Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2450/19 (N. P.)

Odluka donesena 22. 12. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kamata
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2450/19

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2450/19, rješavajući apelaciju Nedjeljka Pavlovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. prosinca 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Nedjeljka Pavlovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 100414 18 Rev od 8. ožujka 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 100414 13 Gž od 12. prosinca 2017. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 100414 11 P od 24.

listopada 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Nedjeljko Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Milas, Martinović i partneri iz Ljubuškog, podnio je 7. lipnja 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 100414 18 Rev od 8. ožujka 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 100414 13 Gž od 12. prosinca 2017. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 100414 11 P od 24. listopada 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Addiko Bank d. d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 20. kolovoza 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore 31. kolovoza 2020. godine, a tužena 7. rujna 2020. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 100414 11 P od 24. listopada 2013. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena naknadi štetu u iznosu od 13.724,51 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 17. rujna 2013. godine do isplate, te da mu naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je pravomoćnom i izvršnom Presudom Općinskog suda u Ljubuškom broj P. 231/03 od 29. lipnja 2006. godine obvezano „Sarajevo osiguranje" d.d. Sarajevo da apelantu isplati štetu nastalu na vozilu u iznosu od 3.157,44 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. siječnja 1991. godine do isplate i naknadi parnične troškove u iznosu od 1.002,45 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. lipnja 2006. godine do isplate. Obrazloženo je da je utvrđeno da je visina štete određena vještačenjem vještaka strojarske struke prema cijenama na dan sačinjavanja nalaza, te da je izražena u KM. Utvrđeno je da je apelant pokrenuo izvršni postupak radi prinudne naplate navedenog potraživanja sa zahtjevom istovjetnim izreci izvršne isprave, te sa prijedlogom da se izvršenje provede zapljenom izvršenikovih novčanih sredstava koja se vode na računu Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar (prednik tužene) i prijenosom tih sredstava na žiroračun apelantovog opunomoćenika. Utvrđeno je i da je Općinski sud u Čapljini donio 25. siječnja 2007. godine Rješenje o dozvoli izvršenja broj 07 53 I 005421 07 I. Općinski sud je naveo da je, nadalje, utvrđeno da je tužena, nakon što je apelant primio navedeno rješenje o izvršenju, dostavila informaciju Općinskom sudu u Čapljini kojom je ukazala da se pojavio spor sa apelantovim opunomoćenicima u pogledu visine obračunate zakonske zatezne kamate, kao i da nije obračunata kamata za ratni period od 18. rujna 1991. godine pa do 23. studenog 1995. godine, zbog čega je tužena tražila od tog suda uputu o daljem postupanju kako bi pravilno bilo provedeno rješenje o izvršenju.

6. Općinski sud je naveo da je, s tim u svezi, utvrđeno da je Općinski sud u Čapljini dostavio tuženoj radi izvršenja rješenje od 13. srpnja 2007. godine, rješenje o ispravci od 24. rujna 2007. godine i rješenje o ispravci od 11. listopada 2007. godine kojim je usvojen prigovor i obustavljeno izvršenje u dijelu koji se odnosi na isplatu zakonske zatezne kamate na glavni dug za period od 18. rujna 1991. godine do 23. studenog 1995. godine. Utvrđeno je i da je dopisom od 18. listopada 2007. godine tužena obavijestila Općinski sud u Čapljini da je izvršenje potpuno provedeno, navodeći da su na ime zakonske zatezne kamate na glavni dug plaćene 4.247,82 KM. Utvrđeno je i da je nakon toga, u postupku pred Ustavnim sudom, usvojena apelantova apelacija na način da je Ustavni sud Odlukom broj AP 407/08 od 28. travnja 2010. godine ukinuo rješenje Kantonalnog suda od 14. siječnja 2008. godine i utvrdio da članak 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba FBiH nije ustavan, da je ranije već utvrđeno da je neustavno otpisivanje kamate za ratni period, a novi Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja nije izmijenio postojeću situaciju. Nakon odluke Ustavnog suda, kako je obrazložio Općinski sud, Kantonalni sud je 11. kolovoza 2010. godine preinačio rješenje kojim je u izvršnom postupku prvostupanjski sud usvojio prigovor i potvrdio u cijelosti rješenje o izvršenju. Navedeno je i da iz apelantovog dopisa upućenog tuženoj 23. kolovoza 2010. godine proizlazi da je apelant ukazao tuženoj na nepravilan obračun zakonske zatezne kamate i nakon navedene odluke Ustavnog suda, jer, po apelantovom obračunu, ova kamata iznosi 10.136,68 KM. Nadalje je utvrđeno da je tužena obavijestila Općinski sud u Čapljini da je izvršen dodatni obračun i uplata zakonske zatezne kamate u iznosu od 334,47 KM, čime je rješenje o izvršenju provedeno u cijelosti. Iz izvoda sa transakcijskog računa apelantovog opunomoćenika, kako je obrazložio Općinski sud, vidljivo je da je on po osnovi duga izvršenika primio 334,47 KM, te da je tužena obavijestila Općinski sud u Čapljini da je obračun kamate izvršila na temelju Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja kojim je u članku 2. iza stavka 2. propisano da se na iznos naknade štete određene izvršnom ispravom za period od 18. siječnja 1991. godine do 23. studenog 1995. godine plaća zatezna kamata po stopi 0,5%, te da nije primjenjiv obračun koji traže apelantovi opunomoćenici, jer su se kamatne stope iz njihovog prijedloga obračunavale na dinare. S tim u svezi je utvrđeno i da je Općinski sud u Čapljini zaključkom broj 07 53 I 005421 07 I od 20. srpnja 2012. godine utvrdio da je predmetni izvršni postupak proveden i da je apelant namiren u cijelosti.

7. Općinski sud je, u svezi s navedenim, istaknuo da je u konkretnom slučaju sporno postoji li litispendencija i je li tužena u izvršnom postupku trebala obračunati kamatu primjenom kamatnih stopa propisanih zakonima koji su bili u primjeni u periodu kada je tekla obveza za isplatu zakonske zatezne kamate, te, analogno tome, je li apelant pretrpio štetu i je li tužena za tu štetu odgovorna. Općinski sud je obrazložio da je odredbom članka 67. st. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da će sud tužbu odbaciti ako utvrdi da o istom zahtjevu već teče parnica. Općinski sud je, s tim u svezi, naveo da postupak koji se vodio kod Općinskog suda u Čapljini nije parnični, već izvršni, da se ne radi o istim strankama, jer su tamo stranke apelant kao tužitelj iz ove parnice i „Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo kao tuženi, a da se ne radi ni o istom zahtjevu, pa je neutemeljen prigovor tužene da se radi o litispendenciji. Nadalje je obrazloženo da je odredbom članka 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), kao i sprečavanje njezinog povećanja (izmakla korist), a štetu je dužna nadoknaditi osoba koju ju je skrivila (članak 154. stavak 1. ZOO). Šteta za tužitelja i odgovornost za štetu na strani tužene, prema mišljenju Općinskog suda, postojali bi u slučaju da je apelant izgubio mogućnost da namiri svoje potraživanje zbog protupravnog odugovlačenja tužene da provede izvršenje u cijelosti a iz provedenih dokaza to se ne može se zaključiti. Općinski sud je naveo da, osim toga, ocjenjuje i da je apelant u cijelosti namiren u izvršnom postupku.

8. Naime, kako je obrazložio taj sud, nesporno je da je tužena provela izvršenje prvo za glavni dug, parnične troškove i za zakonsku zateznu kamatu osim za period od 18. siječnja 1991. godine do 23. studenog 1995. godine, a nakon precizirane odluke Ustavnog suda i za navedeni period. Općinski sud je obrazložio da se apelant poziva na navedenu Odluku Ustavnog suda broj AP 407/08 (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ), ali da iz ove odluke proizlazi samo da su bile proglašene kao neustavne zakonske odredbe prema kojima se za određeni ratni period ne bi trebala obračunavati zakonska zatezna kamata. Općinski sud je obrazložio da je, s tim u svezi, vještak financijske struke obrazložio da je obračun vršio uzimajući osnovicu izraženu u KM sa pretpostavkom da je u postupku koji je prethodio vršena denominacija kako bi se dobila ta osnovica. U konkretnom slučaju, prema obrazloženju tog suda, u parničnom postupku broj P. 231/03 sud je utvrdio visinu štete prema cijenama koje su važile u vrijeme sačinjavanja nalaza, što znači da visina štete koja je predstavljala osnovicu za obračun kamata nije utvrđena u ranije važećoj valuti, a potom vršena denominacija. Prema obrazloženju tog suda, nema propisa koji određuje da bi se stopa zatezne kamate propisana zakonima koji su važili u periodu kada su važile druge valute (jugoslavenski dinar, HR dinar, HR kuna, BH dinar) mogla primijeniti na obračun sada važeće valute, tj. KM. Kamata je sporedno potraživanje koje kao takvo, prema mišljenju Općinskog suda, prati glavni dug, pa se ne može za dug u KM odrediti obračun kamate po stopi propisanoj za drugu valutu. Zbog svega navedenog, Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti, te je donio presudu kao u dispozitivu.

9. Protiv navedene presude apelant je podnio priziv Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 58 0 P 100414 13 Gž od 12. prosinca 2017. godine priziv odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju je navedeno da je u konkretnom slučaju sporno je li tužena u postupku izvršenja učinila propuste u obračunu zateznih kamata i primjeni odredaba Zakona o visini stope zatezne kamate, je li trebalo primijeniti konformni ili jednostavni obračun zakonskih zateznih kamata i za koji period, a osobito kada je u pitanju obračun kamata za tzv. ratni period od 18. rujna 1991. godine do 23. studenog 1995. godine i je li usljed toga apelantu pričinjena šteta. S tim u svezi je navedeno da, i po mišljenju tog suda, apelant nije dokazao odgovornost tužene i njezine propuste u provedbi izvršnog postupka, te da obrazloženje osporene presude u pogledu primjene materijalnog prava sadrži jasne i konzistentne razloge, a takvo obrazloženje taj sud ne smatra proizvoljnim. Navedeno je da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdavali njegovu tvrdnju da je na koji bilo način prvostupanjski sud negirao postojanje obveze izvršenika „Sarajevo osiguranja“ d.d. a slijedom toga i obvezu tužene da postupi po pravomoćnoj i izvršnoj ispravi negirajući nadležnosti i hijerarhiju sudbene vlasti, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Zbog toga su, prema mišljenju tog suda, apelantovi prizivni navodi neutemeljeni. Kantonalni sud je naveo da, slijedom izloženog, taj sud smatra da je tužena u cijelosti postupila po svojoj zakonskoj obvezi iz članka 170. Zakona o izvršnom postupku. Obrazloženo je i da je člankom 4. Zakona o visini kamate na neizmirena dugovanja određeno da će se postupci za utvrđivanje kamatne stope iz članka 1. tog zakona koji nisu okončani do stupanja na snagu tog zakona, ili nisu objavljeni (dakle, i ovdje predmetni) okončati prema odredbama toga zakona i stopi od 12% godišnje, dok je člankom 3. istog zakona određeno da se obračun kamatne stope vrši primjenom metoda prostog računanja za godišnje periode, a konformnog za ispodgodišnji period. Nijedna od ovih zakonskih odredaba, prema obrazloženju tog suda, nije utvrđena neustavnom Odlukom Ustavnog suda broj U 50/01, niti je tretirana kasnijim izmjenama Zakona, pa se ima primijeniti kao propis koji je važeći. Obrazloženo je i da taj sud nije nadležan za ocjenu ustavnosti Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja. Također je obrazloženo da se u konkretnom slučaju trebao primijeniti i Zakon o izmjeni Zakona o visini stope zatezne kamate i obračunati kamatu po stopi od 0,5% godišnje, što je tužena i učinila naknadno, poslije Odluke Ustavnog suda broj AP 407/08 od 28. travnja 2010. godine, provodeći izvršenje po toj stopi od 0,5% godišnje za razdoblje od 18. siječnja 1991. godine do 28. prosinca 1995. godine, nakon čega je Općinski sud u Čapljini zaključkom broj 07 53 I 005421 07 I od 20. srpnja 2012. godine proglasio postupak izvršenja dovršenim. Prema mišljenju tog suda, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio nalaz i mišljenje vještaka, poimenično navedenog u presudi, jer je taj vještak u svom obračunu kamata rađenom po metodologiji koju je predložio apelant, kombinacijom različitih parametara, primijenio zateznu kamatnu stopu koja se obračunavala na dinare, dok obveza po pravomoćnoj i izvršnoj presudi glasi u važećoj valuti KM, kako se ima obračunati i zakonska zatezna kamata obzirom na sukcesivnost u odnosu na glavni dug i valutu u kojoj je izražena. Zbog svega navedenog, Kantonalni sud je utvrdio da je apelantov priziv neutemeljen, te je donio presudu kao u dispozitivu.

10. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 58 0 P 100414 18 Rev od 8. ožujka 2019. godine reviziju odbio kao neutemeljenu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i pravni stav nižestupanjskih sudova, te istaknuo da, polazeći od ovakvog utvrđenog činjeničnog stanja, koje veže i revizijski sud bez ovlaštenja da ga ispituje i mijenja, i taj sud smatra da su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava pravilno odbili apelantov postavljeni zahtjev. Ovo zbog toga što je tužena, prema mišljenju Vrhovnog suda, izvršila pravilan obračun kamata prema propisima koji su bili na snazi u vrijeme provedbe izvršenja zbog čega nema njene subjektivne odgovornosti za štetu koju apelant potražuje, a nalaz vještaka, kao i svaki drugi izvedeni dokaz sud je ocijenio sukladno odredbi članka 8. ZPP. Nižestupanjski sudovi, kako je obrazložio Vrhovni sud, nisu prihvatili nalaz vještaka ekonomske struke koji je urađen po pogrešnoj metodologiji koju je predložio apelant. S tim u svezi je obrazloženo da je, polazeći od toga da je glavni dug dosuđen u KM, i kamate kao sporedno potraživanje dijele sudbinu glavnog duga, pa su trebale biti obračunate u KM, a ne u odgovarajućim dinarima na način kako je to predložio apelant a vještak obračunao kamate. Osim toga, prema mišljenju Vrhovnog suda, tužena je u cijelosti postupila i po uputama Općinskog suda u Čapljini, tako da nije bilo osnova za usvajanje apelantovog tužbenog zahtjeva. Kako ne postoje razlozi revizije, kao ni razlozi na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju kao neutemeljenu, sukladno odredbi članka 248. ZPP.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant navodi kronologiju predmeta i komentira odredbe zakona primijenjenih u konkretnom slučaju, kao i odluke Ustavnog suda u svezi sa zateznom kamatnom stopom. S tim u svezi, navodi da su redovni sudovi bez ikakvog zakonskog uporišta primijenili kamatnu stopu koja nije sukladna ni zakonima, ni velikoj inflaciji koja je vladala u vrijeme za koje su kamate dosuđene. Apelant navodi i da su redovni sudovi postupili suprotno i Odluci Ustavnog suda broj U 50/01, te svim odlukama koje se naslanjaju na tu odluku, odnosno br. AP 1311/06, AP 2312/06 i AP 986/07, kojom je jasno utvrđeno da su neustavne odredbe članka 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica a kojom je bilo propisano da se za sve trajanje rata ne obračunavaju zatezne kamate, jer je, prema apelantovom mišljenju, nesporno da nema razlike između otpisivanja kamate za taj period i njezinog obračunavanja u minornom iznosu po stopi od 12% a što je potvrdio i Ustavni sud donoseći rješenje o neizvršenju njegove Odluke broj U 50/01. Navodi i da redovni sudovi nisu uzeli u obzir nalaz i mišljenje vještaka koje je apelant predložio iako je, prema tom nalazu, pravilno obračunata zatezna kamata. Navodi i da su redovni sudovi postupili suprotno i Odluci Ustavnog suda broj AP 407/08 kojom je usvojena apelantova apelacija i iz koje su redovni sudovi jasno mogli vidjeti da se odredbe Zakona o visini zatezne kamatne stope ne mogu primjenjivati, jer su neustavne i nisu suglasne sa pravom iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, a što je u nekim svojim presudama potvrdio i Kantonalni sud. Apelant navodi i da je nesporno da se na ovakav način retroaktivno mijenjaju propisi o kamatama, što je pravno nedopustivo, te da je nedopustiva i činjenica da tužena ima pravo mijenjati pravomoćnu presudu i sama obračunavati kamate.

b)Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod obrazloženja svoje presude, te da apelaciju treba odbiti.

13. Kantonalni sud je naveo da apelant u apelaciji ponavlja tvrdnje koje je iznosio i u postupku pred redovnim sudovima, te da je apelacija neutemeljena.

14. Općinski sud je naveo sadržaj osporenih presuda, te istaknuo da niti jedna od presuda nije donesena na temelju zakonskih odredaba koje su proglašene neustavnim, zbog čega apelaciju treba odbiti.

15. Tužena je navela sadržaj relevantnih zakonskih odredaba, te istaknula da je u cijelosti postupila prema uputama Općinskog suda u Čapljini, ne kršeći pri tome apelantova ustavna prava, zbog čega apelaciju treba odbiti kao neutemeljenu.

V. Relevantni propisi

16. Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ("Službene novine Federacije BiH" br. 56/04, 68/04 – ispravak, 29/05 i 48/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi :

Članak 1.

Ovim Zakonom propisuje se način obračuna zateznih kamata po neizmirenim dugovanjima na temelju ugovora iz dužničko-povjerilačkih odnosa i dugovanja nastalih na temelju naknade štete iz osnove obveznih osiguranja u periodu od 01.12.1989.

godine do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH", broj 51/01).

Članak 2.

Navedene odredbe su važile u vrijeme donošenja osporenih odluka. Ustavni sud je Odlukom broj U 6/19 od 4. listopada 2019. godine proglasio neustavnim i stavio izvan snage odredbe članka 2. st. 2. i 3. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja.

Na iznos duga iz članka 1. ovog zakona, nastalog na temelju dužničko-povjerilačkih odnosa na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, plaća se zatezna kamata po stopi od 12% godišnje.

Zatezna kamata iz stavka 1. ovog članka neće se obračunavati za period ratnog stanja od 18.09.1991. godine do 23.11.1995. godine.

Iznimno od odredbi iz st. 1. i 2. ovog članka, na iznos naknade štete (glavnica) određene izvršnim ispravama (sudske presude i sudska poravnanja) i izvansudska poravnanja iz osnova osiguranja definiranog Zakonom o osiguranju imovine i lica ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/95 i 6/98) za period od 18.09.1991. godine do 23.12.1996. godine, plaća se zatezna kamata po stopi od 0,5% godišnje.

Članak 3.

Obračun zateznih kamata iz članka 1. ovog zakona vrši se primjenom metoda prostog kamatnog računa za godišnje periode, a konformnog kamatnog računa za ispodgodišnje periode.

Obračun zatezne kamate po pravomoćnim sudskim rješenjima vrše komercijalne banke kod kojih dužnik ima otvorene transakcijske račune, uz naplatu provizije.

Članak 4.

Postupci za utvrđivanje visine zatezne kamate iz članka 1. ovog zakona koji nisu okončani do dana stupanja na snagu ovog zakona ili su okončani a nisu izvršeni, okončat će se prema odredbama ovog zakona i kamatnoj stopi od 12% godišnje.

17. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

III - ZATEZNA KAMATA

Kad se duguje Član 277.

(1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

(2) Ako je stopa ugovorne kazne viša od stope zatezne kamate, ona teče i posle dužnikove docnje.

Pravo na potpunu naknadu Član 278.

(1) Poverilac ima pravo na zateznu kamatu bez obzira na to da li je pretrpeo kakvu štetu zbog dužnikove docnje.

(2) Ako je šteta koju je poverilac pretrpeo zbog dužnikovog zadocnjenja veća od iznosa koji bi dobio na ime zatezne kamate, on ima pravo zahtevati razliku do potpune naknade štete.

18. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 2.).

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Članak 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.

19. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03 - ispravak, 33/06, 39/06 - ispravak, 39/09, 29/11 – Odluka Ustavnog suda BiH, 74/11 – Odluka Ustavnog suda FBiH, 35/12 i 35/12-Rješenje Ustavnog suda BiH) u relevantnom dijelu glasi: Članak 39. stavak (2) Rješenje o izvršenju (2) Ukoliko je rješenjem o izvršenju određena obveza i naplata kamata, obračun kamate o trošku tražitelja izvršenja obavit će izvršni sud osim kad se naplata vrši na sredstvima na računima banaka. U ovom drugom slučaju obračun kamate izvršit će banka na teret izvršenika.

Članak 175.

Odgovornost banaka za štetu Banka koja ne postupi sukladno rješenju o izvršenju i drugim sudskim nalozima odgovara za štetu prouzročenu tražitelju izvršenja po općim pravilima o nadoknadi štete.

VI. Dopustivost

20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 100414 18 Rev od 8. ožujka 2019. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 15. travnja 2019. godine a apelacija je podnesena 7. lipnja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršena prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. i članka 13. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje 25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

26. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […] 27. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

28. Apelant navodi da mu je zatezna kamata obračunata po stopi od „minornih“ 12% godišnje iako je iz nalaza i mišljenja vještaka vidljivo da je ta stopa bila znatno viša, a koje redovni sudovi nezakonitim postupanjem nisu prihvatili. Apelant smatra da je ovakav način obračuna istovjetan otpisivanju kamatne stope za vrijeme rata koje je proglašeno neustavnim odlukama Ustavnog suda i koje nije sukladno odlukama br. AP 1311/06, AP 2312/06, AP 986/07, U 50/01 i U 6/19. Također, apelant smatra da su redovni sudovi, donoseći osporene odluke, postupili suprotno i Odluci Ustavnog suda broj AP 407/08 kojom je naloženo redovnim sudovima da apelantu obračunaju kamatu po stopi određenoj zakonom. Apelant navodi i da su redovni sudovi bez ikakvog zakonskog uporišta dopustili tuženoj da obračunava kamatne stope i tako uzima ulogu suda u svoje ruke i retroaktivno mijenja propise o zakonskim kamatama.

29. Iz navedenog proizlazi da apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

30. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Sukladno navedenom, Ustavni sud će ispitati je li činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno je li prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

31. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi rješavao isto činjenično i pravno pitanje, pa je Odlukom broj AP 6160/18 od 4. lipnja 2020. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio kao neutemeljenu apelaciju apelanata u tom predmetu a koja se, također, odnosila na način i stopu po kojoj je obračunata zatezna kamata u svezi sa potraživanjem koje je nastalo u spornom periodu, sa primjenom, između ostalih, i odluka na koje se poziva i apelant u konkretnom predmetu, i tvrdnjama da su redovni sudovi primijenili odredbe zakona koje su proglašene neustavnim. U navedenoj Odluci broj AP 6160/18 Ustavni sud je naveo kako slijedi:

32. „U odnosu na navode apelanata kojima ukazuju na to da redovni sudovi nisu mogli retroaktivno primijeniti Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja koji je stupio na snagu 2004. godine, budući da predmetno potraživanje potječe iz 1992. godine, tj. 1993. godine, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizlazi da je Zakonom o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ('Službene novine Federacije BiH' br. 56/04, 68/04, 29/05 i 48/11), koji je primijenjen prilikom obračuna zatezne kamate, propisan način obračuna zateznih kamata po neizmirenim dugovanjima nastalim na temelju ugovora iz dužničko-povjerilačkih odnosa i dugovanja nastalih na temelju naknade štete iz osnove obveznih osiguranja u periodu od 1. prosinca 1989. godine do dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate ('Službene novine Federacije BiH' broj 51/01). Budući da je nesporno da u konkretnom slučaju predmetna šteta potječe iz navedenog perioda, Ustavni sud ocjenjuje ove apelantove navode neutemeljenim. (…) Također, apelanti smatraju da je prvostupanjski sud proizvoljno ocijenio nalaz vještaka (…). Ustavni sud zapaža da je Općinski sud detaljno analizirao provedene dokaze, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, navodeći koje činjenice je utvrdio iz kojih dokaza, te je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja iznio i svoj zaključak u pogledu tužbenog zahtjeva apelanata, posebice naglašavajući da je osnovni nalaz vještaka sačinjen sukladno Zakonu o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja (…) dok je obračun u dopuni nalaza i mišljenja rađen isključivo prema odredbama predloženim od opunomoćenika apelanata, a ne sukladno važećim zakonskim propisima. Nadalje, slijedi da je drugotužena, prilikom provedbe rješenja o izvršenju Općinskog suda u Čapljini, obračun i isplatu zateznih kamata izvršila sukladno važećim zakonskim propisima, odnosno sukladno Zakonu o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja. (…) Dakle, Ustavni sud smatra da su ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 33. Također, apelanti su se pozvali i na odluke Ustavnog suda br. U 50/01 od 30. siječnja 2004. godine, AP 1311/06 od 31. siječnja 2009. godine i U 24/03 od 22. rujna 2004. godine. U odnosu na ove apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je u Odluci Ustavnog suda broj U 50/01 od 30. siječnja 2004. godine, u postupku koji je pokrenut po zahtjevu Kantonalnog suda u Širokom Brijegu, utvrđeno da članak 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba Federacije Bosne i Hercegovine nije u suglasnosti sa člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Članak 37. Zakona o osiguranju imovine i osoba Federacije Bosne i Hercegovine je glasio: Na iznos naknade štete (glavnica), određene izvršnim ispravama (sudske presude i sudska poravnanja) i izvansudska poravnanja iz osiguranja ne obračunavaju se kamate za cijeli period rata, odnosno neposredne ratne opasnosti u Bosni i Hercegovini. Budući da na konkretni predmet nije ni primijenjena navedena odredba, Ustavni sud smatra da se izreka i obrazloženje Odluke broj U 50/01 ne mogu dovesti u svezu s navodima apelanata. Potom, u Odluci Ustavnog suda broj AP 1311/06 od 31. siječnja 2009. godine Ustavni sud je zaključio da je 'otpisivanje zakonske zatezne kamate apelantu za period rata, po osnovi članka 2. stavak 2. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, protuustavno, a samim tim i nezakonito, jer je zakon retroaktivno mijenjao uvjete za isplatu pravomoćno dosuđene zakonske zatezne kamate'. Nasuprot tome, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju, a kako to proizlazi iz obrazloženja drugostupanjske presude, drugotužena izvršila obračun kamate i za ratni period u obimu koji je određen izvršnom ispravom primjenom odredbe članka 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, koja nije proglašena neustavnom, te da je drugotužena, sukladno članku 3. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, izvršila obračun zatezne kamate po pravomoćnoj sudskoj odluci primjenom metoda prostog kamatnog računa za godišnje periode. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se konkretna pravna situacija, činjenice predmeta i primjena materijalnog prava u svezi s obračunom stope zatezne kamate ne mogu dovesti u svezu sa odlukom Ustavnog suda u predmetu broj AP 1311/06. (…) 34. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj U 6/19 od 4. listopada 2019. godine, u postupku koji je pokrenut po zahtjevu Kantonalnog suda, utvrđeno da odredbe članka 2. st. (2) i (3) Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ('Službene novine Federacije BiH' br. 56/04, 68/04, 29/05 i 48/11) nisu sukladne članku II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te su navedene odredbe stavljene izvan snage, dok je utvrđeno da je odredba članka 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja sukladna članku II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da je u navedenoj odluci, između ostaloga, konstatirano da je, prema ocjeni Ustavnog suda, odredba članka 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja jasna, precizna, predvidljiva i pristupačna i da se prema njoj zatezna kamata obračunava po stopi od 12% godišnje, pri čemu su izjednačeni povjeritelji koji imaju potraživanje iz dužničko-povjeriteljskih odnosa i povjeritelji koji imaju potraživanje iz osnove naknade štete obveznih osiguranja. Dakle, prema ocjeni Ustavnog suda, navedena odredba ne predstavlja miješanje u ustavno pravo na imovinu. (…).“

35. Dovodeći u kontekst navedeni stav sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud podsjeća da, osporavajući konkretne presude, apelant navodi da je kamatna stopa od 12% „minorna“, što dovodi do situacije kao da je kamata otpisana i da nije obračunata, što je suprotno odlukama Ustavnog suda br. AP 1311/06, U 50/01 i U 6/19, te da redovni sudovi nisu uzeli u obzir nalaz i mišljenje vještaka i metod koji je vještak pri obračunu primijenio a koji je apelant predložio. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom predmetu pokreće ista pitanja koja su elaborirana u citiranoj Odluci broj AP 6160/18. Stoga, Ustavni sud smatra da se stav iskazan u toj odluci može primijeniti i na konkretan predmet, te se, umjesto posebnog obrazloženje ove odluke, poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 6160/18.

36. U odnosu na ostale navode, Ustavni sud ukazuje da je neutemeljeno i apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 407/08 kojom je usvojena apelacija istog apelanta i predmet vraćen na ponovni postupak redovnim sudovima, te apelantova tvrdnja da su u konkretnom slučaju redovni sudovi postupili suprotno navedenoj odluci. Ovo stoga što se navedena odluka odnosila na pitanje neobračunavanja zakonske kamate za ratni period a koja je u konkretnom slučaju obračunata, kako je već rečeno, sukladno relevantnim zakonskim odredbama. Ista situacija je i sa odlukama br. AP 2312/06 i AP 986/07 na koje se apelant u apelaciji neutemeljeno poziva. Također, Ustavni sud ukazuje da, suprotno apelantovim navodima, donošenjem zakonskih propisa kojim je regulirano pitanje obračuna zatezne kamate za period u tijeku i nakon rata ne predstavlja retroaktivno mijenjanje propisa, već uređivanje ove oblasti sukladno novonastalim okolnostima, između ostalog, promjenom valute koja se desila a kako su to obrazložili i redovni sudovi. Pored toga, Ustavni sud upućuje na odredbe članka 39. stavak 2. Zakona o izvršnom postupku kojim je jasno propisano da u slučajevima kakav je i konkretan, dakle, kada se naplata potraživanja vrši na sredstvima izvršenika na računima banaka, obračun kamate vrši banka na trošak tražitelja izvršenja iz čega jasno proizlazi da je tužena, prema nalogu redovnog suda (i to primjenom konformnog metoda za ispodgodišnje periode, a primjenom metoda prostog kamatnog računa za godišnje periode-stavak 1. istog članka), obračun izvršila sukladno navedenim zakonskim odredbama, odnosno da u navedenom nije bilo proizvoljnosti koja bi mogla pokrenuti kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud u rješenju o neizvršenju Odluke broj U 50/01 nije utvrdio neustavnost odredaba zakona koji su primijenjeni u konkretnom slučaju i koje su citirane u prethodnim točkama ove odluke obzirom na to da se navedena Odluka broj U 50/01 nije ni odnosila na te zakonske odredbe. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da je svojom Odlukom broj U 50/01 proglasio neustavnim odredbe članka 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba FBiH kojima je bilo propisano da se na iznos naknade štete (glavnica), određene izvršnim ispravama (sudske presude i sudska poravnanja) i izvansudska poravnanja iz osiguranja ne obračunavaju kamate za cijeli period rata, odnosno neposredne ratne opasnosti u Bosni i Hercegovini. Navedene odredbe u konkretnom slučaju, kako je već rečeno, nisu ni primijenjene obzirom na to da je apelantu obračunata kamata i za tzv. ratni period sukladno odredbi članka 2. Zakona o visini zatezne kamatne stope na neizmirena dugovanja (12%). Ustavni sud podsjeća da navedena odredba članka 2. stavak 1. predmetnog zakona, kako su to obrazložili i redovni sudovi, nije bila predmetom ocjene Ustavnog suda i nije, suprotno apelantovom navodu, proglašena neustavnom. Zbog navedenog, te kako apelant svojim tvrdnjama nije doveo u pitanje zaključke redovnih sudova, Ustavni sud smatra apelantove navode neutemeljenim.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na imovinu 38. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju navedenog prava temelje na istim tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke kada ih je ocijenio neutemeljenim. Obzirom na to Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak 39. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo obzirom na to da su u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba članka 2. Zakona o visini zatezne kamatne stope na neizmirena dugovanja i članka 39. stavak 2. Zakona o izvršnom postupku prema kojima je tužena izvršila obračun zakonske zatezne kamate od 12% godišnje na apelantovo potraživanje nastalo prije rata a koje odredbe nisu proglašene neustavnim Odlukom Ustavnog suda broj U 6/19 kojom su neustavnim proglašene odredbe članka 2. st. 2. i 3. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, kada su redovni sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje zašto nisu prihvatili nalaz i mišljenje vještaka koje je apelant predložio budući da taj nalaz nije izrađen sukladno relevantnim zakonskim odredbama i kada se stavovi zauzeti u odlukama Ustavnog suda br. AP 1311/06, AP 2312/06, AP 986/07, AP 407/08 i U 50/01 ne mogu primijeniti na predmetnu situaciju obzirom na to da je u tim predmetima rješavano pitanje otpisa zakonske zatezne kamate u tijeku rata pri čemu navedene zaključke redovnih sudova apelant svojim tvrdnjama nije doveo u pitanje.

40. Nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za proizvoljnu primjenu prava, a Ustavni sud je utvrdio da pravo nije proizvoljno primijenjeno. 41. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2450/19 (N. P.) | Sudska praksa | Aktio