Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-365/19 (N. Z.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Primjena blažeg zakona
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-365/19
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 365/19, rješavajući apelaciju Natalije Zvonar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Natalije Zvonar podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 K 181071 18 Kž 2 od 16. oktobra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Natalija Zvonar (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banje Luke, podnijela je 26. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 181071 18 Kž 2 od 16. oktobra 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Okružnog javnog tužiteljstva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 7. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju. Osnovni sud i Tužiteljstvo su dostavili tražene odgovore.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 K 181071 18 K2 od 27. aprila 2018. godine apelantica je proglašena krivom da je počinila kazneno djelo falsificiranje isprave iz člana 377. stav 2. Kaznenog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) u vezi sa stavom 1. KZRS, pa joj je sud za to kazneno djelo izrekao uvjetnu osudu na način da je apelantici za počinjeno kazneno djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno je određeno da se ta kazna neće izvršiti ako apelantica u roku od jedne godine po pravosnažnosti te presude ne počini novo kazneno djelo.
5. Navedeno je da je apelantica predmetno kazneno djelo počinila tako što je kod Centra za socijalni rad Banja Luka tokom postupka mirenja, u vezi sa mišljenjem Centra o povjeravanju mldb. djece u postupku rastave braka, 17. novembra 2011. godine priložila falsificiranu otpusnu listu Odsjeka za psihijatriju na ime muža S. Z. u kojoj se kaže da S. Z. ima utvrđenu dijagnozu Psychosis, za koju je znala da je falsificirana, jer je bila prisutna kad su S. Z. i njena majka na bjanko obrascu, nabavljenom na neutvrđeni način, upisivali dijagnozu njenog oca G. K., sve sa ciljem da S. Z. u to vrijeme ne ide na ratište.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je Tužiteljstvo 27. novembra 2013. godine podiglo optužnicu protiv apelantice, kao i da je ta optužnica potvrđena 3. decembra 2013. godine. Postupajući u predmetu Osnovni sud je presudom od 5. oktobra 2015. godine donio presudu kojom je oslobodio apelanticu optužbe. Protiv navedene presude žalbu je podnijelo Tužiteljstvo. Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 K 181071 16 KŽ od 6. decembra 2016. godine uvažio navedenu žalbu, ukinuo presudu Osnovnog suda i predmet vratio na ponovno suđenje uz obrazloženje da je Osnovni sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz člana 311. stav 1. tačka k) Zakona o kaznenom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) koja se sastoji od proturječnosti izreke presude i njenih razloga. Osim toga, Okružni sud je dao uputu prvostepenom sudu da se utvrdi da li je ovjerena fotokopija mogla poslužiti kao dokaz pred Centrom za socijalni rad, naročito ako se ima u vidu iskaz svjedoka R. G., radnice u Centru za socijalni rad.
7. Dalje, sud je naveo da je u ponovnom postupku, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da nije sporna činjenica da je apelantica prilikom pokretanja postupka mirenja i povjeravanja malodobne djece pred Centrom za socijalni rad predala otpusnu listu na ime S. Z., kao i ostalu medicinsku dokumentaciju. Ta činjenica proizlazi, prije svega, iz iskaza apelantice koja je prilikom saslušanja u svojstvu svjedoka potvrdila da je navedenu dokumentaciju predala po uputi Centra za socijalni rad, što je potvrđeno i u iskazu svjedoka R.D., zaposlenice u Centru za socijalni rad, koja je vodila postupak mirenja. Iz iskaza svjedoka optužbe S. Z. (apelantičinog supruga) utvrđeno je da je 1994. godine zajedno sa apelanticom i njenom majkom falsificirao otpusnu listu na način da su u bjanko otpusnu listu upisivali dijagnozu apelantičinog oca, koji je bio psihički bolesnik. Bjanko formulare otpusne liste donosila je apelantičina majka s obzirom na to da je bila zaposlena u Kliničkobolničkom centru Paprikovac. Predmetnu otpusnu listu, kao i nalaze o tome da svjedok ne smije nositi hladno i vatreno oružje, da se ne smije izlagati suncu, niti upravljati motornim vozilima pisali su svjedok, apelantica i njena majka na način da su na bjanko formularima tekst kucali na pisaćoj mašini, a dokumente je potpisivala apelantičina majka, sve radi toga kako bi izbjegao ratnu obavezu. Dijagnoza koja je navedena u otpusnoj listi bila je dijagnoza apelantičinog oca, a ne svjedoka S. Z. O tome da je predmetne dokumente apelantica predala u Centar za socijalni rad saznao je u samom centru kada je pokrenut postupak za razvod braka, budući da mu Centar, upravo zbog postojanja navedenih dokumenata, nije dao da viđa svoju djecu. U svom iskazu svjedok je naveo i to da nikada nije bio podvrgnut bolničkom liječenju u psihijatrijskoj bolnici, nego da je samo bio liječen u dnevnoj bolnici, te da je apelantica, zajedno sa spornom otpusnom listom, u Centar za socijalni rad predala i nalaze dnevne bolnice. Osim navedenih izjava, Osnovni sud je ocijenio i izjave G. K., apelantičine majke, iskaze liječnika, zaposlenika Psihijatrijske klinike iz kojih je utvrđeno da oni nisu sačinili, niti potpisali predmetnu otpusnu listu, kao i svjedoka R. D., zaposlenice u Centru za socijalni rad. Apelantica, koja je dala iskaz u svojstvu svjedoka, navela je da nije sudjelovala u sačinjavanju otpusne liste, te da nije ništa pisala ili kucala. Otpusnu listu je pronašla kada je prilikom napuštanja zajedničkog domaćinstva, prikupljajući potrebne dokumente, u jednoj od ladica, u posebno odvojenoj fascikli, pronašla otpusnu listu i medicinsku dokumentaciju iz vojske, te ostale nalaze i mišljenje, ukupno sedam ili osam dokumenata. Centru za socijalni rad dokumenti su predati nakon što je apelantica pokrenula postupak mirenja, pri čemu je navela da je po uputi Centra dokumentaciju kopirala i kopije predala, dok su ovjerene kopije ostale kod apelantice.
8. Sud je naveo da je u konkretnom slučaju sporna činjenica da li je apelantica bila upoznata sa time da li je javna isprava, odnosno otpusna lista koju je predala Centru za socijalni rad Banja Luka, falsificirana javna isprava. Sporna je i činjenica da li je isprava koju je apelantica predala falsificirana isprava.
9. S tim u vezi, ukazano je da je odredbom člana 377. stav 2. KZRS propisano da će se ko napravi lažnu javnu ispravu, testament, mjenicu, ček, javnu ili službenu knjigu ili drugu knjigu koja se mora voditi na osnovu zakona, ili ko preinači takvu pravu ispravu, ili ko takvu lažnu ili preinačenu ispravu stavi u opticaj, ili je drži radi toga da je upotrijebi kao pravu kazniti zatvorom od tri mjeseca do pet godina. Radnja izvršenja kod ovog kaznenog djela je radnja kojom je napravljena lažna javna isprava, ili je ona stavljena u promet, što u konkretnom slučaju znači da se radnja izvršenja koja se apelantici stavlja na teret sastoji u tome da je u Centar za socijalni rad predala javnu ispravu za koju je znala da je falsificirana, odnosno da je falsificiranu ispravu stavila u opticaj za koju je znala da je falsificirana, jer je zajedno sa dva lica učestvovala u njenom falsificiranju.
10. Kaznenim zakonodavstvom nije određeno koja se isprava smatra javnom ispravom, već se najčešće koriste definicije koje za to daje upravno pravo, rjeđe i građansko pravo, te se pod javnom ispravom treba smatrati ona isprava koju je u propisanom obliku izdao državni organ u granicama svoje nadležnosti, kao i isprava koju je u takvom obliku izdala upravna organizacija ili zajednica u poslovima koje vrši na osnovu javnih ovlaštenja koja su joj povjerena zakonom ili odlukom skupštine općine donesenom na osnovu zakona. Iz navedene definicije može se zaključiti da otpusna lista Odsjeka za psihijatriju koju je upotrijebila apelantica ima svojstvo javne isprave. Pod upotrebom isprave treba podrazumijevati da je ona upotrijebljena kada je puštena u pravni saobraćaj, a to je učinjeno onda kada je stvorena mogućnost da je dobije ono lice ili organ kome je upućena.
11. Ukazano je da je, ocjenjujući dokaze provedene na glavnom pretresu, naročito iskaz oštećenog S. Z. i radnice Centra za socijalni rad R. G., kao i djelomičnog apelantičinog priznanja, te materijalnih dokaza iz sudskog spisa, sud naveo da je nesporno utvrdio da je apelantica počinila predmetno kazneno djelo na način opisan u izreci presude. Ukazano je da iz apelantičinog iskaza proizlazi da je znala da je otpusna lista falsificirana, što se može utvrditi kako iz njenog iskaza, tako i iz iskaza oštećenog S. Z., posebno ako se ima u vidu da je ona predmetnu fotokopiju ovjerila 1. novembra 2011. godine, a 17. novembra 2011. godine tu ispravu je upotrijebila predavši je nadležnom organu u upravnom postupku. Sud je ocijenio da je apelantica predmetno kazneno djelo izvršila sa direktnim umišljajem, da je bila svjesna toga i da je htjela njegovo izvršenje, odnosno da je znala da je otpusna lista falsificirana pošto je u periodu na koji se isprava odnosi živjela sa oštećenim i znala da on nema te dijagnoze, ali ju je, ipak, u postupku rastave braka upotrijebila.
12. Protiv navedene presude apelantica je 30. maja 2018. godine podnijela žalbu Okružnom sudu, pa je Presudom Okružnog suda broj 71 0 K 181071 18 Kž 2 od 16. oktobra 2018. godine odbijena kao neosnovana apelantičina žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda od 23. aprila 2018. godine.
13. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je povodom apelantičine žalbe održana sjednica u prisustvu apelantičine braniteljice, koja je ostala kod svih navoda iznesenih u žalbi. Osim toga, navedeno je da je sud ispitao prvostepenu presudu imajući u vidu sve navode žalbe i odgovora na žalbu, kao i stanje predmetnih spisa, te da je po službenoj dužnosti ispitao da li je povrijeđen KZ na apelantičinu štetu.
14. Dalje, navedeno je da je apelantica u žalbi navela da je prvostepena presuda obuhvaćena bitnom povredom odredaba kaznenog postupka iz člana 311. stav 1. tačka j) i stava 2. ZKPRS i povredom člana 295. stav 3. ZKPRS u vezi sa čl 3, 14. i 15. ZKPRS. Navedenu bitnu povredu u žalbi argumentira navodima osporene presude da je apelantica „priložila falsificiranu otpusnu listu Odsjeka za psihijatriju od 20. juna 1994. godine“, tvrdeći da je taj navod u suprotnosti sa izvedenim materijalnim dokazom, tj. fotokopijom ovjerene fotokopije otpusne liste Odjeka za psihijatriju od 20. juna 1994. godine. Naime, apelantica smatra da se sud mora izjasniti da li predmetni dokument ima „sve bitne elemente falsificirane javne isprave i svijest učinioca da takvu ispravu upotrijebi kao pravu“. S tim u vezi, osporila je zaključak prvostepenog suda da navedena otpusna lista ima svojstvo javne isprave, a kako nije kao dokaz dostavljena originalna otpusna lista ili njena ovjerena kopija, to odbrana smatra da upotrijebljena kopija ovjerene kopije nema karakter isprave ni u formalnom, ni u materijalnom smislu i da kao takva ne može predstavljati predmet izvršenja kaznenog djela falsificiranje isprave, pozivajući se na stav izražen u Presudi Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj Kvlz-1/01 od 26. juna 2003. godine. Osim toga, apelantica je osporila način na koji je prvostepeni sud ocijenio izjave saslušanih svjedoka i istakla da smatra da je, upravo zbog pogrešne ocjene iskaza svjedoka i izvedenih materijalnih dokaza, prvostepeni sud neosnovano zaključio da je apelantica znala da je predmetna otpusna lista lažna i da ju je kao takvu upotrijebila, tj. dostavila Centru za socijalni rad, zanemarujući da je apelantica tom prilikom predala i drugu medicinsku dokumentaciju svog supruga tražeći kod nadležnog državnog organa zaštitu (za sebe i svoju maloljetnu djecu od nasilja koje je nad njima vršio) u postupku pokušaja mirenja i donošenja prijedloga o povjeravanju njihovo troje maloljetne djece i da joj nije bilo poznato da je otpusna lista falsificirana. Apelantica je u žalbi navela da je prvostepeni sud ovu odlučnu činjenicu u pogledu umišljajnog postupanja apelantice pogrešno utvrdio samo na temelju izjave S. Z. koju je neosnovano prihvatio kao tačnu, gubeći iz vida da je taj svjedok bio zainteresiran i imao motiv da svoju suprugu inkriminira kao počiniteljicu kaznenog djela. U žalbi je dalje navedeno da je apelantica tokom istrage negirala da je zajedno sa svojim suprugom falsificirala predmetnu otpusnu listu na njegovo ime i jasno navela da s tim nema ništa, kao što je i njena majka G. K. negirala bilo kakvo učešće u falsificiranju te medicinske dokumentacije i kako je, s tim u vezi, iskaz S. Z. ostao usamljen, to ga sud nije ni mogao ocijeniti vjerodostojnim i prihvatiti. Okružni sud je dalje naveo da se po osnovu tih argumenata kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje žalbom ukazuje i na povredu kaznenog zakona, ponovo apostrofirajući da neovjerene fotokopije i fotokopije ovjerenih fotokopija nemaju karakter isprava i da ne mogu biti predmet kaznenog djela falsificiranje isprave.
15. Dalje, Okružni sud je ukazao da nisu osnovani apelantičini prigovori iz žalbe da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz člana 311. stav 1. tačka k) ZKPRS u formi proturječnosti izreke i razloga iznesenih u obrazloženju pobijane presude. Naime, opis djela zbog kojega je apelantica proglašena krivom izrekom prvostepene presude (u kojem je, između ostalog, navedeno da je apelantica u postupku mirenja kod Centra za socijalni rad „priložila falsificiranu otpusnu listu Odsjeka za psihijatriju od 20. juna 1994. godine”) sadrži opis upotrebe falsificirane isprave kao jedne od više alternativno propisanih radnji izvršenja kaznenog djela falsificiranje isprave iz člana 377. stav 2. KZRS. Uz to je ukazano da je izreka prvostepene presude u svemu konzistentna i da ne sadrži nikakve proturječne navode, niti su u obrazloženju prvostepene presude izneseni razlozi koji su njoj proturječni. Stoga, sud smatra da su neosnovani i neargumentirani prigovori žalbe o počinjenoj bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka. Okolnost na kojoj se u žalbi insistira, koja se odnosi na izvedene dokaze (fotokopiju ovjerene kopije otpusne liste i dr.), ne argumentira postojanje niti jedne od više propisanih vidova bitne povrede iz člana 311. stav 1. tačka
k) ZKPRS, već se pobija pravilnost ocjene izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja.
16. Okružni sud je, ocjenjujući sadržaj obrazloženja žalbe, ustanovio da ti navodi nisu uspjeli dovesti u sumnju način na koji je prvostepeni sud ocijenio sve dokaze optužbe i odbrane izvedene na glavnom pretresu (saslušanjem svjedoka poimenično označenih u presudi, te čitanjem i vršenjem uvida u dokaze objektivne prigode – označenih u presudi), pa ni konačan zaključak prvostepenog suda o nesumnjivoj dokazanosti svih bitnih navoda optužbe - da je apelantica tokom postupka mirenja u Centru za socijalni rad priložila falsificiranu otpusnu listu Odsjeka za psihijatriju od 20. juna 1994. godine na ime svoga muža S. Z. za koju je znala da je falsificirana i na taj način počinila kazneno djelo falsificiranje isprave. Okružni sud smatra da su o tome u obrazloženju pobijane presude izneseni potpuni, jasni i razlozi u svemu prihvatljivi za taj sud. Za suprotne tvrdnje odbrana u žalbi nije iznijela prihvatljive argumente ili nove dokaze, pa je sud prigovore iz žalbe kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje i na njega primijenjeni Kazneni zakon našao neosnovanim u cijelosti.
17. Istaknuto je da je, za razliku od prethodne prvostepene presude koja je ukinuta rješenjem Okružnog suda od 6. decembra 2006. godine, u ponovnom postupku prvostepeni sud svestrano analizirao i savjesno ocijenio sve dokaze izvedene na glavnom pretresu, u skladu s odredbom člana 295. stav 2. ZKPRS, i po osnovu takve ocjene osnovano ustanovio nesumnjivo dokazane navode optužbe kako u pogledu postojanja predmetnog kaznenog djela, tako i u pogledu postojanja apelantičine krivice, kao počiniteljice tog djela. Tako je, smatrao je Okružni sud, nesumnjivo pravilno utvrđeno da je predmetna otpusna lista, koju je nesporno apelantica predala sa ostalom medicinskom dokumentacijom za svog muža Centru za socijalni rad u postupku mirenja, javna isprava, kao što je nesumnjivo pravilan i po svemu osnovan zaključak prvostepenog suda da je apelantica znala da se radi o falsificiranoj ispravi i da je preduzela inkriminiranu radnju upotrebe te falsificirane javne isprave, kao i da je tu radnju preduzela svjesno i voljno, tj. sa direktnim umišljajem kao jedinim oblikom vinosti s kojim se ovo kazneno djelo može počiniti. Ukazano je da je apelantica nastojala izbjeći krivicu upravo tvrdeći da nije znala da je falsificirana predmetna otpusna lista, navodeći da ni ona ni njena majka nisu sudjelovale u sačinjavanju te isprave sa njenim suprugom (kako je on to tvrdio u svojoj izjavi), ne sporeći da ju je dostavila 17. novembra 2011. godine, uz ostalu dokumentaciju za svog muža, nadležnima u Centru za socijalni rad tokom postupka mirenja. Tu odlučnu činjenicu koja predstavlja radnju izvršenja predmetnog kaznenog djela potvrdio je i svjedok R. D., nadležna radnica Centra za socijalni rad, kojoj je u postupku mirenja apelantica predala fotokopiju ovjerene fotokopije otpusne liste. Navedeni svjedok je izjavio da je apelantica to učinila s ciljem da pokaže da njen suprug ima određene psihičke probleme i da su ti problemi bili prisutni i ranije, te da ga diskreditira na određeni način kao supruga i roditelja maloljetne djece, jer je njihova faktička bračna zajednica već bila prestala egzistirati, pa je tražila da se kontakti oca s djecom organiziraju uz njen nadzor ili nadzor stručnih radnika Centra, što je Centar u to vrijeme i omogućio, uzimajući u obzir upravo dostavljenu medicinsku dokumentaciju Psihijatrijske klinike. Svjedok je, također, izjavio da je apelantica tom prilikom predala i ocjenu i mišljenje vojne ljekarske komisije iz 1991. godine na ime S. Z. da bi ona i drugi iz stručnog tima Centra (psiholog, pedagog i socijalni radnik), nakon više obavljenih razgovora sa ocem maloljetne djece i opservacijom kontakata koje je imao sa djecom, te priložene ljekarske dokumentacije iz Centra za mentalno zdravlje sa kontrolnim pregledima posumnjali u dijagnozu koja je navedena u spornoj otpusnoj listi, jer ta dijagnoza nije bila u skladu sa ponašanjem oca i postojećom medicinskom dokumentacijom. Kada su zaposlenici Centra obavili razgovor sa S. Z. na te okolnosti, on im je tada rekao da je otpusnu listu, u dogovoru sa apelantičinom majkom, falsificirao na svoje ime, posluživši se pri tome medicinskom dokumentacijom apelantičinog oca i prepisujući dijagnoze koje je on imao u svrhu izbjegavanja svoje vojne obaveze. Isti svjedok je izjavio da je apelantica otpusnu listu predočila u ovjerenoj fotokopiji ili originalu (svjedok se nije mogao sjetiti), a da je u predmet uložila fotokopiju. Okružni sud je ukazao da je izjavi ovog svjedoka, koja je potkrijepljena dokazima objektivne prirode u spisu, prvostepeni sud osnovano poklonio vjeru i utvrdio da je apelantica predmetno otpusno pismo dostavila nadležnom radniku Centra za socijalni rad u ovjerenoj fotokopiji, te da je u predmetni spis Centra uložila kopiju tog dokumenta. Kako nakon toga nije bilo moguće pribaviti tu lažnu ispravu u originalu, a ni ovjerenoj fotokopiji u kojoj formi ju je apelantica priložila uz ostalu dokumentaciju i nesporno predočila kao takvu nadležnoj radnici Centra, prvostepeni sud je osnovano smatrao da je dokazano da je na taj način apelantica upotrijebila tu lažnu – falsificiranu javnu ispravu i time preduzela jednu od više alternativno propisanih radnji izvršenja predmetnog kaznenog djela. Okružni sud smatra da, kada apelantica tvrdi suprotno, ona gubi iz vida iskaze navedenih svjedoka i svoj iskaz koji je dala u svojstvu svjedoka i druge nesporne dokaze i neosnovano smatra da sama činjenica što je u spis Centra za socijalni rad tom prilikom uložila samo kopiju te falsificirane javne isprave, gubeći iz vida da je tome prethodila upotreba ovjerene kopije iste isprave, budući da je nesporno utvrđeno da je apelantica nadležnoj službenici Centra tu ispravu predala, tj. učinila dostupnom, što upravo predstavlja upotrebu kao inkriminiranu radnju izvršenja predmetnog kaznenog djela.
18. Okružni sud smatra da je nesumnjivo pravilno utvrđeno da se radi o falsificiranoj javnoj ispravi sa neistinitim sadržajem i potpisima ljekara i drugih osoba na koje okolnosti su te osobe saslušane i pribavljeni drugi dokazi, pa okolnost da nije vršeno vještačenje i utvrđivanje da li je na ispravi odgovarajući pečat ustanove ne čini tu ispravu nepodobnom da bude predmet navedenog kaznenog djela falsificiranje isprave, kako to odbrana u žalbi neosnovano smatra. Upravo suprotno, ukazano je da se nesumnjivo radi o lažnoj javnoj ispravi koju je sačinio apelantičin suprug po svom vlastitom priznanju, i to uz korištenje medicinske dokumentacije o liječenju apelantičinog oca (iz koje su prepisane dijagnoze njegovih bolesti, što je dokazano izvodom iz povijesti bolesti za apelantičinog oca), dok sva ostala medicinska dokumentacija za apelantičinog supruga uložena u spis odražava mnogo lakše bolesti i dijagnoze (akutna reakcija na stres, neuroza i sl.), pa je jasno da te činjenice apelantici kao supruzi nisu mogle ostati nepoznate i da je, s tim u vezi, prvostepeni sud pravilno utvrdio, imajući u vidu ove i sve druge nesporne okolnosti predmetnog slučaja, da je apelantica nesumnjivo znala da se radi o falsificiranoj ispravi i da ju je kao takvu svjesno upotrijebila kako bi u postupku mirenja diskreditirala njegovu ličnost i sama ostvarila bolju poziciju u postupku mirenja i donošenja odluke i davanja mišljenja Centra za socijalni rad u vezi sa odnosom sa djecom, odnosno u vezi sa njihovim viđanjem sa ocem, te konačnim povjeravanjem jednom od razvedenih roditelja. Sve to apelantica u žalbi gubi iz vida i uz vlastitu vrlo selektivnu ocjenu dokaza nastoji neuspješno u sumnju dovesti utvrđeno činjenično stanje u ovom predmetu. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
20. Navela je da se povreda prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ogleda u tome da obrazloženja osporenih presuda ne zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, jer sudovi u osporenim odlukama nisu dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge o svim izvedenim dokazima odbrane, prigovorima na izjašnjenje na glavnom pretresu, te da su proizvoljno utvrdili činjenice tokom postupka.
21. Ukazano je da se relevantni dokazi koje je izvela optužba tokom kaznenog postupka svode na fotokopiju ovjerene fotokopije otpusne liste Odsjeka za psihijatriju od 20. juna 1994. godine bez službene zabilješke ili drugih podataka na samoj fotokopiji da je vjerna originalu, da je uspoređivana sa originalom i tome slično. Apelantica smatra da, prema tome, optužba nije pružila autentičan dokaz u pogledu upotrebe javne isprave od apelantice, pa su sudovi proizvoljno postupili kada su je proglasili krivom i osudili umjesto da su je oslobodili optužbe, jer djelo za koje se optužuje po zakonu nije krivično djelo, čime su povrijedili krivični zakon. U vezi s tim, ukazala je na presudu Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj Kvlz-1/01 od 26. juna 2003. godine u kojoj je utvrđeno: „Relevantni dokazi koji su izneseni od optužbe tokom krivičnog postupka svode se na 'fotokopiju ovjerene fotokopije' svjedočanstva o završnom ispitu Srednjoškolskog centra u Brčkom, djelovodni broj 860/268, redni broj glavne knjige završnog ispita 22 od 12.2.1987. godine, bez službene zabilješke ili drugih podataka na samoj fotokopiji da je ona vjerna originalu, da je uspoređivana sa originalom i tome slično. Prema tome, optužba nije pružila autentičan dokaz u pogledu upotrebe javne isprave od optuženog, pa je pravilno postupio drugostepeni sud kada je optuženog oslobodio od optužbe, jer djelo za koje se optužuje po zakonu nije krivično djelo. Naime, neovjerena fotokopija bilo koje isprave, pa i javne isprave, nije podobna da služi kao dokaz neke činjenice u pravnom saobraćaju.“ Apelantica je ukazala i na originalni naučni rad „Falsifikovanje isprava u teoriji i praksi krivičnog prava Republike Srbije“ Dragana Jovaševića, redovnog profesora Pravnog fakulteta Univerziteta u Nišu, Niš, Republika Srbija, i dr. u kojemu je navedeno: "Prema tome, ne može se smatrati da je isprava upotrijebljena time što je njena sadržina pročitana pred nekim licem, ali mu isprava nije i uručena, kao ni kada se isprava samo nudila ili se, pak, na takvu ispravu samo pozivalo (na primjer, u tužbi se navodi kao dokaz neka isprava i čak se izjavljuje spremnost da će se takva isprava kasnije na sudu i donijeti ili, pak, ako je samo podnesen običan prepis ili kopija isprave)."
22. Apelantica ističe da je teret dokazivanja na tužitelju, a da je u konkretnom postupku Tužiteljstvo propustilo dokazati čiji je otisak pečata na falsificiranoj otpusnoj listi, što je bitan element javne isprave, nije pribavio službenu zabilješku o ovjeri fotokopije i nije je proveo kao dokaz, kao ni činjenicu da li je apelantičina majka potpisala predmetnu otpusnu listu (imajući u vidu oprečna svjedočenja na glavnom pretresu apelantičinog supruga i njene majke). Dalje, navela je da je sud prihvatio kao dokaz Tužiteljstva fotokopiju izvoda iz povijesti bolesti za pacijenta G. K. (apelantičinog oca) sa posebnom kategorijom podataka bez provjere da li su lični podaci autentični i tačni i bez znanja i odobrenja njegove supruge – apelantičine majke. Dalje, smatra da tvrdnju da je apelantica znala da je otpusna lista na ime Siniša Zvonar falsificirana i da ju je voljno predala u Centar sud nije utvrdio na nesumnjiv način, već proizvoljno, ne dajući razloge osim spornog svjedočenja apelantičinog supruga. Apelantica je ukazala da je u istrazi i na glavnom pretresu negirala da joj je poznato porijeklo i sadržaj otpusne liste, pa smatra da je propušteno na nesumnjiv način utvrditi čije svjedočenje je vjerodostojno, a čije lažno, što je rezultiralo pogrešnim utvrđenjem suda da je utvrđeno da je apelantica znala da je predmetna otpusna lista falsificirana u trenutku predavanja kopije u Centar za socijalni rad. Smatra da je sud stav o apelantičinom umišljaju zasnovao na izjavi njenog supruga, koji je itekako imao motiv da je tereti, zbog dokaza o njegovom nasilničkom ponašanju i evidentiranim bolestima. Ukazala je da je u Centru za socijalni rad, uz postupak povjeravanja djece tokom razvoda braka, prethodno vođen postupak zbog pružanju zaštite supruzi i djeci radi nasilja u porodici, kao i da postoje evidentirane intervencije policije koje su rezultirale prekršajnim osudama.
23. Dalje, apelantica je ukazala da je sud zanemario njenu izjavu da nije znala za medicinsku dokumentaciju do pronalaska u stanu, što je, kako tvrdi, potvrđeno i izjavom svjedoka E. D., zaposlenice Centra za socijalni rad, i G. K., njene majke. Smatra da sud nije ocijenio činjenicu da je S. Z. različito svjedočio u istrazi i na glavnom pretresu o okolnostima sačinjavanja sporne otpusne liste. Bez obzira na tu okolnost, ni sud ni Tužiteljstvo nisu provjerili njegovo svjedočenje iako ih na to obavezuje član 14. ZKPRS, već su poklonili vjeru njegovom kasnijem iskazu a da nisu dati razlozi zašto je svjedok mijenjao izjavu.
24. Apelantica je ukazala da je tokom suđenja na snagu stupio Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 64/17 od 13. jula 2017. godine), a da sud nije dao razloge o "blažem zakonu” propisane članom 4. stav 2 KZRS i članom 9. stav 2. KZRS bez obzira na razlike u zastarjelosti krivičnog gonjenja i na činjenicu da o tome vodi računa po službenoj dužnosti, tako da se u tom dijelu presuda ne može ni ispitati.
25. Konačno, apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u "razumnom roku", ukazujući da je u ovom postupku optužnica podignuta 27. novembra 2013. godine, a da je drugostepena presuda donesena 16. oktobra 2018. godine, što je za apelanticu neprimjereno dugo vrijeme.
b)Odgovor na apelaciju
26. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da taj sud smatra da tokom postupka nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje. Apelanticu je tokom cijelog postupka zastupao kvalificiran branitelj i sve prigovore koje je istakao u apelaciji je isticao i tokom postupka o čemu je sud odlučivao i donosio odluke u skladu s pozitivnim propisima. Osnovni sud smatra da su odluke donošene u razumnom roku i da su blagovremeno dostavljane strankama u postupku. Pri tome ukazano je da se postupak pred sudom vodio u dva navrata, jer je sud prvobitno oslobodio optuženu svojom presudom od 5. oktobra 2015. godine, koja je ukinuta po žalbi i vraćena na ponovno suđenje.
27. Tužiteljstvo je navelo da apelantičini prigovori nisu osnovani, budući da su u osporenim presudama utvrđene sve odlučne činjenice, kao i valjanost izvedenih dokaza, pa su na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja donesene zakonite odluke. Ukazano je da se apelantica pozivala na presudu Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH, na koju se pozivala i u žalbi Okružnom sudu, kao i da je o tome Okružni sud dao razloge. Tužiteljstvo smatra i da je neosnovan apelantičin navod o tome da optužba nije pružila autentičan dokaz u pogledu apelantičine upotrebe javne isprave, smatrajući da fotokopija ovjerene fotokopije otpusne liste, bez službene zabilješke ili drugih podataka na toj fotokopiji da je ona vjerna originalu, te da je uspoređivana s originalom, ne može imati svojstvo javne isprave. Tužiteljstvo smatra da su sudovi pravilno zaključili da, ukoliko ne postoji originalna isprava (u istrazi je često nemoguće nabaviti originale, jer budu uništeni), neovjerenu fotokopiju ne čini nepodobnom da bude predmet izvršenja kaznenog djela falsificiranje isprave ukoliko se to može drugim dokaznim sredstvima dokazati, kao što je saslušanje svjedoka ili na drugi pogodan način. Da bi se moglo smatrati da je javna isprava upotrijebljena, potrebno je da je nekom podnesena kao dokazno sredstvo o činjenicama koje isprava sadrži radi dovođenja neke osobe u zabludu o njenoj istinitosti, pa uslijed te zablude, ta osoba preduzima određene radnje, što se u konkretnom slučaju i dogodilo. Osim toga, Tužiteljstvo smatra da nije osnovan apelantičin navod da kod nje nije postojao umišljaj o čemu su sudovi dali jasne razloge, a kada se ima u vidu podnesak Centra za socijalni rad od 17. avgusta 2012. godine, stoji da je apelantica Centru, bez njegovog traženja, u postupku mirenja priložila predmetnu otpusnu listu. Kada se takav dokaz dovede u vezu sa svim drugim provedenim dokazima koji se tiču načina nastanka predmetne otpusne liste, njenog dugogodišnjeg čuvanja i način kako je i u kojem trenutku upotrijebljena, Tužiteljstvo smatra da je pravilan zaključak redovnih sudova da je apelantica ovo kazneno djelo izvršila s direktnim umišljajem.
V.Relevantni propisi
28. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10 i 1/12) koji je važio u vrijeme počinjenja predmetnog kaznenog djela, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Vremensko važenje krivičnog zakona Član 4.
(1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
(2) Ako je poslije izvršenja krivičnog djela izmijenjen zakon, jednom ili više puta, primijeniće se zakon koji je najblaži za učinioca.
Falsifikovanje isprave Član 377.
(1) Ko napravi lažnu ispravu ili preinači pravu ispravu u namjeri da se takva upotrijebi kao prava ili ko takvu ispravu upotrijebi kao pravu ili je pribavi radi upotrebe, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine.
(2) Ko napravi lažnu javnu ispravu, testament, mjenicu, ček, javnu ili službenu knjigu ili drugu knjigu koja se mora voditi na osnovu zakona, ili ko preinači takvu pravu ispravu ili ko takvu lažnu ili preinačenu ispravu stavi u opticaj, ili je drži radi toga da je upotrijebi ili je upotrijebi kao pravu, kazniće se zatvorom od tri mjeseca do pet godina.
29. Krivični zakonik Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 64/17 i 104/18 - OUS) glasi:
Vremensko važenje krivičnog zakonodavstva Član 9.
(1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Ako je zakon izmijenjen za vrijeme izvršenja krivičnog djela, primijeniće se zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada je djelo dovršeno. (2) Ako je poslije izvršenja krivičnog djela, a prije donošenja pravosnažne presude, jednom ili više puta izmijenjen zakon, primijeniće se zakon koji je najblaži za učinioca.
(3) Na učinioca krivičnog djela koje je propisano zakonom sa određenim vremenskim trajanjem, primijeniće se taj zakon bez obzira na to kada mu se sudi, osim ako tim zakonom nije drugačije određeno.
(4) Pravila važenja ovog zakonika iz st. 1, 2. i 3. ovog člana važe i u odnosu na dejstvo pravnih posljedica osude.
Kazna zatvora Član 46. stav 1.
(1) Kazna zatvora ne može biti kraća od tri mjeseca, ni duža od dvadeset godina. Falsifikovanje isprave Član 347.
(1) Ko napravi lažnu ispravu ili preinači pravu ispravu u namjeri da se takva upotrijebi kao prava ili ko takvu ispravu upotrijebi kao pravu ili je pribavi radi upotrebe, kazniće se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
(2) Ko napravi lažnu javnu ispravu, testament, mjenicu, ček, javnu ili službenu knjigu ili drugu knjigu koja se mora voditi na osnovu zakona, ili ko preinači takvu pravu ispravu ili ko takvu lažnu ili preinačenu ispravu stavi u opticaj, ili je drži radi toga da je upotrijebi ili je upotrijebi kao pravu, kazniće se kaznom zatvora do pet godina.
(3) Pokušaj djela iz stava 1. ovog člana je kažnjiv.
30. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Jednakost u postupanju Član 14.
(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.
(1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2)Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka Član 311.
(1)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako:
a)je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnom pretresu ili koji je pravosnažnom odlukom izuzet od suđenja,
b) je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti iz člana 37. t. a) do g) ovog zakona,
v) je glavni pretres održan bez lica čije je prisustvo na glavnom pretresu po zakonu obavezno, ili ako je optuženom, braniocu ili oštećenom, protivno njegovom zahtjevu, uskraćeno da na glavnom pretresu upotrebljava svoj jezik i da na svom jeziku prati tok glavnog pretresa iz člana 8. ovog zakona,
g) je povrijeđeno pravo na odbranu,
d) je protivno zakonu bila isključena javnost na glavnom pretresu,
đ) je sud povrijedio propise krivičnog postupka o postojanju odobrenja nadležnog organa,
e) je sud donio presudu, a nije bio stvarno nadležan ili ako je nepravilno odbio optužbu zbog stvarne nenadležnosti,
ž) sud svojom presudom nije potpuno riješio predmet optužbe,
z) se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda,
i) je optužba prekoračena iz člana 294. stav 1. ovog zakona,
j) je presudom povrijeđena odredba člana 321. ovog zakona i
k) je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.
(2)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud tokom glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 K 181071 18 Kž 2 od 16. oktobra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 29. novembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 26. januara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
35. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
38. Ustavni sud zapaža da se postupak iz kojega su proizašle osporene presude ticao utvrđivanja osnovanosti kaznene optužbe protiv apelantice zbog izvršenja kaznenog djela falsificiranje isprave, pa proizlazi da apelantica u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
39. Apelantica smatra da Tužiteljstvo dokazima koje je tokom postupka prezentiralo ničim nije, van razumne sumnje, dokazalo da su u apelantičinom postupanju ostvarena obilježja predmetnog kaznenog djela. Apelantica osporava valjanost dokaza na temelju kojih su redovni sudovi zasnovali svoju odluku i način na koji su ocijenjeni iskazi svjedoka, tvrdeći da je u postupku pred redovnim sudovima došlo do povrede odredaba kaznenog postupka.
40. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
41. Dalje, u brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud podsjeća da se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
42. U odnosu na apelantičine navode da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što optužba nije pružila autentičan dokaz u pogledu apelantičine upotrebe javne isprave, problematizirajući pri tome kvalitet fotokopije ovjerene fotokopije kao dokaza, te problematizirajući način na koji je sud ocijenio iskaze svjedoka, Ustavni sud zapaža da je apelantica identične prigovore iznijela u žalbi protiv prvostepene presude. U odgovoru na njih Okružni sud je ukazao da apelantičini navodi nisu mogli dovesti u sumnju način na koji je prvostepeni sud ocijenio sve dokaze optužbe i odbrane izvedene na glavnom pretresu, kao ni konačan zaključak prvostepenog suda o nesumnjivoj dokazanosti svih bitnih navoda optužbe - da je apelantica tokom postupka mirenja u Centru za socijalni rad priložila falsificiranu otpusnu listu Odsjeka za psihijatriju od 20. juna 1994. godine na ime svoga muža S. Z. za koju je znala da je falsificirana i na taj način počinila kazneno djelo falsificiranje isprave, budući da je prvostepeni sud dao potpune, jasne i za taj sud u svemu prihvatljive razloge, odnosno da apelantica u žalbi nije iznijela prihvatljive argumente ili nove dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke suda. Okružni sud smatra da je predmetna otpusna lista koju je nesporno apelantica predala Centru za socijalni rad sa ostalom medicinskom dokumentacijom za svog muža u postupku mirenja javna isprava, kao što je nesumnjivo pravilan i po svemu osnovan zaključak prvostepenog suda da je apelantica znala da se radi o falsificiranoj ispravi i da je preduzela inkriminiranu radnju upotrebe te falsificirane isprave, kao i da je tu radnju preduzela svjesno i voljno, tj. sa direktnim umišljajem kao jedinim oblikom vinosti s kojim se ovo kazneno djelo može počiniti. Tu odlučnu činjenicu koja predstavlja radnju izvršenja predmetnog kaznenog djela potvrdio je i svjedok R. D., nadležna radnica Centra za socijalni rad, kojoj je u postupku mirenja apelantica predala fotokopiju ovjerene fotokopije otpusne liste. Isti svjedok je izjavio da je apelantica otpusnu listu predočila u ovjerenoj fotokopiji ili originalu (svjedok se nije mogao sjetiti), a u predmet je uložila fotokopiju. Osim toga, Okružni sud je ukazao da je nesumnjivo pravilno utvrđeno da se radi o falsificiranoj ispravi sa neistinitim sadržajem i potpisima ljekara i drugih osoba na koje okolnosti su te osobe saslušane i pribavljeni drugi dokazi, pa okolnost da nije vršeno vještačenje i utvrđivanje da li je na ispravi odgovarajući pečat ustanove ne čini tu ispravu nepodobnom da bude predmet navedenog kaznenog djela falsificiranje isprave. Zbog svega navedenoga, Okružni sud je ustanovio da su dokazi provedeni na glavnom pretresu pravilno ocijenjeni i da su predstavljali pouzdanu osnovu za zaključak prvostepenog suda u pogledu svih činjenica od odlučnog značaja. U pogledu psihičkog odnosa apelantice prema djelu, ukazano je da je njen motiv bio da dovođenjem Centra za socijalni rad u zabludu o psihičkom stanju svog supruga ishoduje rezultat postupka mirenja koji je u njenom interesu. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da je činjenično stanje utvrđeno potpuno i pravilno, te da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen KZ, a radnje opisane u izreci pobijane presude pravilno kvalificirane kao kazneno djelo falsificiranje isprave. U ovakvom obrazloženju Okružnog suda Ustavni sud ne vidi proizvoljnost na koju apelantica ukazuje u apelaciji.
43. Dalje, apelantica je, u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje, navela da je tokom suđenja na snagu stupio Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 64/17 od 13. jula 2017. godine), kao i da Okružni sud nije dao razloge o primjeni blažeg zakona. Apelantica je svoje tvrdnje da je Krivični zakonik Republike Srpske za nju blaži utemeljila na navodu da su u ranijem KZ i navedenom zakonu propisani različiti rokovi za zastarjelost kaznenog gonjenja. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi razmatrao apelaciju u kojoj se pojavilo slično pravno pitanje kao i u konkretnom predmetu. Naime, Ustavni sud je u predmetu broj AP 4038/15 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4038/15 od 17. januara 2018. godine, tačka 32), u pogledu apelantovih navoda o primjeni materijalnog prava ukazao: „Ustavni sud, također, primjećuje da apelant ukazuje da nije jasno koji je materijalni zakon sud primijenio, jer koristi izraz 'službeno ovlašćenje' (odrednica novog zakona) i 'ovlašćenje' (odrednica starog zakona). S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelant, u smislu ove povrede (bez obzira na to koji je zakon primijenjen), nije naveo šta primjena materijalnog zakona u konkretnom slučaju znači za apelanta, odnosno u čemu se u odnosu na apelanta reflektira eventualna navedena povreda. Osim navedenog, a što je osnov za ispitivanje ove povrede, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud naveo da je primijenio odredbe zakona koje su važile u vrijeme izvršenja krivičnog djela za koje je propisana kazna od jedne do osam godina.“ Ustavni sud smatra da se praksa iz navedenog predmeta može primijeniti i u konkretnom slučaju, budući da apelantica nije ukazala šta primjena (jednog ili drugog) materijalnog zakona u konkretnom slučaju znači za apelanticu, odnosno u čemu se u odnosu na apelanticu reflektira eventualna navedena povreda.
44. U pogledu apelantičinih navoda da joj je u konkretnom postupku povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju, da je u predmetnom postupku optužnica protiv apelantice podnesena 27. novembra 2013. godine, da je postupak okončan osporenom presudom Okružnog suda od 16. oktobra 2018. godine, dakle, da je postupak trajao četiri godine i 11 mjeseci. U tom periodu donesene su tri meritorne odluke i jedno rješenje (prvostepena presuda je poništena rješenjem Okružnog suda i predmet je vraćen na ponovni postupak. U ponovnom postupku donesene su dvije meritorne odluke). Dalje, Ustavni sud zapaža da apelantica navode o povredi navedenog prava, osim navođenja datuma o tome kad su donesene presude u ovom postupku, nije dalje obrazlagala pri čemu Ustavni sud iz priložene dokumentacije nije mogao utvrditi da je neki od redovnih sudova nepotrebno odugovlačio postupak. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantičini navodi neosnovani.
VIII. Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi detaljno opisali način na koji su vršili ocjenu dokaza i razloga zašto su izjavama određenih svjedoka poklonili vjeru, odnosno utvrdili odlučne činjenice u vezi sa apelantičinim protupravnim radnjama opisanim u izreci prvostepene presude, odnosno dali jasna, logična i uvjerljiva obrazloženja za zaključke iznesene u presudama o tome da je apelantica počinila kazneno djelo falsificiranje isprave, te kada Ustavni sud nije mogao zaključiti da je krivični postupak u kojem je donesena osporena presuda trajao nerazumno dugo.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević