Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4202/20 (M. H. i E. I.)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Privatizacija
  • Ništavost
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4202/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-4202/20, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Mehmed Huseljić i Ekrem Iskrić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Mehmed Huseljić i Ekrem Iskrić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 161220 20 Rev od 25. avgusta 2020.

godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 161220 19 Gž od 17. septembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 161220 15 P od 7. decembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mehmed Huseljić (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Ekrem Iskrić (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Gradačca, koje zastupa Zoran Rakić advokat iz Odžaka, podnijeli su 20. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 161220 20 Rev od 25. avgusta 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 161220 19 Gž od 17. septembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 161220 15 P od 7. decembra 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da im tuženi (Tuzlanski kanton, Kantonalna agencija za privatizaciju, kao prvotuženi, Općina Gradačac kao drugotužena i Javno preduzeće „Komunalac“ d.d. Gradačac kao trećetuženi) solidarno, na ime povrata dioničkog kapitala uplaćenog prilikom privatizacije trećetuženog, isplate određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te su obavezani apelanti da tuženim na ime troškova predmetnog postupka isplate određeni novčani iznos.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da u konkretnom slučaju apelanti tužbenim zahtjevom u konačnici traže naknadu štete, u smislu odredbi člana 108. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Vrhovni sud je dalje naveo da je predmetnim odredbama propisano da je ugovarač koji je kriv za zaključenje ništavog ugovora odgovoran svom saugovaraču za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora, ako ovaj nije znao ili, prema okolnostima, nije mogao znati za postojanje uzroka ništavosti. Vrhovni sud je naveo da, međutim, apelanti svojim tužbenim zahtjevom nisu tražili utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora o kupoprodaji dionica u smislu odredbe člana 103. ZOO, a u kojem slučaju bi im pripadalo pravo na naknadu štete u smislu odredbi člana 108. ZOO. Vrhovni sud je naveo da apelanti predmetnim tužbenim zahtjevom nisu tražili ni poništanje ugovora u smislu odredbi člana 112. ZOO, pa da bi mogli tražiti vraćanje datog, s pozivom na odredbe člana 113. ZOO. Vrhovni sud je naveo da, kako apelanti, dakle, nisu tražili ni utvrđenje ništavosti, ni poništenje spornog ugovora o kupoprodaji dionica, samim tim pravilan je zaključak drugostepenog suda da u toj situaciji apelantima ne pripada pravo da u smislu odredbi člana 108. ZOO traže naknadu štete koju trpe zbog ništavosti. Vrhovni sud je dalje naveo da prigovor apelanata da su bili savjesni i da nisu znali kao ugovorna strana za postojanje uzroka djelomične ništavosti u vrijeme sklapanja ugovora ne stoji iz razloga što je apelantima u postupku privatizacije trećetuženog, kao i pripremi privatizacije, bila dostupna sva dokumentacija (između ostalog i početni bilans), pa su imali mogućnost da izvrše provjeru početnog bilansa, tim prije kada se ima u vidu činjenica, a što proizlazi iz stanja spisa, da je prvoapelant u vrijeme postupka privatizacije bio upisan u sudski registra kao ovlašteno lice za zastupanje, direktor trećetuženog, tako da im ta činjenica nije mogla ostati nepoznata, kako su to tokom postupka tvrdili.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, a konkretno relevantne odredbe ZOO.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke donesene u predmetnom postupku dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, imajući u vidu da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4202/20 (M. H. i E. I.) | Sudska praksa | Aktio