Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4861/19 (M. F.)

Odluka donesena 16. 03. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Invalid
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4861/19

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4861/19, rješavajući apelaciju Mirada Fetića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. marta 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Mirada Fetića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 140714 18 Rsž od 6. jula 2018. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Zenici koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mirad Fetić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Nermina Pivić, advokat iz Zenice, podnio je 18. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Rs 140714 18 Rev od 17. septembra 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 140714 18 Rsž od 6. jula 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 5225/18 od 6. novembra 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 5225/18 koju je apelant podnio 12. septembra 2018. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 43 0 Rs 140714 18 Rsž od 6. jula 2018. godine zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv osporene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da, dakle, nije bila efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Advokatskog društva „Babić & Co“, koje je zastupalo ASA banku d.d. Sarajevo kao pravnu sljednicu Investiciono-komercijalne banke d.d. Zenica (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 16. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud i punomoćnik tužene dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 19. do 23. novembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Rs 140714 16 Rs od 12. decembra 2017. godine poništene su kao nezakonite odluka tužene o otkazu ugovora o radu od 22. augusta 2016. godine, kao i odluka tužene o odbijanju kao neosnovanog apelantovog prigovora od 14. septembra 2016. godine, te je tužena obavezana da apelanta vrati na poslove i radne zadatke „čuvar-recepcionar“ u Sektoru za opće poslove ili na druge odgovarajuće poslove. Osim toga, naloženo je tuženoj da apelantu nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu, te je naloženo apelantu da tuženoj nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu, dok je odbijen kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

7. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je ukazao na to šta proizlazi iz sadržine izvedenih dokaza (kako je to detaljno navedeno na stranicama 7–13. presude), pri čemu je, između ostalog, istakao da iz akta Vijeća zaposlenika od 17. februara 2016. godine proizlazi da Vijeće zaposlenika nije dalo saglasnost na otkaze ugovora o radu, odnosno na planirani način rješavanja radno-pravnog statusa zaposlenika Službe osiguranja tužene. Nadalje, nakon ocjene provedenih dokaza, Općinski sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 114. Zakona o radu, te istakao da je apelantova tužba dopuštena i blagovremena, kao i na sadržaj odredbi člana 96. stav 1. tač a. i b. i st. 2. i 3, čl. 102, 104, člana 107. stav 1, čl. 109. i 110. Zakona o radu i odredbi člana 23. stav 1. alineja 2. i člana 24. Zakona o vijeću zaposlenika. Općinski sud je naveo da iz citiranih odredbi proizlazi da ugovor o radu iz ekonomskih, tehničkih ili organizacionih razloga poslodavac može otkazati samo u slučaju ako je takav otkaz opravdan i ako se od poslodavca ne može osnovano očekivati da radnika zaposli na druge poslove ili da ga prekvalificira i dokvalificira za rad na drugim poslovima, a da je u slučaju spora poslodavac dužan dokazati da je postojao opravdan razlog i da se nije moglo osnovano očekivati da radnika zaposli na druge poslove ili da ga prekvalificira i dokvalificira za rad na drugim poslovima.

8. Općinski sud je istakao da među parničnim strankama nije sporno da je tužena 22. augusta 2016. godine otkazala ugovore o radu petorici radnika, a da zapošljava više od 30 radnika, ali da je sporno da li su zakonite odluka tužene o otkazu ugovora o radu apelantu i odluka o odbijanju apelantovog prigovora. Općinski sud je dalje naveo da je tužena tokom postupka dokazala da je prilikom provođenja procedure davanja otkaza blagovremeno konsultirala Vijeće zaposlenika tako što je Vijeću zaposlenika dostavila akt od 9. februara 2016. godine kojim je izvijestila Vijeće zaposlenika o namjeri davanja otkaza zaposlenicima iz ekonomskih, organizacionih i tehničkih razloga, zatim akt od 1. augusta 2016. godine kojim je ponovno obavijestila Vijeće zaposlenika i ukazala na potrebu konsultiranja u vezi s namjeravanim odlukama, kao i akt od 30. juna 2016. godine kojim je Vijeću zaposlenika dostavila Pravilnik o radu, Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji, Shemu o unutrašnjoj organizaciji, Sistematizaciju poslova i radnih mjesta, opis i tabelarni prikaz, te Plan i program zbrinjavanja viška zaposlenika, uz Odluku o usvajanju Plana i programa. Međutim, pored navedenog, Općinski sud je istakao da tužena nije u pisanoj formi obrazložila otkaz u smislu odredbe člana 104. stav 2. Zakona o radu.

9. Općinski sud je dalje istakao da je tužena svoju obavezu iz člana 96. Zakona o radu pokušala ispuniti tako što je apelantu ponudila zaposlenje kod novog poslodavca (Agencije za zaštitu „Gama AA“ d.o.o. Sarajevo), ali da je navedena ponuda, s kojom se apelant nije usaglasio, donesena protivno stavu 2. navedenog člana jer se obaveza zapošljavanja odnosi na istog, a ne na novog poslodavca. Pri tome je Općinski sud zaključio da je odluka o otkazu ugovora o radu donesena protivno članu 96. Zakona o radu (detaljno obrazloženo na stranicama 16–18. presude).

10. Općinski sud je također istakao da u konkretnom slučaju nije postojao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu, a što naročito proizlazi iz primjedbi Vijeća zaposlenika od 6. jula 2016. godine. U vezi s tim, Općinski sud je zaključio da kod tužene postoji desetine radnih mjesta za koje je predviđena srednja stručna sprema, te da tužena shodno odredbi člana 102. stav 1. Zakona o radu nije dokazala opravdanost razloga za otkaz i nemogućnost zapošljavanja apelanta na neko od tih radnih mjesta. Osim toga, Općinski sud je naveo da je u aktima tužene navedeno da apelant nema kvalifikacije i radne sposobnosti za raspoređivanje na drugo radno mjesto, te da ne postoji mogućnost da se obrazovanjem ili prekvalifikacijom osposobi za rad na drugim poslovima, ali da tužena nije u toku postupka dokazala da su ti navodi osnovani.

11. Općinski sud je istakao da iz primjedbi Vijeća zaposlenika, također, u odnosu na Plan i program zbrinjavanja viška zaposlenika, proizlazi da je zajedno s radnicima potrebno pronaći mogućnost najboljih rješenja statusa zaposlenika, posebno imajući u vidu činjenicu da su među tim licima invalidi rada, lica čije su godine starosti limitirajući faktor za daljnji angažman u novoj firmi, te da je u konkretnom slučaju evidentna diskriminacija koja je zabranjena Zakonom o radu jer su navedeni zaposlenici dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na sve ostale zaposlenike kojima je omogućena obuka za nove poslove, a zaposlenicima kojima se otkazuje ugovor o radu ponuđena je jedino mogućnost da prihvate ili ne prihvate novi ugovor o radu sa novim poslodavcem, bez pružanja garancije da njihova stečena prava iz radnog odnosa neće biti eventualno ugrožena. Pri tome je Općinski sud istakao da tužena nije imala prethodnu saglasnost Vijeća zaposlenika da apelantu otkaže ugovor o radu u smislu odredbe člana 74. Zakona o radu, kada se radi o zaposleniku kod kojeg postoji promijenjena radna sposobnost, što je slučaj kod apelanta. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da iz rješenja Federalnog zavoda za PIO Mostar – Kantonalna administrativna služba Zenica od 9. aprila 2009. godine proizlazi da kod apelanta postoji promijenjena radna sposobnost, odnosno da je apelantu u postupku ostvarivanja prava iz invalidskog osiguranja kao invalidu II kategorije invalidnosti priznato pravo na raspoređivanje, odnosno pravo na zaposlenje na drugom odgovarajućem poslu koji ne iziskuje nošenje oružja, rad noću i na mjestima gdje bi mogao ugroziti svoj ili tuđi život, kao i pravo na odgovarajuću plaću, a počev od 27. marta 2009. godine. Općinski sud je zaključio da, s obzirom na to da je apelant radnik s promijenjenom radnom sposobnošću, tužena nije imala osnov da bez prethodne saglasnosti Vijeća zaposlenika apelantu otkaže ugovor o radu, tako da je tužena postupila i protivno odredbi člana 74. Zakona o radu.

12. U konačnici, Općinski sud je zaključio da je tužena povrijedila odredbe člana 104. stav 2. i člana 96. st. 2. i 3, kao i člana 74. Zakona o radu tako što je apelantu otkazala ugovor o radu protivno navedenim odredbama, a što tužbom osporene odluke čini nezakonitim.

13. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 Rs 140714 18 Rsž od 6. jula 2018. godine uvažena je žalba tužene, te je prvostepena presuda preinačena i odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavim odluke tužene o otkazu ugovora o radu od 22. augusta 2016. godine, odluke tužene o odbijanju apelantovog prigovora od 14. septembra 2016. godine i apelantovog zahtjeva da ga tužena vrati na poslove i radne zadatke „čuvar-recepcionar“ u Sektoru za opće poslove ili na druge odgovarajuće poslove. Osim toga, preinačena je i odluka o troškovima parničnog postupka, te je apelant obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

14. Kantonalni sud je ukazao na činjenično utvrđenje prvostepenog suda (kako je to pobliže navedeno na stranicama 2. i 3. presude), te je istakao da je prvostepeni sud, donoseći osporenu presudu, pogrešno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je istakao da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je tužena dokazala da je ispunila svoje zakonske obaveze u odnosu na apelanta i da je postupak koji je prethodio donošenju osporenih odluka proveden u skladu sa zakonom i aktima tužene. Nadalje, da je i pored takvog utvrđenja prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtjev i poništio sporne odluke. Kantonalni sud je istakao da je zaključak prvostepenog suda pogrešan zbog toga što odluka o otkazu ugovora o radu apelantu sadrži sasvim jasno i zadovoljavajuće obrazloženje u skladu s odredbama člana 96. Zakona o radu. Kantonalni sud je dalje naveo da se pravilnim tumačenjem navedene, kao i odredbi o teretu dokazivanja u radnim sporovima (član 102, član 96. stav 1. tač. a. i b. i član 97. st. 1. i 2. Zakona o radu) može zaključiti da je obaveza poslodavca (tužene) dokazati da su postojali opravdani razlozi za otkaz ugovora o radu apelantu, a što je tužena i dokazala.

15. Kantonalni sud je naveo da je poslodavac ovlašten utvrđivati sistematizaciju radnih mjesta kako bi organizaciju procesa rada i poslovanja prilagodio svojim potrebama i mogućnostima, a što je tužena u konkretnom slučaju i učinila ukidanjem radnog mjesta „čuvar-recepcionar“ jer je smatrala da će sve navedeno postići ako te poslove bude obavljala specijalizirana agencija. Nadalje, da je ukidanjem radnog mjesta na koje je bio raspoređen apelant prestala potreba za njegovim radom, što je za posljedicu imalo redovni, poslovno uvjetovani, otkaz ugovora o radu. Kantonalni sud je dalje istakao da je tužena provela zakonom propisanu proceduru koja je prethodila donošenju odluke o otkazu (čl. 109. i 110. Zakona o radu i član 23. Zakona o vijeću zaposlenika), a što je uključivalo i ponudu učinjenu apelantu u skladu s odredbama člana 96. stav 2. Zakona o radu, koju je apelant odbio. Kantonalni sud je naveo da, prema pravilima o teretu dokazivanja, nije obaveza tužene, već apelanta dokazivati da je odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita i da tužena raspolaže odgovarajućim radnim mjestom za apelanta uz dodatnu obuku ili prekvalifikaciju, a što apelant tvrdi, te da je teret dokazivanja, u pravilu, na onom ko tvrdi da određena činjenica postoji (član 7. stav 1. i član 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP). Kantonalni sud je istakao da je u postupku koji je prethodio donošenju spornih odluka tužena dokazala da je izvršila konsultacije sa Sindikatom, dostavljajući Vijeću zaposlenika pismena (od 9. februara, 30. juna i 1. augusta 2016. godine), dok apelant nije dokazao suprotno. Nadalje, da se isto odnosi i na zakonom propisanu formu i sadržinu osporenih odluka, a koje su sačinjene u skladu s odredbom člana 104. Zakona o radu.

16. Rješenjem Vrhovnog suda broj 43 0 Rs 140714 18 Rev od 17. septembra 2019. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. Osim toga, odbijeni su zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova postupka nastalih povodom revizije.

17. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev odnosi na nenovčano potraživanje, te da je za ocjenu prava na izjavljivanje revizije mjerodavna vrijednost spora označena u tužbi (1.000,00 KM). Nadalje, kako je preinakom prvostepene presude u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev, što znači da pobijani dio ne prelazi propisani iznos od 30.000,00 KM, Vrhovni sud je naveo da imovinski cenzus, kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije iz člana 237. stav (2) ZPP, nije ostvaren, zbog čega predmetna revizija nije dopuštena. Vrhovni sud je dalje naveo da u konkretnom slučaju ne postoje ni uvjeti za dopuštenje vanredne revizije u smislu člana 237. st. (2) i (3) ZPP, a budući da apelant nije postupio u skladu sa članom 237. stav (5) ZPP, odnosno nije označio pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, niti naveo razloge zbog kojih je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da je drugostepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka u smislu člana 209. ZPP s obzirom na to da u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio odredbe ZPP, a što je bilo od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite odluke. Nadalje, da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, kao i da je pogrešno utvrdio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo (odredbe čl. 96, 102, člana 103. stav 1. i člana 104. Zakona o radu). Osim toga, apelant navodi da je u skladu sa članom 73. Zakona o radu poslodavac dužan zaposleniku koji je invalid II kategorije ponuditi novi ugovor o radu u pisanoj formi za obavljanje poslova za koje je radnik sposoban, ako takvi poslovi postoje, odnosno ako uz prekvalifikaciju i dokvalifikaciju postoji mogućnost rasporeda radnika na druge poslove, što tužena nije učinila, a mogla je. Apelant ističe da je drugostepena presuda obrazložena samo na formalan način, bez prezentiranja činjenica kojima se drugostepeni sud rukovodio i na kojima je zasnovao svoju odluku. Apelant, također, smatra da drugostepeni sud nije svaki dokaz ocijenio savjesno i brižljivo, te da je izvedenim dokazima površno pristupio, čime je povrijedio načelo slobodne ocjene dokaza. U vezi s tim, ističe da drugostepeni sud pogrešno smatra da tužena nije morala dokazivati činjenicu da nije bila u mogućnosti da apelanta zaposli na druge poslove ili da ga prekvalificira i dokvalificira za rad na drugim poslovima. Osim toga, apelant navodi da su akti Vijeća zaposlenika od 30. juna i 1. augusta 2016. godine samo paušalno navedeni, te da iz njih drugostepeni sud izvodi zaključak da je tužena provela prethodni postupak prilikom davanja otkaza apelantu. Nadalje, ističe da je bez navođenja sadržaja navedenih akata nemoguće preispitati odluku drugostepenog suda. Apelant, također, navodi da će drugostepeni sud, u smislu odredbe člana 229. stav 4. ZPP, preinačiti prvostepenu presudu samo ako ne dira u činjenično stanje, već samo u primjenu materijalnog prava. Pri tome, ističe da je drugostepeni sud utvrdio činjenično stanje i zaključio suprotno zaključku prvostepenog suda, a što ukazuje na nezakonitost drugostepene odluke. b)Odgovori na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju imovinski cenzus kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije nije ostvaren, te da revizija sa stanovišta odredbe člana 237. stav (2) ZPP nije dopuštena. Nadalje, da u konkretnom slučaju nisu postojali ni uvjeti za dopuštanje vanredne revizije jer apelant nije postupio u skladu s odredbom člana 237. stav (5) ZPP. Vrhovni sud je naveo da u predmetnoj pravnoj stvari nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenost revizije, te da je reviziju valjalo odbaciti. Vrhovni sud je istakao da, suprotno apelantovom stavu, pri donošenju pobijane odluke nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu, pravo na pravično suđenje u razumnom roku, pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo na nediskriminaciju i pravo na mirno uživanje imovine, te da primjena prava nije bila proizvoljna. U konačnici, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbaci, odnosno odbije kao neosnovana.

20. Kantonalni sud je naveo da je za svoju odluku u obrazloženju naveo činjeničnu i pravnu argumentaciju. Nadalje, da je pretežan dio činjenične i pravne argumentacije, koju je u apelaciji ponovio apelant, Kantonalni sud u svojoj presudi ocijenio i za takvu ocjenu u obrazloženju dao jasne razloge pri kojima ostaje. U konačnici, Kantonalni sud je istakao da donošenjem presude od 6. jula 2018. godine nije povrijedio u apelaciji navedena, niti druga apelantova prava koja mu garantira Ustav Bosne i Hercegovine. Kantonalni sud je predložio da Ustavni sud u cijelosti odbije predmetnu apelaciju.

21. Punomoćnik tužene je naveo da je apelacija u cijelosti neosnovana, te da apelant, u suštini, ponavlja razloge istaknute u toku postupka. Nadalje, istakao je da su prvostepena i drugostepena presuda, te osporeno rješenje u cijelosti odgovorili na sva pitanja koja su se u toku postupka postavljala u odnosu na tužbu i odgovor na tužbu, kao i razloge donošenja osporenog rješenja. Punomoćnik tužene je predložio da se apelacija u cijelosti odbaci ili odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

22. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 26/16, 89/18, 23/20 – odluka USFBiH i 31/20 – odluka USFBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ broj 26/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Prava radnika sa promijenjenom radnom sposobnosti Član 73.

Ako nadležna ustanova za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja ocijeni da kod radnika postoji promijenjena radna sposobnost (invalid II kategorije), poslodavac mu je dužan u pisanoj formi ponuditi novi ugovor o radu za obavljanje poslova za koje je radnik sposoban, ako takvi poslovi postoje, odnosno ako uz prekvalifikaciju i dokvalifikaciju postoji mogućnost rasporeda radnika na druge poslove.

Otkaz ugovora o radu radniku sa promijenjenom radnom sposobnosti Član 74.

(1) Poslodavac može, samo uz prethodnu saglasnost vijeća zaposlenika odnosno sindikata, otkazati ugovor o radu radniku kod kojega postoji promijenjena radna sposobnost, ukoliko je kod poslodavca vijeće zaposlenika odnosno sindikat formiran.

(2) Ukoliko vijeće zaposlenika odnosno sindikat uskrati saglasnost iz stava 1. ovog člana rješavanje spora povjerava se arbitraži u skladu sa kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu. Ukoliko je nezadovoljan odlukom arbitraže, poslodavac može u roku od 15 dana od dana dostavljanja arbitražne odluke zatražiti da predmetnu saglasnost nadomjesti sudska odluka.

(3) U slučaju otkazivanja ugovora o radu iz stava 1. ovog člana, radnik ima pravo na otpremninu u iznosu uvećanom za najmanje 50% u odnosu na otpremninu iz člana 111. ovog zakona, osim ukoliko se ugovor otkazuje zbog kršenja obaveza iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu od strane radnika.

Otkaz ugovora o radu Član 96.

(1) Poslodavac može otkazati radniku ugovor o radu, uz propisani otkazni rok, ako:

a. je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ili b. radnik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa.

(2) Poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava 1. ovog člana, ako se ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli radnika na druge poslove ili da ga prekvalifikuje i dokvalifikuje za rad na drugim poslovima. (3) Ako u periodu od jedne godine od otkazivanja ugovora o radu u smislu stava 1. tačka a. ovog člana, poslodavac namjerava da zaposli radnika sa istim kvalifikacijama i stepenom stručne spreme ili na istom radnom mjestu, prije zapošljavanja drugih lica dužan je ponuditi zaposlenje onim radnicima čiji su ugovori o radu otkazani.

Teret dokazivanja Član 102.

U slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, na poslodavcu je teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu u smislu člana 96. stav 1. tač. a. i b. i člana 97. st. 1. i 2. ovog zakona.

Pisana forma otkaza Član 104. stav (2) (2) Poslodavac je obavezan, u pisanoj formi, obrazložiti otkaz.

Program zbrinjavanja viška radnika Član 109.

Poslodavac koji zapošljava više od 30 radnika, a koji u periodu od naredna tri mjeseca ima namjeru da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga otkaže ugovor o radu najmanje petorici radnika, dužan je da se konsultira sa vijećem zaposlenika i sindikatom.

23. Zakon o vijeću zaposlenika („Službene novine Federacije BiH“ broj 38/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 23. stav (1) alineja 2) Prije donošenja odluke značajne za prava i interese zaposlenika poslodavac se obavezno konsultuje sa vijećem zaposlenika o namjeravanoj odluci, a naročito kada se radi o:

[…]

– namjeri poslodavca da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga otkaže ugovor o radu za više od 10% zaposlenika, ali najmanje peterici;

[…] Član 26. stav (1) alineja 2) i st. (2) i (3) Poslodavac može, samo uz prethodnu saglasnost vijeća zaposlenika, donijeti odluku o:

[…]

– otkazu zaposleniku kod kojeg postoji promijenjena radna sposobnost ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti;

[…] Ako se vijeće zaposlenika u roku od 10 dana od dana tražene saglasnosti pisano ne izjasni o davanju saglasnosti, smatra se da je saglasno sa odlukom poslodavca.

Ako vijeće zaposlenika uskrati saglasnost na odluku iz stava 1. ovog člana, rješavanje spora povjerava se arbitraži.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju pobija, između ostalog, i Rješenje Vrhovnog suda broj 43 0 Rs 140714 18 Rev od 17. septembra 2019. godine (koje je apelantov zastupnik primio 8. novembra 2019. godine) kojim je apelantova revizija odbačena kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 Rs 140714 18 Rsž od 6. jula 2018. godine kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je apelantov zastupnik 18. jula 2018. godine primio osporenu presudu Kantonalnog suda od 6. jula 2018. godine, a da je apelacija broj AP 5225/18 podnesena 12. septembra 2018. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana od prijema navedene presude Kantonalnog suda, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant pobija navedene odluke, tvrdeći da mu je tim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

29. Iako apelant osporava i rješenje Vrhovnog suda i presudu Kantonalnog suda, Ustavni sud naglašava da će, budući da je revizija bila neefektivan pravni lijek, apelantove navode ispitati isključivo u vezi s osporenom presudom Kantonalnog suda.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na zaštitu prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, pa apelant u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Apelant, u suštini, smatra da je drugostepeni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo, da su izvedeni dokazi proizvoljno ocjenjeni, te da je, u vezi s tim, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje. Osim toga, apelant smatra da drugostepena presuda ne zadovoljava standard obrazložene odluke.

34. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati je li tokom predmetnog parničnog postupka došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

36. U konkretnom slučaju Ustavni sud uočava da je apelant tužbom tražio da se ponište kao nezakonite odluka tužene o otkazu ugovora o radu, kao i odluka tužene o odbijanju kao neosnovanog apelantovog prigovora, te da se vrati na poslove i radne zadatke kod tužene. Nadalje, da iz prvostepene presude slijedi da je pismenima od 9. februara, 30. juna i 1. augusta 2016. godine tužena izvijestila Vijeće zaposlenika o namjeri davanja otkaza zaposlenicima iz ekonomskih, organizacionih i tehničkih razloga, da je ukazala na potrebu konsultiranja u vezi s namjeravanim odlukama, kao i da je Vijeću zaposlenika dostavila određene interne akte. Ustavni sud dalje zapaža, a kako to proizlazi iz obrazloženja prvostepene presude, da kod apelanta postoji promijenjena radna sposobnost, odnosno da je apelantu u postupku ostvarivanja prava iz invalidskog osiguranja kao invalidu II kategorije invalidnosti priznato pravo na raspoređivanje, odnosno pravo na zaposlenje na drugom odgovarajućem poslu. Ustavni sud nalazi da je u obrazloženju prvostepene presude Općinski sud naveo da je nezakonita odluka o otkazu ugovora o radu i odluka o odbijanju apelantovog prigovora, između ostalog, i zbog toga što tužena nije imala prethodnu saglasnost Vijeća zaposlenika da apelantu otkaže ugovor o radu u smislu odredbe člana 74. Zakona o radu, kada se radi o zaposleniku kod kojeg postoji promijenjena radna sposobnost. Nadalje, s obzirom na to da je apelant radnik s promijenjenom radnom sposobnošću, da tužena nikako nije imala osnov da bez prethodne saglasnosti Vijeća zaposlenika apelantu otkaže ugovor o radu, to je otkazivanjem ugovora o radu tužena postupila protivno odredbi člana 74. Zakona o radu.

37. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je presudom Kantonalnog suda uvažena žalba tužene, te da je prvostepena presuda preinačena i apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, donoseći osporenu presudu, pogrešno primijenio materijalno pravo, te da je tužena dokazala da je ispunila svoje zakonske obaveze u odnosu na apelanta i da je postupak koji je prethodio donošenju osporenih odluka proveden u skladu sa zakonom i aktima tužene. Nadalje, iz obrazloženja navedene presude proizlazi, između ostalog, da je u postupku koji je prethodio donošenju spornih odluka tužena dokazala da je izvršila konsultacije sa Sindikatom, dostavljajući Vijeću zaposlenika pismena (od 9. februara, 30. juna i 1. augusta 2016. godine), dok apelant nije dokazao suprotno.

38. Ustavni sud ponavlja da iz prvostepene presude slijedi da kod apelanta postoji promijenjena radna sposobnost, odnosno da je apelantu u postupku ostvarivanja prava iz invalidskog osiguranja kao invalidu II kategorije invalidnosti priznato pravo na raspoređivanje, odnosno pravo na zaposlenje na drugom odgovarajućem poslu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoje odluke br. AP 2070/18 i AP 1099/20 (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP 2070/18 od 6. juna 2018. godine i AP 1099/20 od 6. maja 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud ukazuje da je u navedenim predmetima ispitivao apelacije poslodavaca („Energopetrol“ d.d. Sarajevo i „Bosancar“ d.o.o. Bosanska Krupa) podnesene protiv odluka redovnih sudova kojima su kao nezakonite poništene odluke navedenih poslodavaca o otkazu ugovora o radu zaposlenicima G. B. i Š. Ć., te je poslodavcima, između ostalog, naloženo da navedene zaposlenike vrate na posao, odnosno da im uspostave radno-pravni status. Ustavni sud dalje ukazuje da je u navedenim predmetima utvrđeno da kod zaposlenika postoji promijenjena radna sposobnost (invalidnost II kategorije), kao i da je Vijeće zaposlenika uskratilo saglasnost poslodavcu za otkazivanje ugovora o radu (u predmetu broj AP 2070/18), odnosno da Sindikat poslodavca nije dao saglasnost poslodavcu za otkazivanje ugovora o radu (u predmetu broj AP 1099/20) u smislu člana 67. Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03), odnosno člana 74. Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“ broj 26/16), zbog čega su redovni sudovi zaključili da su odluke o otkazu ugovora o radu nezakonite. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u tački 7. Odluke broj AP 2070/18 naveo da je redovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena Zakona o radu u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, a da je u tački 8. Odluke broj AP 1099/20 naveo da je redovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu i ZPP, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu ne nalazi proizvoljnost. Slijedom toga, Ustavni sud je odbacio kao nedopuštene apelacije poslodavaca („Energopetrol“ d.d. Sarajevo i „Bosancar“ d.o.o. Bosanska Krupa) podnesene protiv odluka redovnih sudova zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

39. Ustavni sud, dalje, nalazi da je odredbom člana 96. Zakona o radu propisano da poslodavac može otkazati radniku ugovor o radu, uz propisani otkazni rok, između ostalog, ako je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacionih razloga, a da prema odredbama člana 109. Zakona o radu poslodavac koji zapošljava više od 30 radnika, a koji u periodu od naredna tri mjeseca ima namjeru da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacionih razloga otkaže ugovor o radu najmanje petorici radnika, dužan je da se konsultira s vijećem zaposlenika i sindikatom. Također, i prema odredbi člana 23. stav (1) alineja 2) Zakona o vijeću zaposlenika poslodavac je dužan da se obavezno konsultira s vijećem zaposlenika o namjeravanoj odluci, a naročito kada se radi o namjeri poslodavca da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacionih razloga otkaže ugovor o radu za više od 10% zaposlenika, ali najmanje petorici. Proizlazi da poslodavac može otkazati radniku ugovor o radu ako je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacionih razloga, s tim da je obavezan izvršiti konsultacije s vijećem zaposlenika, odnosno sindikatom.

40. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je Zakonom o radu i Zakonom o vijeću zaposlenika predviđena procedura prilikom otkazivanja ugovora o radu zaposleniku kod kojeg postoji promijenjena radna sposobnost. Naime, iz odredbe člana 74. st. (1) i (2) Zakona o radu proizlazi da poslodavac može, samo uz prethodnu saglasnost vijeća zaposlenika, odnosno sindikata, otkazati ugovor o radu radniku kod kojeg postoji promijenjena radna sposobnost ukoliko je kod poslodavca vijeće zaposlenika, odnosno sindikat formiran, te da će se, ukoliko saglasnost bude uskraćena, rješavanje spora povjeriti arbitraži u skladu s kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu, kao i da poslodavac, ukoliko je nezadovoljan odlukom arbitraže, može u određenom roku zatražiti da predmetnu saglasnost nadomjesti sudska odluka. Nadalje, iz odredbe člana 26. stav (1) alineja 2) Zakona o vijeću zaposlenika, također, proizlazi da poslodavac može, samo uz prethodnu saglasnost vijeća zaposlenika, donijeti odluku o otkazu zaposleniku kod kojeg postoji promijenjena radna sposobnost. Osim toga, iz st. (2) i (3) istog člana proizlazi da se smatra da je vijeće zaposlenika saglasno s odlukom poslodavca ukoliko se u roku od deset dana od dana tražene saglasnosti pismeno ne izjasni o davanju saglasnosti, a ukoliko vijeće zaposlenika uskrati saglasnost na navedenu odluku, da će se rješavanje spora povjeriti arbitraži. Proizlazi da je navedenim odredbama regulirana obavezna saglasnost za otkazivanje ugovora o radu, odnosno procedura za otkazivanje ugovora o radu zaposleniku kod kojeg postoji promijenjena radna sposobnost.

41. U konkretnom slučaju nesporno je da se radilo o otkazu ugovora o radu koji je reguliran odredbama člana 96. Zakona o radu (iz ekonomskih, tehničkih ili organizacionih razloga). Ustavni sud ponavlja da iz obrazloženja osporene presude proizlazi, između ostalog, da je u postupku koji je prethodio donošenju spornih odluka tužena dokazala da je izvršila konsultacije sa Sindikatom dostavljajući Vijeću zaposlenika pismena (od 9. februara, 30. juna i 1. augusta 2016. godine), dok apelant nije dokazao suprotno. Međutim, Kantonalni sud se nije bavio činjenicom da kod apelanta postoji promijenjena radna sposobnost, odnosno pitanjem da li je tužena prije otkazivanja ugovora o radu provela postupak u smislu odredbe člana 74. Zakona o radu, odnosno odredbe člana 26. stav (1) alineja 2) i st. (2) i (3) Zakona o vijeću zaposlenika. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, bio dužan razmotriti stav prvostepenog suda u vezi s činjenicom da je u postupku nesporno utvrđeno da kod apelanta postoji promijenjena radna sposobnost, tj. da je navedenu činjenicu bio dužan razmotriti u smislu člana 74. Zakona o radu, odnosno člana 26. stav (1) alineja 2) Zakona o vijeću zaposlenika. Prema mišljenju Ustavnog suda, takvo postupanje Kantonalnog suda ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje.

42. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti presudu Kantonalnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje. Imajući u vidu ovakav zaključak, Ustavni sud smatra da nije svrsishodno posebno razmatrati ostale apelantove navode kojima je ukazivao na povredu prava na pravično suđenje.

Ostali navodi

43. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenom odlukom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog toga što postupanje Kantonalnog suda ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te navode o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada Kantonalni sud nije razmotrio stav prvostepenog suda u vezi s činjenicom da je u postupku nesporno utvrđeno da kod apelanta postoji promijenjena radna sposobnost, odnosno kada navedenu činjenicu nije razmotrio u smislu člana 74. Zakona o radu, odnosno člana 26. stav (1) alineja 2) Zakona o vijeću zaposlenika.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4861/19 (M. F.) | Sudska praksa | Aktio