Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2712/20 (V. T.)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

  • Ponavljanje postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2712/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. prosinca 2020. godine, u predmetu broj AP-2712/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Vojin Trivunović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vojin Trivunović protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 11 0 U 020288 18 Uvp od 5. svibnja 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Vojin Trivunović (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojega zastupa Milka Maglov, odvjetnica iz Banjaluke, podnio je 30. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 020288 18 Uvp od 5. svibnja 2020. godine.

2. Zaključkom Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove (u daljnjemu tekstu: tuženica) – Područna jedinica Banjaluka od 31. listopada 2016. godine odbačen je prijedlog apelanta za ponavljanje postupka, koji je okončan rješenjem prvostupanjskoga organa od 11. kolovoza 2015. godine (kojim je dozvoljeno provođenje pravomoćnoga rješenja prvostupanjskoga organa od 19. veljače 2014. godine, na način da se na parcelama, predmetne nekretnine bliže označene u izreci odluke prvostupanjskoga organa, umjesto korisnika O.D.P. „Samački smještaj“ upiše „Samački smještaj“ d.o.o. Banjaluka).

3. Rješenjem tuženice od 2. veljače 2017. godine odbijen je priziv apelanta izjavljen protiv zaključka prvostupanjskoga organa.

4. Presudom Okružnoga suda u Banjaluci od 15. prosinca 2017. godine tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženice od 2. veljače 2017. godine odbijena je kao neutemeljena.

5. Osporenom Vrhovnoga suda od 5. svibnja 2020. godine zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke je odbijen.

6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da iz podataka spisa proistječe da je prijedlogom od 24. kolovoza 2016. godine apelant tražio ponavljanje postupaka okončanih rješenjima od 19. veljače 2014. godine i 11. kolovoza 2015. godine. Vrhovni je sud istakao da apelant utemeljenje za ponavljanje tih postupaka pronalazi u odredbi čl. 234. toč. 9. Zakona o općem upravnome postupku, koja propisuje mogućnost ponavljanja postupka ukoliko osobi koja je trebala da sudjeluje u svojstvu stranke nije bila dana mogućnost da sudjeluje u postupku. Vrhovni je sud istakao da je kao dokaze svojih navoda apelant priložio, između ostaloga, odluku Upravnoga odbora O.D.P. „Samački smještaj“ od 14. prosinca 1999. godine o dodjeli stambene zgrade i pomoćnoga objekta apelantu na trajno korištenje, te ugovor o korištenju stana od 3. svibnja 2000. godine, koji je za predmetne nekretnine zaključio sa O.D.P. Zavod za izgradnju Banjaluka. Vrhovni je sud istakao da je tijekom postupka utvrđeno da su spomenuta odluka Upravnog odbora od 14. prosinca 1999. godine i ugovor od 3. svibnja 2000. godine proglašeni ništavim u parničnome postupku, na temelju presude Osnovnoga suda u Banjaluci od 21. travnja 2010. godine. Vrhovni je sud istakao da kod činjenice da niti sada, a niti ranije apelant nije bio uknjižen kao korisnik predmetnih nekretnina u katastarskome operatu niti u zemljišnoj knjizi, proistječe da apelant ne posjeduje pravni temelj za korištenje predmetnih nekretnina, pa je shodno tomu pravilno zaključeno da apelant nema svojstvo stranke u ovome postupku, pa nije niti aktivno legitimiran za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na odluku donesenu u postupku u kojem se odlučivalo o prijedlogu apelanta za ponavljanje pravomoćno okončanoga postupka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnome slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnome postupku odlučivalo o „građanskim pravima i obvezama“ apelanta. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog suda za ljudska prava i svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje pravomoćno okončanoga postupka, u principu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o utemeljenosti tužbenoga zahtjeva), nego se samo odlučuje o postojanju uvjeta da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnoga suda AP-1040/07 od 26. lipnja 2007. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnoga postupka, ukoliko se u predmetnome slučaju radi u smislu autonomnog značenja toga pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnoga slučaja, u predmetnom postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obvezama apelanta iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uvjeti da se dozvoli ponavljanje postupka. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2712/20 (V. T.) | Sudska praksa | Aktio