Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4127/20 (H. H.)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Određivanje privremene mjere / mjere obezbjeđenja
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Nenadležnost za odlučivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Predmeti (1)
AP-4127/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. prosinca 2020. godine, u predmetu broj AP-4127/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Hamdija Habul, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) toč. a) i h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine-Pre čišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hamdija Habul radi ocjene ustavnosti članka 1. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine kaznenim djelom („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 71/14), zbog nenadležnosti Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hamdija Habul protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 026508 20 Kž 60 od 16. rujna 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Hamdija Habul (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupaju Nina Kisić i Goran Dragović, odvjetnici iz Sarajeva, podnio je 16. studenoga 2020. apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 026508 20 Kž 60 od 16. rujna 2020. godine, te radi ocjene ustavnosti članka 1. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine kaznenim djelom („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 71/14).
2. Rješenjem Kantonalnoga suda u Sarajevu od 6. svibnja 2020. godine, u cilju osiguranja imovinske koristi, za koju se sumnja da je pribavljena kaznenim djelom u iznosu od 2.026.960,00 KM, prema apelantu kao optuženome, produljena su privremene mjere osiguranja i to: zabrana otuđenja i opterećenja nekretnina ili stvarnih prava upisanih na nekretnini uz ubilježbu zabrane u zemljišnim knjigama kod Općinskoga suda u Sarajevo (u daljnjemu tekstu: Općinski sud), kao vlasništvo apelanta sa dijelom 1/1, predmetne nekretnine bliže označene u izreci prvostupanjske odluke, produljena ranije rješenjem suca za prethodni postupak od 29. ožujka 2019. godine. Nadalje, određeno je da će se rješenje dostaviti Zemljišnoknjižnome uredu Općinskoga suda radi produljena mjera osiguranja, te je naloženo Općinskome sudu da izvrši upis produljenja privremene mjere u zemljišne knjige na predmetnim nekretninama. Nadalje, određeno je da će mjera osiguranja iz ovoga rješenja trajati dvije godine, a koje razdoblje se po ovome rješenju računa od 29. ožujka 2020. godine i mogu trajati do 29. ožujka 2022. godine, ili do drugačije odluke suda.
3. Rješenjem Vrhovnoga suda od 16. rujna 2020. godine odbijen je kao neutemeljen priziv apelanta, izjavljen protiv rješenja Kantonalnoga suda od 6. svibnja 2020. godine.
4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da nisu utemeljeni prigovori da je prijedlog tužitelja za produljenje mjera osiguranja trebalo odbaciti kao nepravovremen, s obzirom da prvostupanjski sud o tomu prijedlogu nije odlučio u roku od sedam dana u smislu odredbe čl. 17. st. 4. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine kaznenim djelom, te da prvostupanjski sud nije bio ovlašten da pobijano rješenje shodno odredbi čl. 2. st. 5. i čl. 17. st. 1. toga Zakona donese po službenoj dužnosti, odnosno bez prijedloga nadležnoga kantonalnoga tužitelja. Vrhovni je sud istakao da je točno da je odredbom čl. 17. st. 4. toga Zakona propisano da se rješenje, kojim se određuju privremene mjere, donosi najkasnije u roku od sedam dana od dana podnošenja prijedloga tužitelja. Vrhovni je sud istakao da okolnost da je od podnošenja prijedloga za produljenje mjere osiguranja, pa do dana odlučivanja o istomu prošlo više od sedam dana, ne može biti temelj za gubitak mogućnosti prvostupanjskoga suda da o predmetnomu prijedlogu mjerodavno odluči. Vrhovni je sud istakao da se u biti radi o instruktivnome roku, koji treba osigurati pravovremeno odlučivanje o prijedlogu tužitelja. Vrhovni je sud istakao da u prilog navedene ocjene (da se ne radi o prekluzivnome roku) ide i činjenica da odredbe koje se odnose na mjere osiguranja imovinske koriste stečene kaznenim djelom ne propisuju da sud pred kojim se konkretni kazneni postupak vodi, nakon što propusti da o prijedlogu odluči u roku od sedam dana, naknadno neće moći odlučiti. Vrhovni je sud istakao da se u konkretnomu slučaju pobijanim rješenjem odlučivalo o produljenju ranije određenih mjera osiguranja, te da za donošenje istoga nije niti bio potreban prijedlog tužitelja, jer je sud u smislu čl. 17. st. 3. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine, kada odlučuje o produljenju mjera ovlašten da postupa i bez prijedloga tužitelja. Vrhovni je sud istakao da apelant u prizivu navodi da je počinjena i bitna povreda odredaba kaznenoga postupka iz čl. 312. st. 1. toč. k) Zakona o kaznenome postupku, s obzirom da za postojanje opasnosti da tražbina Federacije BiH, u pogledu oduzimanja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom, neće moći biti ostvareno ili da će njegovo ostvarenje biti otežano, nisu dati razlozi. Vrhovni je sud istakao da propisivanjem zakonske pretpostavke o postojanju opasnosti da tražbina Federacija BiH neće moći biti ostvarena, odnosno da bi ostvarenje bilo znatno otežano ako ne bude određena privremena mjera, teret dokazivanja nepostojanja te opasnosti je prebačen na protivnika osiguranja, tj. u konkretnomu slučaju na apelanta. Vrhovni je sud istakao da prvostupanjski sud pravilno smatra da postoje temelji za pretpostavku o postojanju navedene opasnosti, što opravdava donošenje osporene privremene mjere. Vrhovni je sud istakao da je prvostupanjski sud u pobijanome rješenju naveo da je apelant predmetnim nekretninama pokušao raspolagati na način da su te nekretnine trebale biti predmetom prodaje, jer je svjedok (G.L.) 9. siječnja 2018. godine došao u notarski ured notara (S.M.) i naveo da je došao kao punomoćnik apelanta, te da u svojstvu prodavatelja sa kupcem („Farmavita“ d.o.o.) želi zaključiti ugovor o kupoprodaji nekretnina, koje su vlasništvo apelanta, ali da je notar odbio sačiniti ugovor. Vrhovni je sud istakao da je nadalje prvostupanjski sud naveo da iz ZK uloška od 8. siječnja 2018. godine proistječe da je tijekom 2017. godine izvršeno cijepanje osnovne parcele na novih šest parcela, što ukazuje na postojanje osnovane sumnje da je apelant, nakon što je postao svjestan da se protiv njega i grupe za organizirani kriminal vodi istraga, opunomoćio (svjedoka G.L.) da izvrši cijepanje parcele kako bi nekretnine očigledno što lakše i brže prodao, te da ove okolnosti po ocjeni prvostupanjskoga suda ukazuju na konkretnu opasnosti da bi predmetne nekretnine bez izrečene mjere osiguranja mogle biti otuđene. Vrhovni je sud istakao da prvostupanjski sud pravilno zaključuje da postoje uvjeti za pretpostavku o postojanju opasnosti da tražbina Federacije BiH u pogledu oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom neće biti ostvareno ili da će njeno ostvarenje biti otežano ako privremena mjera ne bude određena odnosno produljena.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Osim toga, apelant se pozvao i na povredu članka 9. Međunarodnoga pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjemu tekstu: Međunarodni pakt) i članka 3. Opće deklaracije o ljudskim pravima (u daljnjemu tekstu: Opća deklaracija). Apelant u predmetnoj apelaciji navodi da je „pobijanim rješenjem prekršeno pravo na presumpciju nevinosti apelanta“, te radi ocjene ustavnosti članka 1. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine kaznenim djelom, jer smatra da „nije u skladu sa duhom Ustava BiH i Europske konvencije“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) toč. a) i h) Pravila Ustavnoga suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) toč. a) i h) Pravila Ustavnoga suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Dopustivost u odnosu na zahtjev za ocjenu ustavnosti članka 1. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine kaznenim djelom
7. Ustavni sud podsjeća na svoju nadležnost iz članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj Ustavni sud ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojega drugoga suda u Bosni i Hercegovini.
8. U konkretnomu slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant podnio apelaciju radi ocjene ustavnosti članka 1. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine kaznenim djelom („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 71/14), navodeći da mu je tim Zakonom povrijeđeno pravo zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da nema nadležnost da u apelacionome postupku razmatra da li neki zakon, odnosno opći akt sam po sebi krši neka od ustavnih prava apelanata (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-905/08 od 4. rujna 2008. godine, AP-2511/09 od 6. prosinca 2012. godine, AP-3881/17 od 19. lipnja 2018. godine i AP-5019/18 od 22. svibnja 2019. godine, AP-2718/20 od 14. listopada 2020. godine, odluke dostupne na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Dakle, Ustavni sud nije nadležan da u okviru apelacionoga postupka, in abstracto, vrši ocjenu ustavnosti nekoga zakona, već je za to nadležan prema članku VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, u posebnome postupku ocjene ustavnosti koji se pokreće samo na temelju zahtjeva ovlaštenoga subjekta iz navedenoga članka Ustava Bosne i Hercegovine.
Dopustivost u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje
9. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je osporenim rješenjem, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i to garancije obuhvaćene stavkom 2. navedenoga članka („presumpcija nevinosti“). U svezi s tim, Ustavni sud konstatira da je osporena odluka rezultat postupka u kojemu je došlo do produljenja privremene mjere osiguranja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom u odnosu na apelanta kao osumnjičenoga, i to mjera zabrane otuđenja i opterećenja nekretnine ili stvarnih prava upisanih na predmetnoj nekretnini, uz ubilježbu zabrane u zemljišnim knjigama na predmetnoj nekretnini. Sukladno tomu, Ustavni sud prvenstveno mora odgovoriti na pitanje da li se, s obzirom na okolnosti konkretnoga predmeta, na predmetni postupak mogu primijeniti garancije obuhvaćene člankom 6. Europske konvencije.
10. Naime, Ustavni sud upućuje na svoju praksu iz odluka o dopustivosti i meritumu br. AP- 20/12 od 26. veljače 2015. godine i AP-2753/13 od 30. rujna 2015. godine (odluke dostupne na web-stranici Ustavnoga suda www.ustavnisud.ba) u kojima je rješavao slična pitanja, i zaključio da su, u odnosu na slične navode, apelacije ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine. U navedenim odlukama Ustavni sud se pozvao na praksu Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem testu: Europski sud) u predmetu Dogmoch protiv Njemačke (vidi, Odluka Europskoga suda Dogmoch protiv Njemačke, predstavka broj 26315/03, od 18. rujna 2006. godine) u kojemu je zaključeno da je „naredba za pljenidbu bila privremena mjera koja je bila poduzeta u kontekstu kaznene istrage i njen primarni cilj je je bio zaštita potraživanja u vezi sa kojima su kasnije zahtjeve mogle podnijeti oštećene treće strane. Kada ne bi postojala takva potraživanja naredba bi dalje mogla štititi kasniji postupak oduzimanja imovine. Međutim, oduzimanje imovine bi moralo biti potvrđeno u odvojenom postupku nakon presude o postojanju kaznene odgovornosti“. Dakle, Europski je sud u navedenoj odluci zaključio da ne postoje naznake da je naredba o pljenidbi imala bilo kakav utjecaj na kazneni dosje podnositelja zahtjeva, da se stoga osporeno odluke ne mogu smatrati odlukama kojim se odlučuje o utvrđivanju kaznene optužbe, te je zaključio da je predstavka ratione materiae inkompatibilna s odredbama Europske konvencije. Isti je zaključak donesen u kontekstu „građanskoga prava“, jer se radi o privremenoj mjeri, odnosno samo „privremenome odlučenju“ budući da iz osporenoga rješenja nesporno proistječe da je imovina koja je obuhvaćena osporenim rješenjem još uvijek pretpostavljeno „vlasništvo“, apelanta te će se konačna odluka o imovini donijeti eventualno nakon presude u kaznenom postupku protiv njega. Također, Ustavni sud konstatira da je u predmetu broj AP-3456/18, po apelaciji istoga apelanta, razmatrao ista činjenična i pravna pitanja u pogledu određivanja privremene mjere osiguranja, te zaključio da pitanje pravičnosti toga postupka ne ulazi u opseg članka 6. Europske konvencije, niti u opseg članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3456/18 od 22. travnja 2020. godine, toč. 16-19., odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba).
11. Imajući u vidu stavove iz navedenih odluka Europskoga suda i Ustavnoga suda, slijedi da su u konkretnomu slučaju produljene privremene mjere osiguranja imovinske koristi (zabrana otuđenja i raspolaganja predmetnom nekretninom) imaju privremeni karakter (dvije godine) i njima se ni na koji način ne prejudicira bilo kakva konačna odluku koja će biti donesena tijekom glavnoga postupka. Također, Ustavni sud primjećuje da se na navedenu situaciju, a kako bi bila u opsegu članka 6. Europske konvencije, odnosno dopustiva, ne mogu primijeniti standardi odnosno pravila iz testa Micallef (vidi presuda Europskoga suda Micallef protiv Malte, aplikacija broj 17056/06), od kojih je prvo da „pravo o kojemu je riječ i u glavnomu postupku i u postupku određivanja sudske zabrane mora biti „građansko“ u autonomnomu značenju toga pojma u smislu članka 6. Europske konvencije“.
12. Dakle, Ustavni sud smatra da pitanje pravičnosti ovoga postupka ne ulazi u opseg članka 6. Europske konvencije, niti u opseg članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija, u odnosu na navode apelanta o kršenju ovoga prava, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ostali navodi
13. Apelant je u predmetnoj apelaciji naveo i povredu prava iz članka 9. Međunarodnoga pakta (kojima se garantiraju pravo na ličnu slobodu i sigurnost). Međutim, u sadržaju same apelacije apelant ničim ne potkrepljuje te navode, niti ukazuje na bilo šta što bi upućivalo na navedene povrede. Stoga, imajući u vidu sadržaj osporene odluke (produljenje privremene mjere osiguranja) koja se ni na kakav način ne može dovesti u vezu sa garancijama članka 9. Međunarodnoga pakta, Ustavni sud smatra da nema potrebe dalje se upuštati u razmatranje tih navoda. Također Ustavni sud ukazuje, vezano za navode o povredi prava iz članka 3. Opće deklaracije o ljudskim pravima, da navedena Deklaracija nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine i u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini. Stoga su i ovi navodi ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Imajući u vidu odredbe članka 18. stavak (3) toč. a) i h) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević