Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3647/20 (A. K. i drugi)
Odluka donesena 22. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Miješanje u privatni život
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
- Krivični postupak
- Mjere zabrane
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3647/20
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3647/20, rješavajući apelaciju Asima Kambera i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Asima Kambera, Fazira Vukalića i Mirele Husić podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 K 036819 20 Kv od 28. septembra 2020. godine i S1 3 K 036819 20 Kpp 2 od 22. septembra 2020. godine u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te Asima Kambera i u odnosu na član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Asima Kambera, Fazira Vukalića i Mirele Husić podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 K 036819 20 Kv od 28. septembra 2020.
godine i S1 3 K 036819 20 Kpp 2 od 22. septembra 2020. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Asim Kamber, Fazir Vukalić i Mirela Husić (u daljnjem tekstu: apelanti ili, po potrebi, prvoapelant, drugoapelant i apelantica), koje zastupa Adil Draganović, advokat iz Sanskog Mosta, podnijeli su 13. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 K 036819 20 Kv od 28. septembra 2020. godine i S1 3 K 036819 20 Kpp 2 od 22. septembra 2020. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 21. oktobra 2020. godine, apelanti su 26. oktobra 2020. godine dopunili apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 26. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo su 5. i 11. novembra 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Suda BiH (sudija za prethodni postupak) broj S1 3 K 036819 20 Kpp 2 od 18. septembra 2020. godine u krivičnom postupku koji se vodi protiv apelanata zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo izborne prevare iz člana 154. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) djelimično je prihvaćen prijedlog Tužilaštva, te je apelantima izrečena mjera zabrane iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKP-a – sastajanja s određenim licima, na način da im je zabranjen bilo kakav kontakt ili povezivanje s drugim osumnjičenim u ovom postupku i svjedocima u ovom krivičnom predmetu (M. Z., A. T., A. Z. i 15 imenovanih svjedoka) i svim članovima biračkih odbora koje je imenovala Općinska izborna komisija Sanski Most u sklopu Općih izbora 2018. godine, bilo telefonski, preko posrednika ili neposredno, ili putem društvenih mreža, uključujući i približavanje istim na udaljenosti od 100 metara. Apelantima je dalje zabranjeno javno istupanje i iznošenje činjenica i okolnosti iz predmetnog krivičnog postupka, tako što im je zabranjeno kontaktiranje sa svim predstavnicima printanih i elektronskih medija u vezi s predmetnim krivičnim postupkom. Određeno je da će se o izvršenju izrečenih mjera zabrane apelantima starati nadležne policijske agencije prema mjestu boravišta, odnosno prebivališta apelanata (PU Sanski Most), kao i GPBiH. Istim rješenjem prvoapelantu je izrečena i mjera zabrane – zabrana putovanja iz člana 126. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) tako što mu je zabranjeno putovanje van područja Bosne i Hercegovine. Naređeno je da se od apelanta privremeno oduzimaju sve putne isprave, odnosno pasoši izdati na njegovo ime – putne isprave Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Hrvatska) i Bosne i Hercegovine (i drugi, ukoliko ih posjeduje), te ukoliko ne posjeduje ove isprave, naloženo je da apelant Sudu BiH dostavi potvrdu o njihovom neposjedovanju. Zabranjeno je izdavanje novih putnih isprava odnosno pasoša prvoapelantu, kao i korištenje lične karte za prelazak državne granice, koje mjere će izvršiti Granična policija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: GPBiH) tako što će osigurati unošenje ove zabrane u informacioni sistem GPBiH. Pored toga, naloženo je „nadležnom organu“ za izdavanje ličnih karata postupanje u skladu s odredbama člana 18. Zakona o ličnoj karti državljana BiH i Pravilnika o upisivanju zabrane za prelazak državne granice u ličnu kartu državljana BiH. Određeno je da će izrečene mjere zabrane trajati dok za njima postoji potreba, kao i da će se opravdanost tih mjera kontrolirati svaka dva mjeseca. Nasuprot tome, odbijen je prijedlog Tužilaštva koji se odnosi na izricanje mjere zabrane prvoapelantu – napuštanja boravišta.
6. U obrazloženju rešenja je navedeno da iz Prijedloga Tužilaštva broj T20 0 KT 00016922 16 za izricanje mjera zabrane apelantima proizlazi da je Tužilaštvu dostavljena Informacija o prikupljenim saznanjima od strane MUP-a Unsko-sanskog kantona, Uprava policije, Sektor kriminalističke policije (u daljnjem tekstu: MUPUSK) broj 05-04/03-2-04-3-919/18 od 10. decembra 2018. godine u vezi s postojanjem osnova sumnje o počinjenju krivičnog djela izborne prevare iz člana 154. KZBiH. Navedeno je da je na osnovu Informacije i dokaza koje je MUPUSK dostavio uz nju, kao i dokaza prikupljenih u toku provođenja istražnih radnji Tužilaštvo 7. septembra 2020. godine donijelo naredbu o provođenju istrage protiv apelanata zbog postojanja osnova sumnje da su počinili krivično djelo na 10 opisanih biračkih mjesta, na način opisan u rješenju (strana 5. rješenja).
7. Sud BiH je održao ročište povodom prijedloga Tužilaštva, na koje su pristupili tužilac Tužilaštva i apelanti. Tužilac je u potpunosti ostao pri pismenom prijedlogu Tužilaštva od 17. oktobra 2020. godine i naveo da je izvršen pretres prostorija apelanata, da su izuzeti određeni predmeti i dokumentacija koji ukazuju da su počinili predmetno krivično djelo. Tužilac je istakao potrebu zaštite identiteta tri svjedoka zbog upućenih prijetnji. Navedeno je da je branilac drugoapelanta, uz saglasnost osumnjičenih, izlagao u ime svih apelanata, te je, između ostalog, istakao da ne postoji osnovana sumnja da su počinili krivično djelo, ali da su „u principu saglasni s predloženim mjerama zabrane“, da su se apelantica i drugoapelant „saglasili s predloženim mjerama zabrane“, kao i da se prvoapelant „protivio mjerama zabrane putovanja i kontaktiranja s osumnjičenim, svjedocima, kao zabrane istupanja u javnosti u vezi s konkretnim predmetom“.
8. Sud BiH je zatim ispitao postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje mjera zabrane apelantima, te je ocijenio da u konkretnom slučaju postoji dovoljno dokaza za utemeljenje postojanja osnovane sumnje o počinjenju krivičnog djela koje se apelantima stavlja na teret. Sud BiH je naveo da taj zaključak crpi iz dokaza Tužilaštva, koji na nedvosmislen i pouzdan način daju osnova za zaključak da su apelanti počinili radnje koje u sebi sadrže elemente krivičnog djela za koje se terete. U rješenju su, u tom kontekstu, interpretirani iskazi svjedoka Enisa Eminića, A. T., M. Z. i A. Z. Sud BiH je naveo da je uvidom u ostale materijalne dokaze i iskaze još pet imenovanih svjedoka zaključio da su na određenim biračkim mjestima biračke spiskove o glasanju potpisivala lica koja u to vrijeme nisu bila u BiH, odnosno da su određena lica imenovana u biračke odbore, koja faktički nisu ni bila članovi biračkih odbora, niti im je uručeno rješenje o imenovanju OIK.
9. Sud BiH je dalje ispitao postojanje razloga za izricanje mjera zabrane iz člana 126. stav 2. i 126 a. tačka c) ZKP-a.
10. U odnosu na prvoapelanta, Sud BiH je ocijenio da je adekvatno da izrekne mjeru zabrane putovanja uz izdavanje naredbe o privremenom oduzimanju putnih isprava, izdavanju novih i zabranu prelaska državne granice s ličnom kartom, a zato što je prvoapelant državljanin Hrvatske s porodičnim vezama u navedenoj zemlji, kao i u drugim žemljama EU (npr. Njemačka), da bi, uzimajući u obzir specifičnost i težinu predmetnog krivičnog djela, on mogao napustiti područje BiH, te da je u početnoj fazi istrage neophodno osigurati njegovo prisustvo tokom njenog trajanja, uzimajući u obzir štetnost predmetnog krivičnog djela. S druge strane, Sud BiH je odbio da prvoapelantu izrekne mjeru zabrane napuštanja boravišta u bilo kojem obimu zato što je njegovo primarno zanimanje zastupnik u Federalnom parlamentu, čije je sjedište u Sarajevu, te da prvoapelant ima prijavljeno boravište na navedenoj adresi u Sarajevu, čime bi se onemogućila egzistencija prvoapelanta i njegove porodice, a i zbog toga što Sud BiH cijeni da se i izricanjem mjera zabrane putovanja može ostvariti svrha osiguranja prisustva prvoapelanta i uspješno vođenje krivičnog postupka.
11. Pored toga, Sud BiH je apelantima izrekao mjere zabrane sastajanja s drugim licima, prvenstveno međusobno jednih s drugima, zatim s poznatim svjedocima iz ovog postupka, kao i sa članovima biračkih odbora koje je OIK imenovao u Sanskom Mostu s ciljem provođenja Općih izbora 2018. godine, kako bi se spriječio međusobni utjecaj navedenih lica, te zaštitio integritet predmetne krivične istrage, uzimajući u obzir specifičnosti predmetnog krivičnog djela i interesa javnosti za konkretni krivični predmet.
12. Konačno, Sud BiH je istakao da su u konkretnom slučaju mjere zabrane koje je izrekao proporcionalne i adekvatne trenutnoj procesnoj situaciji i dinamici konkretne istrage.
13. Vijeće Suda BiH je, odlučujući o žalbi branioca apelanata i prvoapelanta lično, izjavljenoj protiv rješenja od 18. septembra 2020. godine, donio Rešenje broj S1 3 K 036819 20 Kv od 28. septembra 2020. godine kojim su žalbe odbijene kao neosnovane.
14. Vijeće je, analizom relevantnih činjenica iz spisa, te žalbenih navoda, zaključilo da je pobijana odluka pravilna i zakonita i da ničim nije dovedena u sumnju s obzirom na to da žalbeni navodi ne pružaju nikakve ozbiljne argumente koji bi rezultirali donošenjem drugačije odluke od one koja je sadržana u pobijanom rješenju. Vijeće je ocijenilo da, suprotno žalbenim navodima, iz sadržaja pobijanog rješenja jasno proizlazi da je sudija za prethodni postupak, polazeći od materijalnih dokaza dostavljenih uz prijedlog Tužilaštva, imajući u vidu fazu postupka, zaključio da je osnovano da se prema svim apelantima odredi mjera zabrane sastajanja s određenim licima, odnosno sa svjedocima i međusobno sastajanje osumnjičenih iz ovog krivičnog postupka, a da u odnosu na prvoapelanta odredi i mjeru zabrane putovanja. Pri tome je sudija za prethodni postupak, a što je prihvatilo i Vijeće, posebno cijenio činjenicu da se apelanti terete za krivično djelo izborne prevare iz člana 154. KZBiH, koje su, kako se osnovano sumnja, počinili u vremenskom periodu počev od 5. do 9. oktobra 2018. godine tako što su po uputama prvoapelanta, drugoapelant, apelantica i H. K., zajedno s više drugih NN lica, krivotvorili rezultate izbora pri glasanju za više nivoa vlasti u institucijama BiH na Općim izborima 2018. godine za područje općine Sanski Most, tako što su potpisivali lica koja nisu pristupala na biračka mjesta zbog toga što su se nalazila u inostranstvu ili su u međuvremenu preminula i dodavali njihove glasove ukupnim rezultatima, prethodno ih potpisujući i uništavajući žute izborne listiće s ciljem neistinitog upisivanja rezultata u izborne isprave kako bi određena lica koja se nalaze na listama, među kojima S. K., E. T., H. R., H. A., ostvarila bolji izborni rezultat kao konačan, pri čemu su prikazivali izborne rezultate koji ne odgovaraju obavljenom glasanju na više biračkih mjesta.
15. Navedeno proizlazi iz iskaza svjedoka Enesa Eminića, A. T., M. Z. i A. Z. i materijalnih dokaza priloženih uz prijedlog i, prema mišljenju Vijeća, a suprotno navodima odbrane i prvoapelanta, ukazuje na zaključak da postoji dovoljan stepen osnovane sumnje da su apelanti počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret na naprijed opisan način. Navedeno daje osnov za zaključak da je u konkretnom slučaju opravdano odrediti mjere zabrane sastajanja s određenim licima, odnosno sa svjedocima i apelanata međusobno, prije svega zbog prirode počinjenog krivičnog djela, a i činjenice što je, cijeneći sadržinu pobijanog rješenja, istraga u ovom krivičnom predmetu u početnoj fazi. Kako se u narednom periodu očekuje preduzimanje istražnih radnji od strane Tužilaštva, što će u konačnici rezultirati konačnom tužilačkom odlukom, stav je i Vijeća da je neophodno osigurati uvjete za neometano vođenje ovog postupka, što će se u svakom slučaju ostvariti onemogućivanjem nedozvoljenih kontakata kako između samih osumnjičenih, tako i onemogućavanjem njihovog utjecaja na lica koja će biti saslušana u svojstvu svjedoka. Stoga, posmatrajući sve naprijed navedene okolnosti u njihovoj ukupnosti, te dovodeći ih u vezu s ličnim činjenicama i okolnostima na strani apelanata, navedenim u pobijanom rješenju, Vijeće je zaključilo da je u ovoj fazi postupka osnovano odrediti mjere zabrane apelantima na način kako je to utvrđeno u pobijanom rješenju.
16. Vijeće je ocijenilo neosnovanim žalbene prigovore prvoapelanta da se mjere zabrane putovanja koje su mu određene zasnivaju samo na činjenici da posjeduje i državljanstvo Hrvatske, s obzirom na to da je sudija za prethodni postupak navedenu činjenicu cijenio u sklopu drugih činjenica i okolnosti, prije svega činjenicu da je porodičnim vezama vezan sa Hrvatskom, kao i drugim zemljama EU (npr. Njemačka), te da bi, uzimajući u obzir specifičnost i težinu predmetnog krivičnog djela, on mogao napustiti područje BiH, na koji način bi onemogućio daljnje procesuiranje, a koje razloge prihvata i Vijeće.
17. Konačno, Vijeće je ocijenilo neosnovanim i žalbene navode prvoapelanta da je vođenje ovog krivičnog postupka čin njegove političke diskreditacije, iako je i sam svjestan da je istraga u početnoj fazi, po čijem će se okončanju utvrditi da li ima osnova za njegovo i optuženje i drugih osumnjičenih, a svakako nema za cilj ni njegovu niti nečiju drugu političku ili ličnu diskreditaciju. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.d), e), k) i
m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelanti su istakli da iz obrazloženja pobijanih rješenja proizlazi da su mjere zabrane izrečene s ciljem da se osigura prisustvo osumnjičenih, kao i se osigura nesmetano i efikasno vođenje istrage. Navode da je u predmetnoj istrazi „prikupljen veliki broj materijalnih dokaza i da su saslušani svi svjedoci koje Tužilaštvo namjerava ispitati na glavnom pretresu“, te da se stoga nameće logičan zaključak da ne postoji nijedan od uvjeta da apelanti utječu na sam tok istrage i krivičnog postupka. Smatraju da Tužilaštvo na osnovu materijalnih dokaza nije dokazalo postojanje osnovane sumnje kao općeg razloga za određivanje mjera zabrane, niti su predložene mjere zabrane proporcionalne i adekvatne procesnoj situaciji. U tom pravcu navode da je Sud BiH prilikom ispitivanja osnovane sumnje samo naveo dokaze bez njihove analize. U odnosu na izrečene mjere zabrane ističe se da se one mogu izreći samo ako postoje razlozi za pritvor, dakle u situaciji kada je na pouzdan način utvrđeno postojanje opasnosti od bjekstva, koji razlozi izostaju u osporenom rješenju. Nadalje, za apelante je sporna formulacija iz osporenog rješenja prema kojoj one mogu trajati „dok za njima postoji potreba“, s obzirom na obaveznu zakonsku dvomjesečnu kontrolu. Konačno, u osporenim odlukama, prema navodima iz apelacije, prilikom obrazlaganja posebnih razloga koji čine opravdanim primjenu mjera zabrane koriste se stereotipna obrazloženja, bez uvažavanja specifičnih okolnosti konkretnog slučaja, tj. konkretizacije i individualizacije uvjeta u odnosu na apelante. Navode da su u potpunosti svjesni činjenice koja im se stavlja na teret i da će u potpunosti poštovati tajnost istrage i uredno se odazivati na pozive suda. Apelanti su posebno naveli da obavljaju funkcije koje im nameću obavezu uvažavanja i poštovanja pozitivnih zakonskih propisa, te da redovni sudovi njihove iskaze nisu cijenili, niti su ih doveli u vezu s drugim materijalnim dokazima i okolnostima slučaja.
b)Odgovori na apelaciju
19. Sud BiH je naveo da je osporeno rješenje sudije za prethodno saslušanje zakonito i doneseno na osnovu ispravno ocijenjenih subjektivnih i objektivnih okolnosti koje su u momentu odlučivanja stajale na strani apelanata, te da apelantima u konkretnom slučaju nisu ugrožena „prava zagarantirana domaćim i međunarodnim aktima“. U konkretnom slučaju, a suprotno navodima iz apelacije, sudija za prethodni postupak je, osim taksativnog nabrajanja dokazne građe Tužilaštva koja je dostavljena uz prijedlog za izricanje mjera zabrane, detaljno elaborirao postojanje osnovane sumnje u odnosu na sve apelante. Pitanje osnovane sumnje o počinjenju krivičnog djela iz člana
154. KZBiH, u kontekstu dostavljenih materijalnih dokaza Tužilaštva, analiziralo je i Vanraspravno vijeće Suda BiH u okviru žalbenog postupka. Iz osporenog rješenja sudije za prethodni postupak jasno je vidljivo da je mjera zabrane iz člana 126. stav 2. ZKP-a izrečena s ciljem osiguranja prisustva prvoapelanta, a mjera zabrane sastajanja s određenim licima iz člana 126.a stav 1. tačka c) ZKP-a s ciljem onemogućavanja štetnog djelovanja osumnjičenih na krivični postupak koji je u inicijalnoj fazi. Naime, polazeći od opisa radnji kojim su, kako se osnovano sumnja, ostvarena obilježja krivičnog djela iz člana 154. KZBiH, a koje se ogledaju u tome da su apelanti zajedno s više drugih NN lica krivotvorili rezultate izbora pri glasanju za više nivoa vlasti u institucijama BiH, opravdanim se ukazuje uskraćivanje njihovog međusobnog kontaktiranja, te kontaktiranja s poznatim svjedocima i relevantnim članovima biračkih odbora, logičnim se nameće zaključak o postojanju visokog stepena bojazni da će apelanti ostvariti nedozvoljene kontakte s ciljem izbjegavanja krivične odgovornosti, što, s obzirom na fazu krivičnog postupka, ima direktan utjecaj na pravilno utvrđenje činjeničnog stanja.
20. Tužilaštvo je navelo da su sve činjenice i okolnosti na kojima se zasnivaju osporena rješenja jasno obrazložene i potkrijepljene dokazima, te da apelanti ne navode niti jednu novu činjenicu koja bi sama za sebe ili u vezi s ostalim činjenicama ukazivala na bilo kakvo kršenje navedenih prava. V.Relevantni propisi
21. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH, 65/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 126.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, Sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.
(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana, Sud također može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).
Član 126.a stav (1) tačka c) Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, Sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:
c) zabranu sastajanja s određenim osobama, Član 126.b st.(5) i (6) Izricanje mjera zabrane (5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravomoćnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. [...].
(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. U odnosu na navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost
24. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
25. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
27. U vezi s navodima apelanata da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode.
28. Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pod lišenjem slobode smatra mjera javne vlasti kojom se pojedinac zadržava na ograničenom određenom mjestu jedno određeno vrijeme, i to protivno ili bez svoje slobodne volje (vidi Evropski sud, Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, stav 92).
29. Pri tome, kod razgraničenja hapšenja, lišenja i ograničenja slobode osnovni kriteriji su način teritorijalnog ograničenja kretanja, dužina tog ograničenja, kao i poseban pravni status lica u pitanju. U odnosu na teritorijalni kriterij nesporno je da lišenje slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije predstavlja boravak u zatvoru, dakle u zatvorenoj ustanovi u okviru koje je dopuštena čak i potpuna sloboda kretanja. Zadržavanje lica u pritvoru ili sličnoj ustanovi ili na bilo kojem drugom mjestu gdje je licu fizički ograničeno kretanje po naredbi policije ili drugih javnih vlasti, također, potpada pod lišenje slobode iz člana 5. Evropske konvencije. Također, kućni pritvor se smatra lišavanjem, a ne ograničenjem prava slobode, pogotovo ako je vezan za zabranu komunikacije s vanjskim svijetom. S druge strane, svako prinudno zadržavanje na teritorijalno ograničenom mjestu koje ne čini zatvorenu ustanovu ne predstavlja lišavanje, već naprotiv samo ograničenje prava slobode (vidi Evropski sud, Bozano protiv Francuske, presuda od 18. decembra 1986. godine, serija A, broj 4). Također, mjere koje se koriste kao sredstvo za osiguranje prisustva okrivljenog u postupku, kao što su zabrana napuštanja boravišta, obaveza javljanja nadležnim vlastima u određeno vrijeme i na određenom mjestu, predstavljaju mjere ograničenja, ali ne i lišavanje slobode.
30. Dovodeći u vezu mjere zabrane koje su apelantima izrečene osporenim rješenjem Suda BiH od 18. septembra 2020. godine, i to da im je izrečena mjera zabrane iz člana 126a. stav 1. tačka c. ZKP-a tako što im je zabranjen bilo kakav kontakt ili povezivanje s ostalim osumnjičenim u ovom krivičnom predmetu, kao i sa svjedocima iz ovog krivičnog predmeta, mjera zabrane javnog istupanja i iznošenja činjenica i okolnosti iz predmetnog krivičnog postupka, na način da im se zabranjuje kontaktiranje sa svim predstavnicima printanih i elektronskih medija u vezi s predmetnim krivičnim postupkom, te prvoapelantu i mjera zabrane putovanja iz člana 126. stav 2. ZKP-a, Ustavni sud nalazi da navedene mjere po svom sadržaju i posljedicama koje iz njih proizlaze ne predstavljaju mjere lišavanja slobode (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2491/17 od 25. oktobra 2017. godine, stav 30, dostupna na www.ustavnisud.ba).
31. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Dopustivost u odnosu na ostale navode
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj SI 3 K 036819 20 Kv od 28. septembra 2020. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Uzimajući u obzir da je apelacija podnesena 13. oktobra 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelanti u apelaciji osporene odluke dovode u vezu s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Naime, apelanti smatraju da u predmetnom postupku ne postoji osnovana sumnja da su počinili krivično djelo povodom kojeg se vodi predmetni postupak, te ističu da ne postoje razlozi za izricanje mjera zabrane njihovog međusobnog sastajanja i sastajanja sa svjedocima u ovom predmetu koje su propisane članom 126a. stav 1. tačka c. ZKP-a, te da nisu ispunjeni uvjeti da se prvoapelantu izrekne mjera zabrane putovanja iz člana 126. stav 2. ZKP-a. Prigovaraju i stavu navedenom u prvostepenom rješenju da mjere zabrane mogu trajati „dok za njima postoji potreba“. U vezi s tim Ustavni sud ističe da nije vezan pravnom kvalifikacijom iz apelacije, te da je, shodno pravilu iura novit curia, ovlašten da na činjenice predmeta primijeni relevantno ustavno i konvencijsko pravo. Stoga će Ustavni sud, u okolnostima konkretnog predmeta, imajući u vidu sadržaj izrečenih mjera zabrane kojima se apelantima zabranjuje sastajanje s određenim licima, navode apelacije ispitati s aspekta prava na privatni i porodični život, a navode prvoapelanta o zabrani putovanja s aspekta garancija prava na slobodu kretanja i prebivališta.
Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
36. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih Zabrana sastajanja s određenim licima
37. Ustavni sud ukazuje da svaki krivični postupak povlači određene posljedice za privatni život pojedinca kojem je na teret stavljeno izvršenje određenih inkriminiranih radnji. Takve posljedice su kompatibilne sa članom 8. Evropske konvencije pod uvjetom da ne prelaze normalne i neizbježne posljedice takve situacije jer je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-c, stav 31).
38. Ustavni sud smatra da činjenica zabrane sastajanja i komuniciranja s određenim licima (svjedocima i drugim osumnjičenim licima) predstavlja miješanje javne vlasti u pravo na privatni život u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije. Navedene mjere ne mogu pokrenuti (i) pitanje miješanja u pravo na porodični život jer nema naznaka da su lica, u odnosu na koja su apelantima izrečene mjera zabrane sastajanja i komuniciranja, ujedno i članovi porodice apelanata. Stoga, Ustavni sud mora utvrditi opravdanost ovog miješanja u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je ono bilo u skladu sa zakonom i da li je bilo neophodno u demokratskom društvu da bi se postigao jedan od ciljeva navedenih u članu 8. stav 2. Evropske konvencije. Dakle, pozivajući se na relevantne odredbe ZKP-a, Sud BiH je ispitao prijedlog Tužilaštva za određivanje mjera zabrane apelantima i zaključio da su ispunjeni razlozi za njihovo izricanje. U vezi s tim, a nasuprot navodima apelanata da izricanje mjera nije individualizirano i konkretizirano, Ustavni sud zapaža, da je Sud BiH cijenio činjenicu da postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili krivično djelo povodom kojeg se vodi predmetni postupak, a koja proizlazi iz iskaza imenovanih svjedoka te zaštićenih svjedoka, koji su interpretirani u prvostepenom rješenju, kao i materijalne dokumentacije koju je Tužilaštvu dostavio MUPUSK, kao i dokumentacije koju je prikupilo Tužilaštvo, na način bliže opisan u prvostepenom rješenju. Ustavni sud, dalje, zapaža da je mjera zabrane sastajanja s određenim licima, koja je izrečena apelantima, na način opisan u prvostepenom rješenju, propisana u članu 126a. stav 1. tačka c) ZKP-a (ostale mjere zabrane). Imajući u vidu da je osporeno rješenje zasnovano na navedenoj zakonskoj odredbi, proizlazi da je miješanje u pravo apelanata na privatni život propisano zakonom.
39. Miješanje koje je u skladu sa zakonom mora istovremeno biti i neophodna mjera u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitih ciljeva iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da cilj koji se želi postići mjerama ograničenja prava i sloboda treba da se ocjeni nužnim u krivičnom postupku, što jeste zakonit cilj u demokratskoj državi. Stoga, imajući u vidu da su apelanti na slobodi, te da su im konkretnom slučaju izrečene mjere koje su po svojoj prirodi blažeg karaktera nego mjera pritvora, Ustavni sud smatra da mjera zabrane sastajanja s određenim licima (svjedocima) predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem efikasnog i uspješnog vođenja krivičnog postupka, kao i da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja, s jedne strane, i zaštite prava apelanata na privatni život, s druge strane, jer osim općenitog neslaganja s izrečenim mjerama, apelanti nisu ukazali na „pretjeran teret“ koji trpe uslijed izrečenih mjera.
40. Stoga, Ustavni sud zaključuje da mjerama zabrane sastajanja s određenim licima (osumnjičenim i svjedocima), kojima se osigurava efikasno vođenje predmetnog krivičnog postupka, nije povrijeđeno pravo apelanata na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo prvoapelanta na slobodu kretanja i prebivališta
41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
42. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima, na toj teritoriji, pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
2. Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.
3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
4. Prava iz stava 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.
43. Ustavni sud ukazuje da član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju garantira svakome pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što podrazumijeva pravo da putuje u zemlju u koju po svom izboru može biti primljen (vidi Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, aplikacija broj 28975/05, stav 64, 11. juli 2013. godine, Baumann protiv Francuske, aplikacija broj 33592/96, stav 61, ECHR 2001-V). Ustavni sud napominje da su u skladu s praksom Evropskog suda propisani izuzeci od navedenog prava koji su navedeni u stavu 3. člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, a ta ograničenja trebaju biti u skladu sa zakonom i nužna u demokratskom društvu.
44. Ustavni sud podsjeća da izraz „u skladu sa zakonom” zahtijeva ne samo da nametnute mjere imaju osnovu u domaćem pravu, već upućuje i na kvalitet zakona u pitanju, zahtijevajući da bude dostupan zainteresiranim licima i predvidiv u pogledu njegovih efekata (vidi naprijed citiranu De Tommaso protiv Italije, stav 106. s referencama na relevantnu praksu Evropskog suda). Pri tome, kada je u pitanju zakonitost, uključujući i pitanje da li je poštovan postupak propisan zakonom, Evropska konvencija se, u suštini, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava.
45. Ustavni sud konstatira da su prvoapelantu izrečene mjere zabrane putovanja van Bosne i Hercegovine, privremeno oduzimanje putnih isprava, izdavanja novih i zabrana korištenja lične karte za prelazak državne granice. U konkretnom slučaju prvoapelant smatra da su osporena rješenja proizvoljna, odnosno da ne sadrže stvarne i individualizirane razloge u prilog zaključku da je potrebno izreći navedene mjere zabrane. Stoga, proizlazi da se suština prvoapelantovih navoda odnosi na pitanje pravične ravnoteže između apelantovog prava na slobodu kretanja i legitimnog cilja – osiguranja apelantovog prisustva i efikasnog vođenja krivičnog postupka.
46. U vezi s tim Ustavni sud konstatira da se protiv prvoapelanta vodi krivični postupak zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo izborne prevare iz člana 154. KZBiH. Prvoapelantu su, po prijedlogu Tužilaštva, osporenim rješenjem Suda BiH, izrečene mjere zabrane putovanja van Bosne i Hercegovine, privremeno oduzimanje putnih isprava, izdavanja novih i zabrana korištenja lične karte za prelazak državne granice. Ustavni sud, također, zapaža da Sud BiH nije usvojio prijedlog Tužilaštava kojim je tražilo da se apelantu izrekne i mjera zabrane napuštanja boravišta.
47. Dakle, iz sadržaja izrečenih mjera zabrane prema prvoapelantu proizlazi da mu nije zabranjeno napuštanje boravišta, već da mu je izrečena mjera zabrane putovanja, koja je propisana u članu 126. stav 2. ZKP-a. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da je članom 126. ZKP-a propisana mogućnost izricanja mjere zabrane napuštanja boravišta i mjere zabrane putovanja, te da je u stavu 1. tog člana navedeno (1): „Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.“ U stavu (2) navedene odredbe je propisano: „U okolnostima iz stava 1. ovog člana, sud također može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta, bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).“ Dakle, budući da su apelantu privremeno oduzete putne isprave uz zabranu izdavanja novih putnih isprava te da mu je zabranjeno korištenje lične karte za prelazak države granice BiH, proizlazi da mu je zabranjeno putovanje te da se navedene mjere mogu izreći kao zasebna mjera, što je propisano zakonom.
48. Ustavni sud, dalje, zapaža da su ove mjere zabrane propisane ZKP-om u glavi X „Mjere za osiguranje prisustva osumnjičenog, odnosno optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka”, gdje su propisane mjere koje se mogu preduzeti prema osumnjičenom odnosno optuženom kako bi se osigurala njegova prisutnost i uspješno vodio krivični postupak, kao i da su u konkretnom slučaju mjere zabrane apelantu izrečene s ciljem osiguranja prisustva u krivičnom postupku, kao mjere koje su blaže u odnosu na mjeru pritvora.
49. Osim toga, u vezi s konkretno osporenom mjerom zabrane, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH njeno izricanje opravdao stavom da je prvoapelant državljanin Hrvatske s porodičnim vezama u navedenoj zemlji, kao i u drugim žemljama EU (npr. Njemačka) da bi, uzimajući u obzir specifičnost i težinu predmetnog krivičnog djela, on mogao napustiti područje BiH, te da je u početnoj fazi istrage neophodno osigurati njegovo prisustvo tokom njenog trajanja, uzimajući u obzir štetnost predmetnog krivičnog djela. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH odbio da prvoapelantu izrekne mjeru zabrane napuštanja boravišta u bilo kom obimu zato što je njegovo primarno zanimanje zastupnika u Federalnom parlamentu, čije je sjedište u Sarajevu, te da prvoapelant ima prijavljeno boravište na navedenoj adresi u Sarajevu, čime bi se onemogućila egzistencija prvoapelanta i njegove porodice, a i zbog toga što Sud BiH cijeni da se i izricanjem mjera zabrane putovanja može ostvariti svrha osiguranja prisustva prvoapelanta i uspješno vođenje krivičnog postupka. Dakle, Sud BiH je dao razloge koji su ga opredijelili za izricanje navedene mjere, obrazloživši to na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da je kontrola izrečenih mjera zabrane apelantu izvršena u skladu sa zakonom.
50. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je da li su mjere zabrane koje su apelantu izrečene nužne i neophodne u demokratskom društvu, odnosno da li su proporcionalne cilju kojem se teži.
51. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da su mjere zabrane apelantu posljedica postupka koji se protiv njega vodi, da je predmet u početnoj fazi i da je sud ocijenio da su izrečene mjere neophodne radi uspješnog vođenja krivičnog postupka, što je obrazložio. Stoga, Ustavni sud nalazi da su ove mjere određene s ciljem uspješnog vođenja krivičnog postupka i utvrđivanja istine, što sigurno, bez obzira na konačan rezultat postupka, opravdava njihovu nužnost u demokratskom društvu, u interesu javnog poretka i sprečavanja kriminala, te izrečene mjere zabrane ne predstavljaju pretjeran teret za prvoapelanta u odnosu na cilj koji se njima želi postići u datoj situaciji. Ustavni sud, također, smatra da prvoapelant, osim općenitog neslaganja s izrečenim mjerama, nije zapravo ničim ukazao na „pretjeran teret“ koji trpi uslijed izrečenih mjera. Ovo pogotovo što, bez obzira na trajanje mjera zabrane, postoji imperativna obaveza njihovog preispitivanja svaka dva mjeseca (što je navedeno i u izreci prvostepenog rješenja), o čemu će redovni sud voditi računa, te cijeniti njihovu daljnju opravdanost i ukinuti ih ukoliko nađe da za njima više ne egzistiraju razlozi, odnosno ne postoje okolnosti zbog kojih su određene.
52. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede prvoapelantovog prava na slobodu kretanja i boravišta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno pravo apelanata na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u situaciji kada je apelantima zabranjeno sastajanje s određenim licima zato što je miješanje javnih vlasti u ovo pravo zasnovano na zakonu (član 126a. stav 1. tačka
c) ZKP-a) i neophodno u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitog cilja (efikasnog vođenja krivičnog postupka), pri čemu je u okolnostima konkretnog slučaja ostvarena razumna proporcionalnost između miješanja u pravo apelanata i zakonitog cilja.
54. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno pravo prvoapelanta na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je osporeno rješenje o zabrani putovanja van Bosne i Hercegovine, te privremenom oduzimanju putnih isprava i izdavanja novih i zabrane korištenja lične karte za prelazak državne granice zasnovano na relevantnim odredbama ZKP-a, kada je sud, u postupku određivanja izrečene mjere zabrane, utvrdio da postoje okolnosti koje opravdavaju njeno egzistiranje.
55. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević