Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3778/20 (A. K.)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Krivični postupak
- Pritvor
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Apelacija preuranjena
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3778/20
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3778/20, rješavajući apelaciju Amira Kujovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Amira Kujovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 K 004682 20 Kž 2 od 9. oktobra 2020. godine i Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 K 004682 20 Kv 3 od 28.
septembra 2020. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amira Kujovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 K 004682 20 Kž 2 od 9. oktobra 2020. godine i Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 K 004682 20 Kv 3 od 28.
septembra 2020. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Amir Kujović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Bojan Veselinović, advokat iz Sarajeva, podnio je 21. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 K 004682 20 Kž 2 od 9. oktobra 2020. godine i Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 14 0 K 004682 20 Kv 3 od 28. septembra 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 16. novembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud i Tužilaštvo su 26. i 27. novembra 2020. godine dostavili odgovor na apelaciju. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Okružnog suda broj 14 0 K 004682 20 Kpp od 14. augusta 2020. godine apelantu je zbog sumnje da je počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 402. stav 4. u vezi sa stavom 2. i stavom 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), na osnovu člana 197. stav 1. tač. a), v) i g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) određen pritvor u trajanju od mjesec dana počev od 11. augusta 2020. godine koji, prema navedenom rješenju, može trajati do 11. septembra 2020. godine ili do nove odluke suda.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo mjeru pritvora predložilo iz razloga propisanih u odredbi člana 197. stav 1. tač. b), v) i g) ZKPRS, a dopunom prijedloga su obrazloženi razlozi iz tačke a) iste zakonske odredbe. Nakon razmatranja prijedloga i dopune prijedloga Tužilaštva, Okružni sud je, imajući u vidu priložene dokaze, ocijenio da u konkretnom slučaju postoji osnovana sumnja da je apelant počinio radnje za koje se sumnjiči. Osnovana sumnja proizlazi, kako je navedeno, iz brojne dokumentacije dostavljene uz prijedlog, između ostalog, izvještaja o počinjenom djelu, zapisnika o uviđaju, skice lica mjesta, zapisnika o prisustvu alkohola, opojnih droga ili psihoaktivnih lijekova, te zapisnika s izjavama svjedoka, koji u sveukupnosti nesumnjivo ukazuju da je apelant zbog upravljanja vozilom pod utjecajem alkohola i narkotičkih sredstava prouzrokovao saobraćajnu nezgodu u kojoj su smrtno stradali bračni par Hršum, jedno lice zadobilo teške tjelesne povrede, a dvoje lake tjelesne povrede.
7. Okružni sud je u nastavku obrazloženja naveo razloge zbog kojih je ocijenjeno da postoje razlozi iz tač. a), v) i g) člana 197. stav 1. ZKPRS te je naveo nedostatke prijedloga po tački b) iste zakonske odredbe (utjecaj na svjedoke) jer iz dostavljene dokumentacije proizlazi da su svi svjedoci, osim jednog koji je na liječenju, već saslušani pa je utjecaj na svjedoke, kao razlog za određivanje pritvora (uz osnovanu sumnju) ocijenjen paušalnim.
8. Što se tiče tačke a) člana 197. stav 1. ZKPRS, Okružni sud je istakao da je Tužilaštvo dokazalo postojanje ovog razloga jer prema Informaciji PU Istočno Sarajevo broj 1603/1/2-56/20 od 13. augusta 2020. godine apelant pokušava, uz pomoć određenih lica s područja BiH i van BiH, pronaći način da napusti teritoriju. U tom pravcu je obrazloženo da je u momentu saobraćajne nezgode apelant upravljao vozilom po osnovu vozačke dozvole izdate u Republici Srbiji – PU Beograd, u kojoj je navedeno da je rođen u Bijelom Polju (Crna Gora), da posjeduje ličnu kartu izdatu u BiH s mjestom rođenja u Sarajevu, što implicira da vozačku dozvolu nije izdao nadležni organ, te mogućnost da apelant ima dvojno državljanstvo. Navedene okolnosti, uz visinu zaprijećene kazne, predstavljaju okolnosti da bi apelant u slučaju puštanja na slobodu mogao pobjeći i na taj način ometati dalji tok istrage i izbjeći krivičnu odgovornost.
9. U pogledu razloga po tački v) člana 197. stav 1. ZKPRS Okružni sud je zaključio da je ovaj prijedlog Tužilaštva osnovan jer su ispunjena oba uvjeta koja se tiču zaprijećene kazne i naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi krivično djelo moglo biti ponovljeno. U tom kontekstu je navedeno: da se za krivično djelo za koje se apelant sumnjiči može izreći teža kazna (tri godine zatvora ili teža kazna), da je apelant u prethodnom periodu izvršio 55 saobraćajnih prekršaja na području Republike Srpske i Federaciji Bosne i Hercegovine pa je ocijenjeno da se radi o licu sklonom činjenju saobraćajnih prekršaja, što uz osnovanu sumnju da je počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja koje mu se stavlja na teret ukazuje na postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi boravkom na slobodi mogao ponoviti isto ili slično krivično djelo, za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
10. Osnovani su, prema mišljenju Okružnog suda, razlozi iz tačke g) člana 197. stav 1. ZKPRS jer se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna, što ukazuje o ispunjenju objektivnog uvjeta za određivanje pritvora po ovom osnovu. Dalje je navedeno da se radi o krivičnom djelu koje je posebno teško s obzirom na način njegovog izvršenja i posljedice. To se ogleda u činjenici da je apelant upravljao vozilom pod utjecajem alkohola i narkotika, da je nastupila smrt dva lica, supružnika Hršum, iza kojih je ostalo dvoje maloljetne djece. Navedeno ukazuje na takav stepen društvene opasnosti djela i izvršioca da bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda i mira, a posebno imajući u vidu da je javnost putem medija upoznata o događaju i teškim posljedicama, te da je na dan sahrane nastradalih supružnika u općini Pale proglašen dan žalosti.
11. Sud je također razmotrio mogućnost da se apelantu umjesto mjere pritvora izrekne neka blaža mjera. Međutim, imajući u vidu sve naprijed navedene okolnosti konkretnog slučaja, Okružni sud je zaključio da se mjerama zabrane ne bi mogla postići ista svrha.
12. Rješenjem Okružnog suda broj 14 0 K 004682 20 Kv 3 od 9. septembra 2020. godine apelantu je produžen pritvor za još dva mjeseca na osnovu člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS, tako da prema navedenom rješenju može trajati najduže do 11. novembra 2020. godine ili do nove odluke suda. Okružni sud je apelantu pritvor produžio iz razloga propisanih u odredbi člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS, cijeneći da se počev od određivanja pritvora apelantu do momenta odlučivanja o produženju pritvora nisu promijenile okolnosti koje ukazuju na postojanje osnovane sumnje i stvarnu prijetnju narušavanja javnog reda i mira. U tom pravcu su ponovljeni razlozi iz prethodnog rješenja uz zaključak da je produženje pritvora neophodno zbog sigurnosti građana.
13. S druge strane je ocijenjeno da su u pogledu tač. a) i v) stava 1. člana 197. ZKPRS izostali adekvatni razlozi Tužilaštva koji bi opravdali mjeru pritvora. U vezi s tim je navedeno da Tužilaštvo nije učinilo vjerovatnim postojanje razloga iz tačke a), koja je u prethodnoj fazi bila potkrijepljena informacijom PU Istočno Sarajevo, jer nije dokazana tvrdnja da je apelant u momentu saobraćajne nezgode upravljao vozilom po osnovu vozačke dozvole izdate u Republici Srbiji, te da nije pokušana provjera ove činjenice, koja je stoga ostala u kategoriji pretpostavke. Prema ocjeni Okružnog suda, ponuđene pretpostavke i razlozi ne predstavljaju opravdane okolnosti koje bi ukazivale na mogućnost apelantovog bjekstva, čime bi ometao dalji tok istrage i izbjegao krivičnu odgovornost, a sve zato što Tužilaštvo nije potkrijepilo svoj prijedlog niti jednim novim navodom u odnosu na raniji prijedlog za određivanje pritvora.
14. U pogledu neosnovanosti razloga iz tačke v) člana 197. stav 1. ZKPRS, u ključnom je navedeno da nisu ispunjena oba uvjeta koja zakon traži, da je ispunjen prvi koji se tiče zaprijećene kazne, dok drugi uvjet koji se tiče postojanja naročitih koje opravdavaju bojazan da bi apelant mogao ponoviti krivično djelo ne postoji. Naročite okolnosti se, prema shvaćanju Tužilaštva u prijedlogu, ogledaju u činjenici da je apelant u prethodnom periodu izvršio 55 saobraćajnih prekršaja i da se stoga radi o licu sklonom činjenju saobraćajnih prekršaja iz oblasti javnog saobraćaja. Međutim, uvidom u registar kazni, utvrđeno je da se radi o neplaćenim kaznama za razne prekršaje, pa je ocijenjeno da ove okolnosti nemaju značaj naročitih koje, kao takve, opravdavaju bojazan da bi apelant, ukoliko se nađe na slobodi, mogao ponoviti krivično djelo.
15. Vrhovni sud je Rješenjem broj 14 OK 004682 20 Kž od 21. septembra 2020. godine uvažio žalbe apelantove odbrane i Tužilaštva, ukinuo rješenje Okružnog suda od 9. septembra 2020. godine i predmet vratio na ponovni postupak. U obrazloženju je u ključnom navedeno da se argumentima žalbe Tužilaštva osnovano dovodi u pitanje pravilnost i valjanost razloga datih u pobijanom rješenju, uz zaključak da više ne postoje razlozi iz odredbe člana 197. stav 1. tač. a) i v) ZKPRS, prema kojima je uz tačku g) iste odredbe apelantu određen pritvor 14. augusta 2020. godine. Osnovano se, prema ocjeni Vrhovnog suda, ukazuje da se od vremena određivanja pritvora nisu izmijenile činjenice i okolnosti od značaja za dalje postojanje pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tač. a) i v) ZKPRS koje, kako je zaključeno, Okružni sud nije pravilno cijenio pa je predmet, nakon ukidanja prvostepenog rješenja, vraćen na ponovni postupak.
16. Okružni sud je donio Rješenje broj 14 0 K 004682 20 Kv 3 od 28. septembra 2020. godine kojim je apelantu na osnovu člana 197. stav 1. tač. a) i v) ZKPRS pritvor produžen za još dva mjeseca, tako da prema navedenom rješenju može trajati najduže do 11. novembra 2020. godine, dok je ocijenjeno da su u prijedlogu izostali adekvatni razlozi za produženje pritvora iz tačke g) istog člana.
17. U tom pravcu je navedeno da je osnovana sumnja utvrđena rješenjem o određivanju pritvora i da je utemeljena i potvrđena brojnim materijalnim dokazima koji su analizirani i ocijenjeni u tom rješenju i koji su ponovljeni prilikom produženja pritvora. Također je ocijenjeno da postoje razlozi iz člana 197. stav 1. tačka a) ZKPRS i da je Tužilaštvo ponudilo razloge i obrazložilo okolnosti koje se nisu izmijenile od dana donošenja rješenja kojim je pritvor određen, odnosno učinilo je vjerovatnim da postoje dokazi za postojanje ovog razloga za produženje pritvora. U tom kontekstu je ponovljen sadržaj informacije PU Istočno Sarajevo od 13. augusta 2020. godine, iz koje proizlazi da apelant posjeduje dvije vozačke dozvole iz dvije države, da je u momentu počinjenja djela za koje se sumnjiči imao vozačku dozvolu izdatu u Republici Srbiji s mjestom rođenja u Crnoj Gori, te da stoga postoji opasnost da napusti Bosnu i Hercegovinu s ciljem izbjegavanja krivične odgovornosti.
18. Što se tiče postojanja razloga propisanih u tački v) člana 197. stav 1. ZKPRS, vijeće Okružnog suda je istaklo: da su ispunjena oba zakonska uvjeta, od kojih se prvi odnosi na zaprijećenu kaznu, a drugi na postojanje naročitih okolnosti da bi apelant mogao ponoviti krivično djelo; da se te okolnosti ogledaju u činjenici da je apelant prije izvršenja krivičnog djela za koje se sumnjiči izvršio 55 saobraćajnih prekršaja na području Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine; da se stoga radi o licu sklonom činjenju saobraćajnih prekršaja i da, sve navedeno, uz osnovanu sumnju da je počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja koje mu se stavlja na teret, ukazuje na postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi boravkom na slobodi mogao ponoviti isto ili slično krivično djelo, za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Navedeno je potkrijepljeno izvodom iz registra kazni prema kojem je većina iz oblasti saobraćajnih prekršaja (19 neplaćenih kazni) u periodu od maja 2017. do maja 2020. godine. To su sve okolnosti koje, prema stavu vijeća Okružnog suda, imaju značaj naročitih okolnosti i koje, kao takve, opravdavaju bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivično djelo.
19. Vijeće Okružnog suda je prilikom produženja pritvora apelantu ocijenilo da ne postoje razlozi iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS koji bi rezultirali stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda, pri čemu je imalo u vidu protek vremena od izvršenja djela i nepostojanje okolnosti koje imaju karakter vanrednih okolnosti. Vijeće je također razmatralo i mogućnost izricanja blažih mjera i zaključilo da u trenutku odlučivanja o produženju pritvora ne postoje druge adekvatne mjere koje bi mogle zamijeniti pritvor da bi se postigla svrha neometane istrage.
20. Rješenjem Vrhovnog suda broj 14 0 K 004682 20 Kž 2 od 9. oktobra 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno rješenje Okružnog suda od 28. septembra 2020. godine. Vrhovni sud je ocijenio da su u pobijanom rješenju navedeni jasni i potpuni razlozi kako u pogledu postojanja osnovane sumnje (član 197. stav 1. ZKPRS) da je apelant počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 402. st. 1, 2. i 4. KZRS, tako i postojanja razloga propisanih u tač. a) i v) člana 197. stav 1. ZKPRS. Vrhovni sud je u ključnom ponovio relevantne dijelove prvostepenog rješenja, cijeneći da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza izveo pravilne zaključke, zbog čega je apelantova žalba odbijena.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz čl. II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 5, 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
22. Obrazlažući povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost apelacijom se ističe: da redovni sudovi prilikom odlučivanja o produženju pritvora nisu uzeli u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, niti su konkretizirali razloge, što pobijana rješenja čini potpuno paušalnim, bez uporišta u činjenicama. U tom kontekstu, apelant smatra da su sudovi morali preispitati činjenice u pogledu postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo i da su trebali preispitati i jasno obrazložiti postojanje posebnih pritvorskih razloga. Smatra da posebni pritvorski razlozi ne egzistiraju i da ih pobijana rješenja ne konkretiziraju, niti utvrđuju, te da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoje okolnosti koje nesumnjivo ukazuju da zaista postoji opasnost od bjekstva zbog pretpostavke o dvojnom državljanstvu. Apelant dalje smatra da su sudovi u vezi s postojanjem uvjeta iz tačke v) stav 1. člana 197. ZKPRS zauzeli pogrešan stav, te da u konkretnom slučaju ne egzistiraju odlučne činjenice u pogledu prihvatanja razloga za mjeru pritvora koje se definiraju kao postojanje naročitih okolnosti. Smatra da je ranija osuđivanost površno ispitana i da uz navode o prekršajima nije dovoljna za primjenu ove odredbe jer prethodno nije kažnjavan za istovrsno krivično djelo. Pobijana rješenja pretpostavljaju da bi mogao ponovo učestvovati u saobraćajnoj nesreći, što je nelogično, te u tom pravcu ukazuje na nedostatak detaljnog i jasnog obrazloženja. Navedeno ukazuje da je pritvor određen i produžen po osnovu proizvoljnih zaključaka sudova da su ispunjeni uvjeti za produženje pritvora jer bojazan od ponavljanja krivičnog djela nije uvjerljivo i jasno utvrđena i u tom pravcu su izostali konkretni razlozi.
23. Povredu prava na pravično suđenje apelant obrazlaže nedostatkom obrazloženja o odlučnim činjenicama.
24. Povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije se, prema apelantovom mišljenju, ogleda u činjenici što žalbeni navodi nisu detaljno analizirani i nisu stvarno i suštinski preispitani, pri čemu je prijedlog za određivanje mjera zabrane potpuno ignoriran. b)Odgovori na apelaciju
25. Okružni sud ukazuje da se argumentima iznesenim u apelaciji osporava pravilnost i valjanost obrazloženja osporenog rješenja za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz odredbe člana 197. stav 1. tačka a) i v) ZKPRS tvrdnjom da sud nije dao valjane razloge koji opravdavaju dalju primjenu mjere pritvora. Suprotno navedenom, svi argumenti izneseni u apelaciji su već bili predmet razmatranja u žalbenom postupku, koji su rješenjem Vrhovnog suda detaljno obrazloženi, a žalba odbijena kao neosnovana. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana zato što pobijanom odlukom nisu učinjene povrede Ustava BiH i ZKPRS, niti je došlo do kršenja ljudskih prava i sloboda zagarantiranih Evropskom konvencijom.
26. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana i da su u osporenim rješenjima dati detaljni razlozi i obrazloženja kako u pogledu osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje i produženje mjere pritvora, tako i u pogledu postojanja posebnih uvjeta za pritvor. Na žalbene navode koji su sadržajno identični apelacionim detaljno je odgovorio Vrhovni sud, uz dovoljne razloge i obrazloženje na kojima je zasnovan zaključak o postojanju općeg i posebnog uvjeta kako za određivanje tako i produženje mjere pritvora.
V.Relevantni propisi
27. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 64/17 i 104/18 – odluka USRS) u relevantnom dijelu glasi:
GLAVA XXXI
KRIVIČNA DJELA PROTIV BEZBJEDNOSTI JAVNOG SAOBRAĆAJA
Ugrožavanje javnog saobraćaja Član 402. st. (1) (2) i (4) (1) Učesnik u saobraćaju na putevima koji se ne pridržava saobraćajnih propisa i time tako ugrozi javni saobraćaj da dovede u opasnost život ljudi, pa usljed toga kod drugoga nastupi teška tjelesna povreda, kazniće se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(2) Izvršilac krivičnog djela iz stava 1. ovog člana koji je prilikom izvršenja djela bio pod uticajem alkohola preko 1,50 g/kg alkohola u krvi ili pod uticajem narkotičkih sredstava ili koji je vozio brzinom koja prelazi 50 km/h iznad dopuštene brzine, kazniće se kaznom zatvora od jedne do osam godina i kaznom zabrane upravljanja motornim vozilom.
(4) Ako je usljed djela iz st. 1. ili 2. ovog člana nastupila smrt jednog ili više lica, učinilac će se za djelo iz stava 1. ovog člana kazniti kaznom zatvora od dvije do dvanaest godina i kaznom zabrane upravljanja motornim vozilom, a za djelo iz stava 2. ovog člana kazniće se kaznom zatvora od tri do petnaest godina i kaznom zabrane upravljanja motornim vozilom.
28. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačke a), v) i g) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, [...]
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i
g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. U odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije
31. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
32. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporeno rješenje Vrhovnog suda o produženju pritvora apelantu ne predstavlja utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već je u pitanju procesno rješenje doneseno u postupku po prijedlogu Tužilaštva za produženje mjere pritvora, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se s aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodni stav, u toj fazi postupka može utvrđivati je li krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5.
Evropske konvencije
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 14 0 K 004682 20 Kž 2 od 9. oktobra 2020. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 19. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 21. oktobra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
37. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(…)
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
38. Apelant, u suštini, tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali razlozi za produženje mjere pritvora, pri čemu osporava kako postojanje osnovane sumnje tako i posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tač. a) i v) ZKPRS. Smatra da prigovori navedeni u apelaciji pokreću pitanje kršenja člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
39. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno, u konkretnom slučaju, ZKPRS kao nacionalnog prava, koje mora biti usklađeno sa standardima Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice za osumnjičenog ne smije pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo, te, načelno, samo radi osiguranja njegovog prisustva i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPRS za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, dakle „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga, taksativno nabrojanih u članu 197. stav 1. tač. a), b), v) i g).
40. U kontekstu apelacionih prigovora Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda izražen u više njegovih presuda (vidi, između ostalih, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, aplikacija broj 57180/09) da član 5. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva, na prvom mjestu, da pritvaranje bude zakonito, što uključuje i ispunjenje procedure propisane nacionalnim zakonodavstvom, ali da poštovanje nacionalnog prava nije dovoljno jer član 5. stav 1. Evropske konvencije traži da svako lišavanje slobode bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinaca od proizvoljnosti. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u citiranoj odluci ponovio mjerodavna načela koja potpadaju pod obim zaštite člana 5. stav 1. Evropske konvencije, koja je navedeni sud utemeljio u presudi Mooren (vidi Evropski sud, predmet Mooren protiv Njemačke (GC), broj 11364/03, ECHR 2009, st. 72–81. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
41. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Tako je Evropski sud u kontekstu načela koja se primjenjuju prilikom ispitivanja poštovanja domaćeg zakona, između ostalog, naveo da je u svojoj novijoj sudskoj praksi usvojio stav da svaki nedostatak otkriven u rješenju kojim se određuje pritvor ne čini taj pritvor kao takav nezakonitim, u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije, te je iznio stav da je period pritvora u načelu „zakonit“ ako se zasniva na sudskoj odluci. Još je naglašeno da se rješenje o određivanju pritvora mora smatrati ex facie nevaljanim ako nedostatak u rješenju predstavlja „tešku i očiglednu nepravilnost“, pa, osim ako ne predstavljaju „tešku i očiglednu nepravilnost“, nedostatke rješenja kojima je određen pritvor mogu ispraviti domaći žalbeni sudovi u toku sudskog preispitivanja postupka. U vezi sa zahtjevom koji se tiče kvaliteta domaćeg prava, Evropski sud je u presudi Mooren, pozivajući se na vlastitu praksu, između ostalog, naveo da „kvalitet prava“ podrazumijeva da, kad nacionalno pravo dozvoljava lišavanje slobode, njegova primjena mora biti dovoljno pristupačna, precizna i predvidljiva kako bi se izbjegao rizik proizvoljnosti (vidi Evropski sud, Amuur protiv Francuske, 25. juni 1996. godine, stav 50, Izvještaji 1996-III). U kontekstu pojma proizvoljan pritvor Evropski sud je iznio opće načelo koje je uspostavljeno u sudskoj praksi da će pritvor biti „proizvoljan“ uprkos tome što je u skladu s formulacijom u domaćem pravu ukoliko postoji element mala fide na strani vlasti ili kad su domaće vlasti zanemarile da pokušaju pravilno primijeniti mjerodavne propise.
42. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.
43. Dovodeći navedena načela u kontekst predmetnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je apelant svoje prigovore usmjerio, prije svega, na postojanje osnovane sumnje kao conditio sine qua non za zakonitost pritvora. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da je, u smislu odredbe člana 197. stav 1. ZKPRS, opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepenog rješenja, koje je potvrđeno drugostepenim rješenjem, proizlazi da su sudovi imali u vidu obimnu dokaznu građu, između ostalog, zapisnik o uviđaju, skicu lica mjesta, zapisnik o prisustvu alkohola, opojnih droga ili psihoaktivnih lijekova, te zapisnik sa izjavama svjedoka, koji u sveukupnosti nesumnjivo ukazuju da je apelant, zbog upravljanja vozilom pod utjecajem alkohola i narkotičkih sredstava, prouzrokovao saobraćajnu nezgodu u kojoj je smrtno stradao bračni par Hršum, jedno lice zadobilo teške tjelesne povrede, a dvoje lake tjelesne povrede.
44. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani i da je u osporenim rješenjima pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotreno, a razlozi u prilog zaključku o njenom postojanju, dovoljni, jasni i argumentirani.
45. Što se tiče apelantovih prigovora u svjetlu primjene relevantnih odredbi ZKPRS koji se odnose na posebne uvjete za izricanje mjere pritvora, koji moraju kumulativno postojati uz opći uvjet, konkretno odredbe člana 197. stav 1) tač. a) i v), Ustavni sud, prije svega, zapaža da je navedenom odredbom propisano da se pritvor može odrediti ukoliko se osumnjičeni krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva (tačka a.), odnosno ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti (točka v.). Ustavni sud, u vezi s naprijed navedenim apelacionim navodima i sadržajem osporenih rješenja, zapaža da je opasnost od bjekstva obrazložena okolnošću koja proizlazi iz informacije PU Istočno Sarajevo, prema kojoj apelant posjeduje dvije vozačke dozvole u kojima su navedena dva različita mjesta rođenja, da je u momentu počinjenja djela za koje se sumnjiči imao vozačku dozvolu izdatu u Republici Srbiji s mjestom rođenja u Crnoj Gori (Bijelo Polje), što bi moglo implicirati dvojno državljanstvo, a time i opasnost da napusti Bosnu i Hercegovinu radi izbjegavanja krivične odgovornosti. U pogledu tačke
v) stava 1. odredbe člana 197. ZKPRS, redovni sudovi su prilikom produženja pritvora apelantu imali u vidu zakonske uvjete, od kojih se prvi odnosi na zaprijećenu kaznu, a drugi na postojanje naročitih okolnosti za ponavljanje krivičnog djela. U tom kontekstu je prvo ocijenjeno da se za krivično djelo koje je apelantu stavljeno na teret može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, pa je zaključeno da je prvi uvjet zadovoljen. Što se tiče postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant, puštanjem na slobodu, mogao ponoviti krivično djelo, redovni sudovi su imali u vidu apelantovu raniju osuđivanost, zatim okolnost da je prije izvršenja krivičnog djela za koje se sumnjiči izvršio 55 saobraćajnih prekršaja na području Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine te da se stoga radi o licu sklonom činjenju saobraćajnih prekršaja. Sve navedeno, kako su zaključili redovni sudovi, uz osnovanu sumnju da je počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja koje mu se stavlja na teret, ukazuje na postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi boravkom na slobodi mogao ponoviti isto ili slično krivično djelo, za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
46. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se, suprotno apelantovim tvrdnjama, razlozi koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja o produženju pritvora ne čine proizvoljnim jer naprijed navedene okolnosti koje su u osporenim rješenjima cijenjene u vezi s cjelokupnim događajem i na taj način konkretizirane, i prema ocjeni Ustavnog suda, opravdavaju navedenu mjeru, pa se apelantovi prigovori u kontekstu kršenja člana 197. stav 1. tač. a) i v) ZKPRS čine neosnovanim.
47. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav
3. Evropske konvencije.
Ostali navodi
48. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije zato što Vrhovni sud nije pažljivo ispitao njegove žalbene navode. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da je apelant imao na raspolaganju pravni lijek (žalbu protiv prvostepenog rješenja), koji je i koristio. Činjenica da korištenje pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom bi apelant bio zadovoljan ni na koji način ne dovodi u pitanje njegovu dostupnost ili efikasnost. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi neosnovani.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasne i argumentirane razloge kako za postojanje osnovane sumnje tako i za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tačka a) i v) ZKPRS, zbog kojih je apelantu produžen pritvor, i kada iz osporenih rješenja ne proizlazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili navedenu odredbu.
50. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana 13. Evropske konvencije jer je apelant imao i koristio pravo žalbe, koju je drugostepeni sud ispitao, a činjenica da apelant nije zadovoljan tom odlukom ne pokreće pitanje djelotvornosti pravnog lijeka.
51. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević