Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3259/19 (H.S.)

Odluka donesena 10. 12. 2020.

Povreda
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vanredni pravni lijekovi
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3259/19

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3259/19, rješavajući apelaciju H. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija H. S.

Utvrđuje se povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 026074 17 Uvp 2 od 13. juna 2019. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. H. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 14. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 026074 17 Uvp 2 od 13. juna 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je 23. septembra 2020. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 28. septembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Zaključkom Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Sarajevo broj 05-31- 2-502/15 od 8. marta 2016. godine odbačen je apelantov zahtjev za izvršenje odluka Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine br. U-1909/91, U-124/96, U-109/01, U-471/02, te Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 015949 12 U.

6. Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 026074 16 U od 10. maja 2017. godine odbačena je apelantova tužba podnesena protiv zaključka Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Sarajevo od 8. marta 2016. godine. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da apelantova tužba nije sadržavala obavezne elemente, pa je sud pozvao apelanta da, u skladu sa odredbama čl. 21. i 24. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), uredi tužbu tako što će pravilno označiti zakonske razloge za pobijanje upravnog akta i u kom pravcu i obimu predlaže poništavanje upravnog akta. Kantonalni sud je naveo da apelant u ostavljenom roku nije postupio po nalogu suda (tužba i podnesak od 20. maja 2016. godine koji je apelant označio kao uređenje tužbe ne sadrže obavezne elemente propisane odredbama ZUS-a), slijedom čega je apelantova tužba odbačena shodno članu 24. ZUS-a.

7. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljnjem tekstu: zahtjev za vanredno preispitivanje) Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem broj 09 0 U 026074 17 Uvp 2 od 13. juna 2019. godine apelantov zahtjev odbacio.

8. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da ZUS ne sadrži odredbe kojima se propisuju uvjeti pod kojima stranke same mogu preduzimati radnje u upravnim sporovima (konkretno za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje), te da se u ovoj stvari, u smislu člana 55. ZUS-a, shodno primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Zatim je naveo da je odredbama člana 301.b st. 1. i 2. ZPP propisano da stranka može podnijeti reviziju posredstvom opunomoćenika koji je advokat, a izuzetno od stava 1. ovog člana stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za nju može reviziju podnijeti kao opunomoćenik osoba koja je prema odredbama ovog ili kojeg drugog zakona ovlaštena da je zastupa u tom svojstvu iako nije advokat ako ima položen pravosudni ispit. Nadalje je naveo da je odredbama člana 106. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 98/15) propisano da će se postupci u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona ne bude donesena prvostepena odluka suda provesti prema odredbama ovog zakona. Dalje, navedeno je da je odredbama stava 2. istog člana propisano da će se postupci u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona bude donesena prvostepena odluka suda provesti prema ranije važećim odredbama ovog zakona. Vrhovni sud je naveo da je ovaj zakon objavljen u „Službenim novinama“ 23. decembra 2015. godine, a da je prvostepena odluka (rješenje) donesena „3. aprila 2017. godine“, dakle, nakon stupanja na snagu zakona, pa se postupak po zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke provodi po odredbama ovog zakona. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je naveo da je dopisom od 12. marta 2019. godine pozvao apelanta da dostavi sudu dokaz o položenom pravosudnom ispitu u roku od deset dana od dana prijema dopisa, u smislu citiranih odredaba ZPP, sa napomenom da će se u protivnom podneseni zahtjev odbaciti kao izjavljen od neovlaštenog lica, shodno odredbama člana 44. ZUS-a. Vrhovni sud je naveo da apelant nije dostavio dokaz o položenom pravosudnom ispitu, kao uvjet da bi mogao kao stranka sam podnijeti vanredni pravni lijek (zahtjev za vanredno preispitivanje). Zatim je naveo da je, u skladu sa odredbama člana 247. stav 2. ZPP kojima je propisano da je revizija nedozvoljena ako nije izjavljena posredstvom opunomoćenika iz člana 301.b (stav 1. ovog zakona), ili ako ju je izjavila osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije (stav 2), apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke shodnom primjenom odredaba člana 44. stav 1. ZPP odbacio kao podnesen od neovlaštenog lica.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/

4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je naveo da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbačen njegov zahtjev kojim je tražio da se preispita rješenje Kantonalnog suda od 10. maja 2017. godine. Zatim je ukazao da je navedeni zahtjev odbačen nezakonito i nepravilno zbog toga što je Vrhovni sud primijenio odredbe člana 301.b ZPP u vezi sa članom 247. stav 2. istog zakona, jer apelant kao stranka nema položen pravosudni ispit. Apelant smatra da je rješenje koje je osporio apelacijom nekorektno, pristrasno i diskriminatorno na njegovu štetu, jer mu je Vrhovni sud tražio da dostavi dokaz o položenom pravosudnom ispitu umjesto da je neposredno i meritorno riješio ovu upravnu stvar po njegovom zahtjevu. Također je naveo da je Vrhovni sud proizvoljno i paušalno obrazložio odredbe ZPP.

b)Odgovor na apelaciju

10. Vrhovni sud je naveo da je osporena odluka donesena u skladu sa tadašnjim stavom suda. V.Relevantni propisi

11. Zakon o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

2. Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Član 41.

Protiv pravomoćne odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljem tekstu: zahtjev za vanredno preispitivanje) Vrhovnom sudu Federacije ili kantonalnom sudu.

Vrhovnom sudu Federacije stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede federalnog zakona ili drugog federalnog propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari putem kantonalnog suda.

Kantonalnom sudu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede kantonalnog zakona ili drugih kantonalnih propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari.

Zahtjev za vanredno preispitivanje ne može se podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

Član 42. st. (1) i (2) Zahtjev za vanredno preispitivanje predaje se na način određen u članu 19. ovog Zakona kantonalnom sudu protiv čije odluke se podnosi zahtjev.

Zahtjev iz stava 1. ovog člana može se podnijeti u roku od 30 dana od dana dostavljanja stranci sudske odluke protiv koje se podnosi zahtjev.

Član 44. stav (1) Nedozvoljen ili neblagovremen zahtjev iz člana 41. ovog Zakona ili zahtjev koji je podnijelo neovlašteno lice, nadležni sud odbacit će rješenjem.

Član 46.

Nadležni sud presudom odbija ili uvažava zahtjev iz člana 41. ovog Zakona.

Presudom kojom zahtjev iz stava 1. ovog člana uvažava, nadležni sud može ukinuti ili preinačiti sudsku odluku protiv koje je podnesen zahtjev.

Ako Vrhovni sud Federacije ukine sudsku odluku predmet vraća kantonalnom sudu čija je odluka ukinuta, a ako kantonalni sud ukine sudsku odluku predmet vraća vijeću iz stava 3. člana 42. ovog Zakona, odnosno sudiji pojedincu čija je odluka ukinuta. Taj sud, odnosno vijeće ili sudija pojedinac dužni su da izvedu sve procesne radnje, da rasprave pitanja na koja im je ukazao nadležni sud i da donesu odgovarajuću odluku.

Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

12. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 237. stav (1) (1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku 30 dana od dana dostave prijepisa presude.

Član 247. st. (1) i (2) (1) Nedozvoljenu reviziju odbacit će revizijski sud rješenjem, kao i nepravovremenu ili nepotpunu reviziju, ako to, u granicama svojih ovlaštenja, nije učinio prvostepeni sud.

(2) Revizija je nedozvoljena ako nije izjavljena putem punomoćnika iz člana 301b. ovog zakona, ako ju je izjavila osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije, ili osoba koja je odustala od revizije, ili ako osoba koja je izjavila reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije, ili ako je revizija izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može podnijeti.

Član 301b.

(1) Stranka može podnijeti reviziju putem punomoćnika koji je advokat.

(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za nju može reviziju podnijeti kao punomoćnik osoba koja je prema odredbama ovog ili kojeg drugog zakona ovlaštena zastupati je u tom svojstvu iako nije advokat, ako ima položen pravosudni ispit.

VI.Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

15. U konkretnom slučaju apelacijom se osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 U 026074 17 Uvp 2 od 13. juna 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 9. augusta 2019. godine, a apelacija je podnesena 14. augusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti VII.Meritum

17. Apelant osporava rješenje Vrhovnog suda, tvrdeći da mu je tim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

18. Ustavni sud zapaža da je rješenjem Vrhovnog suda odbačen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje zbog toga što apelant nije dostavio dokaz o položenom pravosudnom ispitu, pa, shodno tome, nije ovlašten za podnošenje takvog zahtjeva. Također, Ustavni sud zapaža da je u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja Vrhovnog suda Kantonalni sud odbacio apelantovu tužbu jer je bila neuredna. Ustavni sud podsjeća da, prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke koja predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da apelant u odnosu na odluku Kantonalnog suda nije ispunio uvjet iscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu, jer Kantonalni sud nije odlučivao o osnovanosti apelantove tužbe, već je ona odbačena zbog formalnih razloga. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantovi navodi ne ukazuju na proizvoljnu primjenu prava u odnosu na zaključak o neuredno podnesenoj tužbi, već da je apelant osporio rješenje Vrhovnog suda suštinski ukazujući da je nepravilnom i nezakonitom primjenom prava tog suda odbačen zahtjev za vanredno preispitivanje zbog toga što apelant nije imao položen pravosudni ispit na koji način su mu povrijeđena prava na koja se pozvao u apelaciji. Shodno tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju pojavilo pitanje efektivnosti zakonom propisanog pravnog lijeka - zahtjeva za vanredno preispitivanje u upravnom sporu.

19. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je Evropski sud u svojoj praksi zaključio da je taj sud najpozvaniji dati pravnu kvalifikaciju činjenica iznesenih u aplikaciji i da nije ograničen, niti vezan za aplikantovu ili vladinu pravnu kvalifikaciju. Na osnovu principa iura novit curia, Evropski sud je, na vlastitu inicijativu, razmatrao aplikacije u odnosu na članove i stavove Evropske konvencije na koje se aplikanti nisu bili pozvali, pa čak i u odnosu na odredbe koje je bio proglasio nedopustivim uz istovremeni zaključak da je aplikacija dopustiva prema drugoj odredbi. Ovo zato što Evropski sud smatra da su za pravnu kvalifikaciju navoda iznesenih u aplikaciji odlučne činjenice koje su u njoj navedene, a ne samo pravni osnov na koji se aplikant pozvao (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Şerife Yiğit protiv Turske, presuda od 2. novembra 2010. godine, tač. 51-52. sa daljnjim referencama). Sličnu praksu ima i Ustavni sud u situacijama kada se apelant pozove na jedno pravo, a činjenice i argumenti koje iznese ukazuju na moguće kršenje nekog drugog ustavnog prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 10/16 i na www.ustavnisud.ba).

20. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda, Ustavni sud će ispitati navode o povredi prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[…]

23. Član 13. Evropske konvencije glasi:

Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to da li su povredu učinile osobe koje su postupale u službenom svojstvu.

24. Ustavni sud uočava da je predmetni postupak okončan osporenim rješenjem Vrhovnog suda kojim je odbačen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje (koji je apelant lično podnio protiv odluke Kantonalnog suda) zbog toga što je podnesen od neovlaštenog lica. S tim u vezi, Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud kao razloge za odbacivanje zahtjeva za vanredno preispitivanje naveo da ZUS ne sadrži odredbe kojima se propisuju uvjeti pod kojima stranke same mogu preduzimati radnje u upravnim sporovima, te da se u ovoj pravnoj stvari, u smislu člana 55. ZUS-a, shodno primjenjuju odgovarajuće odredbe ZPP, odnosno da stranka može podnijeti reviziju samo posredstvom opunomoćenika koji je advokat, ili izuzetno sama ukoliko posjeduje položen pravosudni ispit, te da je, a priori, odbacio apelantov zahtjev. Dakle, u okviru predmetnog postupka se pojavilo pitanje efektivnosti pravnog lijeka propisanog zakonom - zahtjeva za vanredno preispitivanje u upravnom sporu.

25. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je o istom pravnom pitanju raspravljao u više svojih odluka (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 429/19 od 28. oktobra 2020. godine, AP 284/19 od 15. jula 2020. godine, AP 6522/18 od 20. maja 2020. godine i AP 5055/18 od 15. januara 2020. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojima je identične apelacione navode razmotrio sa aspekta povrede prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. Tako je Ustavni sud u predmetu broj AP 5055/18 naveo sljedeće: „U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je u ZUS-u propisan zahtjev za vanredno preispitivanje kao jedan od pravnih lijekova koji se može koristiti u upravnom sporu. U članu 41. ZUS-a eksplicitno je propisano da ovaj zahtjev može podnijeti 'stranka' protiv pravosnažne odluke donesene u upravnom sporu. Također, ZUS propisuje način na koji se zahtjev za vanredno preispitivanje podnosi (član 42), te postupak po zahtjevu za preispitivanje (čl. 43-46). Odredbe o postupku uključuju i mogućnost odbacivanja zahtjeva ako ga je podnijelo neovlašteno lice (član 44. stav 1), ali i mogućnost meritornog odlučivanja u slučaju da je zahtjev dozvoljen. Meritorno odlučivanje uključuje mogućnost suda da odbije ili usvoji zahtjev. Ako usvoji zahtjev, onda sud može preinačiti osporenu odluku, ili je ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje (član 46).“ Zatim, Ustavni sud je ukazao: „Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da ZUS 'ne sadrži odredbe kojima se propisuju uvjeti pod kojima stranke' mogu izjaviti ovaj pravni lijek, pa se, na osnovu člana 55. ZUS-a, pozvao na odredbe ZPP koje reguliraju pitanje ko je lice ovlašteno za podnošenje revizije. Međutim, Vrhovni sud u obrazloženju osporenog rješenja nije posebno obrazložio ovakav stav. Najprije, nije obrazloženo zašto je, uprkos odredbama čl. 41-46. ZUS-a, sud zaključio da taj zakon ne sadrži odredbe o uvjetima za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje, pa se može zaključiti da je taj stav proizvoljan. Osim toga, u odnosu na shodnu primjenu odredaba ZPP o zastupanju, u osporenom rješenju je, također, izostalo obrazloženje zbog čega sud smatra da je takva shodna primjena opravdana ako se imaju u vidu navedene odredbe ZUS-a. […] Naime, ZUS u članu 55. jasno propisuje shodnu primjenu 'odgovarajuće odredbe' ZPP, samo ako ZUS 'ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima'. Međutim, kako je Ustavni sud već naveo, članom 41. je propisano da zahtjev za vanredno preispitivanje može izjaviti 'stranka', dakle, svaka stranka bez ograničenja. Takvo je i rješenje u ZPP u odnosu na podnošenje revizije (član 237. stav 1), ali kasnijim izmjenama i dopunama ZPP precizirani su uvjeti koje 'stranke' koje izjavljuju reviziju moraju ispuniti da bi se smatrale licem ovlaštenim za podnošenje revizije (čl. 247. stav 2. i 301.b ZPP). Dakle, ograničenja parnične sposobnosti stranke za izjavljivanje revizije u parničnom postupku eksplicitno su propisana zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 382/17 ispitivao ograničenje prava na pristup sudu u vezi s tim ko može izjaviti reviziju, te da je zaključio da su uvjeti za izjavljivanje revizije propisani zakonom značajno izmijenjeni, što zahtijeva 'podizanje stepena stručnosti zastupanja pred najvišom sudskom instancom u entitetima, odnosno efikasniji i stručniji rad prilikom korištenja revizije kao vanrednog pravnog lijeka, što je bilo i nužno s obzirom na dodatne zakonske izmjene u vezi sa dopuštenosti revizije'“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 382/17 od 10. maja 2017. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 39/17, tač. 32-33).

27. U tom smislu Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio sljedeće: „Međutim, za razliku od ZPP, ZUS nije pretrpio bilo kakve izmjene u vezi sa općim uvjetima za izjavljivanje zahtjeva za vanredno preispitivanje (član 41) i, naročito, u njemu nisu propisana bilo kakva ograničenja parnične sposobnosti stranaka za izjavljivanje ovog pravnog lijeka. Stoga, nije jasno zbog čega je Vrhovni sud smatrao da se u takvom slučaju može primijeniti analogija sa odredbama koje se tiču ograničenja parnične sposobnosti stranaka za izjavljivanje revizije za koju su opći uvjeti drugačiji, odnosno strožiji. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio odredbu člana 55. ZUS-a, budući da je pitanje parnične sposobnosti za izjavljivanje zahtjeva za vanredno preispitivanje eksplicitno propisano u članu 41. stav 1. ZUS-a, pa nema mjesta za shodnu primjenu ZPP. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je odbacivanjem apelantovog zahtjeva za vanredno preispitivanje zbog toga što ne ispunjava uvjete koji moraju biti ispunjeni prema ZPP za izjavljivanje revizije, i to u situaciji kada ZUS eksplicitno daje pravo 'stranci' da izjavi taj pravni lijek, Vrhovni sud, inače djelotvoran pravni lijek, učinio nedjelotvornim tako što je apelantu proizvoljno onemogućio pristup tom lijeku. Stoga je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.“

28. Dovodeći navedene stavove iz citirane Odluke broj AP 5055/18 od 15. januara 2020. godine u vezu sa okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su oni u cijelosti primjenjivi i u konkretnom slučaju. Slijedom navedenog, imajući u vidu stavove izražene u Odluci broj AP 5055/18 u pogledu navedenog pitanja, te sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud je ustanovio da je odbacivanjem apelantovog zahtjeva za vanredno preispitivanje analognom primjenom ZPP kojim se ograničava parnična sposobnost stranke da izjavi reviziju, budući da takvo ograničenje nije propisano u ZUS-u koji sadrži odredbe o tome ko i kako može izjaviti zahtjev za vanredno preispitivanje, Vrhovni sud, inače djelotvoran pravni lijek, učinio nedjelotvornim tako što je apelantu proizvoljno onemogućio pristup tom pravnom lijeku. Stoga je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

29. S obzirom na to da je utvrđeno kršenje prava na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ispitivati navode o kršenju ostalih prava na koja se apelant pozvao.

VIII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud odbacio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje analognom primjenom ZPP kojim se ograničava pravo stranke da izjavi reviziju, budući da takvo ograničenje nije propisano u ZUS-u koji sadrži odredbe o tome ko i kako može izjaviti zahtjev za vanredno preispitivanje, pa je primjena člana 55. ZUS-a proizvoljna.

31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3259/19 (H.S.) | Sudska praksa | Aktio