Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4092/20 („Elektrometal“ d.o.o. Cazin)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4092/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. prosinca 2020. godine, u predmetu broj AP-4092/20, rješavajući apelaciju koju je podnio „Elektrometal“ d.o.o. Cazin, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Pre čišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Elektrometal“ d.o.o. Cazin protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 01 0 U 010062 17 Uvp 2 od 9. srpnja 2020.
godine i Presude Kantonalnoga suda u Bihaću broj 01 0 U 010062 15 U od 28. veljače 2017. godine, u odnosu na navode o kr šenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Elektrometal“ d.o.o. Cazin protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 01 0 U 010062 17 Uvp 2 od 9. srpnja 2020.
godine i Presude Kantonalnoga suda u Bihaću broj 01 0 U 010062 15 U od 28. veljače 2017. godine, u odnosu na navode o kr šenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1.
Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. „Elektrometal“ d.o.o. Cazin (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupa Azira Hrle, odvjetnica iz Cazina, podnio je 10. studenoga 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 010062 17 Uvp 2 od 9. srpnja 2020. godine i Presude Kantonalnoga suda u Bihaću (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 010062 15 U od 28. veljače 2017. godine.
2. Rješenjem Službe za imovinsko-pravne, geodetske i katastarske poslove Općine Cazin (u daljnjemu tekstu: Služba) od 18. veljače 2015. godine apelantu je utvrđena obveza plaćanja godišnje naknade za korištenje gradskoga građevinskoga zemljišta u određenome iznosu za određeno vremensko razdoblje. Nadalje određeno je da se naknada odnosi na objekte na parcelama, bliže označeno u izreci prvostupanjskoga rješenja.
3. Rješenjem Komisije za žalbe, predstavke i pritužbe Općinskoga vijeća Cazin (u daljnjemu tekstu: tuženica) od 8. travnja 2015. godine priziv apelanta protiv rješenja Službe od 18. veljače 2015. godine odbijen je kao neutemeljen.
4. Osporenom presudom Kantonalnoga suda od 28. veljače 2017. godine odbijena je kao neutemeljena tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženice od 8. travnja 2015. godine.
5. Osporenom presudom Vrhovnoga suda od 9. srpnja 2020. godine zahtjev apelanta za izvanredno ispitivanje sudske odluke je odbijen.
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da iz stanja upravnoga spisa i obrazloženja pobijane presude proistječe da je rješenjem prvostupanjskoga organa apelantu, kao vlasniku gradskoga građevinskoga zemljišta, utvrđena obveza plaćanja godišnje naknade za korištenje građevinskoga zemljišta za predmetne objekte u određenome iznosu i za određeno vremensko razdoblje. Vrhovni je sud istakao da je pobijanim rješenjem tuženice odbijen priziv apelanta izjavljen protiv prvostupanjskoga rješenja, cijeneći pravilnim da je apelant kao vlasnik gradskoga građevinskoga zemljišta obveznik plaćanja naknade na temelju odredbi čl. 73. st. 1. i čl. 75. st. 1. Zakona o građevinskome zemljištu, te odredbe čl. 47. do 50. Odluke o građevinskome zemljištu Općine Cazin (u daljnjemu tekstu: Odluka). Vrhovni je sud istakao da je tim odredbama propisano da su obveznici naknade za korištenje građevinskoga zemljišta vlasnici ili nositelji prava raspolaganja na stambeno-poslovnom ili sličnom prostoru, odnosno fizičke osobe i druge pravne osobe koje su korisnici gradskoga građevinskoga zemljišta, te da se obveznik utvrđuje na temelju podataka iz urbanističke ili građevinske dokumentacije, katastra nekretnina, odnosno zemljišnih knjiga ili očevida na licu mjesta. Vrhovni je sud istakao da su i prvostupanjski sud i tuženica pravilno cijenili neutemeljenim navode apelanta, koji se odnose na nenadležnost tuženice. Vrhovni je sud istakao da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na odredbu čl. 223. st. 1. Zakona o upravnom postupku, kojom je propisano da, ako je u prvostupanjskome upravnome postupku riješeno na temelju statuta ili propisa općinskoga vijeća, u okviru isključivih prava i dužnosti općine, o prizivu protiv tih rješenja u drugome stupnju rješava općinski organ određen statutom općine, odnosno organ određen propisom općinskoga vijeća. Vrhovni je sud istakao da je pravilno apelantu od strane tuženice, kao drugostupanjskoga organa, prilikom rješavanja po prizivu izjavljenome protiv prvostupanjskoga rješenja, ukazano na odredbu čl. 120. Statuta Općine Cazin (u daljnjemu tekstu: Statut), kojom je propisano da protiv prvostupanjskih akata načelnika, kada je općinski načelnik rješavao na temelju propisa općine, u drugom stupnju rješava Komisija za žalbe (tj. tuženica) koju kao drugostupanjski organ utemeljuje Općinsko vijeće. Vrhovni je sud istakao da neutemeljeno apelant istječe da Odluka nije sukladna Zakonu o građevinskome zemljištu. Vrhovni je sud istakao da je Odluku donijelo Općinsko vijeće Općine Cazin na temelju odredbi čl. 6., 46., 63. i 73. Zakona o građevinskome zemljištu. Vrhovni je sud istakao da navedena Odluka ostaje na snazi sve dok Ustavni sud Federacije BiH u postupku ocjenjivanja ustavnosti pokrenutom na zahtjev ovlaštenoga podnositelja ne donese presudu da ova Odluka nije sukladna Ustavu Federacije BiH.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući da je „određivanjem naknade došlo do imovinskoga opterećenja apelanta, s obzirom da se ovdje naplaćuje renta na privatnom vlasništvu, a što je krajnje nezakonito i neustavno“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih utemeljio na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) i članak (4) Pravila Ustavnoga suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
9. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Europske komisije za ljudska prava i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnoga prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obveze» iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. ožujka 2005. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba; Europska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. svibnja 1983. godine; i Europski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. prosinca 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obveze, nesumnjivo, spadaju i obveze koje proistječu iz poreskoga, carinskoga, odnosno javnoga zakonodavstva. Stoga, sukladno iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede apelantovog prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević