Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4196/20 (CONEX-MO d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4196/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. prosinca 2020. godine, u predmetu broj AP-4196/20, rješavajući apelaciju koju je podnio CONEX-MO d.o.o. Mostar, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio CONEX-MO d.o.o. Mostar protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Mostaru broj 58 0 Ip 042073 20 Pž 2 od 7. listopada 2020. godine i Rješenja Općinskoga suda u Mostaru broj 58 0 Ps 042073 19 Ip 2 od 27. svibnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. CONEX-MO d.o.o. Mostar (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupa Odvjetničko društvo Tvrtković d.o.o. Mostar, podnio je 20. studenoga 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Mostaru (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ip 042073 20 Pž 2 od 7. listopada 2020. godine i Rješenja Općinskoga suda u Mostaru (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 042073 19 Ip 2 od 27. svibnja 2020. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je prigovor nedostatka stranačke sposobnosti na strani tražitelja ovrhe (I.F.), izjavljen u podnesku apelanta, kao ovršenika, od 12. prosinca 2018. godine. Nadalje, određeno je da se mijenja rješenje o ovrsi Općinskoga suda od 2. travnja 2009. godine i rješenje o promjeni predmeta i sredstava ovrhe od 28. lipnja 2013. godine u pogledu označavanja tražitelja ovrhe, tako da se umjesto prvotno označenoga tražitelja ovrhe S.G.D. Konsolidacija i građevinarstvo, kao tražitelj ovrhe označava „I.F., vl. zatvorenoga obrta S.G.D. Konsolidacija i građevinarstvo Kreševo“.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da iz stanja spisa nesumnjivo proistječe da je tužitelj u parničnome postupku, tj. tražitelj u postupku ovrhe fizička osoba koja se bavila obrtom pod nazivom S.G.D. Konsolidacija i građevinarstvo Kreševo, da je obrt zatvoren, te da je ta fizička osoba bivši obrtnik. Kantonalni je sud istakao da se nesumnjivo da zaključiti da je parnični postupak od samoga podnošenja tužbe vođen isključivo i jedino po zahtjevu fizičke osobe, što znači ovlaštene osobe, koja kao takva nije naznačena u ovršnoj ispravi, tj. presudi Općinskoga suda od 9. listopada 2008. godine, a niti u prijedlogu za ovrhu od 8. prosinca 2008. godine, pa time niti u rješenju o ovrsi Općinskoga suda od 2. travnja 2009. godine, niti u rješenju o promjeni predmeta i sredstava ovrhe od 28. lipnja 2013. godine. Kantonalni je sud istakao kako u tomu smislu među strankama nema spora (da je fizička osoba I.F. obavljao obrt pod nazivom S.G.D. Konsolidacija i građevinarstvo Kreševo), to se radi o otklonjivome nedostatku u pogledu pravilnoga označavanja tražitelja ovrhe u smislu čl. 295. st. 1. Zakona o parničnome postupku, pa je na prijedlog tražitelja ovrhe takav nedostatak se mogao otkloniti i u ovršnome postupku. Kantonalni je sud istakao da navedeno je očito i iz punomoći uložene u predmet, koju je potpisao tražitelj ovrhe imenom I.F., kao vlasnik navedenoga obrta, i to 8. travnja 2008. godine. Kantonalni je sud istakao da na takvu odluku suda ne utječe niti činjenica da se tražitelj ovrhe prestao baviti obrtom kojim se bavio tijekom parničnoga postupka, iz kojega je proistekla ovršna isprava, jer tražitelj ovrhe postoji, a dodatak iz prvostupanjskoga rješenja „kao vlasnika zatvorenoga obrta“ uz ime tražitelja ovrhe I.F. samo označava naziv obrta iz čijega je obavljanja proisteklo potraživanje tražitelja ovrhe, iz razloga što obrtnik kao fizička osoba za svoje obveze proistekle iz obavljanja obrta odgovara svojom cjelokupnom imovinom.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise smatrajući „da sudovi nisu cijenili prigovor nedostatka stranačke sposobnosti“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih utemeljio na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4196/20 (CONEX-MO d.o.o. Mostar) | Sudska praksa | Aktio