Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2289/19 (D. L. i "Latin Drvo" d.o.o. Laktaši)

Odluka donesena 22. 12. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
  • Član 4. P broj 7 uz EK – pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • In dubio pro reo
  • Ne bis in idem
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2289/19

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2289/19, rješavajući apelaciju Duška Latinovića i „Latin Drvo“ d.o.o. Laktaši, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Duška Latinovića i „Latin Drvo“ d.o.o. Laktaši podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine S1 2 K 022310 19 Kž od 18. aprila 2019.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Duško Latinović i „Latin Drvo“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant i drugoapelant) iz Laktaša, koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni iz Banje Luke, podnijeli su 27. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) S1 2 K 022310 19 Kž od 18. aprila 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

4. Sud BiH donio je Presudu broj S1 2 K 022310 18 K od 8. februara 2019. godine kojom je prvoapelanta, kao direktora i odgovorno lice kod drugoapelanta, proglasio krivim da je na način opisan u dispozitivu presude počinio krivično djelo poreske utaje ili prevare iz člana 210 stav 2 Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ), pa mu je Sud BiH izrekao uslovnu osudu u trajanju od šest mjeseci, koja se neće izvršiti ako prvoapelant u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo. Drugoapelant, pravno lice, odgovoran je zato što je raspolagao protivpravno ostvarenom imovinskom dobiti koju je za račun i u korist istog ostvario prvoapelant, na način opisan u tački 1 presude, čime je počinio krivično djelo poreske utaje ili prevare iz člana 210 stav 2 KZ-a u vezi sa članom 124 istog zakona, pa mu je sud izrekao novčanu kaznu u iznosu od 5.000,00 KM. Takođe, na osnovu odredbi čl. 110 i 111 KZ-a od drugoapelanta je oduzeta imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela u navedenom iznosu. Istom presudom Ž. L. je oslobođen optužbe.

5. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo tok postupka protiv apelanata, završne riječi, provedene dokaze. Takođe, na strani 8 je navedeno da je odbrana ukazivala na princip ne bis in idem jer je apelantima za isto krivično djelo (koje im je stavljeno na teret optužnicom) rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci utvrđena prekršajna odgovornost. Takođe, odbrana je ukazivala da Tužilaštvo nije van razumne sumnje dokazalo postojanje fiktivnog prometa, kao ni prvoapelantovu namjeru da izvrši krivično djelo.

6. Na strani 14 Sud BiH navodi da je razmotrio navod odbrane o povredi principa ne bis in idem, te je ukazao na relevantne odredbe Zakona o krivičnom postupku BiH (član 4, u daljnjem tekstu: ZKP), kao i član 4 Protokola broj 7 uz Evropsku konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Sud BiH je naveo da u konkretnom predmetu nije sporno da se u oba postupka (prekršajnom i krivičnom) radi o istom licu (prvoapelantu). Sporno je da li je prvoapelant zbog istog djela već proglašen odgovornim i kažnjen u prekršajnom postupku, te ukoliko jeste, da li naknadno pokretanje i vođenje krivičnog postupka zbog istog djela predstavlja povredu principa ne bis in idem, odnosno povredu prvoapelantovog prava da ne bude ponovo suđen zbog istog djela. Sud BiH dalje ukazuje da je osnovni uslov za primjenu ovog principa identitet krivičnog djela i lica koji se utvrđuje primjenom pravila o subjektivnom i objektivnom identitetu optužbe i presude, s tim da se uvijek uzima u obzir činjenični opis krivičnog djela, a ne njegova pravna kvalifikacija. S obzirom na to da subjektivni identitet u konkretnom slučaju nije bio sporan, Sud BiH je bio u obavezi da utvrdi da li se radi o istom objektivnom identitetu.

7. Uvidom u Rješenje Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Pr 184665 14 Pr 2 od 10. decembra 2014. godine, Sud BiH je utvrdio da je njim prvoapelant, kao odgovorno lice u pravnom licu (drugoapelantu) kao poreskom obvezniku, proglašen odgovornim zato što je propustio da izvrši ispravke odbitka ulaznog PDV-a za poreski period od 1. do 30. aprila 2013. godine u iznosu od 9.318,00 KM i što je propustio da izvrši obračun izlaznog PDV-a u iznosu od 17.130,00 KM za poreski period od 1. do 31. decembra 2012. godine.

8. U ovom krivičnom postupku prvoapelantu se stavlja na teret da je u svojstvu direktora i odgovornog lica drugoapelanta podnio PDV prijavu za poreski period od 1. do 31. decembra 2011. godine s neistinitim sadržajem, te na osnovu nje od strane Uprave za indirektno oporezivanje (u daljnjem tekstu: UIO) neosnovano ostvario povrat PDV-a u iznosu od 14.591,00 KM. Upoređivanjem činjeničnog opisa djela za koje je prvoapelant proglašen odgovornim u prekršajnom postupku s činjeničnim opisom djela za koje se prvoapelant tereti u ovom krivičnom postupku nesporno proizlazi da se ne radi o identičnom djelu, zbog čega, prema ocjeni Suda BiH, nije bilo mjesta primjeni principa ne bis in idem. S obzirom na to da je Sud BiH utvrdio da prvoapelant za djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret nije presuđen u prekršajnom postupku, Sud BiH je prešao na razmatranje i ocjenu dokaza s ciljem utvrđivanja da li je prvoapelant počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret.

9. U nastavku presude, polazeći od optužnice u konkretnom predmetu, Sud BiH navodi da je Tužilaštvo bilo u obavezi dokazati da je prvoapelant kao direktor i odgovorno lice u pravnom licu (drugoapelantu) po prethodnom dogovoru sa Ž. L. (osnivačem drugoapelanta), u namjeri da neosnovano ostvare povrat po osnovu indirektnih poreza, znajući da pravno lice „Igo stell company” ne obavlja poslovnu djelatnost i da ne može izdati izlazni račun, te da promet između pravnih lica drugoapelanta i „Igo stell company” nije ostvaren, na osnovu fiktivne fakture koju je izdalo pravno lice „Igo stell company” podnio PDV prijavu neistinitog sadržaja, odnosno od UIO neosnovano tražio i ostvario povrat PDV-a u iznosu od 14.591,00 KM, za koji iznos je oštećen budžet BiH. U odnosu na drugoapelanta Tužilaštvo je bilo u obavezi da dokaže da je on raspolagao protivpravno ostvarenom imovinskom koristi koju su na opisani način pribavili prvoapelant kao direktor i odgovorno lice i optuženi Ž. L. kao osnivač drugoapelanta.

10. Sud BiH, dalje, ukazuje da je krivično djelo poreske utaje ili prevare iz člana 210 stav 2 KZBiH krivično djelo blanketnog karaktera koje sadrži blanketnu dispoziciju koja upućuje na primjenu drugih propisa (u konkretnom Zakona o PDV-u i Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u). Objekat krivičnopravne zaštite kod navedenog djela su poreske obaveze, odnosno davanja u vezi s plaćanjem poreza. Počinilac krivičnog djela može biti svako fizičko lice koje je dužno podnijeti odgovarajuće podatke o stečenim oporezivim prihodima i o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđenje poreskih obaveza, odnosno obaveze plaćanja ili povrata PDV-a. Ukoliko su u pitanju pravna lica kao poreski obveznici, počinilac krivičnog djela je lice u pravnom licu koje postupa u ime pravnog lica, što je najčešće odgovorno lice u pravnom licu, a koju dužnost je u konkretnom slučaju obavljao prvoapelant s obzirom na to da je u inkriminisano vrijeme, kako je to nesporno utvrđeno, bio direktor i odgovorno lice kod drugoapelanta. Bitan uslov za postojanje ovog krivičnog djela (materijalno-pravna pretpostavka kažnjivosti, odnosno objektivni uslov kažnjivosti) jeste i da iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 10.000 KM.

11. Imajući u vidu naprijed navedena opšta obilježja predmetnog krivičnog djela, Sud BiH je ocjenom svih izvedenih dokaza pojedinačno, te dovodeći ih u međusobnu vezu, van svake razumne sumnje utvrdio da je prvoapelant kao direktor i odgovorna osoba kod drugoapelanta svojim radnjama ostvario sva bitna obilježja krivičnog djela poreske utaje ili prevare iz člana 210 stav 2 KZ-a u vrijeme i na način opisan u izreci presude i da je drugoapelant počinio krivično djelo poreske utaje ili prevare iz člana 210 stav 2 KZ-a jer je raspolagao protivpravno stečenom imovinskom koristi koju je svojim radnjama u njeno ime, za njen račun i u njenu korist ostvario prvoapelant, a sve u vezi sa članom 124 KZ-a. Ocjenom provedenih dokaza, Sud BiH je van razumne sumnje utvrdio i da stvarnog prometa robom između drugoapelanta i pravne osobe „Igo stell company“, za koju su izdate fakture navedenog broja, nije bilo, kao i da je na osnovu ovako fiktivne sačinjene i pribavljene fakture drugoapelant neosnovano ostvario povrat PDV-a u iznosu od 14.591,00 KM, za koji iznos je oštetio budžet BiH. Kako je navedeno, do ovakvog zaključka Sud BiH je došao analizom provedenih dokaza koje u nastavku detaljno navodi (nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, iskazi svjedoka, te materijalni dokazi koji je provela optužba), a koji nisu dovedeni u sumnju izvedenim dokazima odbrane (str. 18–24). U tački 69 prvostepene presude Sud BiH je naveo da je odbrana pokušala da dokaže tezu da je bilo stvarnog prometa, odnosno da je drugoapelant stvarno nabavio robu po fakturi (navedenog broja) od „Igo stell company“, zbog čega je priložila dokaze o daljnjem prometu robe, međutim Sud BiH je ukazao da se navedena roba ni na koji način ne može dovesti u vezu s robom iz sporne fakture.

12. Sud BiH je dalje zaključio da je prvoapelant postupao s direktnim umišljajem, te je (od strane 25) naveo kako je donio odluku o krivičnopravnim sankcijama, kao i odluku o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.

13. Odlučujući o žalbama, Sud BiH, vijeće Apelacionog odjeljenja, donio je Presudu broj S1 2 K 022310 Kž od 18. aprila 2019. godine, kojom je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu, dok je žalba Tužilaštva uvažena, te je presuda od 8. februara 2019. godine izmijenjena u dijelu odluke o krivično-pravnoj sankciji tako što je prvoapelant za krivično djelo poreske utaje ili prevare iz člana 210 stav 2 KZ-a, za koje je proglašen krivim, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.

14. U obrazloženju presude, razmatrajući žalbeni prigovor apelanata kojim je ukazivano na bitne povrede krivičnog postupka (tač. 15–21 drugostepene presude), Sud BiH je naveo da je ispravan zaključak prvostepenog suda da prvoapelant za krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret nije procesuiran, niti je pravosnažno proglašen odgovornim u prekršajnom postupku. Ukazujući da princip ne bis in idem iz člana 4 ZKP-a obuhvata dva uslova (da je vođen krivični postupak i da je donijeta pravosnažna sudska odluka u tom postupku), te da se zabrana dvostrukog suđenja odnosi na lice i djelo za koje je to lice bilo suđeno, tj. lice protiv kojeg je vođen postupak za određeno krivično djelo i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka, nakon uvida u rješenje Osnovnog suda u Banjoj Luci Sud BiH je zaključio da nema mjesta prigovoru odbrane. Sud BiH je naveo da je uvidom u dostavljeno rješenje Osnovnog suda u Banjoj Luci očigledno da prekršajni postupak protiv prvoapelanta nije sproveden niti pravosnažno okončan za radnje opisane optužnicom u konkretnom predmetu. Sud BiH je naveo da je jasno da je prvoapelant proglašen odgovornim za sasvim druge radnje i za druge poreske periode. Sud BiH je ukazao da je osnov za pokretanje prekršajnog postupka bio prekršajni nalog koji je izdala UIO – RC Banja Luka, na osnovu rezultata izvršene kontrole poreskog obveznika drugoapelanta, a koji period kontrole se podudara s inkriminisanim periodom iz optužnice, ali ta činjenica ne dovodi u pitanje zaključak prvostepenog suda da se ne radi o identičnim djelima s obzirom na različitost objektivnih identiteta o kojima je odlučivano u prekršajnom odnosno krivičnom postupku protiv prvoapelanta.

15. Dalje, u odnosu na žalbene prigovore koji su se odnosili na pogrešno i nepravilno utvrđeno činjenično stanje, Sud BiH je dao obrazloženje (tač. 22–29 drugostepene presude) ukazujući da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno u prvostepenoj presudi. U odnosu na prigovor odbrane (na zaključak da nije bilo stvarnog prometa između „Igo Stell company“ d.o.o. i drugoapelanta, odnosno da roba prometovana prema Italiji ne predstavlja robu koju je drugoapelant kupio od „Igo stell company“ d.o.o.), prema ocjeni vijeća Apelacionog odjeljenja, u pobijanoj presudi je dato detaljno obrazloženje na osnovu kojih iskaza svjedoka, vještaka i uvidom u koju materijalnu dokumentaciju je sud utvrdio da roba naznačena u fakturi nije nabavljena od pravnog lica „Igo stell company” d.o.o. i da je van razumne sumnje utvrđeno da je pravno lice „Igo stell company” d.o.o. samo izdalo predmetnu fakturu, koju nije pratio promet robe, na osnovu koje je drugoapelant neovlašćeno ostvario pravo na odbitak PDV-a u iznosu od 15.045,00 KM, u kojem iznosu je sadržan i tražen povrat PDV-a u iznosu od 14.591,00 KM, a za koji je oštećen budžet BiH.

16. Sud BiH ukazuje na nalaz vještaka i svjedoka, kao i da je, nasuprot žalbenim navodima, pravilno izvršena i ocjena dokaza odbrane, pa je na stranici 23 prvostepene presude navedeno da se uloženi dokazi odbrane usmjereni na dokazivanje činjenica da je drugoapelant stvarno nabavio spornu robu – drvenu građu i dalje je prometovao prema trećim licima, te da je promet uredno evidentiran u poslovnim knjigama, a koje činjenice nisu ni bile sporne u toku postupka. Sud BiH jasno navodi da je sporna činjenica od koga je nabavljena roba, a izvedeni dokazi u sprovedenom postupku su van razumne sumnje ukazali da ona nije nabavljena od pravnog lica „Igo stell company”.

17. Takođe, ni žalbeni prigovori odbrane kojima je osporeno postojanje umišljaja kod prvoapelanta nisu osnovani i ne dovode u pitanje ispravnost i zakonitost pobijane presude u pogledu subjektivnog odnosa prvoapelanta prema učinjenom krivičnom djelu, u odnosu na koju činjenicu je pobijana presuda ponudila jasne i razumljive razloge, koje je naveo Sud BiH (tačka 28 drugostepene presude).

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelanti ukazuju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Apelanti navode da je odluka neobrazložena i da je arbitrarno primijenjen KZ. U najvećem dijelu apelacije apelanti ukazuju na povredu principa ne bis in idem kod apelanta, zapisnik o kontroli od 12. aprila 2013. godine, kao i rješenje Osnovnog suda u Banjoj Luci (koje nije dostavljeno uz apelaciju), te navode da se optužnica odnosi na navedeni period i navedenu kontrolu po Zapisniku o kontroli. Apelanti takođe navode da Tužilaštvo nije van razumne sumnje dokazalo tvrdnju iz optužnice i da je prvoapelant postupao s direktnim umišljajem. Apelanti ukazuju na zaključak iz tačke 69 presude i dokaze odbrane koje sud nije prihvatio (da se ne radi o fiktivnom prometu), te nije postupio shodno članu 3 ZKP-a.

b) Odgovori na apelaciju

19. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da je apelacija neosnovana i da je u svojoj presudi (upućuje na relevantni dio) Sud BiH dao razloge zašto nema mjesta primjeni principa ne bis in idem, kao i da, suprotno stavu apelacije (kojim se osporava način ocjene dokaza i činjenična utvrđenja), pažljiva analiza i cjelovito čitanje osporavane odluke Suda BiH pokazuje da se u postupku protiv apelanata cijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i da se na osnovu takve ocjene i analize došlo do nepobitnog zaključka da su apelanti počinili krivičnopravne radnje za koje su se teretili.

20. Tužilaštvo je u odgovoru navelo da je apelacija neosnovana i da su navodi o povredi prava apelanata paušalno iznijeti jer Sud BiH nije načinio povredu odredbi KZ-a, ZKP-a, niti Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH*, 65/18) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 4.

Ne bis in idem Niko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravomoćna sudska odluka.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 15. maja 2019. godine, a apelacija je podnesena 27. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelanti pobijaju navedenu presudu Suda BiH, tvrdeći da im je presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Međutim, suština apelacije odnosi se na navod apelanata da Sud BiH nije primijenio princip ne bis in idem. Navedeni princip je sadržan u odredbi člana 4 stav 1 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, pa će Ustavni sud najprije ispitati ovaj navod.

Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dva puta po istom predmetu

27. Član 4 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Nikome se ne smije ponovo suditi, niti se smije ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog koga je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države.

2. Odredbe prethodnog stava ne sprečavaju ponovno otvaranje predmeta u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom određene države, ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u prethodnom postupku došlo do bitne povrede koja je mogla da utiče na ishod predmeta.

3. Ovaj član se ne može derogirati na osnovu člana 15 Konvencije.

28. Ustavni sud naglašava da je o sličnim pravnim pitanjima Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) odlučivao u predmetima Muslija protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Muslija protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 32042/11, presuda od 14. januara 2014. godine), zatim u predmetu Maresti protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, Maresti protiv Hrvatske, aplikacija broj 55759/07, presuda od 23. jula 2009. godine), a takođe i Ustavni sud (slijedeći praksu Evropskog suda u predmetu Maresti protiv Hrvatske) u predmetu broj AP 133/09 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 133/09 od 30. marta 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 38/12).

29. Evropski sud je u predmetu Maresti protiv Hrvatske, pozivajući se na stavove iz predmeta Sergey Zolotukhin protiv Rusije (vidi Evropski sud, Sergey Zolotukhin protiv Rusije, aplikacija broj 14939/03, presuda od 10. februara 2009. godine), utvrdio da je pri odlučivanju o postojanju dvostrukog suđenja ili kažnjavanja u smislu člana 4 Protokola broj 7 potrebno odgovoriti na sljedeća pitanja: a) Da li je prva kazna po svojoj prirodi bila krivičnopravna? b) Da li je djelo zbog kojeg je apelant krivično gonjen isto (idem)?; te c) Da li je postojala dvostrukost postupka (bis)? Stoga će Ustavni sud apelantove navode da je za isto djelo suđen dva puta ispitati u skladu s navedenim stavovima Evropskog suda.

30. U konkretnom predmetu, a kako apelanti ističu, sud nije obrazložio da se ne radi o istom djelu. Dakle, postavlja se pitanje da li je djelo zbog kojeg su apelanti, u suštini prvoapelant proglašen krivično odgovornim u prekršajnom postupku isto kao krivično djelo zbog kojeg je osuđen osporenom presudom. U vezi s navedenim Ustavni sud najprije primjećuje da apelanti nisu dostavili rješenje iz prekršajnog postupka koje bi se uporedilo s osporenom presudom. Dalje, suprotno navodima apelanta, Sud BiH je u prvostepenoj presudi naveo za šta je prvoapelant proglašen odgovornim rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci u prekršajnom postupku (propustio da izvrši ispravke odbitka ulaznog PDV-a za poreski period od 1. do 30. aprila 2013. godine u iznosu od 9.318,00 KM i propustio da izvrši obračun izlaznog PDV-a za period od 1. do 31. decembra 2012. godine u iznosu od 17.130,00 KM). Sud BiH je dalje naveo da se u konkretnom krivičnom predmetu (u kojem je donijeta presuda osporena apelacijom) prvoapelantu stavlja na teret da je u svojstvu direktora i odgovornog lica drugoapelanta podnio PDV prijavu za poreski period od 1. do 31. decembra 2011. godine s neistinitim sadržajem, te na osnovu nje neosnovano ostvario povrat PDV-a u iznosu od 14.591,00 KM. Sud BiH, rješavajući o žalbi apelanata, opet je ispitao ovaj navod i zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog suda, te je Sud BiH naveo da je jasno da je prvoapelant proglašen odgovornim za sasvim druge radnje i za druge poreske periode. Sud BiH je ukazao da je osnov za pokretanje prekršajnog postupka bio prekršajni nalog koji je izdala UIO – RC Banja Luka, na osnovu rezultata izvršene kontrole poreskog obveznika drugoapelanta, a koji period kontrole se podudara s inkriminisanim periodom iz optužnice, ali ta činjenica ne dovodi u pitanje zaključak prvostepenog suda da se ne radi o identičnim djelima s obzirom na različitost objektivnih identiteta o kojima je odlučivano u prekršajnom, odnosno krivičnom postupku protiv prvoapelanta.

31. Dakle, iz datih obrazloženja u presudama Suda BiH, kada se imaju u vidu obuhvaćeni periodi, kao i iznosi precizirani rješenjem u prekršajnom postupku i osporenom presudom, bez konkretnog dokaza apelanta (rješenja iz prekršajnog postupka) i bez daljnje konkretizacije apelanta u ovom dijelu (osim „poveznice“ – Zapisnika o kontroli u oba postupka), a imajući u vidu da apelanti ne problematizuju sam sadržaj osporene presude u ovom dijelu (smatraju da nema obrazloženja za primjenu principa ne bis in idem), Ustavni sud ne nalazi da je proizvoljan stav Suda BiH naveden u presudi da se ne radi o identičnom djelu.

32. Stoga, Ustavni sud nalazi da u konkretnom predmetu sadržaj osporene odluke, koji ukazuje na relevantne dijelove „krivičnog djela“ (u oba postupka) i zaključak da se ne radi o istom djelu, ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost u presudi, niti se može zaključiti da se radi o istom djelu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo apelanata iz člana 4 stav 1 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u odnosu na osporenu odluku i ranije donijeto rješenje u prekršajnom postupku, čiji je sadržaj naveden u osporenoj odluci.

Pravo na pravičan postupak

33. Apelanti su naveli da je odbrana istakla prigovore u pogledu samog djela, te da Tužilaštvo nije uspjelo van razumne sumnje dokazati tvrdnje iz optužnice. Odbrana je tvrdila da se ne radi o fiktivnom prometu, ukazujući da se radi o prometovanju drvnom građom. Odbrana, takođe, smatra da je apelantima povrijeđen princip in dubio pro reo.

34. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

35. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisustvu okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A, broj 203, stranica 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine stav 25).

36. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza (vještačenje, izjave svjedoka, materijalna dokumentacija) na osnovu koje je Sud BiH zaključio da su apelanti na način naveden u presudi počinili krivično djelo. Sud BiH je takođe naveo zašto nije prihvatio tezu odbrane da se ne radi o fiktivnom prometu (tačka 69 prvostepene presude) nalazeći da se roba (upućena trećim licima) ne može dovesti u vezi s robom iz sporne fakture. Sud BiH je naveo i zašto je zaključio da je prvoapelant postupao s direktnim umišljajem (tačka 73 prvostepene presude). Svi ovi zaključci prvostepenog vijeća su opet bili predmet ispitivanja od strane Suda BiH, vijeća Apelacionog odjeljenja po žalbi apelanta, i bili su potvrđeni uz dato obrazloženje, koje ni u jednom segmentu ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili pogrešne primjene materijalnog ili procesnog prava. Dakle, Sud BiH je dokaze detaljno analizirao, te dao razloge i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak u pogledu izvršenja krivičnog djela za koje je prvoapelant proglašen krivim, a drugoapelant odgovornim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da utvrđenje krivice i odgovornosti u konkretnom slučaju zasnovano na sveobuhvatnoj analizi svih provedenih dokaza, a apelanti ni na koji način ne dovode u pitanje da odbrana nije imala mogućnost da osporava dokaze. Ocjenom provedenih dokaza, Sud BiH je utvrdio odlučne činjenice, zbog čega nisu osnovane ni tvrdnje apelanta kojima se u suštini problematizuje činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku, niti da su zaključci suda paušalni i bez obrazloženja. Stoga, osim nezadovoljstva apelanata osporenom presudom, Ustavni sud ne može da pronađe bilo šta što bi ukazivalo da je pravo apelanata na pravično suđenje povrijeđeno u navedenom postupku. Naime, apelanti suprotstavljaju sopstvene tvrdnje zaključcima iz sporne presude Suda BiH, a što ne pokreće pitanja pravičnosti postupka kada je apelantima data mogućnost da učestvuju i postupku i svoje tvrdnje suprotstave tvrdnjama optužbe, u čemu očigledno nisu uspjeli.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane tvrdnje apelanata da im je prekršeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana 4 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kada je Sud BiH dao obrazloženje da se ne radi o istom djelu, a navedeno obrazloženje se ne čini proizvoljnim, niti su ga apelanti svojim navodima uspjeli dovesti u pitanje.

39. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku, u kojem je prvoapelant proglašen krivim, a drugoapelant odgovornim, a Sud BiH (prvostepeno i drugostepeno vijeće) su za svoje utvrđenje i odlučivanje dali jasna obrazloženja, te činjenica da apelanti nisu zadovoljni osporenom presudom ne pokreće pitanja prava na pravičan postupak.

40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević