Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4181/19 (P. L.)

Odluka donesena 22. 12. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Član I/2. Ustava BiH
  • Naknada štete
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4181/19

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4181/19, rješavajući apelaciju Pere Lukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Pere Lukića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 029515 18 Gž od 20. februara 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 73 0 P 029515 17 P od 20. juna 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Pero Lukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor Varoši, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Pucar“ iz Banjaluke, podnio je 1. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 P 029515 19 Rev od 2. augusta 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 029515 18 Gž od 20. februara 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 P 029515 17 P od 20. juna 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlukom o dopustivosti broj AP 2159/19 od 10. septembra 2019. godine odbačena je kao preuranjena apelantova apelacija izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj 73 0 P 029515 18 Gž od 20. februara 2019. godine zato što je u toku bio postupak po apelantovoj reviziji pred Vrhovnim sudom.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i JPŠ Šume Republike Srpske a.d. Sokolac ŠG Vrbanja Kotor Varoš (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 23. septembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Okružni i Osnovni sud dostavili su odgovore na apelaciju 1. oktobra 2020. i 9. oktobra 2020. godine.

5. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 029515 17 P od 20. juna 2018. godine obavezan je tuženi da na ime naknade nematerijalne štete isplati apelantu za pretrpljene duševne boli zbog umanjenja životne aktivnosti iznos od 3.200,00 KM, za pretrpljene fizičke bolove iznos od 2.400,00 KM i za pretrpljeni strah iznos od 1.200,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev na ime naknade nematerijalne štete zbog umanjenja životne aktivnosti do traženog iznosa od 12.000,00 KM, za fizičke bolove do traženog iznosa od 5.000,00 KM i za pretrpljeni strah do traženog iznosa od 3.000,00 KM, kao i potraživanja zakonskih zateznih kamata preko dosuđenih iznosa. Također je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo da se obaveže tuženi da na ime troškova podnošenja zahtjeva za naknadu štete u vansudskom postupku isplati apelantu iznos od 702,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te je apelant obavezan tuženom nadoknaditi troškove parničnog postupka.

8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog na radnom mjestu sjekača i da je 5. augusta 2016. godine povrijeđen na radu tako što je prilikom kresanja posječenog stabla pukla grana i udarila ga u desnu potkoljenicu, kojom prilikom je, shodno nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke, došlo do povrede apelantovog mekog tkiva, mišića i krvnih sudova, što je izazvalo krvarenje koje je u dva navrata zahtijevalo hiruršku evakuaciju. Također je utvrdio da je navedena povreda kod apelanta izazvala duševne patnje umjerenog stepena i intenziteta i trajno umanjenje životne aktivnosti od 10%, da je apelant trpio bolove jakog intenziteta jedan dan nakon povrede, bolove umjerenog intenziteta dva mjeseca nakon povrede i naredna tri mjeseca bolove blagog intenziteta koji su povremeno i kratkotrajno bivali srednje jaki, te da će apelant takve fizičke bolove imati i u budućnosti prilikom dužeg stajanja, hoda i boravka u prisilnim položajima. Zatim, da je apelant uslijed povređivanja trpio strah jakog intenziteta veoma kratko u vrijeme dešavanja nezgode, nakon toga strah srednje jakog intenziteta oko dva mjeseca, te strah blažeg intenziteta u naredna tri mjeseca, kao i da je apelantu zbog povređivanja na osnovu ugovora o kolektivnom osiguranju osiguravajuće društvo isplatilo naknadu u iznosu od 1.600,00 KM. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da je uzrok apelantovog povređivanja opasna djelatnost, odnosno opasna stvar, te da se odgovornost tuženog za predmetnu štetu zasniva na stvorenom riziku u smislu odredbi čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Nadalje je zauzeo stav da je apelant u konkretnom slučaju doprinio nastanku štete u omjeru od 40%, što je osnov za djelimično oslobađanje tuženog odgovornosti za nastalu štetu u smislu odredbe člana 177. ZOO. U vezi s tim je istakao da apelant sporne prilike nije nosio zaštitne čizme koje, shodno odredbi člana 2. stav 1. tačka e) Zakona o zaštiti na radu, predstavljaju sredstvo i opremu za ličnu zaštitu na radu, a koje je tuženi dao apelantu na korištenje i apelant ih je bio dužan koristiti shodno odredbama člana 15. stav 1. tačka d), člana 23. i člana 35. stav 1. navedenog zakona. Pri tome je ocijenio neosnovanim apelantove navode da su mu date „obične mekane čizme“ jer je to u suprotnosti s izvedenim dokazima. Stoga je Osnovni sud dosudio apelantu naknadu štete prema novčanim iznosima koje je utvrdio vještak medicinske struke (za pretrpljene fizičke bolove 4.000,00 KM, za pretrpljeni strah 2.000,00 KM, za pretrpljene duševne boli zbog umanjenja životne aktivnosti 8.000,00 KM), umanjenim za 40% na ime apelantovog doprinosa nastanku predmetne štete. Pri tome je iznos na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne boli zbog umanjenja životne aktivnosti, koji je utvrdio vještak medicinske struke, dodatno umanjio za iznos od 1.600,00 KM, za koji je utvrđeno da ga je apelantu isplatilo osiguravajuće društvo, uz obrazloženje da apelant nema pravo da za isti događaj zahtjeva kumulira naknadu štete i od tuženog i od osiguravajućeg društva. Osnovni sud je ocijenio neosnovanim apelantov zahtjev u dijelu potraživanja naknade štete na ime troškova podnošenja zahtjeva tuženom za naknadu štete u vansudskom postupku u iznosu od 720,00 KM jer navedeni novčani iznos ne predstavlja štetu koju je apelant pretrpio, već izdatak povodom postupka u smislu odredbe člana 383. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), za koju radnju apelantov punomoćnik troškovnikom nije potraživao nagradu.

9. Presudom Okružnog suda broj 73 0 P 029515 18 Gž od 20. februara 2019. godine djelimično su usvojene žalbe parničnih stranaka i prvostepena presuda je preinačena tako što je tuženi obavezan da apelantu nadoknadi nematerijalnu štetu na ime pretrpljenih duševnih boli zbog umanjenja životne aktivnosti u iznosu od 800,00 KM, na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 1.800,00 KM i na ime pretrpljenog straha iznos od 1.200,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 520,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete, zakonske zatezne kamate i troškova postupka odbijen. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove sastavljanja žalbe, te je odbijen apelantov zahtjev da mu tuženi nadoknadi troškove odgovora na žalbu.

10. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezoniranje prvostepenog suda, te je istakao da je apelant u žalbi prigovarao visini dosuđene štete navodeći da je dosuđena šteta preniska i da nema njegovog doprinosa nastaloj šteti jer su mu čizme kojim ga je zadužio tuženi bile tijesne i neodgovarajućeg broja, zbog čega ih nije mogao obuti, dok je tuženi žalbom prigovarao visini dosuđene naknade nematerijalne štete smatrajući da je određena previsoko. Ukazao je da je Zakonom o radu propisano da radnik ima pravo na naknadu štete od poslodavca koju pretrpi na radu ili u vezi s radom, osim ako je šteta nastala njegovom krivicom ili krajnjom nepažnjom (član 146), te da se na pitanja naknade štete pričinjene na radu ili u vezi s radom, koja nisu posebno uređena ovim zakonom, primjenjuju propisi o obligacionim odnosima (član 148). Također je ukazao da je odredbama člana 200. ZOO propisano da će sud za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne boli zbog umanjenja životne aktivnosti i za pretrpljeni strah, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito intenzitet bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu (stav 1), te da prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud vodi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njenom prirodom i društvenom svrhom (stav 2). Okružni sud je dalje ukazao da je odredbom člana 192. stav 1. ZOO propisano da štetnik koji je doprinio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na srazmjernu naknadu. U vezi s tim je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio apelantov doprinos nastanku štete, odnosno povećanju obima predmetne štete jer apelant u vrijeme povređivanja nije nosio zaštitne čizme koje, u smislu odredbe člana 2. stav 1. tačka e) Zakona o zaštiti na radu, predstavljaju sredstvo i opremu za ličnu zaštitu na radu koju je apelant bio dužan koristiti shodno odredbi člana 35. stav 1. navedenog zakona, a s kojim čizmama je bio zadužen, što proizlazi i iz izvještaja o povredi na radu, koji predstavlja ispravu u smislu odredbe člana 132. ZPP. Okružni sud je dalje ukazao da umanjenje životne aktivnosti predstavlja poseban oblik nematerijalne štete koja se može dosuditi ako je životna aktivnost smanjena u tolikoj mjeri da oštećeni trpi ili je izvjesno vrijeme trpio duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti, te da se naknada utvrđuje uzimajući, u pravilu, u obzir stepen umanjenja životne aktivnosti, jačinu i trajanje posljedica, kao i dob i zanimanje oštećenog. Uzimajući u obzir da je vještak medicinske struke (specijalista ortopedije s traumatologijom) u nalazu i mišljenju ocijenio da je uslijed pretrpljenih lakih tjelesnih povreda apelantu umanjena životna aktivnost 10%, sva ograničenja u apelantovim životnim aktivnostima, cijeneći posljedice povređivanja, apelantovu starosnu dob (rođen 1964. godine), kao i njegovo zanimanje, Okružni sud je zaključio da adekvatna satisfakcija za apelanta po osnovu umanjenja životne aktivnosti iznosi 4.000,00 KM. Imajući u vidu utvrđeni stepen apelantovog doprinosa štetnom događaju od 40%, kao i isplaćeni iznos po osnovu kolektivnog osiguranja od 1.600,00 KM, dosudio je apelantu po osnovu naknade nematerijalne štete za umanjenu životnu aktivnost iznos od 800,00 KM. Okružni sud je dalje ukazao da pri određivanju naknade nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove sud mora voditi računa o ličnosti oštećenog, trajanju i intenzitetu bola, karakteru povrede i starosti oštećenog, te da visinu naknade za pretrpljene fizičke bolove određuje sud po slobodnoj ocjeni, vodeći računa o svim okolnostima prouzrokovane štete i uvjetima određenim u odredbi člana 200. stav 2. ZOO. Imajući u vidu intenzitet i dužinu trajanja bolova, te sagledavajući sve specifičnosti konkretnog slučaja, Okružni sud je ocijenio da adekvatna satisfakcija za pretrpljene fizičke bolove uslijed povređivanja iznosi 3.000,00 KM, te je, cijeneći apelantov doprinos nastanku štete od 40%, apelantu po osnovu naknade nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove dosudio iznos od 1.800,00 KM. Dalje je ukazao da se pravična naknada može dosuditi za strah koji je bio intenzivan i dužeg trajanja, tako da kod oštećenog izaziva efekte koji odgovaraju stanju psihičke traume, određenog duševnog potresa ili šoka u kome se povrijeđeni našao zbog štetnog događaja (primarni strah), a kasnije mora postojati osnovana zabrinutost zbog mogućih teških posljedica povrede (sekundarni strah), te da prilikom utvrđivanja naknade za pretrpljeni strah sud mora imati u vidu i ličnost oštećenog, kao i druge subjektivnosti u vezi sa samim oštećenim (spol, dobna starost i slično) jer se radi o odgovarajućoj subjektivnoj kategoriji u kojoj se ne može očekivati da će svi trpjeti strah istog intenziteta i trajanja u istim ili sličnim okolnostima. Cijeneći intenzitet i dužinu trajanja straha koji je pretrpio apelant i koji je utvrdio vještak medicinske struke, kao i druge subjektivnosti u vezi s apelantom, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio visinu satisfakcije za ovaj vid štete u iznosu od 2.000,00 KM, te je, cijeneći apelantov doprinos nastanku štete, dosudio apelantu naknadu u iznosu od 1.200,00 KM. Okružni sud je dalje ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da čizme koje je zadužio nije mogao da nosi jer su bile neodgovarajućeg broja (tijesne) i da nema apelantovog doprinosa nastanku štete jer je nosio radne cipele koje je bio prinuđen da nosi dok ne dobije čizme koje mu odgovaraju, te da radne čizme koje zaposleni nose nisu dovoljna zaštita kod ovakvih vrsta povreda ispod potkoljenice. U vezi s tim je istakao da ove navode apelant u smislu odredbe čl. 7. i 123. ZPP izvedenim dokazima nije dokazao, te da su saslušani svjedoci Z. I. i R. K., koji su bili u neposrednoj apelantovoj blizini u vrijeme nastanka štetnog događaja, izjavili da su oni nosili zaštitne čizme. Pri tome je naglasio da je, prema izjavi vještaka medicinske struke, povreda kod apelanta nastala u srednjoj trećini potkoljenice, zbog čega je ocijenio neosnovanim apelantov žalbeni navod da čizme koje nose zaposleni nisu dovoljna zaštita kod ovakvih vrsta povreda ispod potkoljenice jer povreda kod apelanta nije ni nastala neposredno ispod potkoljenice. Slijedom navedenog je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio postojanje njegovog doprinosa nastanku štete ili povećanju obima predmetne štete, te je istakao da je apelantov doprinos prvostepeni sud utvrdio pravilnom primjenom odredbe člana 192. stav 1. ZOO. U konačnici, Okružni sud je naveo da nije prihvatio apelantov zahtjev za troškove sastavljanja vansudskog zahtjeva u iznosu od 702,00 KM jer navedeni trošak ne predstavlja potreban trošak radi vođenja parnice u smislu odredbe člana 387. stav 1. ZPP, da nije prihvatio troškove prevoza za koje apelant nije prezentirao dokaze o visini tog troška, niti zahtjev za naknadu troškova na ime sudske takse jer u spisu nema dokaza o plaćenim taksama, te da nije prihvatio troškove sastavljanja podneska od 3. maja 2018. godine jer je sadržinu tog podneska apelant mogao iznijeti i na održanom ročištu.

11. Rješenjem Vrhovnog suda broj 73 0 P 029515 19 Rev od 2. augusta 2019. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude, kao i zahtjev tuženog za naknadu troškova revizionog postupka.

12. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je ukazao da, shodno odredbi člana 237. stav 2. ZPP, revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM. S obzirom na to da vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude u konkretnom slučaju iznosi 16.200,00 KM, Vrhovni sud je zaključio da revizija nije dozvoljena. Također je naveo da nije bilo mjesta da se odlučuje o apelantovoj reviziji na osnovu odredbe člana 273. stav 3. ZPP jer stav izražen u osporenoj odluci nije u suprotnosti sa stavom izraženim u presudama Vrhovnog suda na koje se apelant pozvao (75 0 P 030434 16 Rev, 75 0 P 013314 16 Rev i 71 0 P 147837 16 Rev), a koji se tiče podijeljene odgovornosti između poslodavca i radnika za nastanak štete pri obavljanju posla. Pri tome je istakao da se u navedenim odlukama radilo o drugačijim činjeničnim utvrđenjima, pa je procent apelantovog doprinosa nastanku predmetne štete neuporediv i ne mora nužno biti jednak procentu doprinosa utvrđenom u navedenim predmetima, jer procent uvijek određuju konkretne okolnosti svakog pojedinačnog slučaja.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i da je došlo do kršenja člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, da su mu povrijedili pravo na pristup sudu, te da su odluku zasnovali na pogrešnom utvrđenju da je apelant doprinio nastanku predmetne štete. Navodi da sudovi nisu dali obrazloženje za utvrđenje apelantovog doprinosa nastanku predmetne štete u omjeru od 40%, uslijed čega mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku, te da zaštitne čizme nisu mogle spriječiti nastanak kontuzione povrede kakva je predmetna. Navodi da je taj postotak previsoko određen, te da je u suprotnosti sa stavovima Vrhovnog suda (75 0 P 030434 16 Rev, 75 0 P 023314 16 Rev i 71 0 P 147837 16 Rev), u kojima je procent doprinosa radnika nastanku štete određivan u omjeru od 20%, i stavovima Okružnog suda, zbog čega smatra da je došlo do povrede načela pravne sigurnosti na njegovu štetu. Apelant, također, navodi da je drugostepeni sud neosnovano umanjio već neprimjereno niske i nepravične iznose koje je na ime naknade štete dosudio prvostepeni sud, da pri donošenju odluke nije uzeo u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, te da za visinu dosuđene naknade nije dao obrazložene razloge. Navodi da nije pravilna odluka drugostepenog suda o apelantovom zahtjevu kojim je potraživao iznos od 702,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ime troškova podnošenja zahtjeva za naknadu štete u vansudskom postupku uz obrazloženje da taj trošak nije potreban radi vođenja parnice. Također je naveo da je sud neosnovano odbio zahtjev za naknadu troškova prevoza, uz obrazloženje da nije prezentiran dokaz o visini tih troškova jer je Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata jasno propisan način obračuna troškova prevoza, te se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 3310/14.

b)Odgovori na apelaciju

14. Okružni sud je naveo da je osporena odluka donesena na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava, te da nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

15. Osnovni sud je naveo da je osporena odluka donesena uz pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava, te da je taj sud prilikom dosuđivanja naknade apelantu imao u vidu da je apelant doprinio nastanku štete.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Pretpostavka uzročnosti Član 173.

Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom delatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno delatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

Ko odgovara za štetu Član 174.

Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne delatnosti odgovara lice koje se njom bavi.

Oslobođenje od odgovornosti Član 177.

(1) Imalac se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije se dejstvo nije moglo predvideti, ni izbeći ili otkloniti.

(2) Imalac stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvideti i čije posledice nije mogao izbeći ili otkloniti.

(3) Imalac se oslobađa odgovornosti delimično, ako je oštećenik delimično doprineo nastanku štete.

(4) Ako je nastanku štete delimično doprinelo treće lice, ono odgovara oštećeniku solidarno sa imaocem stvari, a dužno je snositi naknadu srazmjerno težini svoje krivice.

(5) Lice kojim se imalac poslužio pri upotrebi stvari ne smatra se trećim licem. Podeljena odgovornost Član 192.

(1) Oštećenik koji je doprineo da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmerno smanjenu naknadu.

(2) Kad je nemoguće utvrditi koji deo štete potiče od oštećenikove radnje, sud će dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja.

Novčana naknada Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

17. Zakon o zaštiti na radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/08 i 13/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Pojedini izrazi koji se koriste u ovom zakonu imaju sljedeće značenje:

[…]

e) sredstvo i oprema za ličnu zaštitu na radu su odjeća, obuća, pomoćne naprave i uređaji koji služe za sprečavanje povreda na radu, profesionalnih oboljenja, bolesti u vezi sa radom i drugih štetnih posljedica po zdravlje zaposlenog, […] Član 35.

(1) Radnik je dužan da primjenjuje propisane mjere za bezbjedan i zdrav rad, da namjenski koristi sredstva za rad i opasne materije, da koristi propisana sredstva i opremu za ličnu zaštitu na radu i da sa njima pažljivo rukuje, da ne bi ugrozio svoju zaštitu i zdravlje, kao i zaštitu i zdravlje drugih lica.

(2) Prije početka rada, radnik je dužan da pregleda svoje radno mjesto, uključujući i sredstva za rad koja koristi, kao i sredstva i opremu za ličnu zaštitu na radu i da u slučaju uočenih nedostataka odmah obavijesti poslodavca ili drugo ovlašćeno lice.

(3) O nepravilnostima, štetnostima, opasnostima ili drugoj pojavi koja bi na radnom mjestu mogla da ugrozi njegovu zaštitu i zdravlje ili zaštitu i zdravlje drugih radnika, radnik će odmah obavijestiti poslodavca.

18. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 387.

Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. Ustavni sud podsjeća da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 2159/19 od 10. septembra 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Okružnog suda od 20. februara 2019. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 73 0 P 029515 19 Rev od 2. augusta 2019. godine apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda od 20. februara 2019. godine, koja je bila osporena apelacijom broj AP 2159/19, konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. S obzirom na to da je apelant osporenu presudu Okružnog suda primio 21. marta 2019. godine, a apelacija broj AP 2159/19 je podnesena 20. maja 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena blagovremeno, odnosno u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i da je došlo do kršenja člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

26. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

27. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, da su na njegovu štetu povrijedili načelo pravne sigurnosti, te da su propustili obrazložiti osporene odluke u skladu sa standardom prava na obrazloženu sudsku odluku. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

29. Ustavni sud, također, podsjeća da je, slijedeći praksu Evropskog suda, dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja (mjerilo dovoljnosti). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke, itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti) (vidi, između ostalih, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Spanije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, tačka 29, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, tačka 83. s daljnjim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34. i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama i AP 3174/17 od 19. septembra 2019. godine, stav 36, objavljene na www.ustavnisud.ba).

30. In primo, u pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća na načelni stav da sama činjenica da je u određenom postupku donesena odluka o meritumu predmeta isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine, tačka 18. i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine, tačka 41, dostupne na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da su redovni sudovi u predmetnom postupku razmotrili apelantov tužbeni zahtjev i donijeli konačnu meritornu odluku, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pristup sudu neosnovani.

31. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda da su osporene odluke zasnovane na pogrešnom utvrđenju da je apelant doprinio nastanku predmetne štete i da sudovi nisu dali obrazloženje za utvrđenje apelantovog doprinosa nastanku predmetne štete u omjeru od 40%, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi utvrđenu činjenicu da apelant sporne prilike nije nosio zaštitne čizme smatrali apelantovim doprinosom nastanku predmetne štete, koji doprinos su ocijenili sa 40%. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da nenošenje zaštitnih čizama, kao sredstva i opreme za ličnu zaštitu na radu, a za koje su zaključili da ih je tuženi dao na korištenje apelantu, predstavlja postupanje suprotno odredbi člana 35. stav 1. Zakona o zaštiti na radu. Pri tome je Okružni sud ocijenio neosnovanim apelantove navode da zaštitne čizme nisu dovoljna zaštita od povreda ispod potkoljenice kakva je predmetna, jasno ukazavši da povreda kod apelanta nije ni nastala neposredno ispod potkoljenice, već u srednjoj trećini potkoljenice. Stoga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u dijelu u kojem su utvrdili apelantov doprinos nastanku predmetne štete, odnosno njenom povećanju u omjeru od 40%, za šta su dali jasno, precizno i detaljno obrazloženje koje sadrži i razloge zbog kojih su apelantove prigovore u tom pravcu ocijenili neosnovanim. U pogledu apelantovih navoda da određivanje njegovog doprinosa nastanku predmetne štete u omjeru od 40% odudara od ustaljene prakse Vrhovnog suda (75 0 P 030434 16 Rev, 75 0 P 023314 16 Rev i 71 0 P 147837 16 Rev) u kojoj je procent doprinosa radnika nastanku štete određen u omjeru od 20%, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravnu sigurnost, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, razmatrajući dopustivost apelantove revizije izjavljene protiv drugostepene presude s aspekta odredbe člana 273. stav 3. ZPP, jasno ukazao da stav izražen u osporenoj odluci nije u suprotnosti sa stavom izraženim u navedenim presudama Vrhovnog suda na koje se apelant pozvao, te je pri tome istakao da doprinos oštećenog predstavlja questio facti i kao takav se utvrđuje u svakom konkretnom slučaju. S obzirom na to, te imajući u vidu prethodno navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi kojima osporava utvrđenje procenta njegovog doprinosa nastanku predmetne štete ne pokreću pitanje pravne sigurnosti.

32. Nadalje, u vezi s apelantovim navodima da Okružni sud pri određivanju visine naknade nematerijalne štete nije uzeo u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja i da za visinu dosuđene naknade nije dao obrazložene razloge, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud detaljno elaborirao koje okolnosti je uzeo u obzir prilikom utvrđivanja visine naknade za pojedine vidove nematerijalne štete. Dovodeći te okolnosti u vezu s odredbom člana 200. ZOO, te uzimajući u obzir da sud, shodno načelu slobodnog sudijskog uvjerenja i uslijed nedostatka egzaktnih parametara, prilikom ocjene visine naknade nematerijalne štete uživa određeni stepen diskrecije prilikom tumačenja pravnog standarda pravične naknade u smislu navedene zakonske odredbe, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u postupanju redovnog suda.

33. U vezi s apelantovim tvrdnjama da je Okružni sud neosnovano odbio njegov zahtjev za naknadu troškova podnošenja zahtjeva za naknadu štete u vansudskom postupku, uz obrazloženje da taj trošak nije potreban radi vođenja parnice, Ustavni sud podsjeća na kontinuirano ponavljani stav da su redovni sudovi isključivo ovlašteni da cijene koji su troškovi, u okolnostima konkretnog slučaja, potrebni radi vođenja parnice u smislu odredbe člana 387. stav 1. ZPP (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5685/18 od 15. jula 2020. godine, tačka 21, s daljnjim referencama, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da se sporni trošak odnosi na vansudski postupak, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Okružnog suda da taj trošak nije potreban radi vođenja predmetne parnice. Također, u pogledu apelantovih navoda da je sud neosnovano odbio njegov zahtjev za naknadu troškova prevoza, uz obrazloženje da nije prezentiran dokaz o visini tih troškova jer je Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata jasno propisan način obračuna troškova prevoza, Ustavni sud podsjeća da je razmatrao slične apelacione navode u situaciji mutatis mutandis identičnoj predmetnoj (kada je redovni sud odbio zahtjev za naknadu troškova prevoza zbog nedokazanosti visine tih troškova), te da nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1599/18 od 19. juna 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

34. Sumirajući navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne, precizne i detaljne razloge za svoju odluku, te da pri tome nisu doveli u pitanje garancije prava na pravično suđenje ni u jednom od aspekata na koje se apelant pozvao, slijedom čega zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

35. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. Pravo na djelotvoran pravni lijek

36. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. Ustavni sud ukazuje da je apelant u konkretnom slučaju koristio zakonom predviđene pravne lijekove, žalbu i reviziju, koje su redovni sudovi razmotrili. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluke u apelantovu korist per se ne vodi kršenju prava na djelotvoran lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.

Ostali navodi

37. Ustavni sud primjećuje da se apelant pozvao i na povredu načela vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, međutim, te navode apelant nije obrazložio, odnosno nije pružio bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je u predmetnom postupku došlo do povrede načela vladavine prava. Dovodeći navedeno u vezu s prethodnim zaključkom o neosnovanosti apelantovih tvrdnji o proizvoljnosti redovnih sudova pri utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi načela vladavine prava, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoju odluku, koje Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnim.

39. Ustavni sud, također, zaključuje da samim tim nije došlo ni do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti povrede načela vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, u situaciji kada je Ustavni sud zaključio da nije bilo proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava.

40. U konačnici, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije s obzirom na to da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, pri čemu činjenica da pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluka u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju ovog prava.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4181/19 (P. L.) | Sudska praksa | Aktio