Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4146/20 (V. I.)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Dokazni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Otkaz
- Prava iz radnog odnosa
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4146/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-4146/20, rješavajući apelaciju Vasve Islamović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Vasva Islamović protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 056143 16 Rsž od 23. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vasva Islamović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Breze, koju zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnijela je 17. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 Rs 056143 16 Rsž od 23. januara 2017. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1070/17 od 10. maja 2017. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je podnijela apelantica protiv Presude Kantonalnog suda od 23. januara 2017. godine jer je postupak po izjavljenoj reviziji protiv osporene presude bio u toku. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda Federacije BiH broj 41 0 Rs 056143 18 Rev od 10. maja 2017. godine revizija odbačena kao nedozvoljena, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovome slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnoga suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijena je apelantica sa tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se poništi kao nezakonita Odluka o otkazu ugovora o radu broj 960/14 od 11. decembra 2014.godine tuženog "Prevent Sarajevo" d.o.o. Visoko, te da se tuženi obaveže da apelantici uspostavi radnopravni status počev od 30. januara 2015. godine i apelanticu vrati na poslove i radne zadatke radnog mjesta "šivač". Obavezan je tuženi da apelantici na ime razlike plate, dodataka na platu i naknade za bolovanje za navedeni period isplati novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka u novčanom iznosu.
4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je apelantica bila zaposlena kod tuženog na poslovima šivanje autopresvlaka, te da je od 26. decembra 2014.godine bila u statusu zaposlenika na bolovanju uslijed bolesti. Tuženi je donio Odluku o otkazu ugovora o radu broj 960/14 od 11. decembra 2014.godine (dostavljen apelantici 30. decembra 2014. godine) kojom je apelantici otkazan ugovor o radu zaključen na neodređeno vrijeme uz pravo na otpremninu, zbog ekonomskih i organizacionih razloga, jer je radno mjesto apelantice ukinuto Odlukom o ukidanju proizvodnih procesa na lokaciji Goruša, a tuženi kao poslodavac ne raspolaže sa upražnjenim radnim mjestima koja su adekvatna stručnoj spremi i preostaloj radnoj sposobnosti apelantice, niti je isti mogao da osposobi apelanticu za druge poslove i radne zadatke. Kantonalni sud je naveo da iz podneska Vijeća zaposlenika od 30. oktobra 2014.godine proizilazi da je Vijeće zaposlenika dalo saglasnost za otkaz apelantici. Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelantici dat otkaz po članu 87. Zakona o radu (kojim je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok, ako je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacionih razloga i ako se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika, ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje, odnosno osposobi za rad na drugim poslovima). Tuženi je, kao poslodavac apelantice, shodno članu
26. Zakona o vijeću zaposlenika, dobio i saglasnost Vijeća zaposlenika, za navedeni otkaz u kom se vijeće saglasilo da ne postoje upražnjena radna mjesta koja odgovaraju radnoj sposobnosti apelantice, s obzirom na činjenicu o novoj sistematizaciji i smanjenju broja zaposlenika. Kantonalni sud je istakao da je nesporno da je članom 64. Zakona o radu propisano da zaposleniku koji je pretrpio povredu na radu ili je obolio od profesionalne bolesti, za vrijeme dok je privremeno nesposoban za rad, poslodavac ne može otkazati ugovor o radu. Međutim, činjenicu da je oboljela od profesionalne bolesti apelantica sudu nije dokazala, a što proizilazi i iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke gdje je vještak naveo da je apelantica koristila bolovanje uslijed pogoršanja zdravstvenog stanja, bolesti vratne i leđne kičme, te da to nije profesionalna bolest, nego je pogoršana radom. Također je navedeno da je na doznakama kao uzrok bolovanja naznačena bolest, te da apelantica nije upućena na Odjeljenje za profesionalnu patologiju i psihologiju, univerzitetsku, koje je formirano u skladu sa Zakonom o zdravstvenoj zaštiti i standardima, te normativima Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Kantonalni sud je naveo i da je neosnovano pozivanje apelantice na član 66. Zakona o radu, kojom je propisano da ako nadležna zdravstvena ustanova ocjeni da kod zaposlenika postoji smanjena radna sposobnost ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti, poslodavac mu je dužan u pismenoj formi ponuditi druge poslove za koje je zaposlenik sposoban. Kantonalni sud je ukazao da, kako kod apelantice nije utvrđeno postojanje profesionalne bolesti, niti je zdravstvena ustanova nakon završenog liječenja apelantice tuženom kao poslodavcu dostavila ocjenu da kod apelantice postoji smanjena radna sposobnost ili da predstoji neposredna opasnost od nastanka invalidnosti, slijedom navedenog proizilazi da tuženi nije bio u obavezi da apelanticu raspoređuje na druge poslove i radne zadatke, pa je u skladu sa odredbom člana 87. stav 1. tačka 1. Zakona o radu apelantici mogao prestati radni odnos uslijed otkaza. Kantonalni sud je naveo da je tuženi, suprotno navodima apelantice, dokazao nastajanje ekonomskih teškoća koje se ogledaju u ukidanju proizvodnog pogona kod tuženog, što opravdava izvršene organizacijske promjene. Gašenje određenog procesa proizvodnje samo po sebi dovodi do gubitka prihoda i stvara višak zaposlenih, a za posljedicu ima nužno uspostavljanje nove organizacije rada. Kantonalni sud je naveo i da je pravilan zaključak prvostepenog suda da tuženi, zbog ekonomskih razloga i smanjenog obima posla, ne može apelanticu rasporediti na druge poslove i radne zadatke jer iz izvedenih dokaza proizilazi da tuženi zbog smanjenja obima posla, reorganizacije i nove sistematizacije, ima višak uposlenih, a koja radna mjesta jedino odgovaraju preostaloj radnoj sposobnosti apelantice. Pored toga, iz sadržaja spisa proizilazi da je apelantica Rješenjem Federalnog zavoda PIO/MIO Mostar, Kantonalna administrativna služba Zenica od 13. aprila 2015.godine proglašena invalidom II kategorije invalidnosti zbog bolesti, kojim rješenjem je priznato pravo na raspoređivanje na druge odgovarajuće poslove koji ne iziskuju stalno sjedenje pri radu, spretnost ruku i rad u noćnoj smjeni. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, primjenom pravila tereta dokazivanja shodno članu 126. Zakona o parničnom postupku, pravilno naveo da apelantica nije dokazala tvrdnje da je oboljela od profesionalne bolesti iz kojih joj razloga tuženi ne bi mogao dati otkaz ugovora o radu. Apelantica je Rješenje o invalidnosti (invalid II kategorije) dobila 13. aprila 2015.godine, a uzrok invalidnosti je bolest iz kojih razloga je tuženi apelantici, dok je privremeno nesposobna za rad, mogao otkazati ugovor o radu.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava garantovanih članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelantica, u suštini, smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Apelantica navodi da su sudovi u predmetnom postupku proizvoljno primijenili relevantne odredbe Zakona o radu koje se odnose na zaštitu zaposlenika u slučaju privremene spriječenosti za rad zbog profesionalnog oboljenja, te su presudu zasnovali na proizvoljnoj primjeni odredaba parničnog postupka propuštajući da izvrše pravilnu ocjenu dokaza. Apelantica je navela i da drugostepeni sud nije obrazložio žalbene prigovore apelantice u pogledu toga da se rješenje o invalidnosti apelantice ne može cijeniti prilikom odluke o tužbenom zahtjevu, jer isto nije provedeno kao dokaz, a nema obrazloženja ni u pogledu povrede odredaba člana 98., 99. i 94. Zakona o radu i formalnih nedostataka pobijane odluke o otkazu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge za svoje odlučenje, kada je naveo da je tuženi apelantici dao otkaz shodno relevantnim odredbama Zakona o radu, da apelantica u toku postupka nije dokazala činjenicu da je oboljela od profesionalne bolesti (što proizilazi i iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke gdje je vještak naveo da je apelantica koristila bolovanje uslijed pogoršanja zdravstvenog stanja, bolesti vratne i leđne kičme, te da to nije profesionalna bolest, nego je pogoršana radom), kao i da je tuženi u postupku davanja otkaza ishodio i Vijeća zaposlenika, za navedeni otkaz u kom se vijeće saglasilo da ne postoje upražnjena radna mjesta koja odgovaraju radnoj sposobnosti apelantice. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. i 126. Zakona o parničnom postupku propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključili da apelantica u toku postupka nije dokazala svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivala postavljeni tužbeni zahtjev koji je iz toga razloga odbijen. Dovodeći u vezu relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku sa odlučenjem Kantonalnog suda, te obrazloženjem koje je dato u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević