Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4054/20 (Općina Sapna)

Odluka donesena 22. 12. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Smetanje posjeda
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4054/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. prosinca 2020. godine, u predmetu broj AP-4054/20, rješavajući apelaciju Općine Sapna, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Općina Sapna protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 023047 17 Gž od 16. rujna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Općina Sapna (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Lejla Hasanović odvjetnica iz Čelića, podnijela je 10. studenog 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 P 023047 17 Gž od 16. rujna 2020. godine.

2. Osporenom odlukom Kantonalnoga suda uvažen je priziv tuženog (M.F.), prvostupanjsko rješenje je preinačeno te je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja (JU Mješovita srednja škola Sapna i apelantica) kojim su tražili da se utvrdi da ih je tuženi smetao u posljednjem, faktičkom i mirnom posjedu predmetnog zemljišta, na način što je izvršio uklanjanje željezne kapije koja se nalazila između parcele tužitelja i parcele apelantice, te da se naloženi tuženom da se ubuduće suzdrži od ovakvog i sličnog smetanja, odnosno uznemiravanje posjeda.

3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je apelantica prvotužitelju ustupila predmetnu parcelu na privremeno korištenje, da bi apelantica nakon obilaska parcele ustanovila da se dio parcele ne koristi namjenski odnosno da se koristi kao pristupni put od strane drugih osoba. Nakon toga, apelantica je naložila prvotužitelju da je potrebno da izvrše popravku ograde predmetne parcele. Imajući to u vidu, naveo je da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je prvotužitelj bio u posjedu predmetne parcele, ali je u dijelu parcele koji se nastavlja na pristupni put, suposjed zajedno s prvotužiteljem imao i tuženi. Također, naveo je da je prvostupanjski sud utvrdio da je prvotužitelj postupajući po apelanticinom nalogu oduzeo tuženom taj suposjed na način što je postavio stup za koji je bila povezana željezna kapija. S obzirom na to, naveo je da je nepravilan zaključak prvostupanjskog suda da u takvoj činjenično-pravnoj situaciji tuženi nije imao pravo na samopomoć. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je samopomoć prirodna reakcija osobe čije je neko pravo povrijeđeno ili ugroženo. Vrste samopomoći koje može poduzeti posjednik je defanzivna kojom brani postojeći posjed i ofanzivna kojom ponovno uspostavlja vlast nad oduzetim posjedom. Pri tome je ukazao da je samopomoć kao sudska zaštita posjeda regulirana je odredbom članka 330. Zakona o stvarnim pravima, na način da da posjednik ima pravo na samopomoć protiv onog ko ga samovlasno ometa u posjedu pod uvjetom da je opasnost neposredna, da je samopomoć nužna jer bi sudska pomoć stigla prekasno i da je način njenog vršenja primjeren konkretnoj opasnosti (dopuštena samopomoć), dok je stavkom 2. iste odredbe regulirano da se samopomoć smije vršiti u rokovima u kojima se prema ovom zakonu može podići tužba za zaštitu posjeda. Dakle, naveo je da je samopomoć dopuštena ako su kumulativno ispunjene tri pretpostavke. Kako je u konkretnom slučaju evidentno iz provedenih dokaza da je tuženi bio u posjedu prilaznog puta do svoje parcele preko predmetne parcele, a da ga je prvotužitelj onemogućio u dolasku do njegove parcele, onda je postupanje tuženog koje se sastojalo u otklanjanju postavljenih prepreka bilo nužno (jer bi sudska pomoć stigla prekasno, a opasnost je bila neposredna, čin smetanja već bio dovršen), te je postavljenu prepreku tuženi otklonio na način koji je primjeren okolnostima. Konačno, naveo je da je tuženi postupao u subjektivnom roku od 30 dana od kada je saznao za smetanje i počinioca smetanja imajući u vidu da su prepreke postavljene 11. prosinca 2014. godine, a uklonjene od strane tuženog 7. siječnja 2015. godine. Apelacioni navodi

4. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica u suštini smatra da je redoviti sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava, odnosno Zakona o stvarnim pravima u dijelu koji se odnosi na pravo na samopomoć. Osim toga apelantica je istakla da je sud pogrešno utvrdio da je tuženi suposjednik sporne nekretnine kad iz izvedenih dokaza proizlazi suprotno.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. S obzirom na to da je apelantica organ javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi je ukazao da Europska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svatko tko je bio stranka u određenom postupku i tko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena nawww.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelaciju u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1207/07 od 10. lipnja 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelanticinim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4054/20 (Općina Sapna) | Sudska praksa | Aktio