Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2066/19 (A. D.)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ništavost
  • Nekretnina
  • Zamjena nekretnina
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2066/19

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2066/19, rješavajući apelaciju Abida Džafića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Abida Džafića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 054543 18 Rev 3 od 25. januara 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Abid Džafić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornje Sanice, Ključ, kojeg zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić, advokati iz Banje Luke, podnio je 13. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 054543 18 Rev 3 od 25. januara 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Ilije Vranjkovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 5. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Osnovni sud i tužitelj su dostavili dogovore na apelaciju u periodu od 17. do 30. novembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 054543 16 P 2 od 15. juna 2018. godine obavezan je apelant da isplati tužitelju iz osnova ulaganja u adaptaciju i rekonstrukciju (građevinski materijal i radovi) stambenih objekata, pobliže opisanih u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), ukupan iznos od 50.970,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Presudom je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za donošenje mjere osiguranja da se zabrani apelantu otuđenje i opterećenje predmetne nekretnine.

6. Prvostepeni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da su parnične stranke 12. augusta 1992. godine zaključile ugovor o razmjeni nekretnina kojim je apelant mijenjao svoje nekretnine u Banjoj Luci za nekretnine tužitelja u Šibeniku (Republika Hrvatska), da je presudom Osnovnog suda od 22. januara 2002. godine (očiglednom greškom je navedeno 24. decembra 2004. godine), koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 24. decembra 2004. godine, utvrđeno da je ništav ugovor o razmjeni nekretnina, te da je apelant uveden u posjed predmetnih nekretnina 29. jula 2005. godine. Utvrđeno je da je tužitelj u periodu od 1997. do 1999. godine ulagao novčana sredstva u predmetne nekretnine koje je dobio razmjenom, tako što je dio prizemlja kuće pretvorio u poslovni prostor, garažu je pretvorio u frizerski salon, sagradio je vanjske stepenice, čime je stvorio tri odvojena stana sa zasebnim ulazima, uredio je zemljište oko kuće, sredio potkrovlje i u njemu osposobio kupatilo, te postavio krovni prozor, izmijenio izolaciju, postavio balkonsku ogradu, sanirao zidove i podove, te uradio i druge radove koji su posebno navedeni u nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke Nedeljka Aleksića, koju činjenicu su potvrdili i svjedoci koji su obavljali radove na predmetnim nekretninama. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je tužitelj dio kuće izdavao podstanarima i tako ostvarivao prihode.

7. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je primjenom čl. 38. i 72. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO), koje je citirao, zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, jer je tužitelj dokazao da su radovi koje je izveo na predmetnim nekretninama bili nužni i korisni, te da je njima uvećana vrijednost predmetnih nekretnina. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je u konkretnom parničnom postupku raspravljao o zahtjevu tužitelja da mu apelant naknadi vrijednost ulaganja u adaptaciju i renoviranje predmetnih nekretnina koje je izvršio u periodu kada je te nekretnine držao u posjedu po osnovu ugovora o razmjeni nekretnina, i to prije nego što je saznao da je apelant tražio utvrđenje ništavosti tog ugovora (tužitelju je 4. aprila 2000. godine uručena tužba kojom je tražio utvrđenje ništavosti ugovora o razmjeni nekretnina). Prema ocjeni Osnovnog suda, tužitelj je u vrijeme izvođenja svih radova bio savjestan posjednik predmetnih nekretnina na kojima su izvedeni radovi, te se prema tim nekretninama odnosio kao vlasnik, a svi radovi su završeni prije nego što je tužitelj saznao za apelantovu tužbu kojom je tražio utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora o razmjeni nekretnina. Osim toga, Osnovni sud je ocijenio da je apelant u momentu preuzimanja nekretnina od tužitelja sva ulaganja koja je izvršio tužitelj zadržao za sebe, te je na taj način imovina tužioca bez pravnog osnova ušla u apelantovu imovinu.

8. Nadalje, Osnovni sud je naveo da apelant nije dokazao da je korist koju je tužitelj ostvario izdavanjem njegovih nekretnina i obavljanjem poslovne djelatnosti u predmetnim nekretninama višestruko veća od vrijednosti njegovih ulaganja u te nekretnine. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da se ne može tužitelju nametati obaveza dokazivanja činjenica koje ne idu njemu u prilog, već suprotnoj strani, odnosno apelantu. U tom pravcu Osnovni sud je dalje pojasnio da je apelant navedenu tvrdnju pokušao dokazati nalazom vještaka ekonomske struke Slobe Milakovića, ali taj nalaz, po ocjeni suda, sam za sebe nije dovoljan dokaz za takve apelantove tvrdnje posebno zato što su tom nalazu vještaka suprotstavljeni iskazi svjedoka Dragana Romanića i Željka Mičevića, koji su radili kao agenti prodaje i izdavanja nekretnina i koji su bili jasni da je cijena zakupa mogla iznositi maksimalno 100 KM mjesečno s obzirom na to da lokacija nije atraktivna ni za promet, ni za iznajmljivanje, što je sve utjecalo na cijenu kako zakupa, tako i prometa.

9. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Presudu broj 71 0 P 054543 18 Gž 5 od 24. septembra 2018. godine kojom je apelantovu žalbu djelimično uvažio, prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu preinačio tako što je dosuđeni iznos od 50.970,60 KM iz osnova ulaganja u adaptaciju i rekonstrukciju smanjio na iznos od 4.416,56 KM, a troškove postupka je, također, smanjio sa iznosa dosuđenog prvostepenom presudom na iznos pobliže naveden u izreci drugostepene presude, dok je u ostalom dijelu apelantova žalba odbijena. Istom presudom je odbijena žalba tužitelja i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu odluke o troškovima postupka i u dijelu kojim je odbijen zahtjev za određivanje mjere osiguranja potvrđena (sve preciznije navedeno u izreci presude).

10. Okružni sud je, ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude, utvrdio da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da tužitelj nije bio savjestan, imajući u vidu da je radove izvodio u periodu kada je predmetne nekretnine držao u posjedu po osnovu ugovora o razmjeni nekretnina, i to prije nego što je saznao da je apelant tražio utvrđenje ništavosti tog ugovora. Imajući u vidu da je tužitelj u vrijeme izvođenja radova bio savjestan posjednik predmetnih nekretnina, prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno primijenio odredbu člana 38. stav 5. ZOVPO koja propisuje da, ako savjesni držalac postavi zahtjev vlasniku stvari koju je dužan da vrati da plati nužne i korisne troškove koje je imao povodom stvari, vlasnik je obavezan da ih nadoknadi savjesnom držaocu u mjeri u kojoj ti troškovi nisu obuhvaćeni koristima koje je savjesni držalac dobio od te stvari.

11. Međutim, Okružni sud je ocijenio da apelantova žalba osnovano ukazuje da prvostepeni sud nije imao zakonsko uporište da odluku donese na osnovu nalaza i mišljenja vještaka Nedeljka Aleksića i na osnovu iskaza saslušanih svjedoka, jer se ne radi o dokaznim sredstvima u smislu ZPP, a radi dokazivanja obima i visine sredstava uloženih u adaptaciju i renoviranje predmetne nekretnine. U tom pravcu Okružni sud je pojasnio da je nalaz i mišljenje vještaka Nedeljka Aleksića sudu dostavio tužitelj, odnosno da nije izrađen po nalogu suda zbog kojeg razloga nema dokaznu snagu sudskog nalaza vještaka, pa predstavlja privatnu ispravu koja se vrednuje i ocjenjuje u sklopu svih ostalih provedenih dokaza. S druge strane, Okružni sud je naveo da iz priloženih računa, uplatnica i priznanica proizlazi da je tužitelj plaćanjem tih računa u svoje ime i svojim sredstvima prouzrokovao korisne troškove i da je izvedenim radovima uvećao apelantovu imovinu za iznos od 10.124,45 KM, koju je apelant preuzimanjem predmetne nekretnine zadržao za sebe, ali je navedeni iznos umanjio, u smislu člana 38. stav 5. ZOVPO, za 5.707,89 KM, jer je vještak finansijske struke Slobo Milaković obračunao da je to visina koristi koju je tužitelj ostvario od ulaganja (na ime zakupnine).

12. Odlučujući o revizijama parničnih stranaka, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 054543 18 Rev 3 od 25. januara 2019. godine reviziju tužitelja djelimično usvojio, drugostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o glavnoj stvari i troškovima postupka tako što je žalbe stranaka djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je dosuđeni glavni dug sa iznosa od 50.970,60 KM smanjen na iznos od 45.262,71 KM, slijedom čega je preinačena i odluka o troškovima cjelokupnog postupka na način pobliže naveden u izreci presude, dok je u preostalom dijelu revizija tužitelja odbijena (st. I i II izreke). Istom presudom (stav III izreke) Vrhovni sud je odbacio apelantovu reviziju.

13. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je ocijenio da revizija nije dozvoljena. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 237. st. 2, 3. i 4. i člana 316. stav 2. ZPP, koje je citirao, naglasivši da u konkretnom slučaju nije ispunjen uvjet za dopuštenost revizije budući da vrijednost dijela drugostepene odluke, koji se pobija apelantovom revizijom, iznosi 4.416,56 KM, tj. ne prelazi 30.000,00 KM, niti je predložio da se revizija dozvoli, jer nije jasno naznačio pravno pitanje zbog kojeg je izjavio reviziju, niti je izložio razloge zbog kojih smatra da je to pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je, shodno odredbama člana 247. st. 1, 2, 4. i 6. ZPP, apelantovu reviziju odbacio kao nedozvoljenu.

14. S druge strane, Vrhovni sud je ocijenio da je revizija tužitelja djelimično osnovana. U tom smislu Vrhovni sud je naveo da su u konkretnom postupku sudovi odlučivali o zahtjevu tužitelja da mu apelant nadoknadi vrijednost ulaganja u adaptaciju i renoviranje predmetnih nekretnina koje je izvršio u periodu kada je predmetne nekretnine držao u posjedu po osnovu ugovora o razmjeni nekretnina, i to prije nego što je saznao da je apelant tražio utvrđenje ništavosti tog ugovora. Vrhovni sud je ocijenio da je pravilno mišljenje nižestepenih sudova da je tužitelj u vrijeme izvođenja svih radova bio savjestan posjednik predmetnih nekretnina na kojima su izvedeni radovi a koje je posjedovao na osnovu zaključenog ugovora o zamjeni nekretnina. U tom pravcu Vrhovni sud je pojasnio da se efekt korisnih troškova kod savjesnog posjednika ocjenjuje u mjeri u kojoj je vrijednost stvari uvećana, a kod nesavjesnog samo ako su učinjeni troškovi korisni za vlasnika stvari. Kako je tužitelj bio savjestan posjednik nekretnina u koje je vršio ulaganja, Vrhovni sud je ocijenio da je irelevantno da li su ta ulaganja bila korisna i za apelanta, te da je bitno da li je izvršenim ulaganjima povećana vrijednost apelantovih predmetnih nekretnina. Vrhovni sud je dalje naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj u periodu dok su sporne nekretnine bile u njegovoj savjesnoj državini, preduzimao mjere da ih održi, popravi i poboljša. Tužitelj je u tužbi i tokom postupka naveo da je navedenim mjerama uvećao vrijednost predmetnih nekretnina, pa je postavio zahtjev za isplatu vrijednosti izvršenih ulaganja pri čemu je tužbeni zahtjev zasnovao na odredbi člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), tj. na institutu stjecanja bez osnova.

15. Nadalje, Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da, u skladu sa subjektivnim teretom dokazivanja, stranke imaju pravo da pruže sudu potreban procesni materijal od koga sud treba da formira podlogu za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva, te da sud svoju odluku može da zasnuje, po pravilu, samo na činjenicama koje su stranke iznijele i koje je on, ukoliko su bile sporne i pravno relevantne, provjerio dokazivanjem. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je u konkretnoj parnici tužitelj izveo brojne dokaze na okolnost visine svojih ulaganja u predmetne nekretnine (građevinska vještačenja, iskazi svjedoka, isprave), te da iz tih dokaza proizlazi da je radovima koje je izveo značajno uvećana vrijednost predmetnih nekretnina. Za razliku od prvostepenog suda koji je odluku zasnovao na izvještaju građevinskog vještaka Nedeljka Aleksića, drugostepeni sud je dokaznu snagu priznao samo računima, priznanicama i uplatnicama koje je priložio tužitelj a koje se prvenstveno odnose na cijenu kupljenog građevinskog materijala, dok navedeni izvještaj vještaka nije prihvatio zaključivši da se radi o privatnoj ispravi. Međutim, prema ocjeni Vrhovnog suda, i privatne isprave mogu imati dokaznu vrijednost, jer se njima, pored ostalih izvedenih dokaza, može potvrditi istinitost njihovog sadržaja. Naime, privatne isprave ne potvrđuju istinitost njihovog sadržaja po samom zakonu kao javne isprave, pa se njihova istinitost, odnosno neistinitost mora uvijek ispitivati po prigovoru stranke, pri čemu je sud dužan da sadržinu isprave ocijeni u skladu sa svim drugim izvedenim dokazima. U tom smislu Vrhovni sud je naveo da su računi, priznanice i uplatnice na kojima je drugostepeni sud zasnovao svoju odluku, također, privatne isprave, a drugostepeni sud nije dao valjane razloge zbog čega je te isprave prihvatio, a nije prihvatio izvještaj vještaka koji je u saglasnosti sa tim ispravama. Vrhovni sud je dalje pojasnio da se u konkretnom slučaju radi o vještaku sa liste stalnih sudskih vještaka, čijem izvještaju ni apelant nije argumentirano prigovorio, a kojeg vještaka nije bilo moguće pozvati na ročište u smislu člana 151. ZPP, budući da je u međuvremenu preminuo. Kako se apelant nije protivio prijedlogu tužitelja da se izvještaj navedenog vještaka pročita na glavnoj raspravi, prema ocjeni Vrhovnog suda, izvještaj tog vještaka je mogao poslužiti sudu kao validan dokaz na okolnost visine ulaganja tužitelja, jer je u saglasnosti sa ostalim izvedenim dokazima (iskazima svjedoka, računima, uplatnicama, priznanicama i drugim materijalnim dokazima koje je proveo tužitelj). Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je, za razliku od drugostepenog suda, prvostepeni sud pravilno ocijenio navedeni izvještaj, shodno pravilima iz člana 8. ZPP, pri čemu je ukazao da apelant nije izveo niti jedan dokaz na osnovu koga bi se moglo utvrditi da je vrijednost ulaganja tužitelja manja od one koju je utvrdio prvostepeni sud. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da je navedeni izvještaj vještaka sačinjen u postupku osiguranja dokaza i da datira iz perioda kada su se na licu mjesta nesumnjivo mogli konstatirati svi radovi koje je izveo tužitelj o svom trošku, što nije bilo slučaj prilikom kasnijih vještačenja koja su vršena u vrijeme kada stanje nekretnina više nije bilo isto.

16. U vezi sa apelantovim tvrdnjama da je korist koju je tužitelj ostvario izdavanjem predmetnih nekretnina i obavljanjem poslovne djelatnosti u tim nekretninama višestruko veća od vrijednosti njegovih ulaganja u te nekretnine, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 38. stav 1. ZOVPO koju je citirao, naglasivši da je pravilan zaključak drugostepenog suda da se u ovom slučaju vrijednost koristi koju je tužitelj imao od svojih ulaganja (prvenstveno od pretvaranja garaže u frizerski salon) manifestira u uštedama koje je ostvario time što njegova supruga nije plaćala zakupninu na ime iznajmljivanja poslovnog prostora, već je frizersku djelatnost obavljala u vlastitom prostoru. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da vrijednost tih ušteda, koje je vještak finansijske struke obračunao u iznosu od 5.707,89 KM, treba uporediti sa vrijednošću ulaganja u adaptaciju i rekonstrukciju predmetnih nekretnina, shodno odredbi člana 38. stav 5. ZOVPO, pa nakon što se od vrijednosti ulaganja odbije vrijednost ostvarene koristi, tužitelju pripada pravo na naknadu u iznosu od 45.262,71 KM.

17. Vrhovni sud je primjenom člana 397. stav 2. ZPP odlučio o troškovima postupka o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na strani 7. obrazloženja presude.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da je osporenom presudom u dijelu kojim je odlučeno o tužiočevoj reviziji (st. I i II izreke) povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. U suštini, apelant povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni relevantnih procesnih i materijalnih zakonskih propisa, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj ocjeni izvedenih dokaza. Smatra da se odluke redovnih sudova zasnivaju isključivo na nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke Nedeljka Aleksića, koji uopće nije bio vještak u ovom parničnom predmetu, već ga je privatno angažirao tužitelj, bez naloga i rješenja suda o određivanju vještačenja, tako da se na tom nalazu i mišljenju ne može zasnivati sudska odluka, jer ne predstavlja dokaz u smislu odredaba člana 150 - 154. ZPP, niti je Nedeljko Aleksić uopće imao položaj vještaka u konkretnom parničnom predmetu.

20. Pored toga, apelant smatra da je nejasan i kontradiktoran stav redovnih sudova prema pitanju savjesnosti posjeda (državine) apelantovih nekretnina od tužitelja, koji je protivan mišljenju Okružnog suda u presudi od 24. decembra 2004. godine kojom je potvrđena ništavost ugovora o razmjeni nekretnina i u kojoj je na nedvosmislen način potvrđeno da je tužitelj, kojem je bio poznat pravni status nekretnina u Šibeniku (on nije bio vlasnik, već treća lica - Marko Juras i Krste Juras sa po 1/2 dijela), zaključenjem spornog ugovora o razmjeni ugovorio za sebe predmet obaveze koji je bio nemoguć. Naime, na toj nekretnini kao vlasnici bila su upisana treća lica, što znači da je tužitelj od samog početka, tj. od momenta zaključenja ugovora o razmjeni bio nesavjestan ugovarač i posjednik apelantovih nekretnina i da kao takav nema pravo na bilo kakvu novčanu nadoknadu. b)Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je naveo da osporenom odlukom nisu povrijeđena prava garantirana Ustavom na koja je ukazao apelant. Nalaz i mišljenje vještaka Nedeljka Aleksića, na kojim je prvostepeni sud zasnovao svoju odluku, nisu dokaz propisan odredbama čl. 147-161. ZPP (vještaci), već da se radi o dokazu o kome govore odredbe čl. 132-136. ZPP (isprave). Radi se o dokazu koji je tužitelj pribavio u prethodnom postupku osiguranja dokaza. Vrhovni sud je naveo da se apelant nije protivio da se taj dokaz provede u predmetnom parničnom postupku i nije imao ozbiljne primjedbe na navedeni nalaz i mišljenje. Stoga, prema ocjeni Vrhovnog suda, postojala je obaveza sudova da taj dokaz ocijene u skladu sa pravilima iz člana 8. ZPP, tj. u vezi sa svim ostalim izvedenim dokazima. Okolnost što je navedeni dokaz pribavio tužitelj u postupku osiguranja dokaza ne znači da taj nalaz i mišljenje nisu sačinjeni u skladu sa pravilima struke. Navedeni dokaz nije u koliziji sa ostalim izvedenim dokazima, već je, naprotiv, usklađen sa njima zbog čega je prvostepeni sud imao uporište u tom i ostalim dokazima da tužitelju dosudi naknadu koju je tražio pogotovo što apelant nije ponudio druge dokaze kojima bi argumentirano osporio navedeni nalaz i mišljenje.

22. Osnovni sud je naveo da su činjenični navodi apelacije potpuno neosnovani, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

23. Tužitelj je naveo da su navodi iz apelacije neosnovani, pa je predložio da se apelacija odbije. V.Relevantni propisi

24. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 38.

Savestan držalac predaje stvar vlasniku sa plodovima koji još nisu ubrani.

Savestan držalac nije dužan da plati naknadu za korištenje stvari niti odgovara za pogoršanje i propast stvari koji su nastali za vreme njegovog savesnog držanja.

Savestan držalac ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari.

Savestan držalac može tražiti naknadu korisnih troškova u meri u kojoj je vrednost stvari povećana.

Nužne i korisne troškove iz st. 3. i 4. ovog člana vlasnik stvari dužan je da naknadi savesnom držaocu u meri u kojoj ti troškovi nisu obuhvaćeni koristima koje je on dobio od stvari.

Savestan držalac ima pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svog zadovoljstva ili ulepšavanja stvari samo ukoliko je vrednost stvari povećana. Ako se ono što je učinjeno radi zadovoljstva ili ulepšavanja stvari može od nje odvojiti bez njenog oštećenja, savestan držalac ima pravo da to odvoji i zadrži za sebe.

Savestan držalac ima pravo da zadrži stvar dok mu se ne naknadi iznos nužnih i korisnih troškova koje je imao u vezi sa održavanjem stvari.

Potraživanje naknade nužnih i korisnih troškova zastareva za tri godine od dana predaje stvari.

Član 39. stav (9) Savestan držalac postaje nesavestan od trenutka kada mu je tužba dostavljena, ali vlasnik može dokazivati da je savestan držalac postao nesavestan i pre dostavljanja tužbe.

Član 72.

Državina je zakonita ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu koji je potreban za sticanje prava svojine i ako nije pribavljena silom, prevarom ili zloupotrebom poverenja.

Državina je savesna ako držalac ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova.

Savesnost državine se pretpostavlja.

25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 210.

(1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrednost postignutih koristi.

(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

Naknada troškova Član 215.

Sticalac ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova, ali ako je bio nesavestan, naknada za korisne troškove mu pripada samo do iznosa koji predstavlja uvećanje vrednosti u trenutku vraćanja.

26. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03,

74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 147.

Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

Član 148.

Stranka koja predlaže vještačenje dužna je u prijedlogu da naznači predmet i obim vještačenja, kao i da predloži lice koje će da izvrši vještačenje.

Protivna stranka će se izjasniti o predloženom vještaku, kao i o predmetu i obimu vještačenja.

Ako stranke ne postignu sporazum o licu koje treba biti određeno za vještaka i predmetu i obimu vještačenja, odluku o tome će donijeti sud.

Član 151.

Vještak se uvijek poziva na ročište za glavnu raspravu.

Prepis rješenja iz člana 150. ovog zakona dostavlja se vještaku zajedno sa pozivom na ročište za glavnu raspravu.

U pozivu će sud upozoriti vještaka da svoje mišljenje mora iznijeti savjesno i u skladu sa pravilima nauke i vještine i obavijestiti ga o posljedicama nedostavljanja nalaza i mišljenja u ostavljenom roku, odnosno neopravdanog izostanka sa ročišta i pravu na nagradu i naknadu troškova.

Član 154.

Vještak svoj pismeni nalaz i mišljenje uvijek dostavlja sudu prije rasprave, ukoliko sud ne odredi drugačije.

Vještak mora uvijek da obrazloži svoje mišljenje.

Član 156.

Sud dostavlja strankama pismeni nalaz i mišljenje vještaka najdocnije osam dana prije ročišta za glavnu raspravu.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 054543 18 Rev 3 od 25. januara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. marta 2019. godine, a apelacija je podnesena 13. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant pobija osporenu odluku, tvrdeći da su tom odlukom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. Nesporno je da se predmetni postupak tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza s obzirom na to da je tužiteljev tužbeni zahtjev usmjeren na naknadu štete u kojem je apelant imao status tuženog. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. Suština navoda apelacije koji se odnose na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da se osporena presuda temelji na proizvoljnoj primjeni relevantnih procesnih i materijalnih zakonskih propisa, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj ocjeni izvedenih dokaza. Naime, apelant smatra da se odluke redovnih sudova zasnivaju isključivo na nalazu i mišljenju vještaka čiji nalaz nije izrađen po nalogu suda, nego je taj nalaz sudu dostavio tužitelj, zbog čega se na tom nalazu i mišljenju ne može zasnivati sudska odluka. Osim toga, smatra da je nejasan i kontradiktoran stav redovnih sudova prema pitanju savjesnosti posjeda (državine) apelantovih nekretnina od tužitelja.

36. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan, ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

38. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda, usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i apelant obavezan da mu na ime adaptacije i rekonstrukcije isplati naknadu na ime ulaganja u njegove nekretnine. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je tužitelj dokazao da je uvećao vrijednost predmetnih nekretnina i pri tome ocijenio nalaz i mišljenje građevinskog vještaka, račune, priznanice i uplatnice koje je tužitelj priložio kao dokaz o visini uloženih sredstava u adaptaciju predmetne nekretnine. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude, između ostalog, naveo da, iako se predmetni nalaz vještaka građevinske struke smatra privatnom ispravom, jer taj nalaz nije izrađen po nalogu suda, nego je taj nalaz sudu dostavio tužitelj, i privatne isprave mogu imati dokaznu vrijednost, jer se njima, pored ostalih izvedenih dokaza, može potvrditi istinitost njihovog sadržaja, te da može poslužiti sudu kao validan dokaz na okolnost visine ulaganja tužitelja, jer je u saglasnosti sa ostalim izvedenim dokazima (iskazima svjedoka, računima, uplatnicama, priznanicama i drugim materijalnim dokazima koje je proveo tužitelj). Pri tome Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude, također, proizlazi da apelant nije izveo niti jedan dokaz na osnovu koga bi se moglo utvrditi da je vrijednost ulaganja tužitelja manja od one koju je utvrdio prvostepeni sud. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je već ranije u Odluci broj AP 2237/20 razmatrao slična pravna pitanja, te da, u vezi s tim, nije ustanovio proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2237/20 od 14. oktobra 2020. godine, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U presudi osporenoj navedenom apelacijom Vrhovni sud je, između ostalog, „[...] istakao da je po članu 132. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) svaka javna ili privatna isprava dokaz, a razlika postoji samo u dokaznoj snazi, kao i teretu dokazivanja da neke činjenice iz javne isprave nisu istinite. Vrhovni sud je ukazao da apelant u postupku nije osporavao činjenice koje su navedene u dokazima, već je paušalnim prigovorima osporavao zakonitost dokaza [...]. Raspravljajući o navodima apelacije u navedenom predmetu, Ustavni sud je zaključio da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu“. Dovodeći u vezu obrazloženja osporene presude sa odredbama propisa na koje se taj sud pozvao u osporenoj odluci, kao i odredbama propisa na koje se pozvao apelant u apelaciji, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke nema elemente koji ukazuju na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, ni da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je redovni sud prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu zloupotrijebio dokazni postupak a koje okolnosti bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogle biti osnov da Ustavni sud u navedenim aspektima svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

39. Ustavni sud dalje primjećuje da apelant tvrdi da je tužitelj od samog početka bio nesavjestan ugovarač i posjednik predmetnih nekretnina, te da kao takav nema pravo na novčanu nadoknadu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi na sve tri instance bavili ovim pitanjima, te da iz obrazloženja presuda slijedi da je tužitelj u vrijeme izvođenja svih radova bio savjestan posjednik predmetnih nekretnina na kojima su izvedeni radovi, a koje je posjedovao na osnovu zaključenog ugovora o zamjeni nekretnina, i da su se pri tome pozvali na relevantne odredbe čl. 72. i 38. ZOVPO, jer se prema tim nekretninama odnosio kao vlasnik, prije izvođenja radova je pribavio sve potrebne saglasnosti, te su svi radovi završeni prije nego što je saznao za apelantovu tužbu kojom traži utvrđenje ništavosti ugovora o zamjeni nekretnina. Pri tome Ustavni sud smatra da je svrsishodno podsjetiti da je apelant protiv Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 054543 14 Rev od 4. novembra 2014. godine, kao i zbog dužine predmetnog postupka podnio apelaciju Ustavnom sudu o kojoj je odlučeno Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 603/15 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 603/15 od 10. novembra 2016. godine, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Predmetnom odlukom je djelimično usvojena apelantova apelacija i utvrđena povreda prava na pravično suđenje zbog toga što u razumnom roku nije okončan parnični postupak koji se vodi pred Osnovnim sudom pod brojem 71 0 P 054543 16 P 2, dok je odbijena kao neosnovana apelacija podnesena protiv Presude Vrhovnog suda od 4. novembra 2014. godine u dijelu u kojem je apelantova revizija odbijena kao neosnovana u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud je u navedenoj odluci, između ostalog, naveo da “je tužitelj bio savjestan držalac nekretnina u Banjoj Luci, te da je opravdano vjerovao da je njihov vlasnik, jer se kao takav i uknjižio u zemljišnoknjižnim evidencijama nakon što je zaključen ugovor o razmjeni nekretnina [...]“. Raspravljajući o navodima apelacije u navedenom predmetu, Ustavni sud je zaključio da „u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava ili utvrđivanja činjenica od redovnih sudova“. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi neosnovani.

40. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

41. Kako se navodi o kršenju prava na imovinu odnose na kršenje principa sadržanih u okviru prava na pravično suđenje, a o tome je Ustavni sud raspravljao u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prigovora u vezi sa navodnim kršenjem prava na pravično suđenje, Ustavni sud, shodno zaključku da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, zbog istog razloga smatra da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOVPO kada je osporenim odlukama usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i apelant obavezan da mu na ime adaptacije i rekonstrukcije isplati naknadu na ime ulaganja u njegove nekretnine, zaključivši da je tužitelj bio savjestan posjednik, a dato obrazloženje ne ostavlja dojam bilo kakve proizvoljnosti.

43. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2066/19 (A. D.) | Sudska praksa | Aktio