Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4172/20 (Z. J.)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4172/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-4172/20, rješavajući apelaciju Zdravka Jurkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zdravko Jurković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 011421 17 Uvp od 10. augusta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdravko Jurković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Sesar-Ćurić iz Mostara, podnio je 17. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 011421 17 Uvp od 10. augusta 2020. godine.
2. Privremenim Rješenjem direktora Kantonalne administrativne službe u Mostaru matični broj: 1047562182 od 2. jula 2013. godine je apelantu, vojniku VFBiH, određen novi iznos prijevremene povoljnije starosne penzije u akontativnom novčanom mjesečnom iznosu, počev od 1. augusta 2013. godine.
3. Rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj FZ3/2- 1047562182 od 8. septembra 2014. godine odbijena je žalba apelanta izjavljena protiv privremenog prvostepenog rješenja od 2. jula 2013. godine.
4. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 011421 15 U od 6. marta 2017. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelanta podnesena radi poništenja Rješenja tuženog Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar od 8. septembra 2014. godine.
5. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen je zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Mostaru od 6. marta 2017. godine.
6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepena rješenja donesena na osnovu odredbi člana 3., 5., 6. stav 7. i člana 11. stav 1. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno oslobodilačkog rata, kojim je na jedinstven način propisano korištenje i ostvarivanje prava na prijevremeno povoljnije penzionisanje bivših pripadnika Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH, HVO, HOS, MUP-a RBiH i Odjela za unutrašnje poslove MUP-a HZHB). Vrhovni sud je naveo da je prema odredbi člana 11. stav 1. ovog zakona Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje dužan u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, po službenoj dužnosti, provesti postupak i donijeti nova rješenja korisnicima prava na povoljniju penziju iz člana 3. istog zakona nad kojima je okončan postupak kontrole u skladu sa Zakonom o kontroli zakonitosti korištenja prava iz boračko-invalidske zaštite, a za korisnike nad kojim nije okončan postupak kontrole, donijet će se privremena rješenja do okončanja postupka. Vrhovni sud je naveo da je, slijedom navedenog, prvostepeni organ privremenim rješenjem od 2. jula 2013. godine izvršio ponovni obračun penzije za apelanta koji je pravo na starosnu penziju ostvario rješenjem od 30. septembra 2004. godine po Uredbi o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima pripadnika bivše Vojske Federacije BiH i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane. Vrhovni sud je naveo da je pravilno primijenjen član 6. stav 7. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata, na osnovu kojeg propisa se rješavalo u predmetnoj stvari o smanjenju iznosa visine penzije, s tim što iznos penzije nakon umanjenja ne može biti manji od iznosa najniže isplaćene penzije za taj mjesec u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju. Shodno ovoj zakonskoj odredbi penzija se umanjuje za svaku godinu nedostajućeg penzijskog staža za 2%. Vrhovni sud je naveo i da je u postupku pred prvostepenim sudom je utvrđeno da je prema dokazima spisa predmeta i uvidom u podatke registrovane u matičnoj evidenciji aktivnih osiguranika apelant ostvario penzijski staž u momentu ranijeg priznavanja prava, od 31 godine 11 mjeseci i 22 dana, pa je shodno članu 6. stav 7. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno oslobodilačkog rata visina penzije pravilno utvrđena od strane prvostepenog organa sa umanjenjem od 18%, jer se iznos penzije umanjuje za svaku godinu nedostajućeg staža do punog penzijskog staža (40 godina) za 2%, a najviše do 30%. Kako se penzijski osnov shodno odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, a na čiju primjenu upućuju i odredbe Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju, utvrđuje prema punim godinama navršenog penzijskog staža, to je pravilno izvršeno umanjenje visine penzije za 18%. Vrhovni sud je nadalje naveo da se pravilno prvostepeni sud pozvao na Presudu Ustavnog suda Federacije BiH broj U-29/13 koja je donesena u postupku ocjene usaglašenosti odredbe člana 1., 2., 3., 4., 5., 6, 7., 11., 12., 15. stav 1. i člana 16., 23., i 27. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisaniu branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata sa Ustavom Federacije BiH. Navedenom presudom su sve naprijed pobrojane i primijenjene u konkretnom slučaju odredbe citiranog Zakona saglasne Ustavu Federacije BiH, a samo odredba člana 15. stav 1. istog zakona (koja nije ni primijenjena u predmetnoj stvari) nije saglasna Ustavu Federacije BiH. Ustavni sud Federacije BiH nije u svojoj odluci utvrdio povredu Ustava Federacije BiH ili povredu Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, na koje povrede ukazuje apelant u konkretnom slučaju. Kako je navedena odluka tog suda obavezujuća za svako fizičko i pravno lice, svi organi vlasti dužni su istu odluku provoditi u okviru svojih nadležnosti utvrđenih ustavom i zakonom. Slijedom navedenog, neosnovani su navodi apelanta o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prav o na imovinu iz člana II.3/k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, u predmetnom postupku, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da u konkretnom slučaju nije bilo zakonskog niti pravnog osnova za donošenje privremenog rješenja od 2. jula 2013. godine, niti je bilo osnova za ponovni obračun visine penzije apelantu, kada su njegova stečena prava utvrđena pravomoćnim rješenjem od 30. septembra 2004. godine. Apelant navodi i da nije pravilno obračunat ukupan penzijski staž apelanta, jer u obzir nije uzet beneficirani radni staž koji je ostvario. Apelant navodi i da nižestepeni sudovi očigledno nisu uzeli u obzir no odluku Ustavnog suda Federacije BiH u vezi ustavnosti Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević