Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3991/20 (D. C. i M. G.)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3991/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. prosinca 2020. godine, u predmetu broj AP-3991/20, rješavajući apelacije koje su podnijeli Denisa Cero i Milan Gašić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Denisa Cero protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 68 0 Rs 033056 20 Rev od 18. kolovoza 2020. godine, Presude Kantonalnoga suda u Livnu broj 68 0 Rs 033056 16 Rsž od 9. ožujka 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Livnu broj 68 0 Rs 033056 14 Rs od 30. listopada 2015. godine;

Milan Gašić protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 68 1 Rs 006361 20 Rev od 9. srpnja 2020. godine, Presude Kantonalnoga suda u Livnu broj 68 1 Rs 006361 15 Rsž od 8.

studenoga 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Livnu 68 1 Rs 006361 14 Rs od 9. studenoga 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neutemeljene.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3991/20

1. Denisa Cero (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Livna, koju zastupa Emir Karača, odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 3. studenoga 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Rs 033056 20 Rev od 18. kolovoza 2020. godine, Presude Kantonalnoga suda u Livnu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Rs 033056 16 Rsž od 9. ožujka 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Livnu (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 68 0 Rs 033056 14 Rs od 30. listopada 2015. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da se obveže tuženik (Kanton 10) da apelantici na ime razlika manje isplaćene osnovne plaće isplati određeni iznos za određeno vremensko razdoblje, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da iz činjeničnoga utvrđenja nižestupanjskih sudova proistječe da je apelantica u spornomu razdoblju bila djelatnica, tj. policijski službenik sa činom policajke, i da joj je tuženik plaću obračunavao i isplaćivao s obzirom na čin koji joj je dodijeljen, sukladno odredbama Zakona o policijskim službenicima Kantona 10, Odluke o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plaće policijskih službenika MUP-a Kantona 10 i Pravilnika o plaćama, naknadama i drugim materijalnim pravima iz radnoga odnosa policijskih službenika MUP-a Kantona 10. Vrhovni je sud istakao da su nižestupanjski sudovi zaključili da je, nasuprot navodima apelantice, Zakonom o plaćama i naknadama policijskih službenika Federacije BiH propisan isključivo načelni okvir za uređenje pitanja visine i načina ostvarivanja plaća, naknada, dodataka na plaće, koeficijenata i platnih razreda policijskih službenika u kantonalnim ministarstvima unutarnjih poslova, i da se zbog toga taj Zakon ne može izravno primijeniti u kantonima. Vrhovni je sud istakao da takav zaključak proistječe i iz odluke Ustavnoga suda Federacije BiH od 17. travnja 2012. godine. Vrhovni je sud istakao da je nesporno da tuženik nije u roku propisanome odredbom čl. 35. Zakona o plaćama i naknadama policijskih službenika F BiH donio propise iz čl. 31. toga Zakona, niti je to učinio do zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom, ali i da tim Zakonom nije propisano da će se, ukoliko kantoni ne donesu svoje propise u danome roku, taj Zakon primjenjivati i u kantonima, do donošenja kantonalnih propisa.

2. AP-3992/20

4. Milan Gašić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Bosanskoga Grahova, kojega zastupa Emir Karača, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 3. studenoga 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu protiv Presude Vrhovnoga suda broj 68 1 Rs 006361 20 Rev od 9. srpnja 2020. godine, Presude Kantonalnoga suda broj 68 1 Rs 006361 15 Rsž od 8. studenoga 2019. godine i Presude Općinskoga suda 68 1 Rs 006361 14 Rs od 9. studenoga 2015. godine.

5. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženik na ime razlike manje isplaćene plaće za određeno vremensko razdoblje isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom.

6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je predmet spora zahtjev apelanta da mu tuženik isplati razliku plaće koju je primao i plaće koja bi mu pripadala temeljem odredbi Zakona o plaćama i naknadama policijskih službenika F BiH. Vrhovni je sud istakao da je u spornomu razdoblju apelant kao policijski službenik bio zaposlen kod tuženika, te da mu je tuženik obračunavao i isplaćivao plaću s obzirom na dodijeljeni čin, sukladno odredbama sukladno odredbama Zakona o policijskim službenicima Kantona 10, Odluke o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plaće policijskih službenika MUP-a Kantona 10 i Pravilnika o plaćama, naknadama i drugim materijalnim pravima iz radnoga odnosa policijskih službenika MUP-a Kantona 10. Vrhovni je sud istakao da su pravilno nižestupanjski sudovi zaključili da je tim federalnim Zakonom propisan samo načelni okvir za uređenje pitanja visine i načina ostvarivanja plaća, naknada, dodataka na plaće, koeficijenata i platnih razred policijskih službenika u kantonalnim ministarstvima unutarnjih poslova, i da se stoga taj Zakon ne može izravno primjenjivati u Kantonima. Vrhovni je sud istakao da nadalje federalnim Zakonom nije niti propisano da će se, ukoliko kantoni ne donesu svoje propise u roku iz čl. 35. toga Zakona, taj Zakon primjenjivati i u kantonima.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije temelje na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni je sud, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3991/20.

8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

9. U predmetnim apelacijama apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, smatraju da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući da se u pogledu njihovih tužbenih zahtjeva trebao primjenjivati Zakon o plaćama i naknadama policijskih službenika F BiH.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na temelju činjenica iz predmetnih apelacija, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti broj AP-1368/17 od 18. srpnja 2017. godine, AP-3620/17 od 6. prosinca 2017. godine, AP-5959/18 od 10. siječnja 2019. godine, AP-923/19 od 13. studenoga 2019. godine, AP-4988/19 od 11. ožujka 2020. godine, odluke dostupne na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3991/20 (D. C. i M. G.) | Sudska praksa | Aktio