Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4189/20 (N. K.)
Odluka donesena 22. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4189/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-4189/20, rješavajući apelaciju Nijaza Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nijaz Kovačević protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 462541 16 Rsž od 27. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nijaz Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, kojeg zastupa Marsela Bajramović, advokat iz Ilidže, podnio je 23. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 462541 16 Rsž od 27. oktobra 2020. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 462541 14 Rs od 31. augusta 2015. godine prima se na znanje povlačenje tužbe i apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u novčanom iznosu.
3. Osporenom odlukom Kantonalnog suda uvažena je žalba apelanta i preinačeno Rješenje Općinskog suda u Sarajevu od 31. augusta 2015. godine, na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
4. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je prema stanju spisa tuženi (“HAZ INŽENJERING” d.o.o. Sarajevo) nakon podnošenja tužbe, 8. oktobra 2014. godine, ispunio svoju obavezu uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje nadležnoj službi PIO za apelanta za navedeni period. Ovu obavezu tuženi je ispunio 19. januara 2015. godine, nakon čega je apelant na glavnoj raspravi održanoj 31. augusta 2015. godine, povukao tužbu, a prvostepeni sud donio pobijano rješenje, kojim je obavezao apelanta da tuženom naknadi troškove zastupanja po advokatu na glavnoj raspravi u iznosu od 240,00 KM. Kantonalni sud je naveo da su nastali troškovi postupka, koji se odnose na zastupanje tuženog po advokatu na glavnoj raspravi, prouzrokovani radnjama apelanta, jer je prije održavanja glavne rasprave tuženi ispunio svoju obavezu koja je bila predmet tužbe, pa je apelant, čim je tuženi u toku postupka ispunio svoju obavezu bio dužan povući tužbu, inače ima obavezu da snosi troškove postupka koji su nepotrebno prouzrokovani. Kako je povlačenje tužbe uslijedilo nakon udovoljenja zahtjevu od tuženog dana 19. januara 2015. godine, to je tuženi do tog dana svojim radnjama prouzrokovao troškove zastupanja apelanta po advokatu, a koji se odnose na sastav tužbe u iznosu od 240,00 KM. Kako se radi o istom iznosu troškova koje su stranke svojim radnjama međusobno prouzrokovale, to je Kantonalni sud prvostepeno rješenje preinačio u pobijanom dijelu, primjenom odredbe člana 229. tačka 4. u vezi sa članovima 235. tačka 3., 236., 388. i 390. Zakona o parničnom postupku.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II.3/k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud, prilikom donošenja osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio procesno pravo. Apelant navodi da on nije ni na koji način doprinio nastanku troškova, već je isključiv doprinos na tuženom koji je mogao još u vrijeme kada je izvršio uplatu doprinosa i uputio M4 obrazac (januar 2015.godine) primjerak takvih dokaza dostaviti punomoćniku apelanta, ali je on to učinio tek nakon održanog pripremnog ročišta i zakazane glavne rasprave. Apelant navodi da je tek po saslušanju vještaka i utvrđivanju svih činjenica u vezi sa predmetom spora punomoćnik apelanta mogao bezrezervno povući tužbu, što je i učinio.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4403/16 od 19. decembra 2018. godine, tač. 24. i 28., dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević