnine. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilnom primjenom materijalnog prava obavezali apelanticu da tužitelju na ime izvršenih ulaganja u predmetne nekretnine isplati dosuđeni iznos. Također, Vrhovni sud je ocijenio kao neosnovan apelanticin prigovor da je član V stav 2. Ugovora izmijenjen bez njene saglasnosti, budući da iz stanja spisa proizlazi da ga je izmijenilo ovlašteno lice koje je bilo zakonski zastupnik prednika apelantice (direktor S. Ž.), koji je stavio svoj potpis i pečat uz saglasnost Upravnog odbora, dok ostali revizioni prigovori nisu bili od značaja za donošenje odluke (u skladu sa članom 231. u vezi sa članom 253. ZPP) zbog čega ih sud nije ni obrazlagao.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava redovnih sudova u konkretnom slučaju. Apelantica je detaljno navela tok predmetnog postupka i ponovila odlučenja redovnih sudova, te je ukazala da je tokom postupka pred prvostepenim sudom povrijeđeno raspravno načelo (sud je prihvatio nalaz i mišljenje koje je sačinjeno mimo parnične procedure), koje nije sankcionirao drugostepeni sud, već je ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak na koji način je povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka u postupku. Apelantica je ukazala na proizvoljnu primjenu materijalnog prava (odredbe člana 61. stav 1. ZPP) zbog činjenice da je tužitelj svoje potraživanje tokom parnice prenio – cedirao na treće lice, te da je tokom postupka isticao prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja zbog činjenice prenesenog potraživanja. S tim u vezi, apelantica smatra da su sudovi trebali odbiti tužbeni zahtjev budući da je, zbog prenosa predmetnog potraživanja, došlo do prestanka stvarne legitimacije na strani tužitelja, odnosno da se na strani tužitelja (putem podnošenja posebne tužbe) trebalo pojaviti lice na koje je preneseno potraživanje. Također, apelantica smatra da je do proizvoljne primjene materijalnog prava (ZOO i ZPP) došlo kod ocjene valjanosti Ugovora o zakupu i kod ocjene dokaza, te smatra da sudovi nisu dali ocjenu izvedenih protivrječnih subjektivnih dokaza. Apelantica smatra da je pogrešan zaključak sudova da je zakonski zastupnik (direktor) njenog prednika imao ovlaštenje za izmjenu člana V stav 2. Ugovora o zakupu, odnosno da je Ugovor o zakupu ništav, tj. nepostojeći. Osim toga, apelantica je navela da, u skladu sa Zakonom o šumama, predmet zakupa predstavlja šumu i šumsko zemljište (nekretnine u državnom vlasništvu) kojima ona, bez obzira na upise u javnim evidencijama, ne može raspolagati i da je obavezana da plati ulaganje u nešto na čemu ne može nikada steći pravo vlasništva, zbog čega je osnovan njen prigovor nedostatka pasivne legitimacije. S tim u vezi, apelantica je ukazala na odluke Ustavnog suda u predmetima br. AP 3317/17, AP 176/18 i AP 3316/17, te je istakla da je proizvoljan zaključak redovnih sudova koji ukazuje na njenu navodnu mogućnost raspolaganja predmetnim nekretninama.
b)Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke koja je donesena u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, da nije došlo do povrede apelanticinih prava, te je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
17. Kantonalni sud je naveo da su razlozi za njegovu odluku navedeni u obrazloženju presude u kojoj su izneseni i detaljno obrazloženi stavovi u vezi sa apelanticinim žalbenim navodima, te je istakao da nisu učinjene povrede na koje se apelantica poziva.
18. Općinski sud je naveo da nije bilo kršenja navedenih apelanticinih prava u prvostepenom postupku i da su provedeni svi dokazi koje je apelantica predložila, kao i da je raspravljeno o svim pravno relevantnim činjenicama koje su mogle biti od utjecaja na ishod predmeta spora. Sud je istakao da u cijelosti ostaje kod razloga i navoda iz obrazloženja presude u pogledu činjenica i primjene materijalnopravnih odredaba.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 61.
(1)Ako koja od stranaka otuđi stvar ili pravo o kome teče parnica, to ne sprečava da se parnica među istim strankama dovrši.
Član 123.
(1)Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Načelo savesnosti i poštenja Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja.
Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17.
(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.
Kad je ugovor zaključen Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Vraćanje zakupljene stvari Član 585. stav 5.
On može odnijeti dodatke koje je učinio na stvari ako se mogu odvojiti bez njenog oštećenja, ali ih zakupodavac može zadržati ako mu naknadi njihovu vrijednost u vrijeme vraćanja.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 51 0 Ps 067053 16 Rev 2 od 5. marta 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 19. marta 2019. godine a apelacija je podnesena 25. marta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
28. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju vodio po tužbi tužitelja radi isplate duga proizašlog iz Ugovora o zakupu iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
29. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava odluke redovnih sudova kojima je obavezana da tužitelju isplati određeni iznos na ime izvršenih ulaganja u predmet zakupa, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka, tvrdeći da su one donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, proizvoljnoj ocjeni izvedenih dokaza, kao i da je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku u pogledu ocjene dokaza.
30. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan, ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da li je došlo do proizvoljne primjene prava.
32. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
33. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, usvojen tužbeni zahtjev i obavezana apelantica da tužitelju isplati dug koji je proizašao iz Ugovora o zakupu koji su zaključili tužitelj i prednik apelantice, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i ZPP. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju presuda dali jasne i precizne razloge o tome zašto je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, te da su dali iscrpne razloge zašto apelanticini navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud zapaža da, suprotno apelanticinim navodima, iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije proizlazi da je Općinski sud u postupku pred tim sudom, na glavnoj raspravi, proveo dokaze koje su predložili i izveli kako apelantica, tako i tužitelj (saslušanjem svjedoka, uvidom u materijalne dokaze, uvidom u nalaz i mišljenje vještaka geodetske i građevinske struke), da je taj sud ocijenio sve provedene dokaze, te primjenom pravila o teretu dokazivanja i raspravnog načela (čl. 8. i 123. ZPP) utvrdio činjenično stanje na osnovu kojeg je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja. Naime, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelanticinim navodima, na temelju izvedenih dokaza jasno i argumentirano obrazložili da je apelantica, u skladu sa odredbama ZOO (čl. 12, 17, 26. i 585. stav 5), dužna tužitelju isplatiti dug koji je proizašao iz Ugovora o zakupu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka, također, naveli da su (u skladu sa odredbama člana 61. stav 1. ZPP i činjenice da su predmet parnice objekti sagrađeni na predmetnom zemljištu koji su u vlasništvu apelantice) neosnovani apelanticini navodi koji se odnose na nedostatak aktivne legitimacije na strani tužitelja, odnosno nedostatak njegove pasivne legitimacije. Dakle, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoje odluke utemeljili na činjeničnom stanju utvrđenom u toku postupka, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i ZPP, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava.
34. U odnosu na apelanticine navode da je povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka u postupku, koje argumentira navodima da joj je kroz nepravilnu ocjenu dokaza, odnosno koristeći samo dokaze koji su adekvatni zauzetom stavu, onemogućena jednakost strana u postupku, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud, Dombo Beheer B. V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, Serija A, broj 274, odluke Ustavnog suda br. U 35/01, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02, U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24, AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21). Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata ne uočava da je apelantici na bilo koji način bilo uskraćeno pravo da u postupku učestvuje ravnopravno s tužiteljem, što uključuje predlaganje dokaza, niti da je na bilo koji način ravnopravnost strana u postupku bila narušena, pa stoga se i ovi apelanticini navodi pokazuju neosnovanim. Osim toga, Ustavni sud smatra neosnovanim pozivanje apelantice na odluke Ustavnog suda u predmetima br. AP 3317/17, AP 176/18 i AP 3316/17. Ovo zbog toga što se u navedenim predmetima radilo o uknjižbi prava vlasništva na nekretninama koje su označene kao „općenarodna imovina“ (državno vlasništvo), dok su u konkretnom slučaju redovni sudovi odlučivali o tužbenom zahtjevu radi isplate duga koji je proizašao iz Ugovora o zakupu.
35. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pružaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
36. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno i njeno pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu temelje na istim tvrdnjama koje je apelantica istakla u vezi s pravom na pravično suđenje (na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava) a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim.
37. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u konkretnom slučaju ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno ocjeni izvedenih dokaza, te primjeni procesnog i materijalnog prava redovnih sudova prilikom donošenja osporenih presuda pri čemu su redovni sudovi u obrazloženju odluka, na tri sudske instance, za svoje stavove dali dovoljno i jasno obrazloženje u pogledu primjene relevantnih odredaba ZPP i ZOO.
39. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica tvrdnje o kršenju ovog prava zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi sa pravom na pravično suđenje a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević