Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-986/19 (D. P.)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Legitimno očekivanje
  • Ništavost
  • Aktivna legitimacija
  • Stanarsko pravo
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-986/19

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 986/19, rješavajući apelaciju Dragice Pećanac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragice Pećanac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 202802 18 Rev od 15. novembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragica Pećanac (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Milan Romanić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 4. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 202802 18 Rev od 15. novembra 2018. godine. Podneskom od 25. marta 2019. godine apelantica je dopunila apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), tuženih Zavoda za izgradnju Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Gradskog odbora SUBNOR-a Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotuženi), Republike Srpske – Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: trećetužena) i K. K. kao pravne sljednice preminulog četvrtotuženog N. J. (u daljnjem tekstu: četvrtotuženi) zatraženo je u periodu od 25. augusta do 7. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud, drugotuženi, trećetužena i punomoćnik pravne sljednice četvrtotuženog, advokat Zoran Kisin, dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 31. augusta do 12. oktobra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 202802 17 P 2 od 11. maja 2017. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je pravno valjan i zakonit Ugovor o korištenju stana od 24. septembra 1997. godine s podacima kao u izreci presude, zaključen između apelantice i Općinskog odbora SUBNOR-a (stav 1), zatim da se utvrdi da je nezakonit i ništav Ugovor o zakupu stana od 2. maja 2002. godine, zaključen između drugotuženog i četvrtotuženog (stav 2), da se utvrdi da je nezakonit i ništav Ugovor o otkupu stana od 31. marta 2008. godine, zaključen između četvrtotuženog i drugotuženog, zastupanog od strane prvotuženog (stav 3). Navedenom presudom odbijen je i apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se naloži četvrtotuženom da se iseli iz spornog stana u Banjoj Luci (stav 4), te da se obaveže drugotuženi da nakon pravomoćnosti presude s apelanticom zaključi ugovor o zakupu spornog stana, u protivnom, presuda zamjenjuje ugovor o zakupu stana (stav 5). Naposljetku, odbijen je apelanticin zahtjev da joj tuženi nadoknade troškove parničnog postupka (stav 6), te je apelantica obavezana da tuženim nadoknadi troškove postupka detaljnije navedene u izreci (stav 7).

6. Osnovni sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je pravomoćnim rješenjem Općinskog odbora SUBNOR-a Banja Luka od 7. augusta 1997. godine apelantici dodijeljen sporni stan, u kojem je do tada stanovala N. O., koja je preminula. Apelantica je s prvotuženim na osnovu rješenja Općinskog odbora SUBNOR-a zaključila ugovor o korištenju spornog stana, uselila se u stan i u tom stanu ostala sve dok joj rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica – Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 24. decembra 2001. godine nije naloženo da stan isprazni od svih lica i stvari jer je utvrđeno da je apelantica dvostruki korisnik prava. Nakon toga, četvrtotuženom je odlukom drugotuženog sporni stan dat u zakup kao alternativni smještaj na osnovu rješenja Ministarstva. Četvrtotuženi je s drugotuženim zaključio ugovor o zakupu stana, a nakon toga je zajedno sa suprugom S. J. i prvotuženim zaključio ugovor o otkupu stana. Četvrtotuženi je 5. marta 2002. godine uveden u posjed spornog stana. Općina Drvar je apelanticinom suprugu vratila u posjed njihovu kuću u kojoj apelantica i danas živi. Pred Osnovnim sudom je u predmetu broj 071-0-P-06-000393 vođen parnični postupak radi utvrđenja, po apelanticinoj tužbi protiv tuženih Općinskog odbora SUBNOR-a, drugotužene i četvrtotuženog, u kojem je apelantica tražila da se utvrdi da su Ugovor o korištenju stana od 24. septembra 1997. godine i stanarsko pravo koje je stekla na osnovu tog ugovora na spornom stanu pravno valjani, da su ništavi rješenje tuženog Općinskog odbora SUBNOR-a od 29. marta 2002. godine kojim je četvrtotuženom dodijeljen navedeni stan u zakup i Ugovor o zakupu stana od 2. maja 2002. godine, koji su zaključili Općinski odbor SUBNOR-a i četvrtotuženi i njime zasnovali zakupni odnos na navedenom stanu, te da se obaveže četvrtotuženi da apelantici preda u posjed navedeni stan. U tom parničnom postupku apelanticini tužbeni zahtjevi su odbijeni kao neosnovani Presudom broj 071-0-P-06-000393 od 27. aprila 2007. godine, a navedena presuda je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0- GŽ-07-001814 od 27. februara 2008. godine. U presudi Okružnog suda od 27. februara 2008. godine zauzet je stav da je, donošenjem Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), apelantica donošenjem tog zakona postala privremeni korisnik spornog stana i da je svaki ugovor zaključen u periodu od 1. aprila 1992. do 19. februara 1998. godine suspektan, pa kako apelantica nije izvršila obnovu ugovora o korištenju stana to joj je prestalo stanarsko pravo na spornom stanu, koje je osnov za potraživanje predaje stana u posjed, zbog čega je prestala i apelanticina aktivna legitimacija da u parnici traži predaju stana u posjed jer je gubitkom stanarskog prava na spornom stanu izgubila svojstvo zainteresiranog lica da tužbom traži ništavost ugovora o zakupu na navedenom stanu, kao i predaju u posjed stana, pa su ti apelanticini zahtjevi neosnovani.

7. U vezi s prigovorom presuđene stvari koji su istakli drugotuženi i četvrtotuženi u pogledu stava I tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje pravne valjanosti i zakonitosti Ugovora o korištenju stana od 24. septembra 1997. godine, Osnovni sud je naveo da je Okružni sud u obrazloženju rješenja od 30. novembra 2016. godine kojim je ukinuo raniju prvostepenu presudu naveo da nisu bili ispunjeni uvjeti u smislu člana 67. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) s obzirom na to da u ranijoj parnici nije bio obuhvaćen prvotuženi, zbog čega je taj prigovor odbijen kao neosnovan. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva iz st. 2. i 4, Osnovni sud je ukazao da je Presudom Osnovnog suda broj 071-0-P-06-000393 od 27. aprila 2007. godine pravomoćno odbijen kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da su ništavi rješenje drugotuženog od 29. marta 2002. godine kojim je četvrtotuženom bio dodijeljen navedeni stan u zakup i Ugovora o zakupu stana od 2. maja 2002. godine, te da se četvrtotuženi obaveže da apelantici preda u posjed navedeni stan. S obzirom na to da je u tom dijelu vođen postupak po tužbi apelantice, po čijoj tužbi se vodi i ova parnica, a da su drugotuženi i četvrtotuženi pasivno legitimirani u tom dijelu zahtjeva kojim apelantica traži da se utvrdi da je nezakonit i ništav Ugovor o zakupu od 2. maja 2002. godine i da se naloži četvrtotuženom da se iseli iz stana, to je u tom dijelu tužbenog zahtjeva predmetna stvar pravomoćno presuđena.

8. Odlučujući o osnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je zauzeo pravni stav, koji je već istaknut i u Presudi Okružnog suda broj 011-0-GŽ-07-001814 od 27. 2. 2008. godine, da je donošenjem Zakona o prestanku primjene apelantica postala privremeni korisnik spornog stana s obzirom na to da je prestalo njeno stanarsko pravo na spornom stanu stečeno u periodu od 1. aprila 1992. do 19. decembra 1998. godine. S obzirom na to da apelantica nije uspješno izvršila obnovu ugovora o korištenju stana Uputstvom o provjeri zakonitosti ugovora o korištenju stanova zaključenih i obnovljenih poslije 1. aprila 1992. godine i postupku utvrđivanja prava na obnovu ugovora o korištenju stana (u daljnjem tekstu: Uputstvo), to joj je prestalo stanarsko pravo na spornom stanu koje bi bilo osnov za potraživanje, odnosno tužbeni zahtjev, kakav je postavila u ovoj parnici. Naime, Osnovni sud je naveo da s obzirom na to da apelantica nije nositeljica stanarskog prava na spornom stanu to nije ni aktivno legitimirana za vođenje ove parnice i kao takva nema ni pravni interes da sud utvrdi ništavost ugovora o otkupu predmetnog stana, pa je samim tim neosnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim traži predaju spornog stana u posjed. Apelantica također nije aktivno legitimirana ni zbog činjenice da s drugotuženim nije ni u kakvom pravnom odnosu jer joj je stanarsko pravo prestalo po sili zakona, a postupak iseljenja proveo je nadležni organ na osnovu zakona. Apelantica nije u pravnom odnosu ni sa četvrtotuženim imajući u vidu utvrđenu činjenicu da joj je stanarsko pravo prestalo na osnovu zakona, a da je rješenje kojim joj je kao privremenom i višestrukom korisniku naloženo da napusti stan postalo konačno i pravomoćno u upravnom postupku. Stoga, imajući u vidu navedeno, a naročito pravomoćnu Presudu Osnovnog suda broj 071-0- P-06- 000393 od 27. aprila 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda i Odluku Ustavnog suda broj AP 785/12 (kojom je odbačena apelanticina apelacija podnesena protiv odluka donesenih u upravnom sporu i upravnom postupku iseljenja apelantice iz spornog stana), Osnovni sud je zaključio da se na ugovor o korištenju spornog stana koji je apelantica zaključila primjenjuju odredbe Zakona o prestanku primjene, kao lex specialis, a ne odredbe Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) (Odluka Ustavnog suda broj AP 510/04 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, s obzirom na to da joj je prestalo stanarsko pravo na spornom stanu, to je apelantica izgubila aktivnu legitimaciju da traži utvrđenje ništavosti ugovora o otkupu stana, zaključenog između drugotuženog i četvrtotuženog, da traži iseljenje iz spornog stana, te da traži od drugotuženog da s njom zaključi ugovor o zakupu spornog stana.

9. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 202802 17 Gž 2 od 27. novembra 2017. godine apelanticina žalba je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda.

10. Okružni sud je u obrazloženju naveo da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, na koje utvrđenje je pravilno primijenjeno i materijalno pravo. Naime, odredbom člana 1. stav 2. Zakona o prestanku primjene propisano je da se navedeni zakon primjenjuje i na stanove na kojima postoji stanarsko pravo koji su bili napušteni poslije 30. aprila 1991. godine, bez obzira na to jesu li bili proglašeni napuštenom imovinom, pod uvjetom da je nosilac stanarskog prava izgubio posjed stana prije 19. decembra 1998. godine. U konkretnom slučaju, ranija nositeljica stanarskog prava je smrću izgubila posjed stana i stanarsko pravo, nakon čega je apelantica 24. septembra 1997. godine zaključila ugovor o korištenju spornog stana. Dakle, iz naprijed navedenog proizlazi da sporni stan ulazi u kategoriju stanova na koje se odnosi Zakon o prestanku primjene. Kod činjenice da je apelantica izgubila stanarsko pravo, to je prestao i njen materijalno-pravni odnos, odnosno aktivna legitimacija, za vođenje predmetne parnice. U tom pogledu, Okružni sud je naveo da se pod stvarnom legitimacijom podrazumijeva odnos parničnih stranka prema subjektivnom pravu, za čiju zaštitu je pokrenuta parnica. Stranke imaju stvarnu legitimaciju, tužilac aktivnu, a tuženi pasivnu, ako su učesnici materijalno-pravnog odnosa koji je stavljen u osnovu tužbenog zahtjeva. Stvarna legitimacija stranaka, kao što je to slučaj i u ovoj parnici, redovno proističe iz njihove uloge u spornom materijalno pravnom odnosu. Prema tome, pitanje je li stranka legitimirana ima materijalno-pravni značaj, te će sud presudom odbiti tužbeni zahtjev ako utvrdi da tužilac ili tuženi nije subjekt u materijalno-pravnom odnosu iz kojeg tužilac izvodi svoje pravo, kao što je to, pravilno, učinio prvostepeni sud u ovoj parnici. S obzirom na to, Okružni sud je zaključio da je neosnovan apelanticin žalbeni prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, prvostepeni sud se jasno odredio da apelantica nije aktivno legitimirana za vođenje ove parnice jer joj je, u smislu odredbe člana 1. stav 2. Zakona o prestanku primjene prestalo stanarsko pravo, a ona nije uspješno izvršila nadovjeru ugovora o korištenju stana. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da ni ostali apelanticini žalbeni prigovori nisu mogli dovesti do drugačijeg ishoda ove pravne stvari.

11. Presudom Vrhovnog suda 71 0 P 202802 18 Rev od 15. novembra 2018. godine odbijena je apelanticina revizija.

12. Vrhovni sud je zaključio da su odluke nižestepenih sudova pravilne. U vezi s tim Vrhovni sud je prvenstveno naveo da kako je u konkretnom slučaju ranija nositeljica stanarskog prava smrću izgubila posjed stana i stanarsko pravo, a nakon toga apelantica zaključila ugovor o korištenju spornog stana, proizlazi da sporni stan ulazi u kategoriju stanova na koje se odnosi Zakon o prestanku primjene. Polazeći od odredbe člana 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene kojom je propisano da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključen u periodu od 1. aprila 1992. do 19. decembra 1998. godine prestaju važiti, nižestepeni sudovi pravilno zaključuju da je ugovor o korištenju stana od 24. septembra 1997. godine prestao po samom zakonu. Apelantica nije tražila nadovjeru ugovora o korištenju stana u skladu sa Uputstvom, koji postupak je bio obavezan za stanove na kojima je došlo do promjene nosioca stanarskog prava u periodu od 1. aprila 1992. do 19. decembra 1998. godine (tačka 2. Uputstva) bez obzira na to da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne i bez obzira na datum kada je zaključen ugovor o korištenju stana. U tom postupku apelantica je pod uvjetima koji su bili propisani mogla osnažiti ugovor o korištenju stana, pa je pravilan zaključak nižestepenih sudova da joj je stanarsko pravo na spornom stanu prestalo, zbog čega joj je rješenjem Ministarstva, koje je konačno i pravomoćno u upravnom postupku, i naloženo da se iseli iz stana. Prema tome, pri činjenici da sporni stan nije bio opterećen stanarskim pravom, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je drugotuženi, koji je nosilac prava raspolaganja na tom stanu, mogao stan dati u zakup, a kasnije i u otkup četvrtotuženom, nakon čega se četvrtotuženi upisao kao suvlasnik stana u Knjigu uloženih ugovora 2008. godine, što te zaključene ugovore (o zakupu i otkupu) čini pravno valjanim.

13. Vrhovni sud je dalje naveo da su, suprotno prigovorima revizije, nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo i odredbe Zakona o prestanku primjene, koji je lex specialis zakon u odnosu na ZSO, te su pravilno sudili kada su tužbeni zahtjev odbili, nalazeći da apelantica nema stvarnu (aktivnu) legitimaciju u ovoj parnici, kao ni procesnu legitimaciju zbog nepostojanja pravnog interesa za podnošenje tužbe za utvrđenje. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je u ranijoj parnici koja se vodila kod Osnovnog suda u predmetu broj 071-0-P-06-000393 pravomoćno odbijen apelanticin zahtjev da se utvrdi valjanost ugovora o korištenju stana i stjecanje stanarskog prava apelantice na osnovu tog ugovora, zbog čega je pravilan zaključak sudova da je u toj ranijoj parnici riješeno prethodno pitanje od kojeg zavisi odluka u ovom sporu, a to je da apelantica nema svojstvo nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu, slijedom čega nema ni pravni interes niti aktivnu legitimaciju.

14. U pogledu apelanticinih tvrdnji da je imala pravni interes za pokretanje postupka, Vrhovni sud je naveo da se stvarna legitimacija (aktivna ili pasivna) ne može poistovjetiti s pravnim interesom. Stvarna legitimacija se procjenjuje prema pravilima materijalnog prava, pa njeno nepostojanje vodi odbijanju tužbenog zahtjeva. Za razliku od stvarne legitimacije, procesna legitimacija je ovlaštenje za vođenje nekog konkretnog spora. Ona prvenstveno pripada licima koja imaju stvarnu legitimaciju, ali pod zakonom predviđenim uvjetima i drugim licima, te zainteresiranim licima. Apelantica je podnijela tužbu u smislu odredbe člana 54. ZPP kojom je propisano je da se tužba za utvrđenje može podići kada je to posebnim propisima predviđeno (npr. podnošenje tužbe u slučajevima predviđenim Zakonom o izvršnom postupku, zatim tužbe radi valjanosti ili nevaljanosti testamenta, za nastavak spora za razvod braka od strane nasljednika umrlog supružnika i drugo, u kojim slučajevima se pravni interes pretpostavlja i ne mora dokazivati) ili kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa.

15. U pogledu tužbenog zahtjeva za utvrđenje valjanosti ugovora o korištenju stana Vrhovni sud je naveo da apelantica nema aktivnu legitimaciju jer joj je stanarsko pravo na tom stanu prestalo, pa zbog nepostojanja pravnog odnosa s tuženim nema ni pravnog interesa koji je pretpostavka za podnošenje tužbe za utvrđenje, odnosno nema ni procesnu legitimaciju za postavljanje ovakvog zahtjeva. U pogledu tužbenog zahtjeva kojim se traži ništavost ugovora o zakupu i ugovora o otkupu stana apelantica se poziva na odredbu člana 109. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svako zainteresirano lice. U slučaju kada se u parnici postavlja zahtjev za utvrđenje ništavosti nekog ugovora (član 103. ZOO), takvu tužbu može podnijeti ugovarač iz tog ugovora, kao i treća zainteresirana lica (član 109. ZOO), s tim što obim ovlaštenja ugovarača i zainteresiranih lica nije identičan, pa zainteresirana lica mogu tražiti utvrđenje ništavosti ugovora, ali se isključivo između ugovarača raspravlja odnos povodom ništavosti (izriču se pravne posljedice ništavog ugovora). Pojam zainteresiranog lica koji ima u vidu navedena odredba člana 109. stav 1. ZOO podrazumijeva lice kojeg se posljedice preduzetog pravnog posla direktno tiču, a ne i lice koja ima obično interesovanje za predmetni pravni posao, zbog čega je tužilac dužan dokazati pravni interes za utvrđenje ništavosti ugovora kada podnosi tužbu za utvrđenje. Upravo zbog toga što je apelantici prestalo stanarsko pravo, nije podnosila zahtjev za nadovjeru ugovora, niti vodila postupak za poništenje rješenja o iseljenju, nju daljnja sudbina kasnije zaključenih ugovora o zakupu i otkupu stana i njihove pravne posljedice ne pogađaju. Naime, čak i kada bi ti ugovori bili ništavi (a nisu u konkretnom slučaju) apelantici ne pripadaju nikakva prava na tom stanu, pa ne postoji ni njena stvarna legitimacija, a ni uvjeti iz člana 109. stav 1. ZOO i člana 54. stav 2. ZPP, odnosno pravni interes koji bi joj osigurao procesnu legitimaciju da postavlja zahtjev za utvrđenje ništavosti tih ugovora, a tako ni zahtjev za iseljenje tuženog četvrtotuženog, te zahtjev da se naloži drugotuženom da s njom zaključi ugovor o zakupu stana. Dakle, postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe za utvrđenje određenog prava ili pravnog odnosa pretpostavka je dopuštenosti tužbe za utvrđenje. Ukoliko sud u toku prethodnog ispitivanja tužbe može utvrditi da ta pretpostavka nije ispunjena, odbacit će tužbu, a ukoliko to ne može utvrditi bez raspravljanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva (kao u konkretnom slučaju), presudom će odbiti tužioca s tužbenim zahtjevom, kao što je to učinjeno u konkretnom slučaju.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. Naime, apelantica navodi da su joj u postupku pred redovnim sudovima navedena prava povrijeđena zbog paušalne ocjene dokaza i proizvoljne primjene materijalnog prava. U vezi s proizvoljnom primjenom materijalnog prava apelantica je istakla da je proizvoljan stav redovnih sudova da se na predmetni spor ima primijeniti Zakon o prestanku primjene, a ne ZSO. U tom pogledu apelantica tvrdi da je zaključenjem ugovora o korištenju stana s prvotuženim i useljenjem u stan zakonito stekla stanarsko pravo u skladu s odredbama člana 11. ZSO, te da je ona bila zakoniti nosilac stanarskog prava, te se nije mogla smatrati privremenim korisnikom stana u smislu Zakona o primjeni zakona. Smatra da se nije mogao primijeniti Zakon o prestanku primjene jer ranija nositeljica stanarskog prava nije napustila stan zbog razloga koji su vezani za ratni sukob, već je preminula, a davalac stana je imao zakonsko pravo da taj stan dodijeli apelantici. Zbog toga je Ministarstvo pogriješilo kada joj je naložilo da sporni stan isprazni od lica i stvari u martu 2002. godine. Imajući to u vidu, apelantica smatra da za rješenje predmetnog spora uopće nije relevantno je li apelantica izvršila obnovu (nadovjeru) Ugovora o korištenju stana jer ranija nositeljica stanarskog prava nije napustila stan u spornom periodu zbog ratnih sukoba, nego je njeno stanarsko pravo prestalo smrću. S obzirom na navedeno, apelantica smatra da je imala pravo pokrenuti predmetni parnični postupak unatoč tome što je iseljenju iz stana prethodio upravni postupak, te da su redovni sudovi proizvoljno zaključili da ona nije bila aktivno legitimirana u ovom postupku, čime su joj povrijedili i pravo na pristup sudu.

b)Odgovori na apelaciju

18. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke te smatra da ne stoje apelanticini navodi o povredi prava na koja se poziva u apelaciji.

19. Okružni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na koje se apelantica pozvala u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbaci ili odbije.

20. Osnovni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju prvostepene presude te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Drugotuženi je istakao da apelantica nije ponudila relevantne argumente kojima bi opravdala tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Trećetužena je navela da su neosnovani i ničim dokazani apelanticini navodi o povredi njenih prava, te da je paušalno apelanticino pozivanje na povrede važećih zakonskih propisa učinjenih od strane redovnih sudova prilikom donošenja odluke koju apelantica pobija apelacijom. Naime, trećetužena smatra da niti jednim argumentom zasnovanim na odgovarajućim zakonskim propisima apelantica ne dovodi u pitanje osporenu odluku, a kako je činjenice koje je navela apelantica sud cijenio prilikom donošenja osporene odluke, to proizlazi da je apelacija u cijelosti neosnovana.

23. Pravna sljednica četvrtotuženog je navela da su redovni sudovi jasno obrazložili svoje odluke, u kojima su precizno i jasno cijenili sve dokaze, kako apelantice tako i tuženih, pri čemu apelantica ne navodi nijedan argument koji bi opravdao njenu tvrdnju o paušalnoj ocjeni dokaza, niti o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, osim što je nezadovoljna ishodom postupka koji je vođen po njenoj tužbi. U vezi s tim pravna sljednica je ukazala da su apelanticini navodi da se nije mogla smatrati privremenim korisnikom u smislu Zakona o prestanku primjene i da je Ministarstvo pogriješilo kada joj je naložilo da predmetni stan isprazni od lica i stvari u suprotnosti s činjenicama utvrđenim pravomoćnim odlukama nadležnih organa uprave i činjenicama utvrđenim pravomoćnim sudskim presudama, pa čak i Odlukom tog Ustavnog suda broj AP 785/12 u kojoj je odbačena apelanticina apelacija o tom pitanju. U vezi s navodima apelacije da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu pravna sljednica četvrtotuženog je navela da je u parnici koja se vodila kod Osnovnog suda pod brojem 071-0-P-06-000393 pravomoćno odbijen apelanticin zahtjev da se utvrdi valjanost ugovora o korištenju stana zaključenog 24. septembra 1997. godine i stjecanje stanarskog prava apelantice na osnovu tog ugovora, zbog čega apelantica nema ni pravni interes niti aktivnu legitimaciju za vođenje ovog spora.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

2. Tužba za utvrđenje Član 54. st. (1) i (2) Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, povredu prava ličnosti ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.

Ovakva tužba može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.

25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.

Isticanje ništavosti Član 109.

(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.

(2) Pravo da zahteva utvrđenje ništavosti ima i javni tužilac.

26. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84 – prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 – odluka US i „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 22/93 – ispravka i 12/99) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

II - STICANJE STANARSKOG PRAVA

Član 11.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi odnosno sticati stanarsko pravo.

Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.

Član 26. st. (1) i (2) Ugovor o korišćenju stana zaključuje se u pismenom obliku na osnovu pravosnažnog akta o dodjeli stana.

Ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo ugovor o korišćenju stana koji nije zaključen u pismenom obliku.

27. Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 16/10) u relevantnom dijelu glasi:

I. OPĆE ODREDBE

Član 1.

Zakon o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 3/96 i 21/96) prestaje važiti, kao i propisi doneseni na osnovu njega i drugi propisi koji reguliraju pitanje napuštene imovine i stanova doneseni u periodu od 30. aprila 1991. godine, računajući od 19. decembra 1998. godine.

Odredbe ovog zakona se primjenjuju na nepokretnosti, uključujući poslovne prostorije u privatnom vlasništvu, kuće u privatnom vlasništvu i stanove u privatnom vlasništvu, kao i stanove na kojima postoji stanarsko pravo ("stanovi"), koji su bili napušteni u periodu nakon 30. aprila 1991. godine bez obzira da li je nepokretnost ili stan bio proglašen napuštenim: pod uvjetom da je vlasnik, posjednik, odnosno korisnik nepokretnosti izgubio posjed nepokretnosti ili je nosilac stanarskog prava izgubio posjed stana prije 19. decembra 1998. godine.

U smislu ovog zakona, pod pojmom privremeni korisnik podrazumijeva se lice koje na valjanom pravnom osnovu koristi nepokretnost, odnosno stan, a pod pojmom bespravni korisnik podrazumijeva se lice koje bez valjane pravne osnove koristi nepokretnost, odnosno stan. U slučaju da se neka odredba odnosi na obje kategorije korisnika, koristi se termin sadašnji korisnik.

Član 2.

U smislu ovog zakona, standard za osiguranje alternativnog smeštaja privremenom korisniku koji ima pravo na alternativni smještaj u skladu sa ovim zakonom je jedna ili više prostorija, koje korisnika osiguravaju od elementarnih nepogoda i štite njegovo pokućstvo od oštećenja, sa najmanje 5 m2 po osobi.

Takav smještaj mogu činiti i poslovni prostor ili prostorije u sustanarstvu.

Član 3.

Svi upravni, sudski i drugi akti doneseni na osnovu propisa navedenih u članu 1. ovog zakona kojima je nastalo pravo na privremeno korištenje ostaju na snazi dok se ne ukinu u skladu sa ovim zakonom.

Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključen u periodu između 1.

aprila 1992. i 19. decembra 1998. godine prestaje važiti. U smislu ovog zakona lice koje živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu će se smatrati privremenim korisnikom.

Privremeni korisnik iz prethodnog stava koji nema drugi smještaj na raspolaganju ima pravo na novi ugovor o korištenju ili produženje privremenog korištenja tog stana u skladu sa ovim zakonom, ukoliko stanarsko pravo bivšeg korisnika prestaje prema članu 19. ovog zakona ili ukoliko je nadležni organ u skladu sa ovim zakonom odbacio zahtjev bivšeg stanara za povrat stana.

Nosilac stanarskog prava na stan 1. aprila 1992. godine koji se složio sa prestankom svog stanarskog prava i kojem je naknadno dodijeljeno drugo stanarsko pravo koje prestaje prema ovom članu ima pravo da podnese zahtjev za povrat svog bivšeg stana u skladu sa ovim zakonom.

28. Uputstvo o proveri zakonitosti ugovora o korišćenju stanova zaključenih i obnovljenih posle 1. aprila 1992. godine i postupku utvrđivanja prava na obnovu ugovora o korišćenju stana („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 11/02) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

2. Radi pravilne primene Zakona o prestanku primene odredbi Zakona o korišćenju napuštene imovine u njegovoj izmenjenoj i dopunjenoj verziji, formiraće se u svim opštinama Republike Srpske Komisija za proveru zakonitosti zaključenih i obnovljenih ugovora i za utvrđivanje prava na obnovu ugovora o korišćenju stana privremenih korisnika (u daljem tekstu: Komisija).

Komisija je nadležna za stanove kod kojih je dolazilo do promena nosilaca stanarskog prava u periodu od 1. aprila 1992. godine do 19. decembra 1998.

godine, bez obzira da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne i na datum kad je zaključen ugovor o korišćenju takvog stana, i to za:

2.1. Postupak provere zakonitosti vraćenih ugovora o otkupu stanova koji su zaključeni na osnovu ugovora o korišćenju stanova zaključenih posle 1. aprila 1992. godine, kao i zakonitost svih zaključenih ugovora o korišćenju stanova ili postupka obnove ugovora izvršene na osnovu člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primene Zakona o korišćenju napuštene imovine (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 38/98, 12/99 i 31/99) do dana stupanja na snagu ovog uputstva.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju apelantica osporava Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 202802 18 Rev od 15. novembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je apelanticin punomoćnik presudu Vrhovnog suda primio 4. januara 2019. godine, a da je apelacija podnesena 5. marta 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. aPravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

36. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi utvrđenja apelanticinih prava na spornom stanu, dakle predmet je građanskopravne prirode. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. Apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu te da je Vrhovni sud u osporenoj presudi proizvoljno primijenio materijalno pravo i utvrđivao činjenice.

38. Razmatrajući apelanticine navode da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu jer su redovni sudovi zaključili da nije legitimirana i da nema pravni interes za podnošenje tužbe, Ustavni sud napominje da sama činjenica da su redovni sudovi na tri instance razmatrali osnovanost njenog tužbenog zahtjeva nepobitno potvrđuje da je apelanticino pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi istaknuti u tom pravcu neosnovani.

39. Razmatrajući apelanticine navode o proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava i utvrđivanju činjenica, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

40. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka sudova glede procjene dokaza ako se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati je li tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja Vrhovnog suda.

41. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom donošenja odluke kojom je odbio apelanticinu reviziju protiv drugostepene presude, dovoljno jasno i argumentirano obrazložio osporenu odluku, dajući za svoje stavove jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne čine proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda, koji je prilikom razmatranja apelanticinih tvrdnji da je bila nositeljica stanarskog prava na spornom stanu, jasno ukazao zbog čega je zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog i drugostepenog suda da je apelantici stanarsko pravo na spornom stanu prestalo. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ukazao na sadržaj odredbi člana 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene, naveo zbog čega su te odredbe lex specialis u odnosu na ZSO na koje je apelantica ukazivala, zatim je ukazao na odredbe Uputstva, te na činjenicu da je u ranijem parničnom postupku presudom Osnovnog suda u predmetu broj 071-0-P-06-000393 pravomoćno odbijen apelanticin tužbeni zahtjev za utvrđenje pravne valjanosti ugovora o korištenju stana i stjecanje stanarskog prava apelantice na osnovu tog ugovora. S obzirom na sadržaj obrazloženja koje je Vrhovni sud dao u tom pogledu, Ustavni sud nije mogao zaključiti ni da postoji bilo šta što ukazuje da je Vrhovni sud postupio proizvoljno kada je prihvatio zaključke prvostepenog i drugostepenog suda da apelantica nema pravni interes ni aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe u konkretnoj pravnoj stvari. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, zaključujući da apelantica nema pravni interes ni aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe, suprotno apelanticinim paušalnim tvrdnjama koje su zasnovane na proizvoljnom tumačenju relevantnih propisa, naveo detaljnu analizu pojmova aktivne legitimacije i pravnog interesa, doveo ih u vezu s jasnim sadržajem relevantnih odredbi člana 54. ZPP i čl. 103. i 109. ZOO, a koji stavovi ni na koji način ne ukazuju na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda. Prema tome, Ustavni sud, suprotno apelanticinim navodima, u obrazloženju osporene odluke Vrhovnog suda nije našao elemente koji ukazuju da su zaključci iz osporene presude proizvoljni u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem činjenica konkretnog predmeta, te odredbi Zakona o prestanku primjene, Uputstva, ZSO i ZOO zamijenio te zaključke u pogledu osnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva.

42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

c)Pravo na dom

43. U pogledu apelanticinih navoda da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na dom, koje garantiraju član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da je osnovni cilj člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od proizvoljnog miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kron protiv Nizozemske, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, 297-C, stav 31). Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi da se apelantica iz spornog stana iselila 2002. godine i da je nastanjena u Drvaru, zbog čega nema ništa što ukazuje da sporni stan predstavlja apelanticin dom. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije bilo uplitanja u apelanticino pravo na poštovanje doma, pa u skladu s tim, ni povrede njenog prava na dom. Zbog toga, s obzirom na to da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava zaštićenog Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da se apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije moraju odbiti kao neosnovani.

d)Pravo na imovinu

44. U odnosu na apelanticine navode da joj je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, imajući u vidu zaključke iz prethodnih tačaka da nije bilo proizvoljnosti Vrhovnog suda prilikom odbijanja apelanticine revizije, nije mogao zaključiti da se u konkretnom slučaju radi o „imovini“ zaštićenoj članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ovo zbog toga što je apelantici prestalo stanarsko pravo, odnosno nije imala imovinu, niti je mogla imati „legitimno očekivanje“ zasnovano na relevantnim zakonskim odredbama da će biti udovoljeno njenom tužbenom zahtjevu. S obzirom na takav zaključak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte ovog člana. Prema tome, Ustavni sud apelanticine navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, smatra neosnovanim.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud, odlučujući o apelanticinoj reviziji, potvrdio nižestepene presude kojima je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev, dao obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim u segmentima primjene materijalnog prava i utvrđivanju činjenica na koje je apelantica ukazivala.

46. Ustavni sud dalje zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica, u skladu s relevantnim odredbama materijalnog prava koje su primijenjene u osporenoj odluci, nije imala „imovinu“ niti je mogla imati „legitimno očekivanje“ da će uspjeti s tužbenim zahtjevom.

47. Naposljetku, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer iz sadržaja predmeta nema ništa što ukazuje da sporni stan predstavlja apelanticin dom, odnosno nije bilo uplitanja u njeno pravo na poštovanje doma, te, shodno tome, ni povrede tog prava.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-986/19 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio