Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4039/20 (M.H.)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Naknada
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4039/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. prosinca 2020. godine, u predmetu broj AP-4039/20, rješavajući apelaciju M. H., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. H.

protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 223566 18 Rsž od 10. srpnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Refik Jusufović odvjetnik iz Tuzle, podnio je 9. studenog 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 223566 18 Rsž od 10. srpnja 2020. godine.

2. Osporenom odlukom Kantonalnog suda, djelomično je uvažen priziv tužitelja (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnici ,, Kreka“ d.o.o. Tuzla) i prvostupanjska presuda je preinačena, tako da je djelomično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja za izmjenu presude Općinskog suda u Tuzli od 1. srpnja 1999. godine, te se umjesto dosuđene mjesečne rente od 352,30 KM, apelantu utvrđuje nova mjesečna renta u iznosu od 134,00 KM, sve dok se ne promijene okolnosti ili do druge odluke suda.

3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je predmet spora zahtjev tužitelja za smanjenje rente koja je apelantu bila dosuđena u mjesečnom iznosu (kao razlika njegove plaće i prosječne plaće usporednih zaposlenika na istom radnom mjestu), a koji zahtjev je tužitelj zasnivao na nespornoj činjenici da je apelant ispunio uvjete za starosnu mirovinu. Dalje je naveo da se u ovom sporu radi se o zahtjevu tužitelja čija osnovanost se imala cijeniti sa aspekta regulative odredbe članka 196. Zakona o obligacionim odnosima, a kojom je propisano da sud može na zahtjev oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može je na zahtjev štetnika smanjiti ili ukinuti, ako se znatnije promijene okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja ranije odluke. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je tužitelju pripadalo pravo da traži smanjenje rente apelantu na iznos koji predstavlja razliku između mirovinskih primanja apelanta i mirovinskih primanja usporenih umirovljenika, tj. umirovljenika koji su u mirovinu otišli kao zaposlenici tužitelja na radnom mjestu na kojem radnom mjestu je radio apelant prije povrjeđivanja. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je vještačenjem po vještaku ekonomske struke (opseg i predmet vještačenja određeni od strane tužitelja i apelanta) utvrđeno da je apelant prema evidenciji tužitelja primao rentu od 1987.godine, te je utvrđeno da su dva zaposlenika koji imaju najduže radno iskustvo na istom radnom mjestu kao apelant F.O. s 11 godina i O.S. s 8 godina (otišli u starosnu mirovinu u 2013. godini, kada je otišao i apelant). Pri tome, naveo je da razlika između prosjeka mirovinskih primanja ova dva zaposlenika i mirovinskih primanja apelanta iznosi 108,40 KM. Nasuprot tome, naveo je su zaposlenici M.D. i A.H. (predloženi od strane apelanta kao usporedni umirovljenici) otišli u mirovinu s drugih radnih mjesta u odnosu na radno mjesto apelanta, te razlika između prosjeka mirovinskih primanja ova dva zaposlenika i mirovinskih primanja apelanta iznosi 230,99 KM. U pogledu tako sačinjenog nalaza vještaka, tužitelj i apelant nisu imali primjedbi, odnosno da istom nisu prigovarali. S tim u svezi, Kantonalni sud je naveo da je pravilan stav prvostupanjskog suda da se iskazana razlika između mirovinskih primanja apelanta i prosječnih mirovinskih primanja M.D. i A.H. ne može prihvatiti. Međutim, naveo je da nije pravilan stav prvostupanjskog suda da se za određivanje visine rente nisu mogli uzeti u razmatranje i primanja umirovljenika F.O. i O.S., samo zbog činjenice da u vrijeme odlaska u starosnu mirovinu nisu imali radno iskustvo u približnom trajanju od 26. godine (koji se tiče razdoblja od 1987. godine, kada je apelant doživio povredu na radu pa odlaska apelanta u starosnu mirovinu u toku 2013. godine). Naime, Kantonalni sud je naveo da se određeni predmet i opseg vještačenja po vještaku ekonomske struke odnosio samo na umirovljenike koji su radili na istom radnom mjestu na kojem je radio apelant u vrijeme njihovog odlaska u mirovinu. Kako je vještak ekonomske struke utvrdio da su F.O. i O.S. imali najduže radno iskustvo, Kantonalni sud je naveo da bi bilo opravdano da se zbog odlaska apelanta u starosnu mirovinu i pripadajuća renta apelantu odredi u visini razlike između mirovnskih primanja apelanta i mirovinskih primanja F.O. (kao umirovljenika s najdužim radnim iskustvom). Pri tome je naveo da se o tome izjasnio i punomoćnik apelanta na ročištu za glavnu raspravu pred prvostepenim sudom (na što je osnovano žalbom tužitelja ukazivano). S obzirom da razlika prema prihvaćenom nalazu vještaka iznosi 134,00 KM (razlika između mirovine F.O. od 738,60 KM i mirovine apelanta od 604,60 KM), Kantonalni sud je priziv tužitelja djelomično uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je redoviti sud pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je prihvatio kao „usporedne umirovljenike“ one umirovljenike koji imaju manje staža od apelanta.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4039/20 (M.H.) | Sudska praksa | Aktio