Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3928/20 (S.Ć.)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3928/20
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3928/20, rješavajući zahtjev S. Ć. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev S. Ć. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. S.Ć. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 3. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 K 029221 20 Kž od 22. septembra 2020. godine i S1 3 K 029221 19 K od 19. februara 2020. godine. Apelant je predložio donošenje privremene mjere tako što će Ustavni sud odložiti izvršenje i provođenje pravosnažne presude Suda BiH.
2. Sud BiH donio je presudu broj S1 3 K 029221 19 K od 19. februara 2020. godine kojom je apelanta (i I.Č.) oglasio krivim, za radnje opisane u izreci presude, čime je apelant pod tačkom 1. izreke presude počinio krivično djelo krijumčarenje ljudi Iz člana 189. stav 2. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ), a pod tačkom 2. izreke presude krivično djelo krijumčarenje ljudi iz člana 189. stav 4. u vezi stava 2. KZ, pa je Sud BiH apelantu (nakon utvrđivanja pojedinačnih kazni) izrekao jedinstvu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.
3. Istom presudom na osnovu člana 189. stav 6. KZ je odlučeno da se od apelanta oduzimaju predmeti oduzeti po potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta Državne agencije za istrage i zaštitu navedenog broja od 7. avgusta 2018. godine, automobil (precizirana marka i oznaka) sa potvrdom o vlasništvu i potvrdom o registraciji sa pripadajućim ključem. Takođe, na osnovu člana
74. KZ od apelanta je oduzet mobilni telefon (precizirano), sa kojim predmetima će se postupiti u skladu sa zakonskim propisima nakon pravosnažnosti presude. Istom presudom, na osnovu čl. 110., 110a., i 111. KZ od apelanta je oduzeta protupravna imovinska korist u iznosu od 2.000 eura, koji iznos će se uplatiti u korist budžetskih sredstava u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude (i dalje precizirano).
4. Sud BiH donio je presudu S1 3 K 029221 20 Kž od 22. septembra 2020. godine kojom je žalbe optuženih (apelanta i I.Č.) odbio kao neosnovane dok je uvažavanjem žalbe Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) prvostepena presuda preinačena u dijelu krivičnopravne sankcije tako da je apelantu izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i osam mjeseci (i u odnosu na I.Č. je izmijenja odluka o kazni) dok je u ostalom dijelu presuda ostala neizmijenjena.
5. Apelant je u apelaciji ukazao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je naveo da je sud donio presudu na temelju čitanja zapisnika o iskazu svjedoka (navedena imena) koje apelant nije imao priliku ispitati (a radi se o ključnom dokazu), te je povrijeđeno pravo na odbranu i odbrana je dovedena u neravnopravan položaj, te je povrijeđena jednakost oružja. Apelant osporava zakonitost izvršene radnje pretresanja, što pojašnjava. Apelant osporava primjenu materijalnog prava od strane Suda BiH. Apelant ukazuje na proizvoljno utvrđivanje činjenica u predmetu. Takođe, apelant u odnosu na povredu prava na imovinu navodi da nije nužno oduzimati mobilni telefon apelanta, kao i da treće lice (apelantova majka) koja je vlasnik oduzetog vozila nije učestvovala u postupku. Apelant je takođe naveo da sud nije cijenio lične i porodične prilike apelanta, niti je uzeo u obzir intelektualne sposobnosti apelanta ( iz dostavljene dokumentacije). Apelant je predložio donošenje privremene mjere tako što će se odložiti izvršenje pravosnažne presude i to da se ne izvršava utvrđena kazna zatvora apelantu. Takođe, apelant je tražio da se spriječi oduzimanje vozila, koje je vlasništvo apelantove majke, kao i oduzimanje telefona. Apelant u vezi sa zahtjevom da Ustavni sud donese privremenu mjeru ukazuje da traži donošenje privremene mjere jer bi izvršenjem presude, prije donošenja odluke po apelaciji apelanta došlo do povrede prava na pravično suđenje i imovinu kako apelanta tako i trećih lica, jer se imovina nakon oduzimanja uništava.
6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjeru ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
10. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera.
11. U konkretnom slučaju apelant zahtjev za donošenje privremene mjere temelji na izjavi da bi mu bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu (apelantu i trećem licu) ako bi došlo do izvršenja pravosnažne presude. Dakle, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant smatra da njegovi navodi o povredama ljudskih prava učinjenih u predmetnom krivičnom postupku, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji.
12. Ustavni sud podsjeća da se relevantnim odredbama Zakon Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera - Službeni prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 22/16, u daljnjem tekstu ZIKS) uređuje, između ostalog, postupak izvršenja kazne zatvora, te su u odredbi člana 145. ZIKS navedeni uslovi na osnovu kojih se može odgoditi izvršenje kazne zatvora osuđenom koji se nalazi na slobodi (na njegovu molbu ili sa njegovim pristankom na molbu članova uže porodice). Također, Ustavni sud ukazuje da je članom 64. Pravila Ustavnog suda propisano postupanje Ustavnog suda vezano za odluke o privremenim mjerama te je stavom (5) tog člana propisano da „Zahtjev za donošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom iz člana 16. ovih pravila pod uvjetom da je prethodno, u skladu s mogućnošću propisanom zakonom, tražio odgađanje izvršenja odluka redovnih sudova ili organa uprave u postupku koji je vođen pred tim sudovima, odnosno organima.“ Dakle, citiranim odredbama Pravila Ustavnog suda je decidno propisano da je apelant dužan tražiti odgađanje izvršenja odluke pred domaćim sudovima i na taj način dati redovnom sudu mogućnost da odgodi izvršenje kazne zatvora (vidi Odluka o privremenoj mjeri broj AP-1682/20 od 20. maja 2020. godine, stav 8, dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom predmetu apelant u apelaciji nije naveo, niti je Ustavnom sudu predočen bilo kakav dokument iz kojeg proizilazi da je apelant prije obraćanja Ustavnom sudu od redovnog suda tražio odgađanje izvršenja kazne zatvora, dakle, nije ispunjen uslov propisan u članu 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda. Takođe, proizilazi da apelant u konkretnom slučaju nije ponudio razloge i dokaze koji bi ukazali da je u datim okolnostima donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
13. Takođe, u odnosu na navode apelanta da je od trećeg lica ( njegove majke) oduzeto vozilo čime može doći do povrede prava na imovinu apelantove majke, zbog čega traži odlaganje izvršenja i provođenja pravosnažne presude, Ustavni sud primjećuje da se apelant može pozivati samo na povredu svojih prava, a ne i prava trećih lica, koja radi zaštite svojih prava trebaju podnijeti apelaciju (uz ispunjenje ostalih uslova). U konkretnom slučaju apelantova majka nije navedena kao lice koje je podnijelo apelaciju, te apelant ne može radi zaštite prava trećih lica tražiti odgađanje izvršenja pravosnažne presude.
14. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.
15. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević