Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4091/20 (D. B.)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Porez
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4091/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-4091/20, rješavajući apelaciju Dragice Babić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Dragica Babić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 032009 19 U od 12. oktobra 2020. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Dragica Babić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 032009 19 U od 12. oktobra 2020. godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragica Babić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradiške, koju zastupa Zahid Kovač, advokat iz Zenica, podnijela je 11. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 032009 19 U od 12. oktobra 2020. godine.

2. Rješenjem Grupe za reviziju i kontrolu RC Banja Luka broj: 04/5-2/1-17-1-55-92-2/17 od 14. februara 2017. godine, apelantici je utvrđen dodatni razrez porezne obaveze u novčanom iznosu i naloženo plaćanje utvrđenje obaveze i pripadajućih kamata u zakonskom roku, uz prijetnju prinudnom naplatom.

3. Rješavajući u postupku po žalbi apelantice na Rješenje Grupe za reviziju i kontrolu od 14. februara 2017. godine, Odsjek za poreze Regionalnog centra Banja Luka je Rješenjem broj UP-l- 04/5/1-17-1-57-15.3/17 od 28. novembra 2017. godine žalbu apelantice odbio kao neosnovanu.

4. Rješavajući u postupku po žalbi apelantice na rješenje Odsjeka za poreze Regionalnog centra Banja Luka od 28. novembra 2017. godine, Uprava za indirektno oporezivanje BiH Banjaluka je Rješenjem broj 01/4-2-UP/II-43/18 od 1. februara 2019. godine odbila žalbu apelantice kao neosnovanu.

5. Osporenom presudom Suda BiH odbijena je tužba apelantice izjavljena protiv rješenja Uprave za indirektno oporezivanje BiH Banja Luka od 1. februara 2019. godine.

6. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo da kumulativno moraju biti ispunjeni uslovi kako bi se steklo pravo na odbitak ulaznog poreza, odnosno obveznik mora da posjeduje fakturu izdatu u skladu sa članom 55. Zakona o PDV, od drugog poreskog obveznika na kojoj je iskazan PDV. U konkretnom slučaju iz spisa predmeta proizilazi da apelantica u postupku pred prvostepenim organom nije prezentovala, niti posjedovala fakture dobavljača po osnovu kojih je izvršila odbitak ulaznog poreza, to je tužena (Uprava za indirektno oporezivanje BiH Banja Luka) pravilno zaključila da apelantica nije imala pravo na odbitak ulaznog poreza, te u tom smislu izvršila korekciju ulaznog PDV. Slijedom navedenog, Sud BiH je naveo da je odredbom člana 120. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u, propisano da porezni obveznik mora u svom knjigovodstvu osigurati sve podatke potrebne za tačno, pravilno i pravovremeno obračunavanje i plaćanje PDV-a i da su osnova za knjigovodstveno evidentiranje porezno značajnih događaja, promjena i činjenica odgovarajuće isprave (obračuni izvršenih i primljenih isporuka, izdani i primljeni računi, isprave o uvozu i izvozu (carinske isprave), isprave o plaćanjima i naplati, kao i sve druge isprave bitne za obračun i plaćanje PDV-a i korištenje prava na odbitak ulaznog poreza) koje u konkretnom slučaju apelantica nije osigurala. Sud BiH je naveo da je neosnovan prigovor apelantice da tužena u osporenom rješenju nije dala ocjenu naknadno dostavljenih dokaza, niti je iste dovela u vezu materijalnim pravom na koje se pozvala u osporenom aktu. Tužena je u osporenom rješenju pravilno ocjenila da dokazi koje je apelantica naknadno dostavila ne mogu uticati na drugačije rješavanje ove upravne stvari. Sud BiH je naveo da se dokazi na koje se apelantica pozvala ne mogu smatrati novim činjenicama i dokazima u smislu odredbe 220. Zakona o upravnom postupku, a sa druge strane apelantica nije dostavila niti jedan dokaz kojim bi dokazala da navedene dokaze nije mogla upotrebiti u ranijoj fazi postupka, odnosno prilikom kontrole, što je bila njena obaveza u skladu sa članom 61. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja. Sud BiH je ukazao na odredbu člana 56. Zakona o PDV-u, kojom je propisano da je svaki obveznik dužan voditi knjige sa dovoljno podataka koji će omogućiti urednu primjenu poreza, kao i inspekciju od strane UIO i da se navedene knjige vode u skladu sa propisima o računovodstvu. Sud BiH je ocijenio kao neosnovane navode apelantice da je bila onemogućena da učestvuje u upravnom postupku, jer je iz spisa predmeta vidljivo da je apelantica saslušana, odnosno, data joj je mogućnost da se u prostorijama regionalnog centra Banja Luka na usmenoj raspravi izjasni o svim činjenicama i okolnostima od značaja za donošenje odluke, a sve u skladu sa odredbom člana 17. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je Sud BiH, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo jer u postupku nije pravilno utvrdio činjenično stanje koje je relevantno za odlučivanje.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

9. U pogledu navoda apelantice kojima ukazuje na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelantice o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnosi isključivo na način na koji su u predmetnom postupku utvrđene činjenice i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o PDV, Zakona o postupku indirektnog oporezivanja i Zakona o upravnom postupku u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u pravo apelantice na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću pitanje prava na imovinu, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4091/20 (D. B.) | Sudska praksa | Aktio