Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3811/20 (I.Č.)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3811/20

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3811/20, rješavajući zahtjev I. Č. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev I. Č. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. I.Č. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Dino Imamović, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 K 029221 20 Kž od 22. septembra 2020. godine i S1 3 K 029221 19 K od 19. februara 2020. godine. Apelant je predložio donošenje privremene mjere tako što će Ustavni sud odložiti izvršenje i provođenje pravosnažne presude Suda BiH.

2. Sud BiH donio je presudu broj S1 3 K 029221 19 K od 19. februara 2020. godine kojom je apelanta (i S.Ć.) oglasio krivim, za radnje opisane u izreci presude, čime je apelant pod tačkom 2. izreke presude počinio krivično djelo krijumčarenje ljudi iz člana 189. stav 4. u vezi stava 2. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ), pa je Sud BiH apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

3. Istom presudom na osnovu člana 74. KZ od apelanta su oduzeti predmetu po potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta Državne agencije za istrage i zaštitu navedenog broja od 7. avgusta 2018. godine, i to telefon (precizirano), radio stanica i gasni pištolj (preciziranih karakteristika) sa kojim predmetima će se postupiti u skladu sa zakonskim propisima nakon pravosnažnosti presude.

4. Sud BiH donio je presudu S1 3 K 029221 20 Kž od 22. septembra 2020. godine kojom je žalbe optuženih (apelanta i S.Ć.) odbio kao neosnovane dok je uvažavanjem žalbe Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) prvostepena presuda preinačena u dijelu krivičnopravne sankcije tako da je apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci (i u odnosu na S.Ć. je izmijenja odluka o kazni), dok je u ostalom dijelu presuda ostala neizmijenjena.

5. Apelant je u apelaciji ukazao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k)Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je naveo da je sud donio presudu na temelju čitanja zapisnika o iskazu svjedoka (radi se o migrantima) koje apelant nije imao priliku ispitati, a Tužilaštvo nije snimilo iskaze ovih svjedoka (član 90 Zakona o krivičnom postupku BiH, u daljnjem tekstu: ZKP ili član 223. ZKP-obezbjeđenje dokaza) dakle radi se o dokazima na kojima se nije mogla zasnovati odluka, te je povrijeđeno pravo na odbranu i jednakost oružja. Apelant osporava zakonitost izvršene radnje uviđaja na mobilnim telefonima, što pojašnjava ukazujući na relevantne odredbe ZKP kao i činjenicu da je uviđaj urađen na telefonima stranih državljana bez prisustva sudskog tumača. Apelant ukazuje da drugostepeni sud nije odgovorio na njegove navode o razdvajanju postupka u odnosu na A.S. Apelant ukazuje da je optužnica prekoračena, te navodi u čemu se sastoji prekoračenje. Takođe, apelant u odnosu na povredu prava na imovinu navodi da nije nužno oduzimati mobilni telefon apelanta. Apelant je predložio donošenje privremene mjere tako što će se odložiti izvršenje pravosnažne presude, jer bi stupanjem na izdržavanje kazne zatvora prije donošenja odluke po apelaciji bilo nastavljeno kršenje prava apelanta sa nesagledivim posljedicama, kao i do nastanka štete koja se ne bi mogla nadoknaditi niti na drugi način spriječiti. Apelant je tražio i naknadu štete uslijed učinjenih povreda, kao i isplatu troškova koji su nastali radi utvrđivanja navedenih povreda.

6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjeru ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

10. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera.

11. U konkretnom slučaju apelant zahtjev za donošenje privremene mjere temelji na tvrdnji da bi se izvršenjem presude (stupanjem na izdržavanje kazne zatvora) prije donošenja konačne odluke Ustavnog suda, nastavilo sa kršenjem prava apelanta sa nesagledivim i nenadoknadivim posljedicama. Dakle, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant smatra da njegovi navodi o povredama ljudskih prava učinjenih u predmetnom krivičnom postupku, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji.

12. Ustavni sud podsjeća da se relevantnim odredbama Zakon Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera - Službeni prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 22/16, u daljnjem tekstu ZIKS) uređuje, između ostalog, postupak izvršenja kazne zatvora, te su u odredbi člana 145. ZIKS navedeni uslovi na osnovu kojih se može odgoditi izvršenje kazne zatvora osuđenom koji se nalazi na slobodi (na njegovu molbu ili sa njegovim pristankom na molbu članova uže porodice). Također, Ustavni sud ukazuje da je članom 64. Pravila Ustavnog suda propisano postupanje Ustavnog suda vezano za odluke o privremenim mjerama te je stavom (5) tog člana propisano da „Zahtjev za donošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom iz člana 16. ovih pravila pod uvjetom da je prethodno, u skladu s mogućnošću propisanom zakonom, tražio odgađanje izvršenja odluka redovnih sudova ili organa uprave u postupku koji je vođen pred tim sudovima, odnosno organima.“ Dakle, citiranim odredbama Pravila Ustavnog suda je decidno propisano da je apelant dužan tražiti odgađanje izvršenja odluke pred domaćim sudovima i na taj način dati redovnom sudu mogućnost da odgodi izvršenje kazne zatvora (vidi Odluka o privremenoj mjeri broj AP-1682/20 od 20. maja 2020. godine, stav 8, dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom predmetu apelant u apelaciji nije naveo, niti je Ustavnom sudu predočen bilo kakav dokument iz kojeg proizilazi da je apelant prije obraćanja Ustavnom sudu od redovnog suda tražio odgađanje izvršenja kazne zatvora, dakle, nije ispunjen uslov propisan u članu 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda. Takođe, proizilazi da apelant u konkretnom slučaju nije ponudio razloge i dokaze koji bi ukazali da je u datim okolnostima donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

13. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

14. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3811/20 (I.Č.) | Sudska praksa | Aktio