Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4004/20 („Bihaćka Pivovara“ d.d. Bihać)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4004/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. prosinca 2020. godine, u predmetu broj AP-4004/20, rješavajući apelaciju „Bihaćka Pivovara“ d.d. Bihać, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Bihaćka Pivovara“ d.d. Bihać protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 083248 20 Rsž 2 od 28. kolovoza 2020. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 083248 19 Rs 2 od 16.
siječnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. „Bihaćka Pivovara“ d.d. Bihać (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, koju zastupa Zlatko Pozderac odvjetnik iz Cazina, podnio je 4. studenog 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Rs 083248 20 Rsž 2 od 28. kolovoza 2020. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 083248 19 Rs 2 od 16. siječnja 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obvezan je apelant da tužiteljima (H.D. i N.D.) isplati određene novčane iznose, za određena razdoblja, na ime razlike plaća, na ime razlike regresa i na ime naknade za prijevoz sa posla i na posao.
3. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je naveo da je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, na osnovu kojeg je utvrđeno da je apelant tužiteljima dužan tražene razlike plaća, razlike regresa i naknade za prijevoz sa posla i na posao.
4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje relevantno za odluku o tužbenom zahtjevu. Naime, prema utvrđenim činjenicama prvotužitelju je otkazan ugovor o radu 4. svibnja 2011. godine, a drugotužitelju 20. svibnja 2011. godine zbog neopravdanog izostanka s posla, te je utvrđeno da tužiteljima za vrijeme trajanja radnog odnosa nije izvršena isplata plaće u određenom novčanom iznosu za svibanj. U pogledu toga, naveo je da su neosnovani apelantovi prigovori kojima ukazuje na neosnovanost tužbenog zahtjeva koji se odnosi na plate (za maj 2011. godine), jer je radni odnos prvotužitelju „zaključen“ s 4. svibnjem 2011. godine, a drugotužitelju sa danom 20. svibnjem 2011. godine, pa činjenica da su s posla neopravdano izostali nema utjecaja na ostvarenje prava na isplatu plaće (dijela). Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom članka 19. Općeg kolektivnog ugovora propisano da zaposlenik ima pravo na regres u visini od najmanje 50% prosječne neto plaće svih zaposlenika kod poslodavaca u mjesecu koji prethodi isplati regresa pod uvjetom da gospodarski subjekt-poslodavac prethodnu godinu nije poslovao sa gubitkom. Koristeći ove parametre vještak financijske struke je utvrdio da apelant tužiteljima nije izvršio isplatu regresa, odnosno da ga je manje isplatio, zbog čega je Kantonalni sud naveo da su neosnovani žalbeni prigovori apelanta u tom smjeru. Nadalje, naveo je da je odrednom članka 58. Granskog kolektivnog ugovora propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova dolaska i odlaska na posao u visini troškova prijevoza u javnom prometu, dok je člankom 5. Granskog kolektivnog ugovora je propisano da se odredbe ovog ugovora primjenjuju neposredno, osim ako pojedina pitanja za zaposlenika nisu povoljnije uređena drugim propisima, općim aktima poslodavca ili ugovorom o radu. Naime, u tijeku postupka utvrđeno je da je temeljem odluke apelanta tužiteljima vršena isplata naknade troškova prijevoza u mjesečnim iznosima od po 40,00 KM, a da je mjesečna karta javnog prometa iznosila 152,00 KM (tužiteljima po osnovu ove naknade mjesečno manje isplaćivano po 112,00 KM). S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud izveo pravilan zaključak kad je obvezao apelanta na isplatu razlike neisplaćene naknade troškova prijevoza (s obzirom da je primjena odredbi Granskog kolektivnog ugovora za tužitelje povoljnija).
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (povreda zabrane diskriminacije i pravo na učinkoviz pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević