Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4137/20 ("Kompa-Ta" d.o.o. Žepče)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Porez
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4137/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-4137/20, rješavajući apelaciju "Kompa-Ta" d.o.o. Žepče, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Kompa-Ta" d.o.o. Žepče protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 03 0 U 012665 16 Uvp od 16. jula 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 012665 14 U od 28. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Kompa-Ta" d.o.o. Žepče (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča, kojeg zastupa Franjo Marjanović, advokat iz Žepča, podnio je 13. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 012665 16 Uvp od 16. jula 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 012665 14 U od 28. oktobra 2016. godine.

2. Rješenjem Porezne uprave Federacije BiH, Kantonalni ured Tuzla, Ispostava Banovići broj 13-3/7-15-5-2619/13 od 29. septembra 2013. godine, u ponovljenom postupku odbijen je zahtjev apelanta za povrat uplaćenog poreza na imovinu.

3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja, Federalno ministarstvo finansija/financija Sarajevo je Rješenjem broj 03-15-1523/13 Dž.R. od 4. juna 2014. godine odbilo žalbu apelanta kao neosnovanu.

4. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 012665 14 U od 28. oktobra 2016. godine odbijena je tužba apelanta podnesena protiv drugostepenog rješenja.

5. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen je zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje sudske odlukepresude Kantonalnog suda u Tuzli od 28. oktobra 2016. godine.

6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je tužbu apelanta odbio kao neosnovanu cijeneći da se porez na imovinu za aparate (automate) za igre na sreću plaća općini na čijem području se nalaze ti automati i na čijem području se nalazi sjedište poslovne jedinice pravnog lica. Vrhovni sud je naveo da se prvostepeni sud pravilno pozvao na odredbu člana 3. Zakona o kantonalnim porezima kojom je propisano da su porezi koji si propisani tim Zakonom prihodi općina, izuzev prihoda od poreza na dobitke od igara na sreću i poreza na potrošnju alkoholnih i bezalkoholnih pića u ugostiteljstvu koji su prihod Kantona. Vrhovni sud je ukazao da obaveza plaćanja predmetnog poreza na imovinu na području gdje se nalazi imovina apelanta proizilazi i iz odredbe člana 1. navedenog Zakona, kojim je propisano se ovim Zakonom uređuju porezi koje plaćaju fizička i pravna lica na području Tuzlanskog kantona, pa su neosnovani navodi apelanta da se takva obaveza može vezati samo za sjedište privrednog društva i u vezi s tim pozivanje na odredbu člana 20. Zakona o Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine. Odredbom člana 20. navedenog Zakona definisana je porezna prijava, te postupak, način i vrijeme podnošenja prijave porezne obaveze, a apelant, pozivajući se na ovu odredbu radi ukazivanja na sadržinu alineje 3. Uputstva/naputka za popunjavanje prijave za razrez poreza na imovinu za pravna i fizička lica (Obrazac PR-I), zanemaruje da je odredbom stava 2. navedenog člana 20. izričito propisano da lice podnosi poreznu prijavu za svaku vrstu poreza kojoj to lice podliježe u skladu sa poreznim zakonima. Prema odredbi člana 1. Zakona o kantonalnim porezima Tuzlanskog kantona radi se o porezu koji plaćaju fizička i pravna lica na području Tuzlanskog kantona. Vrhovni sud je istakao da nije od značaja ni pozivanje apelanta na mišljenje direktora Porezne uprave broj 10/02-15-86/04 Dž.S. od 13. februara 2004. godine dato po traženju Lutrije Bosne i Hercegovine d.o.o. Sarajevo, jer je navedeno mišljenje dato uz pozivanje na član 102. Zakona o porezima Kantona Sarajevo, a takvo rješenje nije sadržano u Zakonu o kantonalnim porezima Tuzlanskog kantona.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da je u predmetnom postupku Kantonalni sud u Tuzli preuzeo ulogu zakonodavnog tijela te „propisuje“ pravne norme prilikom donošenja pojedinačnih pravnih akata, zatim nezakonito i bez ovlaštenja vrši tumačenje pravne norme iako je zakonskim propisima jasno i nedvosmisleno određeno mjesto obaveze plaćanja poreza na imovinu. Apelant navodi i da Kantonalni sud u Tuzli i Vrhovni sud nisu uopšte primijenili odredbe člana 20. Zakona o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine i odredbe alineje 3. Uputstva/Naputka za popunjavanje prijave za razrez poreza na imovinu za pravna i fizička lica.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4137/20 ("Kompa-Ta" d.o.o. Žepče) | Sudska praksa | Aktio