Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4078/20 (T. K.)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
  • Sloboda kretanja
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4078/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-4078/20, rješavajući apelaciju Tufika Karića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Tufik Karić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 012052 20 U od 27. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tufik Karić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Edin Imamović, advokat iz Zenice, podnio je 11. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 012052 20 U od 27. oktobra 2020. godine.

2. Rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar-Kantonalna administrativna služba Zenica broj FZ7/2/1-35-1-60584-25/18 od 19. decembra 2019. godine apelantu je utvrđena preplata iznosa penzijskog primanja za navedeni period u novčanom iznosu od 1.438,26 KM, te je apelant obavezan da utvrđeni dug uplati u roku od 15 dana od dana prijema rješenja FZ PIO/MIO uz upozorenje da će se u slučaju neizmirenja obaveze preplaćeni iznos penzije nadoknaditi obustavom 1/3 mjesečnog iznosa penzije apelanta.

3. Rješavajući po žalbi apelanta, Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar je donio Rješenje broj FZ3/8/1 -35-1 -21 -5/20 od 3. februara 2020. godine, kojim je odbijena žalba apelanta.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 U 011673 20 U od 25. juna 2020. godine poništeno je drugostepeno rješenje od 3. februara 2020. godine i predmet je vraćen drugostepenom organu na ponovni postupak.

5. Postupajući u izvršenju navedene presude, Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar je u ponovljenom postupku donio Rješenje broj FZ3/8/1 -35-1-21-19/20 od 13. jula 2020. godine kojim je odbio žalbu apelanta.

6. Osporenom presudom Kantonalnog suda odbijena je tužba apelanta podnesena protiv drugostepenog rješenja od 13. jula 2020. godine.

7. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da prema ocjeni ovoga suda, a imajući u vidu navode apelanta, kao i stanje spisa, proizilazi da je rješenje drugostepenog organa pravilno i na zakonu zasnovano. Drugostepeno rješenje se temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju prvostepenog organa, na koje je pravilno primijenjena odredba člana 134. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju u FBIH (kojom je propisano da lice kome je na teret nosioca osiguranja izvršena isplata na koje nije imalo pravo po zakonu obavezno je da vrati nosiocu osiguranja primljeni iznos). Kantonalni sud je naveo da, kako je prvostepenim rješenjem pravilno utvrđeno da je apelantu izvršena preplata iznosa penzijskog primanja, te da je apelant obavezan da preplaćeni iznos penzijskog primanja vrati, to je pravilno apelant obavezan na povrat utvrđenog novčanog iznosa. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanta o netačno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, povredi odredaba upravnog postupka i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, kao i povredi prava na pravično suđenje i prava na slobodu kretanja, te povredi načela zaštite prava građana i zaštite javnog interesa i povredu načela efikasnosti iz člana 5. i 6. Zakona o upravnom postupku. Kantonalni sud je istakao da apelant u tužbi samo izlaže hronološki tok postupka u ovoj upravnoj stvari i ukazuje na drugi upravni postupak kojim je apelantu utvrđen novi iznos invalidske penzije. Apelant uz tužbu nije ponudio nikakve nove činjenice niti nove dokaze na osnovu kojih bi ova upravna stvar bila riješena na drugačiji povoljniji način za njega. Kantonalni sud je ukazao na činjenicu da je ovaj upravni postupak kojim je apelantu utvrđena preplata iznosa penzijskog primanja proizašao kao rezultat drugog upravnog postupka, u okviru kojega je prvostepeni organ apelantu utvrdio novi iznos invalidske penzije rješenjem od 27. novembra 2019. godine, a koje rješenje je postalo konačno i pravosnažno. Kantonalni sud je naveo da iz navedenog proizilazi da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je nakon utvrđivanja novog iznosa invalidske penzije utvrdio da je apelantu za navedeni period izvršena preplata novčanog iznosa penzijskog primanja. Kantonalni sud je naveo i da apelant niti jednim svojim navodom ne ukazuje na činjenicu da je eventualno pogrešno utvrđen period u kojem je nastala preplata iznosa penzijskog primanja, niti bilo kojim navodom sudu ukazuje na nepravilno utvrđen iznos preplate, dakle, niti jednim navodom ne dovodi u sumnju pravilnost i zakonitost rješenja donesenih u ovom postupku, iz kojih razloga sud nalazi da je apelantova tužba neosnovana.

Apelacioni navodi

8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija) ali te navode nije posebno obrazlagao nego ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant navodi da je drugostepeni organ propustio u ponovljenom postupku obrazložiti zašto ne poštuje pravo na slobodu kretanja i prebivališta apelanta, kada su ova prava apelantu uskraćena samo iz razloga što je apelant odlučio da živi u drugoj državi i zanemaruje činjenicu da je apelant svojim radom i uplatama u fond zaradio penziju i da ne smije biti diskriminisan samo zbog toga što je odlučio da živi u drugoj državi.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4078/20 (T. K.) | Sudska praksa | Aktio