Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1994/19 (M. P. i M. B.)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Dosjelost
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Eksproprijacija
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nekretnina
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni spor
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1994/19
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1994/19, rješavajući apelaciju Mare Pavljašević i Mije Bošnjakovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. prosinca 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Mare Pavljašević i Mije Bošnjakovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 016400 17 U od 4.
ožujka 2019. godine.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa člankom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantima Mari Pavljašević i Miji Bošnjakoviću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati ukupan iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantima Mari Pavljašević i Miji Bošnjakoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa člankom 72.
stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Mare Pavljašević i Mije Bošnjakovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 016400 17 U od 4. ožujka 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prava iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članka II/3.
(m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mara Pavljašević i Mijo Bošnjaković (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Emil Galušić, odvjetnik iz Tuzle, podnijeli su 7. svibnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 016400 17 U od 4. ožujka 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, 1. listopada 2020. godine je od Kantonalnog suda, Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Uprava) i Službe za geodetske i imovinsko-pravne poslove Grada Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Uprava su dostavili odgovore na apelaciju 14. odnosno 15. listopada 2020. godine, dok Služba nije odgovorila.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: korisnik eksproprijacije) podnijelo je Službi za geodetske i imovinsko-pravne poslove Grada Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) 18. ožujka 2013. godine prijedlog za potpunu eksproprijaciju dviju parcela preciziranih katastarskih i zemljišno-knjižnih oznaka (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) u svrhu izgradnje bloka 7 TE ,,Tuzla“ u Tuzli.
6. Služba je, postupajući po zahtjevu korisnika eksproprijacije, donijela djelomično rješenje od 5. svibnja 2014. godine. Protiv navedenog rješenja zainteresirane osobe u predmetnom upravnom postupku Ivka Tomić i Ilija Iličković (u daljnjem tekstu: zainteresirane osobe) podnijele su žalbu Upravi jer navedenim rješenjem nisu bili utvrđeni stvarni vlasnici na predmetnim nekretninama. Uprava je rješenjem od 17. prosinca 2014. godine poništila pobijano djelomično rješenje i predmet vratila prvostupanjskom organu na ponovni postupak.
7. U ponovnom postupku Služba je donijela rješenje od 4. veljače 2015. godine, protiv kojeg su zainteresirane osobe ponovno izjavile žalbu jer pobijanim rješenjem također nisu bili utvrđeni stvarni vlasnici na predmetnim nekretninama. Uprava je, odlučujući o žalbi rješenjem od 24. travnja 2015. godine, poništila i to prvostupanjsko rješenje i predmet ponovno vratila prvostupanjskom organu na ponovni postupak.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
8. U ponovnom postupku Rješenjem Službe broj 08-31-2550/13-19-ZA od 9. siječnja 2017. godine usvojen je prijedlog korisnika eksproprijacije da se u svrhu izgradnje bloka 7 TE ,,Tuzla“ u Tuzli potpuno ekspropriraju predmetne nekretnine, koje se u zemljišno-knjižnoj evidenciji vode kao suvlasništvo 15 fizičkih osoba (među kojima su i apelanti), s različitim suvlasničkim dijelovima, a u katastarskoj evidenciji kao suposjed zainteresiranih osoba, s dijelom od po ½ (točka I. izreke rješenja stavak 1.). Stavkom 2. točke I. izreke rješenja zainteresirane osobe su navedene kao stvarni i faktički vlasnici ekspropriranih nekretnina s dijelom od po ½.
9. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Služba u ponovnom postupku u svezi s vlasništvom na predmetnim nekretninama, između ostalog, utvrdila da postoji neslaganje između zemljišno-knjižne i katastarske evidencije glede osoba koje su evidentirane kao zemljišno-knjižni vlasnici i katastarski posjednici budući da se u zemljišnim knjigama kao suvlasnici vodi veći broj osoba, dok se u katastarskom operatu kao korisnici predmetnih nekretnina vode samo zainteresirane osobe s dijelom od po ½, koje su upisane i kao zemljišno-knjižni suvlasnici s dijelovima od 3/40 (Ilija Iličković), odnosno 1/10 (Ivka Tomić). Također je utvrđeno da su predmetne nekretnine formirane prilikom aviopremjera 1966. godine, kada ih je na terenu obilježio Mijo Iličković (otac zainteresiranih osoba koje su brat i sestra), koji je u katastarskom operatu bio i upisan kao posjednik prilikom tog aviopremjera, a koji je stupio na snagu 4. siječnja 1971. godine. Dalje je utvrđeno da od 1966. godine u katastarskom operatu nitko osim oca zainteresiranih osoba nije bio upisivan kao posjednik predmetnih nekretnina, te da ne postoji bilo kakav trag da je bilo tko i bilo kada stavljao primjedbe na posjedovno stanje glede predmetnih nekretnina. Pored navedenog, Služba je utvrdila da iz akta Uprave prihoda od 8. veljače 1966. godine proizlazi da je zainteresirana osoba Ilija Iličković plaćao porez na predmetne nekretnine. Služba je dalje istaknula da iz utvrđenih činjenica ne proizlazi da su apelanti u upravnom ili sudskom postupku dovodili u pitanje posjedovna ili vlasnička prava zainteresiranih osoba. Također je utvrđeno da apelanti, tijekom cijelog postupka koji je prethodio donošenju rješenja, nisu isticali prigovore povodom očevida koji je u konkretnoj upravnoj stvari obavljen 20. ožujka 2013. godine. Služba je istaknula da je u postupku koji je prethodio donošenju rješenja izvršen očevid na licu mjesta, te da su, prema zapisniku, tom očevidu prisustvovali samo voditelj postupka i vještak geometar, da je vještak geometar prilikom obavljanja očevida samo izvršio identifikaciju predmetnih nekretnina i dao njihove katastarske podatke, prema kojem predmetne nekretnine predstavljaju gradsko građevinsko zemljište, a u naravi su livade i da stanje na terenu odgovara stanju u katastarskom i zemljišno-knjižnom operatu. U obrazloženju odluke Služba je također navela da je prije donošenja rješenja održala usmene rasprave, te da je punomoćnik apelanata na usmenoj raspravi od 16. prosinca 2016. godine, izjašnjavajući se o predmetu, istaknuo da su apelanti bili u kontinuiranom posjedu predmetnih nekretnina, da su obrađivali zemljište, da ih nitko nije ometao u posjedu te da ne odustaju od naknade koja im po zakonu pripada.
10. Služba je, imajući u vidu utvrđene činjenice, u svezi s pravom vlasništva na predmetnim nekretninama, utvrdila da su zainteresirane osobe stvarni i faktički suvlasnici tih nekretnina, pozivajući se na odredbe čl. 7., 28., 37., 60. i 68. Zakona o eksproprijaciji, članak 58. Zakona o stvarnim pravima te članak 239. stavak 2. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem postupku: ZUP).
11. Apelanti su protiv navedenog rješenja Službe podnijeli žalbu Upravi. Odlučujući o žalbi, Uprava je Rješenjem broj 05-31-2-252/17 od 23. ožujka 2017. godine žalbu apelanata odbila kao neutemeljenu. Apelanti su u žalbi istaknuli da su zainteresirane osobe pred Općinskim sudom u Tuzli, u predmetu broj 32 0 P 271308 16 P, pokrenule parnični postupak radi utvrđivanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama, u koji su se apelanti, kao pasivno legitimirani, uključili te su predložili da se utvrđivanje prava vlasništva u konkretnoj upravnoj stvari izvrši nakon što se o tome osigura pravomoćna sudska presuda. Odlučujući o žalbi, Uprava je smatrala da je žalba neutemeljena, nalazeći da je prvostupanjsko rješenje u svemu pravilno i zakonito.
12. Apelanti su 3. svibnja 2017. godine Kantonalnom sudu podnijeli tužbu protiv navedenog rješenja Uprave od 23. ožujka 2017. godine. U postupku upravnog spora nakon održane javne rasprave Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 U 016400 17 U od 4. ožujka 2019. godine tužbu odbio.
13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su apelanti u tužbi istaknuli da je tuženi postupio protivno odredbama članka 8. ZUP-a, u čemu se ogleda bitna povreda postupka, s obzirom na to da tuženi apelantima nije pružio mogućnost sudjelovanja u postupku, čime je postupio protivno i članku 133. ZUP-a jer im je onemogućeno zaštititi svoja prava i interese u upravnom postupku. Navodi se da su apelanti savjesni i zakoniti suposjednici i suvlasnici predmetnih nekretnina, zbog čega se postupak eksproprijacije ne može voditi bez njihovog sudjelovanja. Ne može se smatrati da su stranke s voditeljem postupka, uz sudjelovanje vještaka geometra, bile na terenu prilikom očevida, kada apelanti nisu pozivani, niti su znali za taj očevid.
14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da nijedan od tužbenih razloga nije utemeljen, te da je prilikom donošenja prvostupanjskog akta prvostupanjski organ utvrdio sve odlučne činjenice o kojima ovisi pravilno i zakonito rješavanje konkretne upravne stvari i da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno da su oba upravna organa za svoja rješenja dala jasne i ubjedljive razloge, koje prihvaća i taj sud. Kantonalni sud se pozvao na odredbe članka 27. Zakona o eksproprijaciji kojima je u stavku 3. tog članka propisano da ako postoji neslaganje zemljišnoknjižnog i faktičkog stanja na nekretnini, općinska služba za upravu raspravit će pravo vlasništva kao prethodno pitanje. Polazeći od toga da je u konkretnom slučaju očigledno da postoji neslaganje zemljišnoknjižnog i faktičkog stanja na predmetnim nekretninama, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostupanjski organ, shodno citiranim odredbama članka 27. stavak 3. Zakona o eksproprijaciji, bio je ne samo ovlašten nego i dužan, kao prethodno pitanje, utvrditi stvarne vlasnike predmetnih nekretnina, što je taj organ prvostupanjskim rješenjem i učinio. Kantonalni sud je smatrao neutemeljenim žalbene navode apelanata u kojima se inzistira da se utvrđivanje prava svojine u konkretnoj upravnoj stvari izvrši tek nakon što se, u svezi s tim, osigura pravomoćna sudska presuda.
15. Kantonalni sud je dalje istaknuo da je postupak eksproprijacije žuran, zbog čega nije opravdano da se upravni postupak u takvim predmetima prekida dok se, kao prethodno pitanje, ne riješi sporno pravo vlasništva na nekretninama, tj. da se postupak prekida u situaciji kada postoji neslaganje zemljišnoknjižnog i faktičkog, odnosno posjedovnog stanja na nekretninama koje su predmet eksproprijacije (zbog čega je u Zakonu o eksproprijaciji i propisano da je općinska služba dužna raspraviti to pitanje kao prethodno pitanje). U konkretnom slučaju, kako je istaknuo Kantonalni sud, apelanti tijekom cijelog trajanja upravnog postupka, a ni u tužbi za pokretanje predmetnog upravnog spora, za svoju tvrdnju da su oni stvarni (a ne samo zemljišnoknjižni) suvlasnici predmetnih nekretnina nisu ponudili, predočili ili predložili nijedan konkretan dokaz kojim bi dokazali tu tvrdnju. Stoga je sud navedene tvrdnje apelanata ocijenio paušalnim. Pored toga, kako je utvrdio Kantonalni sud, iz stanja u spisima proizlazi da apelanti zainteresiranim osobama nisu osporavali prava katastarskih posjednika ni prilikom aviopremjera tijekom kojeg je otac zainteresiranih osoba obilježio predmetne nekretnine kao svoje, ni prilikom stupanja na snagu tog premjera, a ni u sudskom parničnom postupku (tužbom za utvrđivanje prava vlasništva, odnosno suvlasništva).
16. S obzirom na to da su zainteresirane osobe u katastru bile upisane kao posjednici predmetnih nekretnina desetine godina prije pokretanja predmetnog upravnog postupka, i da su na to zemljište plaćale i porez, sud je smatrao pravilnim zaključak prvostupanjskog organa da su one predmetne nekretnine držale u savjesnom i zakonitom posjedu dulje od 10 godina, odnosno u zakonitom posjedu dulje od 20 godina, a, uključujući i posjed njihovog oca, više od 70 godina. Kantonalni sud je ocijenio pravilnim zaključak tužene Uprave i prvostupanjskog organa da su zainteresirane osobe postale stvarni vlasnici predmetnih nekretnina i da njima pripada pravo na naknadu povodom eksproprijacije. Zaključeno je da posjednici u takvim slučajevima stječu pravo vlasništva održajem, što je propisano i po sadašnjem Zakonu o stvarnim pravima (članak 58.), na koji se pozvao prvostupanjski organ, i po ranijem Saveznom zakonu o vlasničko-pravnim odnosima i po ranijem Federalnom zakonu o vlasničko-pravnim odnosima, koji su bili na snazi u vrijeme u kojem su zainteresirane osobe držale predmetne nekretnine u svom posjedu. Odredbama članka 24. ranijeg Federalnog zakona o vlasničko-pravnim odnosima bilo je propisano da se po samom zakonu pravo vlasništva, između ostalog, stječe i održajem (dosjelošću), dok je odredbama članka 32. istog Zakona propisano da posjednik stječe održajem pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom 10 godina savjesnog i zakonitog posjeda, odnosno protekom 20 godina savjesnog posjeda. Kantonalni sud je utvrdio da su u konkretnom slučaju, prema mnogobrojnim objektivnim i nesumnjivim dokazima, zainteresirane osobe i njihovi pravni prednici bili u savjesnom i zakonitom posjedu predmetnih nekretnina više od 10 godina i na taj način, putem održaja, stekli zakonito pravo vlasništva na tim nekretninama. Osim toga, odredbama članka 35. stavak 2. Federalnog zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisano je da se u vrijeme posjeda uračunava i vrijeme za koje su prethodnici posjednika posjedovali stvar kao savjesni i zakoniti, odnosno savjesni posjednici, dok je odredbama članka 77. stavak 3. istog zakona propisano da se savjesnost posjeda pretpostavlja, s tim što zakonsku pretpostavku o savjesnosti posjeda sadrži i odredba članka 326. stavak 2. sadašnjeg Federalnog zakona o stvarnim pravima.
17. Što se tiče savjesnosti zainteresiranih osoba, Kantonalni sud je utvrdio da iz dokaza u spisima proizlazi da su oni savjesni posjednici jer su nekretnine naslijedili iza svog oca, koji je također bio njihov katastarski posjednik. Iz spomenutih zakonskih odredbi slijedi da teret dokazivanja da je sadašnji posjednik nesavjestan leži na onome tko to tvrdi, a u konkretnom slučaju apelanti ni u tužbi, ni tijekom upravnog postupka nisu predočili ili predložili bilo koji konkretan dokaz kojim se dovodi u pitanje savjesnost posjeda zainteresiranih osoba. Pri tome se Kantonalni sud pozvao na odredbe članka 135. stavak 2. ZUP-a, kojima je izričito propisano da je, ako nije riječ o činjenicama koje su općepoznate, stranka dužna za svoje navode ponuditi dokaze i po mogućnosti ih podnijeti, iz čega jasno proizlazi da teret dokazivanja činjenica na kojima stranke u postupku temelje svoje zahtjeve i svoje tvrdnje leži na tim strankama. Što se tiče navoda tužbe o povredi odredbi čl. 8. i 133. ZUP-a, a koji su utemeljeni na okolnosti da apelanti nisu pozvani na očevid, koji je obavljen na licu mjesta, i da im nije dana mogućnost sudjelovati u toj fazi postupka, sud je istaknuo da iz sadržaja zapisnika o očevidu proizlazi da obavljanju te službene radnje nije prisustvovala nijedna stranka, nego samo voditelj postupka i vještak geodetske struke, što, prema shvaćanju suda, predstavlja povredu pravila postupka. Međutim, u kontekstu ostalih utvrđenih činjenica i provedenih dokaza, sud je smatrao da ta povreda ne predstavlja bitnu povredu pravila upravnog postupka, odnosno da ne predstavlja povredu koja je mogla utjecati na ostvarivanje prava apelanata i na konačan ishod predmetnog upravnog postupka budući da nijedna od činjenica utvrđenih prilikom očevida, prema ocjeni suda, nije ni sporna, niti odlučujuća za ishod tog upravnog postupka. Osim toga, kako je naveo Kantonalni sud, apelanti u tužbi nisu naveli od kakvog je značaja bio njihov izostanak s tog očevida, što bi se to glede rezultata očevida promijenilo da su oni prisustvovali radnjama očevida i na koji način bi njihovo prisustvo očevidu utjecalo na rezultate samog očevida i cjelokupnog upravnog postupka. Kantonalni sud je također istaknuo da, shodno odredbama članka 142. stavak 2. ZUP-a, rješenje prethodnog pitanja ima pravno djelovanje samo u stvari u kojoj je to pitanje riješeno, zbog čega strankama, koje nisu zadovoljne načinom na koji je to pitanje riješeno u upravnom postupku, a to podrazumijeva i apelante u predmetnom upravnom sporu, uvijek ostaje na raspolaganju mogućnost da to pitanje, u slučaju kada se radi o pravu vlasništva, pokušaju riješiti na drugačiji način u odgovarajućem sudskom postupku, te da, u slučaju uspjeha u sudskom postupku, mogu tražiti obnovu upravnog postupka u kojem je rješavano o tom pitanju. Dalje je navedeno da je sud detaljno cijenio i analizirao i ostale navode tužbe, ali je, s obzirom na izloženo, ocijenio da oni, prema materijalnom i procesnom pravu, nisu od utjecaja na drugačije rješavanje konkretne upravne stvari i drugačije presuđenje, zbog čega je, na temelju odredbi članka 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u izreci navedene odluke.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelanti smatraju da su im osporenom odlukom povrijeđena prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, kao i pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na slobodu kretanja i prebivanja iz članka II/3.(m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju. Apelanti smatraju da su u upravnom postupku i postupku upravnog spora pogrešno utvrđene činjenice i da je pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Istaknuli su da su oni stvarni vlasnici na predmetnim nekretninama. Dalje su naveli da organi uprave i Kantonalni sud nisu prihvatili njihove zahtjeve da se prethodno pitanje prava vlasništva riješi tek nakon okončanja parničnog postupka koji se vodi radi utvrđivanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama po tužbi zainteresiranih osoba protiv apelanata. Također smatraju da su im povrijeđena prava na sudjelovanje u postupku jer nisu prisustvovali očevidu na licu mjesta kada je vještak geometar proveo vještačenje na predmetnim nekretninama.
b) Odgovori na apelaciju
19. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da je taj sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno i procesno pravo i da nije bilo proizvoljnosti u primjeni prava, o čemu su dani razlozi u obrazloženju presude tog suda. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.
20. Uprava je u odgovoru na apelaciju navela da odlukom tog upravnog organa nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
21. U Zakonu o izvlaštenju („Službene novine Federacije BiH“ br. 70/07, 36/10, 25/12, 8/15 – odluka US i 34/16) relevantne odredbe glase:
Članak 27.
Rješenje po prijedlogu za izvlaštenje donosi općinska služba za upravu na čijem se teritoriju nalazi nekretnina za koju se izvlaštenje predlaže.
Prije donošenja rješenja o izvlaštenju tijelo iz stavka 1. ovoga članka saslušat će vlasnika nekretnine o činjenicama glede izvlaštenja.
Ako postoji neslaganje zemljišnoknjižnog i činjeničnog stanja na nekretnini, općinska služba za upravu raspravit će pravo vlasništva kao prethodno pitanje.
Članak 38. stavak (1) Postupak provođenja izvlaštenja je žuran.
22. U Zakonu o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH” br. 66/13 i 100/13) relevantne odredbe glase:
Članak 58. st. (1) (2) (3) i (4) Stjecanje dosjelošću (1) Samostalni posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini, ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zlouporabom povjerenja, protekom deset godina neprekidnoga posjedovanja.
(2) Samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stječe dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja.
(3) Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.
(4) U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme, za koje su prethodnici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni posjednici, odnosno kao savjesni samostalni posjednici.
Članak 326. stavak (2) Savjestan posjed (2) Savjesnost posjeda se pretpostavlja.
23. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
Članak 8.
(1) Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.
(2) Rješenje se može donijeti bez prethodnog izjašnjenja stranke samo u slučajevima kad je to zakonom dopušteno.
Članak 133.
(1) Prije donošenja rješenja imaju se utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su značajne za rješenje i strankama omogućiti da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese o čemu se stara službena osoba koja vodi postupak.
(2) Ovo se može izvršiti u skraćenom postupku ili u posebnom ispitnom postupku. Članak 135. st. (1) i (2) (1) Činjenično stanje na kom zasniva svoj zahtjev, stranka je dužna da iznese točno, istinito i određeno.
(2) Ako nije riječ o činjenicama koje su opće poznate, stranka je dužna da za svoje navode ponudi dokaze i da ih po mogućnosti podnese. Ako sama stranka tako ne postupi, službena osoba koja vodi postupak pozvat će je da to učini. Od stranke se neće tražiti da pribavi i podnese dokaze koje brže i lakše može pribaviti organ koji vodi postupak, niti da podnosi takva uvjerenja koja organi nisu dužni izdavati po članku 170. ovog zakona.
Članak 142. st. (1) i (2) (1) Ako organ koji vodi postupak naiđe na pitanje bez čijeg se rješenja ne može riješiti sama stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu za čije je rješenje nadležan sud ili koji drugi organ (prethodno pitanje), on može, pod uvjetima iz ovog zakona, sam raspraviti to pitanje, ili postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne riješi. O prekidu postupka donosi se zaključak, protiv kog je dopuštena posebna žalba, osim ako je zaključak donio drugostupanjski organ.
(2) Ako je organ raspravio prethodno pitanje, rješenje takvog pitanja ima pravno djelovanje samo u stvari u kojoj je to pitanje riješeno.
Članak 147.
Službena osoba koja vodi postupak određuje, na svoju inicijativu ili na prijedlog stranke, usmenu raspravu u svakom slučaju kad je to korisno za razjašnjenje stvari, a mora je odrediti:
1) u stvarima u kojima učestvuju dvije ili više stranaka s protivnim interesima, ili 2) kad se ima izvršiti uviđaj ili saslušanje svjedoka ili vještaka.
Članak 193.
(1) Stranke imaju pravo da prisustvuju uviđaju. Koje će osobe osim, stranaka, prisustvovati uviđaju određuje službena osoba koja vodi postupak.
(2) Uviđaj se može izvršiti i uz sudjelovanje vještaka.
Članak 236. stavak (3) (3) Drugostupanjski organ može odbiti žalbu, poništiti rješenje u cijelosti ili djelimično, ili ga izmijeniti.
Članak 237.
(1) Drugostupanjski organ će odbiti žalbu kad utvrdi da je postupak koji je rješenju prethodio pravilno proveden i da je rješenje pravilno i na zakonu zasnovano, a žalba neosnovana.
(2) Drugostupanjski organ će odbiti žalbu i kad nađe da je u prvostupanjskom postupku bilo nedostataka, ali da su oni takvi da nisu mogli uticati na rješenje stvari.
(3) Kad drugostupanjski organ nađe da je prvostupanjsko rješenje na zakonu zasnovano, ali zbog drugih razloga, a ne zbog onih koji su u rješenju navedeni, on će u svom rješenju izložiti te razloge, a žalbu odbiti.
Članak 264. točka 5) Ništavim se oglašava rješenje:
5) koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 03 0 U 016400 17 U od 4. ožujka 2019. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, apelanti su osporenu presudu primili 8. ožujka 2019. godine, a apelacija je podnesena 7. svibnja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelanti pobijaju osporenu odluku tvrdeći da su im tom odlukom povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na slobodu kretanja i prebivanja iz članka II/3.(m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
29. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
30. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
31. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem su se utvrđivali stvarni vlasnici na predmetnim nekretninama u svrhu eksproprijacije pa, podržavajući svoju već ustanovljenu praksu (vidi Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 836/04 od 17. studenog 2005. godine, stavak 27., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” broj 20/06), zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne naravi, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
A)U odnosu na osporenu odluku
32. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je osporenom odlukom pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo.
33. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
34. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati jesu li osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni prava.
35. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sud u upravnom i postupku upravnog spora usvojili prijedlog korisnika eksproprijacije i u svrhu provođenja eksproprijacije utvrdili stvarne vlasnike predmetnih nekretnina. Ustavni sud, dalje, zapaža da su apelanti u žalbi protiv osporenog rješenja Službe i u tužbi kojom su pokrenuli upravni spor istaknuli gotovo identične razloge i tvrdnje koje su ponovili i u apelacijskim navodima, a o kojima je u konačnici odlučio Kantonalni sud dajući obrazloženje zašto istaknuti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg odlučenja. U svezi s tim Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio zašto je Služba u predmetnom postupku odlučila o vlasništvu nad predmetnim nekretninama kao prethodnom pitanju shodno članku 27. stavak 3. Zakona o eksproprijaciji, cijeneći pri tome i odredbu članka 142. stavak 2. ZUP-a (prema kojoj rješenje prethodnog pitanja ima pravno djelovanje samo u stvari u kojoj je to pitanje riješeno), pri čemu navedena obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
36. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Kantonalni sud u konačnici detaljno ispitao navode apelanata da su im u predmetnom postupku uskraćena procesna prava iz čl. 8. i 133. ZUP-a jer nisu prisustvovali očevidu na licu mjesta kada je vještak geometar izvršio vještačenje. U svezi s navedenim Ustavni sud zapaža da ZUP odredbom članka 193. propisuje da stranke imaju pravo prisustvovati očevidu. Glede zaključka Kantonalnog suda da u konkretnom slučaju postoji povreda pravila postupka, ali da ta povreda nije od značaja za ishod postupka, zbog čega je odbio tužbu u tom dijelu, Ustavni sud zapaža da ZUP odredbama članka 237. stavak 2. propisuje: „Drugostupanjski organ će odbiti žalbu i kad nađe da je u prvostupanjskom postupku bilo nedostataka, ali da su oni takvi da nisu mogli uticati na rješenje stvari.“ Imajući u vidu navedenu odredbu Ustavni sud zaključuje da Kantonalni sud, donoseći svoju odluku nije postupao nezakonito, odnosno suprotno odredbi članka 237. stavak 2. ZUP-a, pri čemu je dao obrazloženje za primjenu navedene odredbe. Imajući u vidu standard članka 6. Europske konvencije da se svim strankama u postupku mora pružiti mogućnost izjašnjenja, a što propisuju i odredbe čl. 8. i 133. ZUP-a, Ustavni sud zapaža da su se apelanti na usmenoj raspravi od 16. prosinca 2016. godine pred Službom posredstvom punomoćnika izjasnili o činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja s ciljem zaštite svojih prava i interesa. Ocjenjujući pravičnost predmetnog postupka u cjelini Ustavni sud smatra da nepozivanje apelanata od strane upravnog organa na očevid na licu mjesta u konkretnom slučaju nije bilo na štetu apelanata, imajući u vidu nalaz vještaka koji nije bio sporan, odnosno da ništa što je utvrđeno prilikom očevida nije bilo sporno tijekom postupka. Ustavni sud, također, zapaža da apelanti u tužbi za pokretanje upravnog spora, kao i u navodima apelacije nisu isticali razloge zbog kojih bi njihovo prisustvo očevidu utjecalo na rezultate samog očevida i cjelokupnog upravnog postupka, niti takav zaključak proizlazi iz utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud dao dovoljno i argumentirano obrazloženje da su navodi apelanata o povredi prava iz čl. 8. i 133. ZUP-a, jer nisu prisustvovali očevidu, neutemeljeni.
37. Pored toga, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio zaključke da su zainteresirane osobe stvarni vlasnici predmetnih nekretnina pozivajući se pri tome na odredbe čl. 58. i 326. stavak 2. važećeg Zakona o stvarnim pravima, kao i na odredbe prethodnih zakona o vlasničkim pravima kojima je bilo propisano stjecanje vlasništva dosjelošću, a dana obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u osporenoj odluci detaljno obrazložio na kojim je sve relevantnim propisima utemeljio osporenu odluku, te da je o tome dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
38. Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te da shodno tome osporenom odlukom nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
B) Pravo na suđenje u „razumnom roku“
39. Ustavni sud zapaža da apelanti predmetni postupak osporavaju i zbog njegove duljine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti s tog aspekta.
a)Relevantna načela
40. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).
41. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Europskog suda, podsjeća na to da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost organizirati svoje pravosudne sustave na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog članka, uključujući i obvezu postupati u predmetima u razumnom roku (vidi Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine, stavak 23.).
b) Razdoblje koje se uzima u obzir
42. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo podnošenjem prijedloga korisnika eksproprijacije za potpunu eksproprijaciju predmetnih nekretnina 18. ožujka 2013. godine i da je okončan presudom Kantonalnog suda od 4. ožujka 2019. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao šest godina i to je relevantno razdoblje koje treba uzeti u obzir prilikom razmatranja duljine predmetnog postupka.
c) Analiza duljine trajanja postupka
43. U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku u kojem je usvojen prijedlog korisnika eksproprijacije i u kojem su utvrđeni stvarni vlasnici predmetnih nekretnina u situaciji kada postoji neslaganje zemljišno-knjižnog stanja i stanja u katastarskom operatu. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu.
44. Ustavni sud zapaža da je, nakon što je korisnik eksproprijacije Službi podnio prijedlog za eksproprijaciju, Služba dva puta postupala u prvostupanjskom postupku donoseći rješenja koja su povodom žalbe zainteresiranih osoba poništena rješenjima Uprave i predmet je vraćen na ponovni postupak. U svezi s tim Ustavni sud zapaža da su postupci pred organima uprave trajali u relativno kratkim rokovima od dva mjeseca ili nešto duljim. Nadalje u trećem setu postupaka Službi je trebalo više od godine i pol da donese prvostupanjsko rješenje, što je izvan razumnog roka, dok je Uprava o žalbi odlučila u relativno kratkom roku od dva mjeseca. Ustavni sud, dalje, zapaža da je postupak upravnog spora pred Kantonalnim sudom proveden u roku od godinu i deset mjeseci računajući od dana podnošenja tužbe 3. svibnja 2017. godine do donošenja presude 4. ožujka 2019. godine, dakle u roku kraćem od dvije godine. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da iako su upravni postupci po žalbi i postupak upravnog spora provedeni u razumnim rokovima, ipak duljina ukupnog postupka od šest godina, imajući u vidu da je postupak eksproprijacije zakonom određen kao žuran, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sagledan u cjelini proveden izvan razumnog roka.
45. Ustavni sud, također, podsjeća na stajalište Europskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sustav od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sustav. Ocjenjujući navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u prethodnim točkama ove odluke, Ustavni sud smatra da duljina postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
46. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanata na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
47. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će ju na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
48. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantima treba isplatiti ukupan iznos od 1.000,00 KM. Navedeni iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona s obzirom na sjedište Kantonalnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
49. Apelanti smatraju da im je prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te pravo na slobodu kretanja i prebivanja iz članka II/3.(m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovih prava, u biti, vežu za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda apelanata o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih točaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u ostalim segmentima, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te prava iz članka II/3.(m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju, neutemeljenim. VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je predmetni upravni i postupak upravnog spora trajao šest godina iako se radi o postupku koji se po izričitim zakonskim odredbama smatra žurnim, te da taj postupak nije okončan u roku koji se može smatrati razumnim.
51. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, kada u obrazloženju osporene odluke nema ničeg što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanata, te kada je Kantonalni sud u konačnici u svojoj odluci dao jasne razloge.
52. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te prava iz članka II/3.(m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju jer apelanti kršenje tog prava vezuju za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
53. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević