Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-6964/18 (D. A.)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6964/18

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6964/18, rješavajući apelaciju Dragana Antunovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. prosinca 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Dragana Antunovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 051600 15 Gž od 14. rujna 2018. godine (u dijelu u kojem je preinačena Presuda Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 P 051600 13 P od 21.

studenog 2014. godine).

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli, koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, sukladno članku 72.

stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se apelacija Dragana Antunovića u odnosu na navode o kršenju prava na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u predmetu u kojem je donesena Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 051600 15 Gž od 14. rujna 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragan Antunović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnio je 27. studenog 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda broj 33 0 P 051600 15 Gž od 14. rujna 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti broj AP 6964/18 od 20. svibnja 2020. godine kojom je odbacio kao nedopuštenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 33 0 P 051600 15 Gž od 14. rujna 2018. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije. Nakon toga Ustavni sud je donio Rješenje broj AP 6964/18 od 10. prosinca 2020. godine kojim je usvojio apelantov zahtjev za preispitivanje odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP 6964/18 od 20. svibnja 2020. godine. U navedenom rješenju Ustavni sud je zaključio „da činjenica da je predmetna apelacija podnesena 27. studenog 2018. godine (a ne 28. studenog 2018. godine) ima karakter nove činjenice koja je mogla odlučno utjecati na drugačije odlučenje Ustavnog suda u smislu članka 68. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, a koju Ustavni sud nije imao u vidu prilikom donošenja odluke čije se preispitivanje traži“.

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, 25. i 26. veljače 2020. godine od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud), M. A. i V. A. (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi ili tuženi) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Obzirom na to da tuženim nije bilo moguće dostaviti apelaciju na odgovor putem pošte (pošiljke vraćene s naznakom „nepoznat“), dostavljanje je izvršeno 18. studenog 2020. godine, sukladno članku 75. Pravila Ustavnog suda, putem oglasne table.

4. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 1. travnja 2020. godine, Općinski sud 17. ožujka 2020. godine, a tuženi nisu dostavili odgovore u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelant je 26. lipnja 2013. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženih radi utvrđivanja prava služnosti puta.

7. Pred Općinskim sudom je održano/zakazano šest ročišta, te je, između ostalog, provedeno vještačenje vještaka geometra, kao i uviđaj na licu mjesta.

8. Presudom Općinskog suda broj 33 0 P 051600 13 P od 21. studenog 2014. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se zasnuje stvarna služnost trajnog karaktera radi prolaza pješice, motornim vozilima i zaprežnim kolima u korist apelantovog povlasnog dobra preko poslužnih dobara, tj. dijelova nekretnina tuženih (sve bliže opisano/precizirano u izreci navedene presude). Također, navedenom presudom obvezani su tuženi da apelantu solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 2.215,00 KM.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je obrazložio zašto je utemeljen apelantov tužbeni zahtjev, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima, te je istaknuo da je odluku o troškovima postupka donio na temelju članka 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

10. Protiv navedene presude Općinskog suda priziv su podnijeli tuženi, pa je predmetni spis 15. siječnja 2015. godine dostavljen na postupanje po prizivu Kantonalnom sudu.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 P 051600 15 Gž od 14. rujna 2018. godine priziv prvotuženog je djelomično uvažen, a priziv drugotuženog u cijelosti, pa je prvostupanjska presuda preinačena u dijelu koji sadrži odluku o troškovima postupka, tako da je apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka odbijen, dok je u preostalom dijelu prvostupanjska presuda potvrđena. Također je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova prizivnog postupka.

12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, nakon što je obrazložio zašto je priziv prvotuženog neutemeljen u odnosu na dio prvostupanjske presude koji je potvrdio, istaknuo da se utemeljeno prizivom tuženih ukazuje na pogrešan stav prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je odlučeno o apelantovom zahtjevu za naknadu troškova postupka. Naime, „u sporu radi zasnivanja prava služnosti tuženi nisu dužni da apelantu naknade troškove parničnog postupka i u slučaju kada apelant uspije sa tužbenim zahtjevom za određivanje služnosti puta, jer apelant prije pokretanja spora nije imao pravo stvarne služnosti na poslužnom dobru preko koga se traži ustanovljenje iste, a tuženi bez sudske odluke o ustanovljenju tog prava nisu pak bili dužni da mu to pravo priznaju“. Potom je istaknuo da je zbog navedenih razloga valjalo prizive djelomično uvažiti i primjenom članka 235. točka 3. ZPP prvostupanjsku presudu preinačiti u odluci o troškovima postupka. Nadalje je istaknuo da, obzirom da odgovor na priziv nije obvezan i da ne predstavlja nužni trošak, niti je odgovor na priziv doprinio razrješenju činjeničnog stanja, apelantu ne pripada tražena naknada troškova sastavljanja odgovora na priziv (članak 214. stavak 1. u svezi sa člankom 387. ZPP).

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

14. Iz apelacijskih navoda proizlazi da apelant, u suštini, osporava presudu Kantonalnog suda u dijelu u kojem je preinačena prvostupanjska presuda (te odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka). Apelant je istaknuo, između ostalog, da mu priziv drugotuženog nikada nije dostavljen na odgovor, a da iz presude Kantonalnog suda proizlazi da je on osporavao prvostupanjsku presudu samo u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka, pa da je lišen mogućnosti upoznati se sa sadržajem tog priziva i očitovati se na njega. Naime, uskraćena mu je mogućnost da Kantonalni sud u odluci ocijeni apelantova rezoniranja o načinu snošenja troškova tog postupka. U svezi sa navedenim, apelant smatra da je povrijeđeno načelo kontradiktornosti (članak 5. ZPP), kao i odredba članka 214. stavak 1. ZPP (koja propisuje dostavu priziva suprotnoj stranci).

15. Potom, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku, jer obrazloženje Kantonalnog suda u dijelu u kojem je odbio njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. Potom je istaknuo da je navedeno obrazloženje vrlo oskudno, te da nisu navedene odredbe materijalnih propisa na kojima je takva odluka utemeljena, a što je nužno kako bi se ispitala pravilnost odluke, te je u svezi s tim ukazao na odredbu članka 191. stavak 4. ZPP. Nadalje je istaknuo da niti jedna odredba ZPP nije regulirala pitanje snošenja troškova postupka na način kako je to odlučio Kantonalni sud, niti je to pitanje nekim propisom posebice regulirano za postupke zasnivanja prava služnosti. Apelant je ukazao da su tuženi osporavali apelantu pravo služnosti, pa je, radi zaštite svojih prava, bio prinuđen pokrenuti parnični postupak i u njemu ustrajati (u tijeku kojeg su tuženi u cijelosti osporavali činjeničnu i pravnu utemeljenost tužbe i tužbenog zahtjeva), zbog čega je bio izložen troškovima, pa su mu, stoga, tuženi i dužni naknaditi troškove koje je imao, te je, u svezi s tim, ukazao na različitu praksu Kantonalnog suda (Presuda broj 33 0 P 001437 09 Gž od 23. travnja 2012. godine) u postupku radi zasnivanja stvarne služnosti u kojem su tuženi obvezani tužiteljima naknaditi troškove parničnog postupka. Pored toga, apelant je naglasio da se u svim parničnim postupcima radi zaštite stvarnih prava odluke o troškovima postupka ztemelje na principu uspjeha stranaka u postupku, pa kako pravo služnosti predstavlja stvarno pravo, to je i u ovom postupku odluka o troškovima postupka morala biti utemeljena na principu uspjeha u postupku.

16. U svezi sa povredom prava na donošenje odluke u razumnom roku, apelant je istaknuo da je osporeni postupak trajao više od pet godina i tri mjeseca, te je opisao kronologiju predmetnog postupka (kad je podnesena tužba, prizivi, održana ročišta itd.), pa je predložio da mu se isplati iznos od 1.500,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

17. U odnosu na povredu prava na imovinu, apelant je istaknuo da su ti navodi u svezi sa već obrazloženom povredom prava na pravično suđenje, odnosno da je Kantonalni sud bez ikakvog uporišta u pozitivnim zakonskim propisima preinačio presudu Općinskog suda i odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

b)Odgovor na apelaciju

18. Općinski sud je opisao kronologiju predmetnog parničnog postupka, te istaknuo da smatra da je prvostupanjski postupak završen u granicama razumnog roka. U svezi sa apelantovim navodima da mu priziv drugotuženog nije dostavljen, Općinski sud je istaknuo da je o prizivu odlučeno odlukom Kantonalnog suda i da dostava odgovora na priziv nije obvezna, odnosno postupak pred sudom se neće obustaviti u slučaju nedostavljanja odgovora na priziv.

19. Kantonalni sud je istaknuo da mu je predmetni spis dostavljen na postupanje po izjavljenim prizivima 15. siječnja 2015. godine, te da je postupak okončan donošenjem presude 14. rujna 2018. godine, koja je urađena u zakonskom roku. Kantonalni sud smatra da ne stoje apelantovi navodi o povredi prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine u postupanju tog suda na koje se upućuje u apelaciji.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 1.

Ovim zakonom se određuju pravila postupka na temelju kojih općinski sudovi, kantonalni sudovi i Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud Federacije) raspravljaju i odlučuju u građanskopravnim sporovima ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.

Članak 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

XXIV - TROŠKOVI POSTUPKA

1. Parnični troškovi Članak 383.

(1) Parnične troškove sačinjavaju izdaci učinjeni u tijeku ili povodom postupka. (2) Parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu.

Članak 386.

(1) Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.

(2) Ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova.

(3) Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi.

(4) Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti hoće li troškove iz članka 385. stavak 4. ovog zakona, snositi jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.

VI.Dopustivost

21. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 P 051600 15 Gž od 14. rujna 2018. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 28. rujna 2018. godine a apelacija je podnesena 27. studenog 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

26. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

27. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Prije ispitivanja navodne povrede prava na pravično suđenje Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, temeljni uvjet za primjenu članka 6. stavak 1. Europske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obvezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi utvrđenja prava služnosti puta. Prema tome, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

a)U odnosu na osporenu odluku

29. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Kantonalnog suda u dijelu u kojem je preinačena prvostupanjska presuda i odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova predmetnog parničnog postupka, te da, u svezi s tim, ističe kako mu je povrijeđeno načelo kontradiktornosti, odnosno da Kantonalni sud u navedenom dijelu nije dao obrazloženje koje zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, te je ukazao i na različitu praksu Kantonalnog suda u identičnoj pravnoj stvari.

30. Prije svega, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

31. Također, Ustavni sud podsjeća da je, slijedeći praksu Europskog suda, dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove da obrazlože svoje odluke, zato što nedostatak dostatnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obvezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u prizivma ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njezinom donošenju ovisi o okolnostima i prirodi svakog pojedinog slučaja (mjerilo dovoljnosti). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog čimbenika ili propustili razmotriti sve relevantne čimbenike, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti), (vidi, između ostalih, Europski sud, Ruiz Torija protiv Španjolske , presuda od 9.

prosinca 1994. godine, Serija A, broj 303-A, točka 29, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. siječnja 2007. godine, aplikacija broj 184/02, točka 83. s daljnjim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. prosinca 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, točka 34, i Ustavni sud, npr. odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. rujna 2008. godine, stavak 22. s daljnjim referencama, i broj AP 3174/17 od 19. rujna 2019. godine, stavak 36, objavljene na www.ustavnisud.ba).

32. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju vodio parnični postupak povodom apelantove tužbe radi utvrđenja prava služnosti puta. S tim u svezi, Ustavni sud nalazi da je prvostupanjskom presudom Općinskog suda u cijelosti usvojen apelantov tužbeni zahtjev (u kojem djelu je osporenom presudom potvrđena prvostupanjska presuda), te da je navedeni sud usvojio i apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka pozivajući se na odredbe članka 386. ZPP. Potom, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud preinačio prvostupanjsku odluku u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka i odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka. Kantonalni sud je u svezi sa navedenim odlučenjem, u obrazloženju osporene presude istaknuo: „… u sporu radi zasnivanja prava služnosti tuženi nisu dužni da apelantu naknade troškove parničnog postupka i u slučaju kada apelant uspije sa tužbenim zahtjevom za određivanje služnosti puta, jer apelant prije pokretanja spora nije imao pravo stvarne služnosti na poslužnom dobru preko koga se traži ustanovljenje iste, a tuženi bez sudske odluke o ustanovljenju tog prava nisu pak bili dužni da mu to pravo priznaju….“ Naime, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud u ovom dijelu odluke nije pozvao ni na jednu relevantnu zakonsku odredbu kojom je regulirana naknada troškova parničnog postupka, a što je bilo nužno kako bi se mogla ispitati pravilnost odluke, na što je apelant pravilno ukazao u apelaciji.

33. Pored navedenog, Ustavni sud konstatira da je nesporno da je u konkretnom slučaju vođen parnični postupak, jer je postojao građanskopravni spor između apelanta i tuženih. Naime, Ustavni sud podsjeća da članak 1. ZPP propisuje da taj zakon određuje pravila postupka na temelju kojih redovni sudovi u Federaciji BiH raspravljaju i odlučuju u građanskopravnim sporovima ako posebnim zakonom nije drugačije određeno. Potom, Ustavni sud zapaža da je Glava XXIV. ZPP „posvećena“ upravo odredbama koje reguliraju troškove postupka, te da članak 386. ZPP (na koji se pozvao Općinski sud prilikom donošenja odluke o troškovima postupka) propisuje, u suštini, da se troškovi postupka određuju sukladno uspjehu u parnici. S tim u svezi, Ustavni sud ne nalazi da nijedna odredba ZPP posebice regulira troškove postupka u slučaju kada se radi o sporu radi zasnivanja prava služnosti, a obzirom na to da se Kantonalni sud nije pozvao ni na jednu relevantnu zakonsku odredbu, Ustavni sud iz obrazloženja osporene odluke ne može vidjeti je li dano obrazloženje sukladno nekim drugim relevantnim zakonskim odredbama.

34. Sukladno svemu iznesenom, Ustavni sud podsjeća na ranije izneseni stav da razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti). Imajući u vidu da se Kantonalni sud u obrazloženju odluke, u dijelu u kojem je odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka, nije pozvao ni na jednu relevantnu zakonsku odredbu kojom je regulirana naknada troškova parničnog postupka, obzirom na to da je u tom dijelu preinačena prvostupanjska presuda, Ustavni sud smatra da navedeno obrazloženje ne zadovoljava standarde koje predviđa pravo na pravično suđenje.

35. Stoga, imajući u vidu sve prethodno izneseno, Ustavni sud smatra da je osporenom presudom Kantonalnog suda, u dijelu u kojem je preinačena prvostupanjska presuda, odnosno odlučeno o apelantovom zahtjevu za naknadu troškova postupka, prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

36. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice razmatrati ostale apelacijske navode u odnosu na povredu prava na pravično suđenje.

b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

37. Ustavni sud, in primo, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). Period koji se uzima u obzir

38. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju tužba podnesena 26. lipnja 2013. godine, a da je osporena presuda Kantonalnog suda donesena 14. rujna 2018. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene duljine predmetnog postupka jeste pet godina i oko dva mjeseca.

Analiza duljine trajanja postupka

39. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju parnični postupak vođen radi utvrđivanja prava služnosti puta, odnosno da se ne radi o postupku koji je žurne naravi. Potom, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, odnosno da je u predmetnom parničnom postupku bilo potrebno provesti vještačenje vještaka geometra, kao i uviđaj na licu mjesta, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o složenijem predmetu. Također, analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud primjećuje da se iz dokaza u spisu ne može zaključiti da je apelant utjecao na duljinu trajanja predmetnog postupka.

40. Nadalje, analizirajući rad Općinskog i Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski postupak pred Općinskim sudom trajao jednu godinu i oko pet mjeseci. Potom, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud donio osporenu presudu nakon tri godine i osam mjeseci (računajući od dana kada mu je dostavljen predmetni spis na postupanje povodom priziva). Ustavni sud naglašava da duljinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pozornost posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Iako je primjetno da je postupak pred Kantonalnim sudom dulje trajao, sagledavajući postupak u cjelini, te imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, posebice da se ne radi o žurnom postupku, da su redovni sudovi donijeli dvije meritorne odluke u roku od pet godina i oko dva mjeseca, kao i okolnost da je apelant do konačne odluke povodom svog tužbenog zahtjeva došao prije podnošenja apelacije, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

41. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu

42. Obzirom na zaključke u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice razmatrati apelantove navode da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada se Kantonalni sud u obrazloženju odluke, u dijelu u kojem je odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka, nije pozvao ni na jednu relevantnu zakonsku odredbu kojom je regulirana naknada troškova parničnog postupka, a što je bilo nužno kako bi se mogla ispitati pravilnost odluke obzirom na to da je u tom dijelu preinačena prvostupanjska presuda.

44. S druge strane, ne postoji kršenje prava na pravično suđenje u segmentu suđenja u razumnom roku kada Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je duljina trajanja parničnog postupka, u ukupnom trajanju od pet godine i oko dva mjeseca, u kojem periodu su donesene dvije meritorne odluke, prešla granice „razumnog roka“.

45. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-6964/18 (D. A.) | Sudska praksa | Aktio