Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2608/19 (M. M.)
Odluka donesena 22. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokaz
- Dokazni postupak
- Ratni zločin
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2608/19
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2608/19, rješavajući apelaciju Milorada Mrđe, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milorada Mrđe podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 018013 17 Kžk od 21. decembra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milorad Mrđa (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ranko Dakić, advokat iz Prijedora, podnio je 19. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 018013 17 Kžk od 21. decembra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, u periodu od 29. juna do 14. oktobra 2020. godine od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su dostavili odgovore u periodu od 6. jula do 2. novembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 018013 17 K od 19. maja 2017. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama detaljno opisanim u tač. 2, 3b) i 5 izreke presude učinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Za isto krivično djelo proglašeni su krivim i prvooptuženi G.M. i četvrtooptuženi M.K. U skladu sa članom 198 stav 2 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) u vezi sa čl. 200 i 202 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), djelimično je usvojen imovinskopravni zahtjev oštećene K.Z., pa su apelant i prvooptuženi G.M. obavezani da joj na ime naknade nematerijalne štete solidarno isplate novčani iznos od 20.000 KM, dok je u preostalom dijelu oštećena upućena na parnicu. Istom presudom, na osnovu člana 284 tačka c) ZKPBiH, prvooptuženi G.M., apelant i trećeoptuženi R.M. su oslobođeni optužbi da su radnjama, detaljno opisanim u izreci presude, učinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173 stav 1 tačka c) u vezi sa članom 29 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH).
6. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 018013 17 Krž 9 od 7. novembra 2017. godine uvažene su žalbe Tužilaštva BiH, branilaca optuženih G.M., M.K. i apelanta, pa je presuda Suda BiH od 19. maja 2017. godine ukinuta i određeno je održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH.
7. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 018013 17 Kžk od 21. decembra 2018. godine, između ostalog, apelant je proglašen krivim da je radnjama detaljno opisanim u tač. 2, 3b) i 5 izreke presude, kršeći pravila međunarodnog prava, za vrijeme oružanog sukoba između Vojske Republike Srpske i Armije Republike Bosne i Hercegovine učestvovao u nečovječnom postupanju, silovanju i mučenju civila, čime je učinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 KZSFRJ za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Za isto krivično djelo proglašeni su krivim i prvooptuženi G.M. i četvrtooptuženi M.K. U skladu sa članom 198 stav 2 ZKPBiH u vezi sa čl. 200 i 202 ZOO, djelimično je usvojen imovinskopravni zahtjev oštećene K.Z., pa su apelant i prvooptuženi G.M. obavezani da joj na ime naknade nematerijalne štete solidarno isplate novčani iznos od 20.000 KM, dok je u preostalom dijelu oštećena upućena na parnicu. Istom presudom, na osnovu člana 284 tačka c) ZKPBiH, prvooptuženi G.M., apelant i trećeoptuženi R.M. su oslobođeni optužbi da su radnjama, detaljno opisanim u izreci presude, učinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173 stav 1 tačka c) u vezi sa članom 29 KZBiH.
8. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je apelantova odbrana u završnoj riječi istakla da je optužba u odnosu na inkriminaciju iz tačke 2 (mučenje i silovanje oštećene K.Z.) zasnovana na nezakonitim dokazima, odnosno da je jedini dokaz u odnosu na apelanta u tom pogledu DNK analiza donjeg veša oštećene, koji je vještačen 2014. godine, te da pri tome nije bilo naredbe o sprovođenju istrage, kao ni zapisnika o uviđaju. Takođe, Sud BiH je naveo da je apelantova odbrana u završnoj riječi osporila zakonitost uzimanja uzorka sa bukalne sluznice apelanta, ističući da je takvim postupanjem Tužilaštva BiH kompromitovan cijeli postupak, pri tome podsjećajući na doktrinu „ploda otrovne voćke“.
9. U vezi sa tačkom 2 izreke presude, Sud BiH je naveo da je izmijenjenom optužnicom prvooptuženom G.M. i apelantu, između ostalog, stavljeno na teret da su zajedno sa M.J. (nedostupno lice) i sa još dva njima poznata lica izvršili mučenje i silovanje oštećene K.Z., koja je imala status civila, za šta su prvooptuženi G.M. i apelant i osuđeni. Sud BiH je naveo da su na ovu tačku optužnice saslušani svjedoci optužbe i odbrane (pobrojani na stranici 93. presude) i izvedeni materijalni dokazi. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da je iskaze svjedoka optužbe ocijenio kredibilnim, vjerodostojnim i iskrenim iako su preživjeli izuzetno traumatično iskustvo, te da su nedosljednosti u njihovim iskazima zanemarive s obzirom na to da su u pogledu odlučnih činjenica saglasni i potkrijepljeni materijalnim dokazima za koje je taj sud ustanovio da su zakoniti. Sud BiH je naveo da identitet prvooptuženog G.M. i apelanta, kada je u pitanju ova tačka, nije bio sporan i da je sa sigurnošću utvrdio da su upravo prvooptuženi G.M. i apelant učinili ovo krivično djelo.
10. S tim u vezi, Sud BiH je detaljno analizirao sadržaje iskaza saslušanih svjedoka, pa je, između ostalog, naveo da iz iskaza oštećene K.Z. proizilazi da je kritične noći u njihovu kuću upalo pet naoružanih lica, da su nju silovala četvorica od kojih je identifikovala prvooptuženog G.M. i M.J., dok su joj preostala dvojica bila nepoznata. Takođe, Sud BiH je naveo da iz iskaza oštećene K.Z., kao i iz iskaza svjedoka Z.H., proizilazi da su predmetni događaj prijavili policiji, nakon čega su policijski službenici došli u njihovu kuću, fotografisali i uzeli donji veš oštećene K.Z. U vezi sa iskazom oštećene K.Z., Sud BiH je naveo da iz sprovedenog neuropsihijatrijskog vještačenja proizilazi da je oštećena bila sposobna za svjedočenje, zbog čega je sud poklonio vjeru njenom iskazu koji je ocijenjen ne samo individualno nego i u logičnoj povezanosti sa drugim svjedočenjima, a potkrijepljen je i materijalnim, odnosno forenzičkim dokazima.
11. Kada je u pitanju silovanje oštećene K.Z., Sud BiH je naveo da je po naredbi Tužilaštva BiH izvršeno vještačenje vještaka forenzičke struke Centra za forenzičku i informatičku podršku Federalne uprave policije na donjem vešu oštećene K.Z. na način da su upoređeni biološki tragovi nađeni na donjem vešu sa uzorcima bukalne sluznice prvooptuženog G.M. i apelanta, te da je utvrđeno prisustvo bioloških tragova koji pripadaju apelantu kao većinskom doprinosiocu unutar muške frakcije biološkog traga na donjem vešu, a takođe je utvrđeno da se prvooptuženi G.M. ne može isključiti kao jedan od manjinskih doprinosilaca. U vezi sa tim, Sud BiH je naveo da su vještaci E.K. i A.R. sačinili svoje nalaze i mišljenja na izuzetno profesionalan način i da su ih iznijeli na glavnom pretresu, navodeći da im je materijal za vještačenje dostavljen u zapečaćenoj koverti, da na dostavljenim materijalima nije uočeno bilo kakvo propadanje, a da se, u suprotnom, ne bi radilo bilo kakvo vještačenje, kao i da su dostavljeni uzorci bili odlično očuvani.
12. Sud BiH je naveo da su materijalni dokazi izvedeni od optužbe potkrijepili iskaze svjedoka, te je istakao da materijalni dokazi uključuju predmete i tragove materijala koji se mogu otkriti naučnim provjerama, a budući da oni ne podliježu ljudskoj percepciji, preuveličavanju ili zavaravanju, oni su sami po sebi pouzdani. Materijalni dokazi, ukoliko se čuvaju na odgovarajući način, zadržavaju svoju dokaznu vrijednost i ne podliježu slabljenju tokom vremena kao što je to slučaj sa sjećanjem svjedoka. Sud BiH je, dalje, naveo da je bitno istaći da se na uviđaju prikupljaju tragovi s mjesta događaja, da se vrši njihovo pakiranje, označavanje i transport do laboratorije. Takođe, Sud BiH je naveo da je DNK najsofisticiranija i najtačnija metoda svakog traga humanog porijekla i najjači dokaz o identifikaciji uzorka.
13. U vezi sa tim, Sud BiH je naveo da prigovor odbrane u pogledu prikupljanja i čuvanja tragova u vrijeme oružanog sukoba na osnovu kojih je izvršeno vještačenje smatra neosnovanim. Sud BiH je naveo da postupci prikupljanja i čuvanja tragova mogu značajno uticati na uspješnost DNK analize i da loša pohrana uzorka može dovesti do njegove degradacije i neupotrebljivosti. Međutim, Sud BiH je naveo da se u vezi sa tim izjasnio vještak na glavnom pretresu, koji je izjavio da su tragovi bili savršeno očuvani, tako da nisu imali bilo kakav problem da izvrše traženu analizu. Osim toga, Sud BiH je naveo da odbrana svojim argumentima nije dovela u sumnju da su nadležni organi u inkriminisano vrijeme postupali suprotno tada važećim propisima prilikom izuzimanja i obezbjeđivanja tragova sa lica mjesta, a što bi se, u konačnici, reflektovalo i na uspješnost same DNK analize.
14. Nadalje, Sud BiH je naveo da su uzorci bukalne sluznice uzeti od prvooptuženog G.M., apelanta i trećeoptuženog R.M. po naredbi Suda BiH iz istrage od 17. decembra 2014. godine. Kada je u pitanju apelant, Sud BiH je naveo da je u tom slučaju ocijenio kao zakonito postupanje Tužilaštva BiH u pogledu uzimanja uzorka iako svjedoci očevici nisu naveli da je apelant kritične noći bio jedno od lica koja su provalila u kuću oštećene. Naime, Sud BiH je naveo da je jasno da je Tužilaštvo BiH postupilo na takav način zbog toga što je apelant u kritično vrijeme bio zajedno u grupi sa prvooptuženim G.M. (kojeg je oštećena identifikovala kao lice koje ju je silovalo zajedno sa još troje lica). Sud BiH je naveo da smatra da su vještaci, na navedeni način pribavljeni nesporni biološki materijal od apelanta, mogli koristiti u naknadnom vještačenju po naredbi Tužilaštva BiH, jer se radilo o dokazu koji nije pribavljen povredom apelantovih prava i koji se nije mogao smatrati nezakonitim dokazom, suprotno tvrdnjama apelantove odbrane.
15. Osim toga, Sud BiH je naveo da nije utvrdio ni povredu na koju je ukazivala apelantova odbrana - da apelant nije bio upoznat sa optužbama za silovanje kada je ispitan u Tužilaštvu BiH. Naime, Sud BiH je naveo da je apelantu prezentovan činjenični opis u mjeri koja je u tom procesnom momentu bila moguća s obzirom na to da istraga još uvijek nije bila okončana i da nisu bile poznate sve pojedinosti slučaja kao u momentu podizanja optužnice.
16. Slijedom iznesenog, Sud BiH je naveo da je poklonio punu vjeru iskazima saslušanih svjedoka, oštećenih, kao i vještacima s obzirom na to da su saglasni u pogledu bitnih i odlučnih činjenica, da nema kontradiktornosti u njihovim iskazima, te da su u saglasnosti i sa činjenicama koje proizilaze iz materijalnih dokaza optužbe koje je taj sud ocijenio kao istinite i vjerodostojne. Sud BiH je naveo da je zbog toga bio u mogućnosti da za ovu tačku optužnice utvrdi krivicu prvooptuženog G.M. i apelanta, isključujući svaku razumnu sumnju.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđena prava iz čl. II/2, II/3 i člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7 Evropske konvencije.
18. Apelant smatra da je osporena odluka u odlučujućem dijelu zasnovana na nezakonitim dokazima. Naime, apelant navodi da je u vezi sa silovanje, oštećene jedini dokaz u odnosu na apelanta DNK analiza donjeg veša oštećene, koji je vještačen 2014. godine. Međutim, apelant navodi da se radi o nezakonito pribavljenom dokazu, jer nije bilo naredbe o sprovođenju istrage, kao ni zapisnika o uviđaju. Takođe, apelant smatra da su povrijeđena i pravila propisana odredbama člana 3 stav 2 Pravilnika o načinu i prikupljanju i uzimanju uzoraka biološkog materijala za potrebe analize DNK. Apelant, dalje, osporava i zakonitost uzimanja uzoraka bukalne sluznice od njega kao osumnjičenog. Naime, apelant navodi da se ne može ispitati zakonitost naredbe Suda BiH od 17. decembra 2014. godine, jer u spisu ne postoji naredba o sprovođenju istrage protiv apelanta u odnosu na silovanje oštećene K.Z. Apelant navodi da je pred Tužilaštvom BiH saslušan u svojstvu osumnjičenog 23. decembra 2014. godine, kada je upoznat sa radnjama koje mu se stavljaju na teret, i da tada nije bio obaviješten da mu se na teret stavlja i silovanje oštećene, zbog čega nije mogla biti izdata naredba za uzimanje uzoraka za DNK analizu u odnosu na radnju silovanja. Osim toga, apelant navodi da se prilikom saslušanja u Tužilaštvu BiH nije izjasnio o navodima optužbe da je silovao oštećenu K.Z.
b) Odgovor na apelaciju
19. Sud BiH je naveo da je apelant iste prigovore isticao i u toku postupka pred tim sudom o čemu se taj sud očitovao u pobijanoj presudi, što ukazuje na svestrano pretresanje predmeta uz poštivanje procesnih obaveza. Sud BiH je, dalje, naveo da je postupak protiv apelanta prošao kroz sve faze, da je apelant iscrpio sve pravne lijekove i da mu je data mogućnost za osporavanje svih spornih pitanja. U konačnici, Sud BiH je naveo da apelacionim navodima apelant, u suštini, nastoji da dođe do drugačije utvrđenog činjeničnog stanja i drugačije ocjene dokaza radi izbjegavanja krivične odgovornosti, zbog čega je njegove prigovore i tvrdnje ocijenio kao neosnovane.
20. Tužilaštvo BiH je navelo da je apelant u redovnom postupku isticao prigovore nezakonitosti dokaza i da je sud obrazloženo odgovorio na te prigovore. Tužilaštvo BiH u vezi sa tim posebno ističe da je u Knjizi uviđaja pod rednim brojem 77 u vezi sa predmetnim događajem evidentirano da je izvršen uviđaj i da su pronađeni i izuzeti tragovi u vidu donjeg veša, noža i krvi i da su tragovi, kao i foto-dokumentacija po uviđaju predati. U vezi sa primjenom odredaba Pravilnika o načinu i prikupljanju i uzimanju uzoraka biološkog materijala za potrebe analize DNK, Tužilaštvo BiH je navelo da su briseve uzela stručna lica Treće PU Sanski Most i MUP-a KS a na osnovu naredbe Suda BiH. Tužilaštvo je, dalje, navelo da je neosnovana apelantova tvrdnja da u spisu ne postoji naredba o sprovođenju istrage protiv apelanta da je izvršio silovanje oštećene Z.K. Osim toga, Tužilaštvo BiH je navelo da je Sud BiH odgovorio i na sve druge navode iz apelacije. Slijedom iznesenog, Tužilaštvo BiH je navelo da apelantu nisu povrijeđena prava na koja se pozvao, da je postupak sproveden pravilno i zakonito, da je presuda pravilna, obrazložena i na zakonu zasnovana zbog čega je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
21. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77 - ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 - ispravka i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 8/92 - ispravka, 10/92, 16/92 i 13/94) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77
- ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 - ispravka i "Službeni list RBiH" broj 2/92), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Saizvršilaštvo Član 22.
Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično delo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to delo.
Član 142.
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1)Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja;
primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
(...)
22. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 - Odluka USBiH i 42/18 - Rješenje USBiH i 65/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Zakonitost dokaza (...)
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu u dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 78. stav (2), tačka a), b), c) Pouka osumnjičenom o njegovim pravima (2) Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopštiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučiće se i o sljedećim pravima:
[...]
c) da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist i ako to učini u prisustvu branioca da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnom pretresu i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišćen na glavnom pretresu, [...] VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 018013 17 Kžk od 21. decembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. aprila 2019. godine, a apelacija je podnesena 19. juna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđena prava iz čl. II/2, II/3 i člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7 Evropske konvencije.
28. Ustavni sud uočava da je apelant paušalno naveo da su u predmetnom postupku povrijeđene odredbe čl. II/2 i VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu sadržaj ovih odredaba (Međunarodni standardi i Jurisdikcija Ustavnog suda), Ustavni sud se neće upuštati u bilo kakvu ocjenu ovih navoda.
29. U vezi sa apelacionim navodima o povredi prava iz člana II/3 Ustava Bosne i Hercegovine (Katalog prava), a budući da apelant nije izričito naveo neka druga prava za koja smatra da su povrijeđena osporenom odlukom, Ustavni sud će uzeti u obzir samo apelantove navode kojima ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i kažnjavanje samo na osnovu člana 7 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosio na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
33. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se svi apelantovi navodi odnose na tačku 2 izreke presude kojom je apelant osuđen za silovanje oštećene K.Z. S tim u vezi, apelant smatra da je presuda zasnovana na nezakonito pribavljenim dokazima, u smislu odredaba člana 10 ZKPBiH – donji veš oštećene K.Z. i uzorak bukalne sluznice apelanta, na kojima je vršena DNK analiza. Osim toga, apelant navodi da se prilikom saslušanja u Tužilaštvu BiH nije izjasnio o navodima optužbe da je silovao oštećenu K.Z.
34. U odnosu na apelantove navode da je osporena odluka zasnovana na nezakonitim dokazima, odnosno da su uzorak bukalne sluznice apelanta i veš oštećene nezakonito pribavljeni dokazi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) da njegov zadatak nije da daje svoju ocjenu o prihvatljivosti dokaza umjesto domaćih sudova iako može ispitivati način na koji se s tim dokazima postupalo kao bitnim elementom pri odlučivanju da li je suđenje bilo pravično, te da su pravila o dokazima, uglavnom, pitanje za domaće sudove. Pored toga, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda iz koje slijedi da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6 Evropske konvencije, ali da je Evropski sud u predmetu Schenk protiv Švajcarske utvrdio da to može dovesti do nepravičnosti, zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, Serija A-140, stav 49). Naime, u toj odluci Evropski sud je izrazio stav da član 6 Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje reguliše pitanje prihvatljivosti dokaza, nego da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva, te da, u skladu sa navedenim, prihvatanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu člana 6 Evropske konvencije, da Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi korišćenjem tog nezakonitog dokaza lice lišili prava na pravično suđenje. Osim toga, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, može biti prihvatljiva, ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan (vidi, Evropski sud, inter alia, Khan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 35394/97, stav 34, ECHR 2000-V, P.G. i J.H. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 44787/98, stav 76, ECHR 2001-IX, Allan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 48539/99, stav 42, ECHR 2002-IX).
35. U konkretnom slučaju apelant smatra da je osporena presuda zasnovana na nezakonito pribavljenim dokazima, odnosno da je DNK analiza donjeg veša oštećene i uzorka bukalne sluznice apelanta vršena u vrijeme kada u spisu nije postojala naredba o sprovođenju istrage u odnosu na apelanta, da ne postoji zapisnik o uviđaju prilikom izuzimanja donjeg veša oštećene 1993. godine, kao i da su povrijeđena pravila propisana odredbama člana 3 stav 2 Pravilnika o načinu i prikupljanju i uzimanju uzoraka biološkog materijala za potrebe analize DNK. U vezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH, odlučujući o apelantovim identičnim prigovorima iznesenim u toku glavnog pretresa, u obrazloženju svoje presude, prije svega, jasno ukazao da su vještaci u pogledu analize donjeg veša oštećene naveli da su dostavljeni uzorci bili odlično očuvani, da im je materijal za vještačenje dostavljen u zapečaćenoj koverti, kao i da na dostavljenim materijalima nije uočeno bilo kakvo propadanje, te da je u vezi sa tim Sud BiH zaključio da su vještaci sačinili svoje nalaze i mišljenja na izuzetno profesionalan način i iznijeli ga na glavnom pretresu. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Sud BiH u obrazloženju svoje presude naveo da odbrana svojim argumentima nije dokazala da su nadležni organi u inkriminisano vrijeme postupali suprotno tada važećim propisima prilikom izuzimanja i obezbjeđivanja tragova sa lica mjesta (izuzimanje donjeg veša oštećene). Apelant, dalje, smatra da je nezakonito pribavljen i uzorak bukalne sluznice apelanta. S tim u vezi, Ustavni sud uočava da je Sud BiH u obrazloženju presude naveo da je ocijenio zakonitim postupanje Tužilaštva BiH, navodeći da je apelant u kritično vrijeme bio zajedno u grupi sa prvooptuženim G.M., kojeg je oštećena identifikovala kao lice koje ju je silovalo zajedno sa još troje lica, zbog čega je zaključio da smatra da su vještaci pribavljeni nesporni biološki materijal od apelanta mogli koristiti u naknadnom vještačenju po naredbi Tužilaštva BiH, jer se radilo o dokazu koji nije pribavljen povredom apelantovih prava i koji se nije mogao smatrati nezakonitim dokazom. Osim toga, u odnosu na apelacione navode kojima se ukazuje da se apelant prilikom saslušanja u Tužilaštvu BiH nije izjasnio o navodima optužbe da je silovao oštećenu K.Z., Ustavni sud zapaža da je istovjetan prigovor bio predmet razmatranja Suda BiH u redovnom postupku. Naime, Sud BiH je u obrazloženju svoje presude naveo da je apelantu prezentovan činjenični opis u mjeri koja je u tom procesnom momentu bila moguća s obzirom na to da istraga još uvijek nije bila okončana i da nisu bile poznate sve pojedinosti slučaja kao u momentu podizanja optužnice. Slijedom iznesenog, Ustavni sud zapaža da je redovni sud, suprotno apelacionim navodima, u obrazloženju osporene odluke razmotrio sve navode koje apelant ponavlja u apelaciji, te da, s obzirom na jasno i argumentovano obrazloženje osporene presude, smatra da su neosnovani apelantovi navodi u vezi sa nezakonitošću dokaza i tvrdnjom da se apelant prilikom saslušanja u Tužilaštvu BiH nije izjasnio o navodima optužbe da je silovao oštećenu K.Z.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
Ostali navodi
37. Apelant, takođe, smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7 Evropske konvencije. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da apelant, izuzev pozivanja na navedeno pravo, u apelaciji nije naveo razloge zbog kojih smatra da mu je u konkretnom slučaju navedeno pravo povrijeđeno, odnosno da apelant kršenje ovog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su ti navodi neosnovani.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije kada je osporena odluka kojom je apelant proglašen krivim za predmetno krivično djelo detaljno, jasno i argumentovano obrazložena u pogledu prihvatljivosti dokaza i načina saslušanja apelanta u svojstvu osumnnjičenog prije podizanja optužnice.
39. Takođe, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana 7 Evropske konvencije, jer apelant kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da su ti navodi neosnovani.
40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević