Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4201/20 („ILCO“ d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4201/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-4201/20, rješavajući apelaciju koju je podnio „ILCO“ d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „ILCO“ d.o.o. Mostar protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 036033 20 U od 20. oktobra 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. „ILCO“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Anela Musa advokat iz Mostara, podnio je 21. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 036033 20 U od 20. oktobra 2020. godine.
2. Obaviješću Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Fond) od 29. novembra 2019. godine apelant je obaviješten da je dužan da postupi po zapisniku o izvršenom nadzoru od 11. oktobra 2019. godine, te da izvrši povrat nenamjenski utrošenih sredstava u iznosu od 36.949,98 KM.
3. Rješenjem Fonda od 23. januara 2020. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv obavijesti Fonda od 29. novembra 2019. godine.
4. Odlukom Upravnog odbora Fonda od 23. januara 2020. godine odbijen je kao neosnovan prigovor apelanta izjavljen protiv rezultata II javnog poziva u 2019. godini od 2. decembra 2019. godine.
5. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj radi poništenja rješenja tuženog (Fonda) od 23. januara 2020. godine i odluke Upravnog odbora tuženog od 23. januara 2020. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 U 036033 20 U od 20. oktobra 2020. godine odbacio predmetnu tužbu. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je odredbama članom 4. Zakona o upravnim sporovima propisano da se, pod pojmom organ, u smislu tog zakona, podrazumijevaju organi uprave i upravne ustanove Federacije i kantona, gradonačelnik i općinski načelnik i gradske i općinske službe za upravu, kao i institucije koje imaju javna ovlašćenja kad u vršenju javnih ovlašćenja rješavaju u upravnim stvarima. Dalje, da je odredbama člana 8. navedenog zakona propisano da je upravni akt, u smislu tog zakona, akt kojim nadležni organ iz člana 4. rješava o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari. Kantonalni sud je ukazao da se predmetnom tužbom osporavaju akti (rješenje Fonda od 23. januara 2020. godine i odluka Upravnog odbora Fonda od 23. januara 2020. godine) koji su doneseni u smislu Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom, a vezano za prava i obaveze pravnih i drugih lica kao i privrednih društava koja zapošljavaju lica sa invaliditetom, dakle akti koji nije donio organ iz člana 4. navedenog zakona i akti kojima se ne rješava o kakvom upravnom pravu. Kantonalni sud je naveo da je stoga, a imajući u vidu navedene zakonske odredbe i prednja utvrđenja u pogledu osporenih akata, predmetnu tužbu primjenom člana 25 stav (1) tačka 2) Zakona o upravnim sporovima odbacio.
Apelacioni navodi
6. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
8. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj.
9. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da je osporenim rješenjem Kantonalnog suda odbačena tužba apelanta podnesena protiv akata tužene (jer navedene akte nije donio upravni organ u smislu člana 4. Zakona o upravnim sporovima, niti se istima rješavalo o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari, u smislu člana 8. navedenog zakona), iz čega slijedi da se u konkretnom slučaju odlučivalo samo o procesnim pitanjima tj. o procesnoj dopustivosti predmetne tužbe. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom nije odlučivalo o „građanskim pravima ili obavezama“ apelanta u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Budući da se, dakle, osporenim rješenjem odlučivalo samo o procesnim pitanjima, Ustavni sud ukazuje da se tim rješenjem nije odlučivalo ni o apelantovim imovinskim pravima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević