Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3528/20 (M. T.)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3528/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3528/20, rješavajući apelaciju Midheta Telalovića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Midheta Telalovića izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 168785 19 Kž od 10. jula 2020. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 168785 19 K od 12. novembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Midhet Telalović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupaju Ramo Ajkić i Denis Ajkić advokati iz Zenice, podnio je 30. septembra 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 168785 19 Kž od 10. jula 2020. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 168785 19 K od 12. novembra 2019. godine. Apelant je također zatražio da Ustavni sud prije donošenja konačne odluke o apelaciji usvoji privremenu mjeru kojom će odložiti izvršenje kazne zatvora.

2. Općinski sud je presudom broj 43 0 K 168785 19 K od 12. novembra 2019. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, apelanta oglasio krivim da je u vrijeme i na način opisan u izreci presude, počinio krivično djelo šumska krađa iz člana 316. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca.

3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo: da je apelant povodom optužnice za izvršenje krivičnog djela šumske krađe negirao krivicu, da su u postupku izvedeni dokazi optužbe i odbrane (pobrojani na strani 2 obrazloženja presude), da je nakon analize i ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, Općinski sud utvrdio apelantovu krivičnopravnu odgovornost za izvršenje krivičnog djela šumska krađa, te su u nastavku navedeni razlozi za takav stav. U tom kontekstu je prije svega naveden sadržaj iskaza svjedoka F.O. zaposlenog na poslovima čuvara šume u Kantonalnoj upravi za šumarstvo Zenica koji je opisao kada i gdje je zatekao apelanta sa posječenom drvnom građom, zatim sadržaj iskaza svjedoka H.A. na okolnost prevoženja drvne građe, iskaza svjedoka A.H. koji je povodom prijave o bespravnoj sječi drvne građe izlazio na lice mjesta te su navedeni materijalni dokazi iz kojih je utvrđeno da je šteta nastala na šumskom zemljištu u državnoj svojini, dok je visina štete utvrđena na osnovu proračuna Kantonalne uprave za šumarstvo. Imajući u vidu da apelantova odbrana nije ponudila protudokaze kojima bi bili dovedeni u pitanje vjerodostojnost i istinitost iskaza saslušanih svjedoka i izvedenih materijalnih dokaza, Općinski sud je zaključio da je u postupku dokazano da je apelant počinio krivično djelo na način kako je opisano u izreci presude. Prilikom odmjeravanja kazne, Općinski sud je imao u vidu kaznenu evidenciju za apelanta, na osnovu koje je zaključeno da je apelant već četiri puta osuđivan za krivično djelo šumska krađa, da je u vrijeme počinjenja krivičnog djela bio pod uvjetnim osudama Općinskog suda od 13. februara 2018. i 7. aprila 2017. godine kojim su mu utvrđene kazne zatvora u trajanju od pet i šest mjeseci sa rokom provjere od dvije godine. Ove okolnosti su ocijenjene kao otežavajuće jer je apelant specijalni povratnik u vršenju krivičnih djela šumske krađe, te mu je primjenom odredbe člana 54. stav 1. tačka b) KZ FBiH za počinjeno krivično djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Zatim su kao utvrđene uzete ranije izrečene kazne po pravosnažnim presudama u trajanju od pet i šest mjeseci, nakon čega je apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 K 168785 19 Kž od 10. jula 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u žalbi istakao sve žalbene osnove s prijedlogom da se žalba uvaži i pobijana presuda ukine te predmet vrati na ponovno suđenje. Nakon što je prvostepena presuda ispitana u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti da li je na apelantovu štetu povrijeđen krivični zakon, Kantonalni sud je ocijenio da žalba nije osnovana te je u nastavku presude naveo razloge za takav stav. U tom pravcu je Kantonalni sud podsjetio da je presuda jasno i razumljivo ukazala na osnovu kojih subjektivnih i materijalnih dokaza je utvrđeno činjenično stanje iz kog proizilazi da je apelant u vrijeme i na način opisan u izreci pobijane presude počinio krivično djelo šumska krađa. S tim u vezi su na strani 3. presude ponovljeni su relevantni dijelovi prvostepene presude iz kojih jasno i nedvosmisleno proizilazi da je apelant počinilac predmetnog krivičnog djela. Osim toga, kako je dalje navedeno, apelantova odbrana ni tokom prvostepenog postupka a ni u žalbi, nije ponudila nikakve protudokaze kojima bi dovela u pitanje vjerodostojnost i istinitost dokaza temeljem kojih je utvrđeno činjenično stanje. Žalba insistira na tvrdnji da se iskaz jednog od saslušanih svjedoka nije mogao ocijeniti kao vjerodostojan, jer je po mišljenju apelanta pristrasan i stoga nepouzdan, iz razloga što je taj svjedok s apelantom imao verbalni konflikt zbog kojeg je intervenisala policija. Međutim, ocijenjeno je da je prvostepeni sud postupio pravilno kada je iskaz ovog svjedoka ocijenio vjerodostojnim, budući da je svjedok samo ukazao i potvrdio materijalne dokaze konstatovane uviđajem na licu mjesta. Kantonalni sud je također ocijenio da je krivična sankcija adekvatna stepenu opasnosti počinjenog krivičnog djela uz sve otežavajuće i olakšavajuće okolnosti koje je prvostepeni sud imao u vidu, naročito raniju osuđivanost apelanta (četiri puta) za isto krivično djelo, pri čemu je krivično djelo za koje je utvrđena odgovornost pobijanom presudom počinio u toku roka provjere po prethodno izrečenim uvjetnim osudama.

a)Apelacioni navodi

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, apelant ukazuje na arbitrarnost u utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog prava pri čemu obrazloženja nisu logična i uvjerljiva. Iz navedenih razloga su pobijane presude nepravilne i nezakonite. Smatra da se sumnja u pogledu postojanja određenih činjenica nije mogla rješavati na njegovu štetu, kako je u konkretnom slučaju postupljeno, čime je prekršeno načelo in dubio pro reo. Osim toga, smatra i da mu je krivična sankcija nepravilno odmjerena i da je ranije zatvorske kazne izrečene uvjetnim osudama trebalo prethodno opozvati pa tek onda izreći jedinstvenu kaznu. Iz tog razloga je predloženo da se osim apelacije usvoji privremena mjera.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

b)Relevantne odredbe

7. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH”, br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 42.

Svrha kažnjavanja Svrha kažnjavanja jeste:

a) da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela;

b) da se utiče na učinitelja da ubuduće ne učini krivična djela i potakne njegovo prevaspitanje;

c) da se utiče na ostale da ne učine krivična djela;

d) i da se utiče na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja učinitelja.

Član 64.

Opoziv uvjetne osude zbog novog krivičnog djela (1) Sud će opozvati uvjetnu osudu ako osuđeni tokom vremena provjeravanja učini jedno ili više krivičnih djela za koja je izrečena kazna zatvora dvije godine ili teža kazna.

(2) Ako osuđeni u vrijeme provjeravanja učini jedno ili više krivičnih djela za koja je izrečena kazna zatvora u trajanju kraćem od dvije godine ili novčana kazna, sud će, nakon što ocijeni sve okolnosti koje se odnose na učinjena krivična djela i učinitelja, a posebno srodnost učinjenih krivičnih djela, njihov značaj i pobude iz kojih su učinjena, odlučiti hoće li opozvati uvjetnu osudu. Pri tome je sud vezan zabranom izricanja uvjetne osude ako učinitelju za krivična djela utvrđena u uvjetnoj osudi i za nova krivična djela treba izreći kaznu zatvora u trajanju dužem od dvije godine (član 62. Uvjetna osuda, stav 3. ovog zakona).

(…)

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05) te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

10. Apelacijom se suštinski ukazuje na ocjenu dokaza u vezi s utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom prava u kontekstu principa in dubio pro reo, te odluke o izrečenoj kazni.

11. Imajući u vidu apelacione navode te činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, Ustavni sud smatra da je Općinski sud u presudi koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pri čemu je analizom i ocjenom svih provedenih dokaza izveo zaključak koji ne ostavlja sumnju u to da je apelant počinio krivično djelo šumska krađa iz člana 316. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH. Obrazloženje koje je povodom žalbe naveo Kantonalni sud, zadovoljava kriterije prava na obrazloženu odluku iz člana 6. Evropske konvencije, a ocjena dokaza ni na koji način ne ostavlja dojam proizvoljnosti ili nelogičnosti, niti predstavlja kršenje načela in dubio pro reo. U odnosu na navode da je krivična sankcija nepravilno odmjerena i da je ranije zatvorske kazne izrečene uvjetnim osudama trebalo prethodno opozvati pa tek onda izreći jedinstvenu kaznu, Ustavni sud podsjeća da odredbom člana 64. ZKP FBiH opoziv ranije izrečene kazne nije propisan kao obligatorni uvjet, već o tome odlučuje sud u kontekstu svih okolnosti konkretnog slučaja u vezi s prethodno izrečenim kaznama. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom postupku sudovi imali u vidu da je apelant prethodno bio četiri puta osuđivan za istovrsno krivično djelo i da je u vrijeme učinjenja krivičnog djela za koje je oglašen odgovornim apelant bio u roku provjere povodom dvije pravosnažne presude, te je primjenom pravila o odmjeravanju kazne izrekao jedinstvenu kaznu zatvora. Iz navedenog proizlazi da u pogledu odluke o sankciji nije postupljeno suprotno odredbi člana 64. ZKP FBiH.

12. Stoga, imajući u vidu da su u obrazloženju osporene presude navedeni jasni i dovoljni razlozi o odlučnim činjenicama i da analiza provedenih dokaza u obrazloženju osporene presude ne ostavlja sumnju u zaključak suda da je apelant, na način i u vrijeme opisano u izreci presude, počinio krivično djelo za koje je oglašen odgovornim, te imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3528/20 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio