Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2210/19 (A. K.)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito lišenje slobode mentalno oboljelih osoba, alkoholičara, narkomana, skitnica
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Lišavanje slobode
  • Vanparnični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2210/19

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2210/19, rješavajući apelaciju Almira Katkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Almira Katkića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i člana 5. stav 4. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Javnoj ustanovi Kantonalni centar za socijalni rad Sarajevo – Službi socijalne zaštite Općine Stari Grad da preduzme aktivnosti radi osiguravanja apelantovih prava koja proizlaze iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i člana 5. stav

4. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Javnoj ustanovi Kantonalni centar za socijalni rad Sarajevo – Službi socijalne zaštite Općine Stari Grad da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Almir Katkić (u daljnjem tekstu: apelant), koji je rođen 1974. godine, podnio je 21. maja 2019. godine apelaciju (rukom pisani podnesak) Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) kojom traži puštanje iz Zavoda za zbrinjavanje mentalno invalidnih lica Bakovići (u daljnjem tekstu: Zavod) u koji je smješten 6. jula 2011. godine.

2. Podneskom od 13. juna 2019. godine apelant je dopunio apelaciju popunjenim obrascem apelacije.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Zavoda i Javne ustanove Kantonalni centar za socijalni rad Sarajevo – Služba socijalne zaštite Općine Stari Grad (u daljnjem tekstu: Služba socijalne zaštite) zatraženo je 7. septembra i 5. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Zavod i Centar za socijalni rad su odgovore na apelaciju dostavili 16. septembra i 9. oktobra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Iz dokumenata koje su Ustavnom sudu predočili učesnici u postupku proizlazi da je apelantu Rješenjem Službe socijalne zaštite broj 35/I-06-545-297/11 od 6. jula 2011. godine priznato pravo na smještaj u Zavod. Apelant je smješten u Zavod na prijedlog njegove majke i stručnog mišljenja Službe socijalne zaštite s obzirom na to da je višestruko hospitaliziran na Psihijatrijskoj klinici i bolnici Jagomir kao hronični duševni bolesnik s dijagnozom Paranoida shizofrenija F 20.0. Apelant se nalazi u Zavodu od 7. jula 2011. godine.

7. Iz izvještaja socijalnog radnika od 18. maja 2011. godine, između ostalog, proizlazi da se apelantovo zdravstveno stanje pogoršalo 2009. godine, dok je u posljednjem periodu postao agresivan prema majci, te je 6. aprila 2011. godine (zbog fizičkog nasilja nad majkom) uz pratnju policije hospitaliziran u Psihijatrijskoj bolnici KCUS. Prema stručnom mišljenju Službe socijalne zaštite, smještaj u Zavod bio bi jedino rješenje s obzirom na to da je apelantu zbog bolesti potrebna briga i pomoć u zadovoljavanju osnovnih životnih potreba koje nije mogao ostvariti u vlastitoj ili drugoj porodici ili na drugi način.

8. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 V 197106 11 V od 16. septembra 2011. godine apelantu je potpuno oduzeta poslovna sposobnost, te mu je Rješenjem Službe socijalne zaštite broj 35/I-11-550-552/11 od 24. oktobra 2011. godine za staraoca postavljena majka Fikreta Katkić.

9. Iz nalaza neuropsihijatra od 21. aprila 2014. godine konstatirano je da apelant nije sposoban za samostalan život i privređivanje, te je smještaj u Zavodu i dalje neophodan ukoliko u zajednici nije moguće osigurati permanentni nadzor u provođenju terapijskog protokola te redovne kontrole psihijatra. Također, apelant je u izjavi datoj 19. decembra 2014. godine naveo da je saglasan da i dalje boravi u Zavodu. Nakon toga, Služba socijalne zaštite je (nakon stupanja na snagu novih materijalnih propisa – Pravilnika kojima je propisana obaveza revizije smještaja lica u ustanove socijalne zaštite) izvršila provjeru apelantovog smještaja i donijela Rješenje broj 35/I-06-545- 881/14 od 22. decembra 2014. godine. Navedenim rješenjem je apelantu i dalje priznato pravo na smještaj u Zavodu, koje će trajati sve dok za to budu postojali zakonom propisani uvjeti.

10. Iz godišnjih izvještaja o općem stanju apelanta, koje je Službi socijalne zaštite dostavljao Zavod, vidljive su aktivnosti koje su se provodile s ciljem apelantove rehabilitacije, što je uključivalo tretman psihologa, radno-okupacioni tretman, sportsko-rekreacione aktivnosti te grupne aktivnosti. Iz izvještaja proizlazi da je apelantovo opće stanje stabilno, kao i da je psihičko stanje već duži period stabilno i bez promjena, te da se apelant nalazi pod redovnom kontrolom i terapijom interniste i neuropsihijatra.

11. Iz ugovora o načinu i uvjetima smještaja i izdržavanja korisnika u Zavodu, koji je sačinjen u julu 2011. godine i potpisan od strane direktora Zavoda i Kantonalnog centra za socijalni rad Sarajevo, koji je Zavod dostavio na uvid, proizlazi da su čl. 1–11. regulirani uvjeti i način smještaja i izdržavanja korisnika Zavoda, te su regulirana prava i obaveze ugovornih strana. Otpust korisnika iz Zavoda reguliran je članom 13. navedenog ugovora, i to na osnovu otkaza koji može podnijeti i naručilac usluga i Zavod, odnosno uslijed poboljšanja zdravstvenog stanja korisnika Zavoda ili zbog nemogućnosti pružanja adekvatne usluge korisniku Zavoda (s obzirom na njegovo stanje i usluge koje Zavod pruža).

12. Iz godišnjeg izvještaja Zavoda o stanju apelanta za 2019. godinu, kao i iz dokumenata, koje su dostavili Zavod i Služba socijalne zaštite, proizlazi da je apelant duži vremenski period u stanju stabilne remisije, odnosno da je njegovo psihičko stanje već duži vremenski period stabilno bez ikakvih promjena i da su njegovi dopusti (jednodnevni i sedmodnevni) protjecali uredno. U vezi s tim Zavod je naveo da je 28. oktobra 2019. godine uputio dopis Službi socijalne zaštite u kojem su se nalazili apelantovi zahtjevi kojim je tražio pokretanje postupka za ostvarivanje prava na ličnu invalidninu i pokretanje postupka njegovog povratka u porodicu. Također, Zavod je, u dogovoru s apelantom i njegovim staraocem, 13. novembra 2019. godine proslijedio nadležnoj službi (organu starateljstva) potrebnu medicinsku dokumentaciju za podnošenje zahtjeva za ocjenu potrebe za ličnom invalidninom, dodatkom za njegu i pomoć od strane drugog lica i ortopedskim dodatkom, te je s apelantom dogovoreno da se njegov otpust planira nakon što ostvari pravo na lična primanja kojim bi se izdržavao. Iz dokumenata koje je dostavio Zavod proizlazi da je postupak na ostvarivanje prava na invalidninu apelanta trenutno u realizaciji, nakon čega je planiran njegov povratak u porodicu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

13. Apelant je u apelaciji naveo da se (u momentu podnošenja apelacije) u Zavodu nalazi već osam godina i da za to vrijeme nije bilo pogoršanja njegovog psihičkog stanja, te da mu je povrijeđeno pravo „na privatni i porodični život, dom i prepisku“. Zatražio je od Ustavnog suda da mu pomogne da izađe iz Zavoda jer smatra da može samostalno i bez ikakvih poteškoća funkcionirati na slobodi u svojoj kući kao prilikom svog boravka kod kuće (četiri dana) u maju 2019. godine. Apelant je naveo da ima staru majku kojoj je potrebna pomoć, kao i da je njegova majka nekoliko puta tražila da ga puste kući, ali da to bez razloga nije dozvolio psihijatar, te da mu se „plati“ što je bio u Zavodu.

b)Odgovori na apelaciju

14. Zavod je u svom odgovoru ukratko opisao postupak smještaja apelanta u Zavod, kao i njegovo opće i psihičko stanje (uz koje je dostavio prateću dokumentaciju – zahtjev za smještaj, rješenje o smještaju, ugovor o smještaju i dopise), te je istakao da je u toku postupak ostvarivanje apelantovog prava na ličnu invalidninu, nakon čega je planiran njegov otpust iz Zavoda.

15. Služba socijalne zaštite je u odgovoru na apelaciju pojasnila okolnosti pod kojima je apelant smješten u Zavod i dostavila prateću dokumentaciju u vezi sa smještajem apelanta u Zavod. Zatim, iz odgovora proizlazi da je Služba socijalne zaštite izvršila preispitivanje apelantovog smještaja i donijela novo rješenje (22. decembra 2014. godine) o njegovom smještaju u Zavod (nakon nalaza neuropsihijatra i apelantove izjave da želi da i dalje boravi u Zavodu). Služba socijalne zaštite je istakla da su neosnovani apelacioni navodi i da nije došlo do povrede apelantovog prava, te da su sve radnje koje je preduzela u postupku bile s ciljem zaštite apelantovih prava i interesa u skladu s pozitivnim zakonskim propisima.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/99, 54/04, 39/06, 14/09, 45/16 i 40/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/99, 54/04, 39/06 i 14/09) koji je važio u relevantnom periodu. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 1.

Ovim zakonom uređuje se:

osnove socijalne zaštite građana i njihovih porodica, osnovna prava iz socijalne zaštite i korisnici prava iz socijalne zaštite, osnivanje i rad ustanova zaštite i udruženja lica sa invaliditetom, osnovna prava lica sa invaliditetom, posebna prava civilnih žrtava rata i članova njihovih porodica, osnove zaštite porodice sa djecom, finansiranje i druga pitanja od značaja za ostvarivanje osnovnih prava iz socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).

Član 3.

Djelatnost socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom obavljaju ustanove socijalne zaštite ili općinska služba za upravu.

Ustanove socijalne zaštite imaju svojstvo pravnog lica.

Na osnivanje i rad ustanova socijalne zaštite primjenjuju se propisi o ustanovama, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

d) SMJEŠTAJ U USTANOVU SOCIJALNE ZAŠTITE

Član 41.

Smještaj u ustanovu socijalne zaštite (u daljem tekstu: ustanova), mogu ostvariti djeca i odrasla lica kojima je potrebna stalna briga i pomoć u zadovoljavanju njihovih životnih potreba, a ne mogu ih ostvariti u vlastitoj ili drugoj porodici ili na drugi način.

Član 42.

O smještaju u ustanove odlučuje centar za socijalni rad na čijem području lice ima prebivalište, na osnovu mišljenja stručnog tima centra, izvršne odluke suda, organa staratelja ili na osnovu nalaza i mišljenja stručne komisije o nesposobnosti za rad, odnosno nalaza i mišljenja odgovarajuće zdravstvene ustanove.

Centar za socijalni rad, koji je smjestio lice u ustanovu, dužan je, radi brige, zaštite, liječenja fizičkog ili mentalnog zdravlja tog lica, pratiti njegov tretman u ustanovi.

Obaveza iz stava 2. ovog člana posebno se odnosi na slučaj ako je dijete smješteno u ustanovu.

Član 45.

Cijenu usluge koju pruža ustanova utvrđuje osnivač ustanove.

Troškove smještaja u ustanovu snosi smješteno lice, roditelj, usvojitelj, staratelj ili srodnik koji je, saglasno zakonu, dužan da izdržava to lice, odnosno pravno ili fizičko lice koje je ugovorom preuzelo obavezu plaćanja troškova.

Ugovorom iz stava 2. ovog člana uređuju se međusobni odnosi centra za socijalni rad i ustanove, uvjeti i rok otkazivanja ugovora, visina i način isplate naknade, obveznik isplate naknade za smještaj lica, kao i druga pitanja.

17. Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 16/02, 8/03, 2/06, 21/06, 17/10, 26/12, 15/13, 18/14) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 16/02, 8/03, 2/06, 21/06 i 17/10) koji je važio u relevantnom periodu, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 4.

Poslove iz oblasti socijalne zaštite u prvom stepenu obavlja Javna ustanova Kantonalni centar za socijalni rad Sarajevo (u daljem tekstu: Centar) putem službi socijalne zaštite (u daljem tekstu: Služba).

Za obavljanje poslova uprave iz oblasti zaštite civilnih žrtava rata i oblasti zaštite porodice sa djecom u prvom stepenu općinski načelnik organizuje Službu za upravu u skladu sa propisom Vlade Kantona, kojim se propisuje organizacija općinskih službi za upravu.

Član 58.

Smještaj osoba u ustanove socijalne zaštite vrši se u skladu sa Federalnim zakonom i ovim zakonom.

Cijenu usluga koje pruža ustanova utvrđuje Vlada Kantona na prijedlog ustanove.

Smještaj u ustanovu socijalne zaštite neće se osigurati osobi, kojoj po odredbama Porodičnog zakona srodnici obavezni na izdržavanje, mogu obezbijediti uvjete za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, o čemu zaključak donosi Stručni tim Službe.

Član 59.

Ukoliko porodica ne može obezbijediti uvjete za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba donosi se rješenje o smještaju u ustanovu, kojim se utvrđuje:

potreba smještaja, ustanova u koju se smještaj, početak i eventualno trajanje smještaja, troškovi smještaja.

Član 60.

O smještaju u ustanove socijalne zaštite zaključuje se ugovor između ustanove i Centra.

Centar zaključuje ugovor sa korisnikom, odnosno srodnicima koji su po zakonu obavezni da ga izdržavaju.

Ugovorom iz prethodnog stava može se utvrditi da, ukoliko korisnik koji je vlasnik pokretne ili nepokretne imovine, nije u mogućnosti da plaća troškove smještaja ili osobe koje su po odredbama Porodičnog zakona obavezne da ga izdržavaju odbiju da plaćaju troškove smještaja ili ne uplaćuju ugovorenu cijenu smještaja, Centar troškove smještaja može namiriti iz njegove imovine.

Član 61.

Osobama smještenim u ustanovu socijalne zaštite daje se mjesečno u novcu na ime ličnih potreba 10% od cijene smještaja.

18. Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama („Službene novine Federacije BiH“ br. 37/01, 40/02, 52/11 i 14/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 1.

Ovim zakonom propisuju se osnovna načela, način organizovanja i provođenja zaštite te pretpostavke za primjenu mjera i postupanje prema osobama sa duševnim smetnjama.

Član 2.

Zaštita i unapređivanje zdravlja osoba sa duševnim smetnjama ostvaruje se:

1. omogućavanjem odgovarajuće dijagnostičke obrade i liječenja osoba sa duševnim smetnjama;

2. znanstvenim istraživanjima na području zaštite i unapređivanja zdravlja osoba sa duševnim smetnjama i njihovom zaštitom od liječničkih ili znanstvenih istraživanja bez njihova pristanka ili pristanka njihovih zastupnika;

3. uključivanjem osoba sa duševnim smetnjama u obrazovne programe koji se provode u ustanovi za mentalno zdravlje ili nekoj drugoj ustanovi u kojoj su one smještene;

4. oporavkom osoba sa duševnim smetnjama njihovim uključivanjem u porodičnu, radnu i društvenu sredinu uvažavajući izbor osobe sa duševnim smetnjama kada god je to moguće;

5. izobrazbom osoba koje se bave zaštitom osoba sa duševnim smetnjama i unapređivanjem njihova zdravlja, 6. udruživanjem osoba sa duševnim smetnjama u svrhu ostvarivanja njihovih prava.

Član 3. tačka 1) Izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu, imaju slijedeća značenja:

1. Osoba sa duševnim smetnjama je duševno bolesna osoba, osoba sa duševnim poremećajem, nedovoljno duševno razvijena osoba, ovisnik o alkoholu ili drogama ili osoba sa drugim duševnim smetnjama.

Član 6.

Liječenje osoba sa duševnim smetnjama organizovati će se tako da se u najmanjoj mogućoj mjeri ograničava njihova sloboda i prava te prouzrokuju fizičke i psihičke neugodnosti, vrijeđa njihova osobnost i ljudsko dostojanstvo. Član 10.

O svakom prisilnom smještaju punoljetnih osoba sa duševnim smetnjama bez njihova pristanka, odnosno djece i maloljetnih osoba sa duševnim smetnjama i osoba lišenih poslovne sposobnosti bez pristanka njihovih zakonskih zastupnika odlučuje sud.

Postupci po odredbama ovog zakona su hitni.

Zdravstvena ustanova mora obavijestiti komisiju za zaštitu osoba sa duševnim smetnjama o svakom slučaju oduzimanja slobode iz stava 1. ovog člana.

V - PRISILNO ZADRŽAVANJE I PRISILNI SMJEŠTAJ U ZDRAVSTVENOJ

USTANOVI

Član 22.

Osoba sa težim duševnim smetnjama koja uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i direktno ugrožava vlastiti život ili zdravlje ili sigurnost, odnosno život ili zdravlje ili sigurnost drugih osoba može se smjestiti u zdravstvenu ustanovu bez svog pristanka, po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.

Dijete, maloljetna osoba ili osoba lišena poslovne sposobnosti može se iz razloga navedenih u stavu 1. ovog člana smjestiti u zdravstvenu ustanovu i bez pristanka njenog zakonskog zastupnika po postupku za prisilno zadržavanje ili prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.

Član 23. stav 1) Osoba iz člana 22. ovog zakona primit će se u zdravstvenu ustanovu nadležnu prema članu 12. stav 1. ovog zakona na osnovu uputnice doktora medicine koji nije zaposlen u dotičnoj zdravstvenoj ustanovi i koji je tu osobu lično pregledao i napisao propisanu ispravu o tom pregledu.

Član 26.

Kada psihijatar utvrdi postojanje razloga za prisilno zadržavanje iz člana 22.

ovog zakona, dužan je u roku od 72 sata donijeti odluku o prisilnom zadržavanju koja se sa obrazloženjem upisuje u liječničku dokumentaciju.

Psihijatar će tu odluku saopštiti prisilno zadržanoj osobi na primjeren način i upoznati je s razlozima i ciljevima njenog prisilnog zadržavanja te sa njenim pravima i dužnostima po ovom zakonu.

Član 27.

Zdravstvena ustanova koja je prisilno zadržala osobu sa duševnim smetnjama iz člana 22. ovog zakona dužna je o tome bez odgađanja, a najkasnije u roku 24 sata od donošenja odluke o prisilnom zadržavanju, neposredno ili putem elektronskih sredstava komuniciranja dostaviti nadležnom sudu, na području kojega se nalazi zdravstvena ustanova, obavijest o prisilnom zadržavanju zajedno sa liječničkom dokumentacijom o pregledu osobe sa duševnim smetnjama sa obrazloženjem razloga za prisilno zadržavanje.

Zdravstvena ustanova dužna je obavijest o prisilnom zadržavanju dostaviti u roku iz stava 1. ovog člana izdavaocu uputnice, zakonskom zastupniku prisilno zadržane osobe, nadležnom centru za socijalni rad i komisiji za zaštitu osoba sa duševnim smetnjama.

Centar za socijalni rad iz stava 2. ovog člana nadležan je prema posljednjem prebivalištu odnosno boravištu prisilno zadržane osobe, a ako je prebivalište odnosno boravište prisilno zadržane osobe nepoznato prema području na kojem se nalazi zdravstvena ustanova.

[...] Član 29. stav 1) U postupku prisilnog smještaja osobe sa duševnim smetnjama u zdravstvenu ustanovu odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku.

Član 30.

Kada nadležni sud primi obavijest o prisilnom zadržavanju ili na koji drugi način sazna za prisilno zadržavanje, donijet će rješenje o pokretanju postupka po službenoj dužnosti i postaviti osobi punomoćnika iz redova advokata radi zaštite njenih prava ako to ona već nije učinila, odnosno ako zaštita njenih prava u postupku nije osigurana na drugi način.

Sud je dužan da ispita sve okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja i da sasluša sve osobe koje imaju saznanje o bitnim činjenicama.

Ukoliko je to moguće i ako to neće štetno uticati na zdravlje duševno bolesne osobe, sud će saslušati i tu osobu.

Član 31.

Prije donošenja odluke o prisilnom smještaju ili o otpustu osobe sa duševnim smetnjama, sud je dužan pribaviti pisano mišljenje jednog od psihijatara sa liste stalnih sudskih vještaka koji nije zaposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržana osoba, o tome da li je prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi neophodan [...].

Član 32.

Po završenom postupku sud je dužan odmah, a najkasnije u roku tri dana, da donese rješenje kojim će odlučiti da li se osoba zadržana u zdravstvenoj ustanovi može i dalje zadržavati ili će se pustiti iz zdravstvene ustanove.

O svojoj odluci sud obavještava centar za socijalni rad.

Član 33.

Ako sud odluči da se primljena osoba zadrži u zdravstvenoj ustanovi odredit će i vrijeme zadržavanja koje ne može biti duže od šest mjeseci.

Zdravstvena ustanova je dužna da sudu, po potrebi, dostavlja izvještaje o promjenama u zdravstvenom stanju zadržane osobe.

Član 34.

Ako zdravstvena ustanova procjeni da prisilno smještena osoba treba ostati smještena i nakon isteka trajanja prisilnog smještaja određenog u rješenju suda, dužna je da 15 dana prije isteka toga vremena predloži sudu donošenje rješenja o produženju prisilnog smještaja.

Sud može odrediti produženje u intervalima koji nisu duži od šest mjeseci.

Član 35.

Rješenje o produženom prisilnom smještaju sud donosi po istom postupku po kojem donosi i prvo rješenje o prisilnom smještaju.

Sud je dužan rješenje o produženom prisilnom smještaju donijeti najkasnije do isteka prethodno određenog trajanja prisilnog smještaja.

Član 37.

Protiv rješenja o prisilnom smještaju u zdravstvenoj ustanovi i puštanju iz zdravstvene ustanove žalbu mogu izjaviti zdravstvena ustanova koja je zadržala osobu sa duševnim smetnjama, zadržana osoba, njezin staratelj odnosno privremeni zastupnik i centar za socijalni rad, i to u roku osam dana od dana prijema rješenja.

Prvostepeni sud će žalbu sa spisima bez odlaganja dostaviti drugostepenom sudu, koji je dužan da donese odluku u roku tri dana od dana prijema žalbe.

Član 39.

Prisilno smještena osoba otpustit će se iz zdravstvene ustanove odmah pošto istekne vrijeme prisilnog smještaja određeno u rješenju suda o prisilnom smještaju.

Član 41.

Kada u slučajevima propisanim ovim propisima osobu sa duševnim smetnjama treba otpustiti iz zdravstvene ustanove, a ona zbog svojeg psihofizičkog stanja i uslova u kojima živi nije sposobna brinuti se o sebi niti ima osobe koje su po zakonu dužne i mogu se brinuti o njoj, premjestit će se iz zdravstvene ustanove u socijalnu ustanovu po postupku predviđenom Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom.

O premještanju iz stava 1. ovog člana zdravstvena ustanova izvijestit će odmah sud koji je donio odluku o prisilnom smještaju ili o otpustu.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se apelant Ustavnom sudu obratio zbog činjenice da je smješten u Zavod, čime su mu ugrožena osnovna ljudska prava, pa Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali gotovo identična pitanja (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine, AP 620/13 od 25. aprila 2013. godine, AP 2440/11 od 16. maja 2013. godine, AP 3507/11 od 25. juna 2013. godine, AP 2485/15 od 10. novembra 2016. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant predmetnom apelacijom traži da se pusti iz Zavoda i da mu se omogući povratak u njegovu porodicu. U navodima apelacije apelant se pozvao na povredu prava na privatni i porodični život, dom i prepisku, ali iz sadržaja apelacije proizlazi da predmetna apelacija pokreće pitanje povrede prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

24. Član II/3.Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

25. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

[...]

e) u slučaju zakonitog pritvaranja osobe da bi se spriječilo širenje zaraznih bolesti, kao i zakonitog pritvaranja duševno poremećenih osoba, alkoholičara ili ovisnika o drogama ili skitnica.

[...]

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

26. Ustavni sud podsjeća da je dosadašnjoj praksi razmatrao isto, odnosno slično činjenično i pravno pitanje u Odluci broj AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine u kojoj je razmatrao apelaciju apelantice kojoj je oduzeta poslovna sposobnost i koja je na osnovu rješenja Službe socijalne zaštite, donesenog na osnovu Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti, smještena u Zavod, a nakon te odluke su slijedile i druge odluke (npr. AP 2440/11 od 16. maja 2013. godine i AP 2038/11 od 12. juna 2013. godine, sve odluke objavljene na www.ustavnisud.ba). U ovim odlukama Ustavni sud je detaljno ukazao na kriterije koji, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), moraju biti ispunjeni da bi se pritvor mentalno oboljelog lica smatrao kao pritvor koji nije „proizvoljan“, tj. da bi bio ispunjen zahtjev „zakonitosti“ u smislu člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije (vidi npr. AP 2472/11, tač. 39–40, te 42. i 44). Dalje, primjenjujući te kriterije na situaciju koja je razmatrana u navedenoj odluci, Ustavni sud je zaključio da nije bilo sudske odluke ni prilikom prinudne hospitalizacije, niti prilikom smještaja apelantice u Zavod. Ustavni sud je naročito ukazao da je u tom slučaju apelantica smještena u Zavod na osnovu Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti, ali da nisu uzete u obzir odredbe Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti lica), koji propisuje način i postupak za utvrđivanje duševne poremećenosti pred nadležnim domaćim organom, kao i potrebu da se ispita da li vrsta i stepen „duševne poremećenosti“ opravdavaju prisilno zatvaranje takvog lica. Ustavni sud je također ukazao da odredbe tog zakona propisuju ograničeno trajanje pritvora, odnosno prisilnog smještaja uz obavezu da zdravstvena ustanova u kojoj se lice nalazi, po potrebi, dostavlja sudu izvještaje o zdravstvenom stanju tog lica. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da je Centar za socijalni rad imao mogućnost da postupi u smislu navedenih odredbi Zakona o zaštiti lica, ali da nije postupao u skladu s navedenim zakonom, pa je utvrdio kršenje apelanticinog prava iz člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije, ocijenivši da njeno lišavanje slobode, tj. prisilni smještaj u ustanovu, nije „zakonito“, kako to zahtijeva Evropska konvencija (idem, tačka 46).

27. Ustavni sud je dalje u citiranoj Odluci broj AP 2472/11 razmatrao i pitanje da li je apelantici omogućeno da o produžetku njenog lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja odlučuje „sud“ u određenim vremenskim intervalima, kako to propisuje član 5. stav 4. Evropske konvencije. U vezi s tim Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da Federalni zakon o osnovama socijalne zaštite i Kantonalni zakon o socijalnoj zaštiti, na osnovu kojih je apelantica smještena u Zavod, ne predviđaju obavezan nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja koji mora vršiti sud ili organ koji mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“, kako to predviđa Evropska konvencija. Nasuprot tome, obrazloženo je da odredbe Zakona o zaštiti lica predviđaju obaveznu odluku suda, tj. da isključivo sud odlučuje o prisilnom smještaju duševno poremećenog lica, zatim, da isključivo sud odlučuje o produženju prisilnog smještaja, kao i o otpustu iz zdravstvene ustanove. Imajući u vidu činjenicu da je već prethodno konstatirao da Služba socijalne zaštite nije postupala u smislu navedenih odredbi Zakona o zaštiti lica, nego da je apelanticu prisilno smjestila u smislu odredbi Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti koji ne predviđaju niti jedan kriterij koji mora biti ispunjen u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud je u tački 50. navedene odluke zaključio da je na ovaj način prekršeno apelanticino pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

28. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je i Evropski sud razmatrao tri aplikacije koje su pokretale slična činjenična i pravna pitanja u kontekstu smještaja u Zavod na osnovu rješenja koje je donijela Služba socijalne zaštite u smislu odredbi Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti (vidi Evropski sud, presuda od 3. novembra 2015. godine, Hadžimejlić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, aplikacije br. 3427/13, 74569/13 i 7157/14). Naime, Evropski sud je u navedenoj presudi prezentirao konkretne okolnosti smještaja aplikanata u Zavod, te konstatirao da je u odnosu na aplikanticu Z. H. i aplikanta M. C. Ustavni sud prethodno razmatrao njihove apelacije i da je u svojim odlukama konstatirao da su ovi aplikanti smješteni u Zavod na osnovu rješenja Službe socijalne zaštite donesenih u smislu odredbi Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti, kao i da nije bilo sudske odluke ni prilikom prinudne hospitalizacije, ni prilikom smještaja aplikanata u Zavod. Evropski sud je također ukazao da je Ustavni sud zaključio da postoji kršenje prava iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije budući da aplikanti nisu lišeni slobode primjenom odredbi Zakona o zaštiti lica koji propisuje mogućnost, uvjete, način i postupak zadržavanja, odnosno pritvaranja lica s mentalnim poremećajima, te da njihovim lišavanjem slobode nije ispunjen zahtjev „zakonitosti“ u smislu Evropske konvencije. Pored toga, Evropski sud je ukazao da je Ustavni sud zaključio da postoji i kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije jer nije bilo sudskog preispitivanja zakonitosti lišavanja slobode aplikanata, te da je Ustavni sud, shodno navedenom, naredio nadležnim centrima za socijalni rad da preduzmu mjere kako bi se osiguralo poštovanje prava aplikanata iz člana 5. st. 1. i 4. Evropske konvencije. Evropski sud je nadalje konstatirao da je, nakon odluka Ustavnog suda, o neophodnosti lišavanja slobode „aplikanata H. i C.“, pravomoćnim rješenjima Općinskog suda u Kiseljaku od 29. novembra 2013. godine i Općinskog suda u Visokom od 8. septembra 2014. godine utvrđeno da zdravstveno stanje aplikanata nije takvo da opravdava nastavak njihovog prisilnog smještaja. Međutim, Evropski sud je zaključio da, „uprkos ovim odlukama Ustavnog suda, situacija se nije promijenila budući da se aplikanti još uvijek nalaze u Zavodu na osnovu administrativnih odluka“.

29. Evropski sud je dalje, imajući u vidu sličnost činjeničnog stanja aplikacije aplikanta E. B. s prve dvije aplikacije, zaključio da je i aplikant E. B. od 8. decembra 1999. godine smješten u Zavod na osnovu rješenja Službe socijalne zaštite, te da nije bilo sudske odluke ni prilikom prinudne hospitalizacije, ni prilikom smještaja aplikanta u Zavod, koji traje više od 15 godina.

30. Evropski sud je u vezi s navedenim ukazao da je tužena tvrdila da je cilj nastavka zadržavanja aplikanata u Zavodu bio zaštita njihovog interesa da budu socijalno zbrinuti. U vezi s tim, Evropski sud je konstatirao: „Ustavni sud je već ispitao te argumente i utvrdio da domaći organi nisu postupili u skladu sa zahtjevima relevantnog domaćeg zakona koji se odnose na prisilan smještaj u ustanovu: svaki takav smještaj mora narediti nadležni sud“, te je u vezi s tim zaključio: „Evropski sud ne vidi razloga da odstupi od utvrđenja Ustavnog suda“ (stav 56. presude).

31. U pogledu navedenih razmatranja, Evropski sud je zaključio da smještaj aplikanata u Zavod nije naređen u skladu „sa zakonom propisanim postupkom“ u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije, te je utvrdio povredu njihovih prava iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na njegov zaključak u vezi sa članom 5. stav 1. Evropske konvencije, Evropski sud je istakao da nije neophodno posebno ispitivati da li je u ovom slučaju došlo i do povrede člana 5. tačka 4. Evropske konvencije.

32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant, također, lišen slobode i smješten u Zavod na osnovu rješenja Centra za socijalni rad. Naime, Ustavni sud primjećuje da je, nakon smještaja u Zavod, apelantu odlukom suda oduzeta poslovna sposobnost i određen staralac, te da se apelant i dalje nalazi u Zavodu (devet godina), a da pri tome sud nije odlučio o njegovom zadržavanju u Zavodu, niti je vršio kontrolu njegovog boravka u Zavodu. Dakle, apelant se nalazi u Zavodu na osnovu „administrativne odluke“, a ne odluke suda. Činjenica da je nadležni sud odlučivao o oduzimanju apelantove poslovne sposobnosti ne utječe na zaključak da je apelant smješten u Zavod i da se u njemu i dalje nalazi isključivo na osnovu „administrativnih odluka“. U konkretnom slučaju vidljivo je da je odluka o smještaju apelanta u Zavod zasnovana na izjavi apelantove majke (staraoca) i stručnom mišljenju Službe socijalne zaštite (vidi tačku 6. ove odluke). Iz dostupnih dokumenata ne proizlazi da postoji odluka suda o eventualnoj kontroli opravdanosti prisilnog smještaja apelanta u Zavod. Ono što je vidljivo iz priložene dokumentacije jeste da se pitanje opravdanosti zadržavanja apelanta u Zavodu zasniva na stručnom mišljenju Službe socijalne zaštite i izjavi apelantove majke, što je, imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o zaštiti lica, neprihvatljivo.

33. U vezi s navedenim, budući da je i u konkretnom slučaju apelant smješten u Zavod na osnovu rješenja Službe socijalne zaštite, a na osnovu odredbi Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom i Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice s djecom KS, i da pritom nisu uzete u obzir relevantne odredbe Zakona o zaštiti lica kojim je regulirano da isključivo sud odlučuje o prisilnom smještaju duševno poremećenog lica u ustanovu, zatim, da isključivo sud odlučuje o produženju prisilnog smještaja, kao i o otpustu iz zdravstvene ustanove, Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da je apelantov položaj identičan položaju apelanata iz predmeta na koje je Ustavni sud prethodno ukazao. Stoga, Ustavni sud smatra da su stavovi koji su izneseni u navedenim odlukama Ustavnog suda i Evropskog suda primjenjivi i na predmetni slučaj, pa u ovoj odluci Ustavni sud neće posebno obrazlagati kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije, nego se poziva na obrazloženje i razloge date u Odluci broj AP 2472/11 budući da se razlozi navedeni u toj odluci mogu primijeniti i na ovu odluku.

34. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu postoji kršenje apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. e) i stav 4. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije budući da prilikom apelantovog smještaja i boravka u Zavodu nisu ispoštovani proceduralni propisi i pravila Zakona o zaštiti lica.

36. Ustavni sud, također, zaključuje da postoji kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada o apelantovom smještaju u Zavod odluku nikada nije donio sud, niti neki drugi nezavisni organ.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2210/19 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio