Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3612/19 (ADRIATIC OSIGURANJE DD)
Odluka donesena 22. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o zdravstvenom osiguranju · čl. 939
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenom osiguranju
- Zakon o zdravstvenom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3612/19
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3612/19, rješavajući apelaciju ADRIATIC OSIGURANJA d.d. , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija ADRIATIC OSIGURANJA d.d. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 137764 19 Rev od 4. jula 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 137764 18 Pž 2 od 13. februara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 137764 17 Ps 2 od 5. januara 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. ADRIATIC OSIGURANJE d.d. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Milas, Martinović i Partneri“ iz Tuzle, podnijelo je 16. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 137764 19 Rev od 4. jula 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 137764 18 Pž 2 od 13. februara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 137764 17 Ps 2 od 5. januara 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Zavoda zdravstvenog osiguranja Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 29. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 4. novembra 2020. godine, Kantonalni sud 6. novembra 2020. godine, a Općinski sud i tužilac 10. novembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Ps 137764 17 Ps 2 od 5. januara 2018. godine, u ponovnom postupku, obavezan je apelant da isplati tužiocu potraživanje u novcu u iznosu bliže označenom u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni iznos) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, i to od 11. septembra 2012. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude.
6. Općinski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je predmet ove parnice potraživanje predmetnog iznosa s kamatnim zahtjevom, koji se odnosi na troškove liječenja oštećene F. S. (u daljnjem tekstu: oštećena) u JZU UKC Tuzla zbog zadobivenih povreda u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 16. septembra 2009. godine kada je putničko motorno vozilo, vlasništvo D. A. i osigurano kod apelanta od automobilske odgovornosti, a kojim je upravljao D. A., udarilo oštećenu kao pješaka, pri čemu su joj nanesene teške tjelesne povrede. U vezi s tim ukazano je da je vozač predmetnog putničkog motornog vozila D. A. pravomoćnom presudom Općinskog suda od 23. januara 2012. godine zbog počinjenog krivičnog djela – teška krivična djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci. Isto tako, navedeno je da je u ponovnom postupku tužilac ostao pri tužbenom zahtjevu i svim predloženim dokazima, te u spis suda predao i izvode iz banke iz septembra, oktobra i novembra 2009. godine, a koje je sud prihvatio kao dokaze. Općinski sud je također istakao da je u ponovnom postupku odbio apelantov prijedlog da se provede dokaz vještačenjem po vještaku saobraćajne struke na okolnost nastanka saobraćajne nezgode s obzirom na to da je u vezi s tim donesena pravomoćna presuda u krivičnom postupku, a koja je provedena kao dokaz u ovoj pravnoj stvari.
7. Općinski sud je dalje naveo da je proveo dokaze, koji su precizirani u presudi (na strani 2. obrazloženja), te da je među parničnim strankama sporno da li tužilac ima pravo na refundaciju isplaćenog iznosa troškova liječenja oštećene, koja je nastradala u saobraćajnoj nezgodi, a koju je izazvao D. A., apelantov osiguranik (aktivna legitimacija), te da je sporna i pasivna legitimacija koju apelant osporava navodeći da nije pasivno legitimiran jer se ne može utvrditi odgovornost osiguranika za nastalu štetu. Što se tiče prigovora nedostatka aktivne legitimacije, kao i pasivne legitimacije, ukazano je da ne stoje apelantovi prigovori. Naime, navedeno je da je stranka stvarno legitimirana ako je učesnik materijalno-pravnog odnosa iz kojeg je nastala parnica, pri čemu je tužilac aktivno legitimiran ako u tom odnosu ima položaj ovlaštene strane, a apelantu pripada pasivna legitimacija ako se odgovarajuća dužnost vezuje za njega. Shodno tome, Općinski sud je citirao odredbe čl. 66, 71. i 74. Zakona o zdravstvenom osiguranju i člana 939. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i naveo da je, u skladu s tim odredbama, potrebno utvrditi da je tužilac izvršio isplatu troškova liječenja jer tek isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguravača, i to do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema licu koje je po bilo kojem osnovu odgovorno za štetu.
8. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je naveo da je tužiočev tužbeni zahtjev osnovan jer iz provedenih dokaza proizlazi da je tužilac dokazao da je izvršio plaćanje konkretne usluge JZU UKC Tuzla po osnovu liječenja oštećene s obzirom na to da je izveo dokaze uvidom i čitanjem ugovora zaključenih u spornom periodu, uplatnica, kao i potvrde banke da su uplate izvršene. Dakle, istaknuto je da je između tužioca i JZU UKC Tuzla u vrijeme nastanka štete bio zaključen ugovor u kojem je plaćanje ugovorene godišnje naknade za usluge liječenja određeno u dvanaest mjesečnih rata, a tužilac je uložio dokaz da je u mjesecu u kojem je na JZU UKC Tuzla liječeno povrijeđeno lice i izvršena uplata ugovorenog mjesečnog anuiteta. Stoga, ne stoje apelantovi navodi da tužilac nije dokazao da je u periodu septembar, oktobar i novembar 2009. godine plaćao troškove liječenja svojih osiguranika. Najzad, ukazano je da ne stoji apelantov prigovor da je oštećena doprinijela nastanku saobraćajne nezgode jer to ne proizlazi iz pravomoćne krivične presude.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 137764 18 Pž 2 od 13. februara 2019. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda ukinuta u odluci o zakonskoj zateznoj kamati, kao i u odluci o troškovima parničnog postupka, te je u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena.
10. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, citirao relevantne odredbe Zakona o zdravstvenom osiguranju i Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju) i istakao da je prvostepeni sud pravilno, na osnovu navedenog činjeničnog utvrđenja, te na osnovu navedene zakonske regulative, usvojio tužiočev tužbeni zahtjev kao u izreci prvostepene presude. Naime, ukazano je da je odredbom člana 154. stav 2. ZOO propisano da se za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara bez obzira na krivicu, pa iz ove zakonske odredbe proizlazi da je na tužiocu bio teret dokazivanja uzročne veze između povređivanja njegovog osiguranika, tj. oštećene (za čije liječenje je tužilac imao potraživane izdatke) i dejstva opasne stvari (putničkog motornog vozila), kojom su ti izdaci prouzrokovani, a koje vozilo je bilo osigurano kod apelanta. S druge strane, istaknuto je da je na apelantu bio teret dokazivanja, u smislu odredbe člana 173. ZOO, da ponašanje vozača putničkog motornog vozila, osiguranog kod apelanta, nije bilo uzrok predmetne štete, odnosno da dokaže da je oštećena doprinijela nastanku nezgode u kojoj je pretrpjela povrede, a uslijed kojih je, prema podacima spisa, i preminula.
11. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je istakao da je u konkretnom slučaju tužilac dokazima izvedenim u prvostepenom postupku – zapisnikom o uviđaju MUPTK, Policijska uprava Tuzla, od 16. septembra 2009. godine, kao i pravomoćnom krivičnom presudom Općinskog suda od 23. januara 2012. godine, dokazao uzročno-posljedičnu vezu, odnosno dokazao da je oštećenoj nanesena šteta upotrebom opasne stvari, tj. putničkim motornim vozilom, koje je bilo osigurano kod apelanta u trenutku nastanka štete. S druge strane, istaknuto je da apelant nijednim predloženim dokazom nije dokazao da je oštećena svojim ponašanjem isključivo ili djelimično doprinijela nastanku saobraćajne nezgode. Kantonalni sud je ukazao da je zato neprihvatljiv žalbeni prigovor da tužilac predloženim i izvedenim dokazima nije dokazao nastanak saobraćajne nezgode i apelantovu odgovornost za tu saobraćajnu nezgodu.
12. Također je navedeno da nije osnovan ni žalbeni prigovor da tužilac nije dokazao da je platio troškove liječenja za oštećenu. Naime, ukazano je da žalba zanemaruje da je pregledom izvršenih usluga pruženih oštećenoj od 11. novembra 2009. godine, koji je tužilac dostavio JZU UKC Tuzla u predmetnom iznosu, tužilac učinio vjerovatnim da je imao ili da će imati izdatke za liječenje oštećene, a tim prije ako se ima u vidu i ugovoreni način pružanja i plaćanja usluga između tužioca i JZU UKC Tuzla, reguliran Ugovorom o pružanju usluga zdravstvene zaštite od 23. januara 2009. godine. Isto tako, navedeno je da treba imati u vidu i sadržaj uplatnica iz kojih proizlazi da je tužilac izvršio plaćanje naknada za usluge JZU UKC Tuzla koje su pružene njegovim osiguranicima u septembru, oktobru i novembru mjesecu 2009. godine. U vezi s tim istaknuto je da nije prihvatljiv žalbeni prigovor da je tužilac morao dokazati da je konkretnom uplatom izvršio plaćanje za medicinske usluge svoga osiguranika, tj. oštećene.
13. Isto tako, navedeno je da se ne može prihvatiti osnovanim žalbeni prigovor da je prvostepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka kada je na ročištu za glavnu raspravu od 23. novembra 2017. godine dozvolio da tužilac provede nove dokaze, koji nisu predloženi na pripremnom ročištu
– izvode UniCredit banke od 18. septembra, 13. novembra i 7. decembra 2009. godine, tri potvrde o izvršenom plaćanju putem UniCredit banke od 13. novembra 2009. godine i tri potvrde o izvršenom plaćanju putem UniCredit banke od 7. decembra 2009. godine, iako se apelant tome protivio. Naime, ukazano je da iz podataka spisa prvostepenog suda proizlazi da je na pripremnom ročištu održanom 27. marta 2014. godine tužilac predložio da se, između ostalih dokaza, provede i dokaz uvidom i čitanjem kopija uplatnica za septembar, oktobar i novembar 2009. godine, a kao dokaz da je tužilac izvršio plaćanje naknada za usluge JZU UKC Tuzla koje su pružene njegovim osiguranicima u septembru, oktobru i novembru 2009. godine. Shodno tome, navedeno je da to što je tužilac na glavnoj raspravi predložio da se izvrši uvid u izvode UniCredit banke, koji samo potvrđuju da je izvršena transakcija iznosa navedenih na predmetnim uplatnicama, ne predstavlja povredu odredbi parničnog postupka, na koju žalba neosnovano ukazuje.
14. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 137764 19 Rev od 4. jula 2019. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 137764 19 Rev od 4. jula 2019. godine.
15. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da je bez osnova apelantov revizioni prigovor, koji ponavlja iz žalbe, da je prvostepeni sud počinio povredu odredbi parničnog postupka, a što je propustio da sankcionira drugostepeni sud kada je na ročištu za glavnu raspravu dozvolio izvođenje dokaza koji nisu bili predloženi na pripremnom ročištu. U vezi s tim ukazano je da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je tužilac već na pripremnom ročištu predložio izvođenje dokaza uvidom i čitanjem kopija uplatnica za septembar, oktobar i novembar 2009. godine na okolnost da je izvršio plaćanje naknade za usluge JZU UKC Tuzla koje su pružene njegovim osiguranicima za septembar, oktobar i novembar 2009. godine, pa činjenica da je tek na glavnoj raspravi predložio da se izvrši i uvid u izvode UniCredit banke za navedeni period, iz kojih proizlazi da je transakcija izvršena, ne predstavlja povredu odredbi parničnog postupka budući da se iz samih uplatnica može zaključiti da je tužilac izvršio uplate za sporni period. Prema tome, Vrhovni sud je istakao da nije ostvaren revizioni razlog povrede odredbi parničnog postupka propisan odredbom iz člana 240. stav (1) tačka 1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
16. Vrhovni sud je također naveo da nije osnovan ni revizioni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz člana 240. stav (1) tačka 2) ZPP. Naime, istaknuto je da je u konkretnom slučaju tužilac dokazima izvedenim u prvostepenom postupku (zapisnik o uviđaju, pravomoćna krivična presuda) dokazao da je njegovom osiguraniku, tj. oštećenoj nanesena šteta upotrebom opasne stvari – putničkog motornog vozila koje je u trenutku nastanka štete bilo osigurano kod apelanta. S druge strane, ukazano je da je na apelantu ležao teret dokaza da je oštećena svojim ponašanjem isključivo ili djelimično doprinijela nastanku saobraćajne nezgode. Kako se radilo o saobraćajnoj nezgodi u kojoj je učestvovao samo jedan imalac motornog vozila u pokretu, navedeno je da se na odgovornost imaoca motornog vozila za štetu prouzrokovanu motornim vozilom trećem licu primjenjuju odredbe čl. od 173. do 177. ZOO kojima je uređena odgovornost za štetu od opasne stvari. Najzad, Vrhovni sud je istakao da se neosnovanim pokazuje i revizioni prigovor da tužilac konkretnom uplatom nije dokazao da je izvršio plaćanje usluga koje je JZU UKC Tuzla pružio oštećenoj. Naime, ukazano je da je, i prema mišljenju tog suda, tužilac dostavljanjem dokaza o (zbirnoj) uplati dokazao da je JZU UKC Tuzla platio izdatke za liječenje oštećene. Ovo tim prije ako se ima u vidu ugovoreni način pružanja i plaćanja usluga između tužioca i JZU UKC Tuzla, koji su regulirani navedenim ugovorom o pružanju usluga zdravstvene zaštite.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povredu navedenih prava, apelant, u suštini, ukazuje da je proizvoljnom ocjenom dokaza proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Apelant navodi da su redovni sudovi cijenili i prihvatili samo tužiočeve dokaze (po tužiočevom prijedlogu dozvoljeno provođenje novih dokaza – izvoda banke kojim tužilac dokazuje da su iznosi po uplatnicama uplaćeni), a da njegove dokaze nisu ni cijenili niti prihvatili (odbijen apelantov prijedlog za provođenje dokaza vještačenjem), čime su povrijedili načelo ravnopravnosti stranaka u parničnom postupku. Također, apelant ukazuje da je u parničnom postupku koji je vođen obavezan da tužiocu isplati novčani iznos na ime naknade štete, a niti jedan redovni sud nije uopće utvrdio da je tužiocu nastupila šteta pa da bi posljedično tome imao pravo na naknadu štete. Naime, apelant tvrdi da je takvim postupanjem tužiocu arbitrarno dosuđen iznos, a sud nije imao zakonsko uporište za to, odnosno sud nije, prije svega, utvrdio odlučujuću činjenicu da je tužilac pretrpio štetu, zbog kojeg postupanja suda je tužiočeva imovina uvećana bez pravnog osnova. U vezi s tim apelant ukazuje na odredbe čl. 155, 185. i 190. ZOO kojima je tačno definirano šta se smatra štetom, te da bi šteta postojala nužno je da postoji umanjenje imovine određenog lica, odnosno sudovi moraju utvrditi da je nastupilo umanjenje imovine nekog lica da bi drugu stranu obavezali na nadoknadu štete, a što sudovi u konkretnom slučaju nisu učinili, odnosno obavezali su apelanta na naknadu štete bez utvrđivanja da je tužiocu šteta i nastupila. Nadalje, apelant ukazuje da se primjenom odredbi ZOO ne može na osnovu navedenog ugovora o pružanju usluga zdravstvene zaštite utvrditi da je tužilac trpio bilo kakvu štetu jer iznos koji se plaća po tom ugovoru nije podložan vanjskom utjecaju, odnosno tužilac je obavezan uplatiti JZU UKC Tuzla ranije ugovoreni iznos nezavisno od liječenja povrijeđenih iz saobraćajnih nezgoda. Dakle, apelant tvrdi da su sudovi bez primjene zakona donijeli odluku kojom su apelanta obavezali na isplatu iznosa za koji nije utvrđeno da ga je tužilac platio, niti je utvrđeno da je uplatom tog dosuđenog iznosa tužiocu nastupila šteta. b)Odgovori na apelaciju
18. Vrhovni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri svojoj odluci od 4. jula 2019. godine i da smatra da navedena apelantova prava nisu povrijeđena u postupku pred tim sudom, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Kantonalni sud je naveo da navode iz apelacije smatra neosnovanim i u svemu ostaje pri razlozima iznesenim u presudi tog suda od 13. februara 2019. godine. Kako je taj sud za svoju odluku dao detaljne i jasne razloge, a čiju pravilnost je potvrdio i Vrhovni sud svojom presudom, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana jer ne stoji nijedna od povreda na koje apelant ukazuje.
20. Općinski sud je istakao da apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i procesnog prava nisu osnovani zbog razloga datih u obrazloženju presude tog suda, pri kojim navodima i ostaje. Posebno zato što je pri odbijanju apelantovog prijedloga za provođenje dokaza vještačenjem po vještaku saobraćajne struke, taj sud imao u vidu da apelant to prvi put podnosi na glavnoj raspravi, a pogotovo što je u ovoj pravnoj stvari povodom predmetne saobraćajne nezgode donesena pravomoćna presuda u krivičnom postupku, a kojom je parnični sud vezan. Što se tiče tužiočevih dokaza koji su prihvaćeni na glavnoj raspravi, u pitanju su originali uplatnica, a koje kopije su bile pribavljene u prethodnom postupku, te su uz kopije uplatnica predati izvodi iz banke za septembar, oktobar i novembar 2009. godine, koje je sud prihvatio, a po nalogu iz rješenja Kantonalnog suda od 9. juna 2017. godine o ukidanju prvostepene presude, donesenog u prethodnom postupku. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Tužilac je, pored ostalog, naveo da apelant uporno osporava uplatu i način plaćanja zdravstvenih usluga iako je tužilac tokom cijelog postupka pred nadležnim sudom više puta objasnio i dokazima potkrijepio plaćanje zdravstvenih usluga, a uzevši u obzir, u konkretnom slučaju, uplatnice i izvode iz banke (koji odgovaraju uplatnicama), a naročito uzevši u obzir zaključeni Ugovor o pružanju usluga zdravstvene zaštite za 2009. godinu između tužioca i JZU UKC Tuzla. U vezi s tim tužilac navodi da je nesporno da je tužilac platio predmetni iznos. Isto tako, ukazano je da apelant osporava i postojanje štete na strani tužioca iako je ona očita jer je za liječenje oštećene nastao trošak u vidu potrošenog medicinskog materijala, broja sati rada medicinskog osoblja, lijekova, kao i dijagnostičke i terapijske procedure, što je vidljivo iz Pregleda izvršenih usluga od 11. novembra 2009. godine. Najzad, istaknuto je da je neosnovana i apelantova tvrdnja da tužilac nije pretrpio štetu jer plaća naknadu zdravstvenoj ustanovi u istom iznosu bez obzira na činjenicu da li se ili nije desila saobraćajna nezgoda. U vezi s tim tužilac je naveo da je zdravstveni sistem kompleksan, te da se šteta ogleda u činjenici da su sredstva koja su utrošena za pružanje zdravstvene usluge oštećenoj u saobraćajnoj nezgodi mogla biti iskorištena za druge namjene u oblasti zdravstvene zaštite. Predloženo je da se apelacija odbaci kao nedopuštena ili odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti („Službene novine Federacije BiH“ broj 24/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8. st. 1. i 6.
1. Osiguranje pokriva građansku odgovornost posjednika, vlasnika i bilo kojeg vozača motornog vozila prema trećim licima koja imaju zahtjev za odštetu od osiguranika u skladu sa odredbama Zakona o obligacionim odnosima […]
6. Svako lice oštećeno vozilom čiji posjednik ili vlasnik podliježe obaveznom osiguranju od autoodgovornosti koje ima pravo da traži odštetu od vozača, bez obzira na to da li je to lice bilo unutar ili van tog vozila, ima neposredno potraživanje od osiguravača.
23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 154. stav (2) (2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist) […] Član 173.
Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom delatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno delatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.
Član 185. stav (1) (1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo pre nego što je šteta nastala.
Član 190.
Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile posle prouzrokovanja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.
Član 939. stav (1) (1) Isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguravača, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema licu koje je po ma kom osnovu odgovorio za štetu.
24. Zakon o zdravstvenom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 30/97, 7/02, 70/08, 48/11, 100/14 – odluka US i 36/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o zdravstvenom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 30/97, 7/02, 70/08, 48/11) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 9.
Prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja ostvaruju se na teret sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja […] Član 37. stav (1) (1) Zdravstvena zaštita iz člana 34. ovog zakona pruža se osiguranim licima u zdravstvenim ustanovama i kod privatnih zdravstvenih radnika s kojima je kantonalni zavod osiguranja zaključio ugovor o pružanju zdravstvene zaštite.
Član 66. stav (1) (1) Kantonalni zavod osiguranja je obavezan zahtijevati naknadu prouzrokovane štete od lica koje je prouzrokovalo bolest, povredu ili smrt osiguranog lica.
Član 71. stav (1) (1) Kantonalni zavod osiguranja je obavezan zahtijevati naknadu štete prouzrokovane u slučajevima iz člana 66. ovog zakona kada je šteta nastala upotrebom motornog vozila neposredno od pravnog lica za osiguranja imovine i lica kod koga je štetnik sklopio ugovor o obaveznom osiguranju od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima.
Član 73.
Kantonalni zavod osiguranja je obavezan zahtijevati naknadu štete u slučajevima predviđenim ovim zakonom, bez obzira na to što je nastala isplatom davanja koja kao pravo pripadaju osiguranom licu iz sredstava kantonalnog zavoda osiguranja.
Član 74.
Pri utvrđivanju prava na naknadu štete prouzrokovane kantonalnom zavodu osiguranja primjenjuju se odgovarajuće odredbe Zakona o obligacionim odnosima, kao i posebni propisi o naknadi štete.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 137764 19 Rev od 4. jula 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. jula 2019. godine, a apelacija je podnesena 16. septembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da mu je tim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
32. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak vodio radi naknade štete, dakle radi se o predmetu građansko-pravne prirode. U skladu s navedenim, nesporno je da u predmetnom postupku apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pa će stoga Ustavni sud ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
33. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan, ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
35. Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku redovni sudovi na sve tri instance usvojili tužiočev tužbeni zahtjev kojim je apelant obavezan da mu isplati predmetni iznos na ime naknade štete, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, Zakona o zdravstvenom osiguranju, Zakona o osiguranju i ZPP. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju presude kojom je predmetni postupak okončan dao jasne i precizne razloge o tome zašto je tužiočev tužbeni zahtjev osnovan, te da je dao iscrpne razloge zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, ispitujući drugostepenu presudu u skladu s apelantovim revizionim prigovorima koji su identični ovim iz apelacije, u cijelosti potvrdio odlučenje drugostepenog suda, a stavove o neosnovanosti apelantove revizije je detaljno obrazložio u osporenoj presudi, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, Zakona o zdravstvenom osiguranju, Zakona o osiguranju i ZPP. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili zašto smatraju da su neosnovani apelantovi navodi da uopće nije utvrđeno da je tužiocu nastupila šteta, pri tome dajući argumentirano obrazloženje da je u konkretnom slučaju tužilac dokazao da je njegovom osiguraniku, tj. oštećenoj nanesena šteta upotrebom opasne stvari – putničkog motornog vozila koje je u trenutku nastanka štete bilo osigurano kod apelanta, imajući u vidu relevantne odredbe ZOO, Zakona o osiguranju i Zakona o zdravstvenom osiguranju. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance bili jedinstveni u stavu da je tužilac dostavljanjem dokaza o (zbirnoj) uplati dokazao da je JZU UKC Tuzla platio izdatke za liječenje oštećene, a ovo tim prije ako se ima u vidu ugovoreni način pružanja i plaćanja usluga između tužioca i JZU UKC Tuzla, koji su regulirani navedenim ugovorom o pružanju usluga zdravstvene zaštite, te da su usvojili tužbeni zahtjev kao osnovan. Imajući u vidu sve navedeno, a posebno činjenicu da zadatak Ustavnog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava, osim ukoliko je u tom segmentu uočena očigledna proizvoljnost, Ustavni sud apelantove navode po tom osnovu smatra neosnovanim.
36. U vezi s apelacionim navodima kojima apelant ističe da su redovni sudovi, protivno pravilima o teretu dokazivanja, poklonili vjeru činjenicama koje je iznosio tužilac, a ne apelantovim dokazima, čime je postupano protivno načelu ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud ukazuje da važan element zahtjeva pravičnog suđenja predstavlja načelo ravnopravnosti pred sudom („jednakost oružja“). To načelo podrazumijeva, kako je Evropski sud za ljudska prava naveo u predmetu Dombo Beheer B. V. protiv Holandije, u kontekstu građanskog postupka da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo B. V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, odluke Ustavnog suda br. U 35/01 od 10. maja 2002. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02, tačka 24, U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24, AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21). U vezi s tim, te istaknutim apelantovim prigovorima, Ustavni sud, prije svega, naglašava da činjenica da redovni sud nije prihvatio dokaze jedne strane u postupku (odbijen apelantov prijedlog da se provede dokaz vještačenjem po vještaku saobraćajne struke na okolnost nastanka saobraćajne nezgode s obzirom na to da je u vezi s tim donesena pravomoćna presuda u krivičnom postupku, a koja je provedena kao dokaz u ovoj pravnoj stvari) sama po sebi ne znači da ta strana nije ravnopravno tretirana u odnosu na suprotnu stranu u postupku. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je prvostepeni sud proveo obiman dokazni postupak u kojem su analizirani i ocijenjeni materijalni dokazi (koji po svojoj sadržini nisu bili sporni), a apelant je imao mogućnost da predlaže izvođenje dokaza, što je i činio, te je ukazano na kojim od provedenih dokaza je presuda zasnovana. Shodno navedenom, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih tvrdnji, ničim nije dokazao svoje navode da nije ravnopravno tretiran u postupku, te imajući u vidu da u priloženoj dokumentaciji nema ništa što ukazuje da je u konkretnom postupku apelantu uskraćena mogućnost da predlaže svoje dokaze, kao i da se izjašnjava i osporava dokaze suprotne strane, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da u predmetnom postupku nije bio tretiran ravnopravno sa suprotnom stranom.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
38. Apelant, također, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje su istaknute u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena materijalnog i procesnog prava), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi su za svoje odluke dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako ni u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, te kada ne proizlazi da je u postupku povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka.
40. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju toga prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njegovog prava u tom pogledu.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević