Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1861/19 (T. H. i A. H.)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1861/19

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1861/19, rješavajući apelaciju Teufika Hadžiahmetovića i Aide Hadžiahmetović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Teufika Hadžiahmetovića i Aide Hadžiahmetović.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku u kojem je donesena Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 220172 13 Gž od 15. marta 2018. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantima Teufiku Hadžiahmetoviću i Aidi Hadžiahmetović u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od po 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka tog roka, plati apelantima Teufiku Hadžiahmetoviću i Aidi Hadžiahmetović zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Teufika Hadžiahmetovića i Aide Hadžiahmetović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 220172 13 Gž od 15. marta 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Teufik Hadžiahmetović i Aida Hadžiahmetović (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelantica ili apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Advokatsko društvo „Adil Lozo i drugi“ iz Travnika, podnijeli su 25. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 220172 18 Rev od 5. februara 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 220172 13 Gž od 15. marta 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 3000/18 od 19. juna 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli 24. maja 2018. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 220172 13 Gž od 15. marta 2018. godine, jer su apelanti protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavili reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelanti imaju mogućnost da ponovo podnesu apelaciju u kojoj su dužni na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene JU Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 8. jula 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 15. do 22. jula 2020. godine. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelanti su 18. novembra 2011. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi utvrđenja, povrata novca i naknade štete.

7. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 220172 11 P od 22. aprila 2013. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanata i utvrđeno da su ništavi Ugovor o magistarskom studiju 4+1 od 12. marta 2010. godine, zaključen između prvoapelanta i tužene, i Ugovor o magistarskom studiju 4+1 od 25. februara 2010. godine, zaključen između drugoapelantice i tužene. Presudom je dalje naloženo tuženoj da apelantima vrati iznose bliže označene u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama, te da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude.

8. Općinski sud je ukazao na član 44. st. (1) i (6) Zakona o visokom obrazovanju, te naveo da među parničnim strankama nije sporno da je tužena 17. novembra 2009. godine, odnosno 4. decembra 2009. godine objavila konkurs za prijem kandidata na magistarski studij na ukupno devet smjerova za studente koji su prvi studij završili prema predbolonjskom sistemu, da je prvoapelant upisao smjer međunarodni odnosi i ekonomska diplomatija, koji je organiziran zajedno sa Ekonomskim fakultetom, a da je drugoapelantica upisala smjer porodica i društvo, da su apelanti zaključili predmetne ugovore o magistarskom studiju 4+1, da je prvoapelant od šest ispita položio pet ispita, a da je drugoapelantica od ukupno šest ispita položila svih šest ispita, da apelanti nisu odbranili magistarski rad, te da je studij trajao jednu godinu. Dalje je naveo da apelanti smatraju da organizacija ovih studija nije izvršena u skladu sa Zakonom o visokom obrazovanju i drugim pozitivnim propisima, da je cijena studija u iznosu od 5.500,00 KM u suprotnosti sa Odlukom Vlade Kantona Sarajevo o davanju saglasnosti na visinu participacije, cijenu usluga, upisnina i drugih troškova studija Univerziteta u Sarajevu, te fakulteta i akademija u njegovom sastavu od 11. juna 2009. godine (u daljnjem tekstu: Odluka Vlade), da nakon završenog studija ne mogu steći zvanje magistra i da su obmanuti. Zatim je naveo da je tuženi istakao da je organiziranje ovog studija vršeno u skladu sa Zakonom o visokom obrazovanju i u skladu sa općim aktima, da je diploma koju će steći apelanti validna, da se odredbe Zakona o visokom obrazovanju ne mogu primjenjivati na ovaj vid studija, jer se on odnosi na studente koji studiraju prema Bolonjskom sistemu, da imaju veće troškove organiziranja ovog vida studija, da su sve obaveze po ugovoru izvršili i da su cijenu formirali, istina mimo Odluke Vlade, prema troškovima koje fakultet ima za organiziranje studija, te da su imali namjeru da pomognu studentima (prema njihovoj evidenciji 10.000) koji su završili studij prema predbolonjskom sistemu studija da nastave školovanje i da steknu zvanje doktora nauka.

9. Općinski sud je naveo da je rješenjem Inspektorata rada, zaštite na radu, socijalne zaštite i obrazovanja (u daljnjem tekstu: Inspektorat rada) od 7. oktobra 2010. godine (koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo od 17. novembra 2010. godine) naloženo da dodjelu zvanja studentima nakon završetka magistarskog studija 4+1 koji je organiziran na osnovu navedenih konkursa tužena izvrši u skladu sa Zakonom o visokom obrazovanju i Pravilnikom o korištenju akademskih titula i stjecanju stručnih zvanja na visokostručnim ustanovama Kantona Sarajevo od 14. oktobra 2008. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik) i da naplatu cijene studija na magistarskom studiju 4+1 po navedenom konkursu izvrši u skladu sa Odlukom Vlade, te da na javan i transparentan način, i to putem oglasne table Fakulteta i objavom na web-stanici Fakulteta, obavijesti upisane studente o naplati cijene magistarskog studija 4+1. Općinski sud je istakao da je na ovaj način u upravnom postupku već riješeno pitanje zakonitosti organiziranja studija 4+1 po navedenom konkursu, pa je utvrđeno da se nakon završenog studija ne može steći stručno zvanje magistra, već samo zvanje specijaliste, da je cijena studiranja u iznosu od 5.500,00 KM u suprotnosti sa Odlukom Vlade, te da je naloženo da se ove nepravilnosti otklone, a tužena ovom sudu nije dostavila dokaz da je postupila po citiranom upravnom aktu. Pored toga, u toku postupka je utvrđeno da je i Komisija za pravdu, ljudska prava i građanske slobode Skupštine Kantona Sarajevo donijela zaključak 22. aprila 2011. godine, kao i "Državna agencija za istrage i zaštitu Ministarstva sigurnosti" da je tužena povrijedila ljudska prava u slučaju stjecanja validnih diploma nakon okončanja postdiplomskog studija i cijene korištenja studija prema studentima koji su upisali postdiplomski studij 4+1 prema predmetnim konkursima, te da su prekršajno odgovarali i da je pred ovim sudom 4. aprila 2011. godine doneseno rješenje i tuženoj izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 15.000,00 KM. Dalje je naveo da su apelanti potpisali ugovor u kojem je određena visina koštanja studija u iznosu od 5.500,00 KM, kao i dinamika plaćanja u ratama, te da su apelanti istakli da nisu pročitali ugovore, već su ih samo potpisali, te da time nisu pokazali običnu pažnju koju bi na njihovom mjestu imao prosječan građanin. Dalje je naveo da, pošto je već utvrđeno da ovaj studij nije organiziran u skladu sa Zakonom o visokom obrazovanju i da apelanti ne mogu steći zvanje magistra, te da tužena nije postupila u skladu sa uputama Inspektorata rada od 7. oktobra 2010. godine, Općinski sud je istakao da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan i da su ugovori zaključeni između apelanata i tužene ništavi, te je primjenom čl. 103. i 104. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odlučio kao u izreci ove presude.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 220172 13 Gž od 15. marta 2018. godine uvažena je žalba tužene i prvostepena presuda je preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev da se utvrdi da su ništavi predmetni ugovori o magistarskom studiju 4+1, zaključeni između apelanata i tužene, te da se naloži tuženoj da apelantima vrati iznose, bliže označene u izreci presude, sa zakonskim zateznim kamatama i da im naknadi troškove parničnog postupka. Presudom su apelanti obavezani da tuženoj na ime troškova isplate iznos bliže označen u izreci presude.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je tužena u žalbi, između ostalog, navela da iz zaključka prvostepenog suda proizlazi da je pobijana odluka donesena na osnovu rješenja iz upravnog postupka, odnosno inspekcijskog nadzora nad tuženom i zaključka da tužena nije postupila po nalozima iz tih rješenja, te da je takav stav prvostepenog suda pogrešan posebno kada se ima u vidu da je osporeno rješenje koje je temelj donesene odluke osporeno tužbom u upravnom sporu, a koji se vodi pod brojem 09 0 U 011329 11 U, što znači da rješenje nije postalo pravosnažno, pa je predloženo da se ovaj postupak prekine do okončanja navedenog upravnog spora. Također, Kantonalni sud je ukazao da odgovor na žalbu nije podnesen. Dalje je ukazao na utvrđeno činjenično stanje i zaključke prvostepenog suda, te istakao da je žalbom osnovano ukazano da je iz utvrđenog činjeničnog stanja proizašla pogrešna primjena materijalnog prava, ali da u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude prvostepeni sud nije povrijedio odredbe parničnog postupka. Zatim je Kantonalni sud istakao da je upravni spor koji se vodio pred tim sudom pod brojem 09 0 U 011329 11 U okončan, te da nema mjesta za prijedlog tužene za prekid ovog postupka. Također je naveo da je tužena uz podnesak od 13. jula 2016. godine dostavila Odluku Ustavnog suda BiH broj AP 4749/15 od 6. aprila 2016. godine i Presudu Kantonalnog suda broj 09 0 U 011329 16 Uvp 3 od 2. juna 2016. godine.

12. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu, a da je odluku zasnovao na rješenju Inspektorata rada od 7. oktobra 2010. godine smatrajući da je ovom odlukom riješeno pitanje zakonitosti organiziranog studija. Zatim je ukazao na član 44. st. (3) i (6) Zakona o visokom obrazovanju, te naveo da Odluka Vlade, koju je Inspektorat imao u vidu prilikom odlučivanja, predstavlja generalni akt Vlade kojim se daje saglasnost na visinu participacije - cijenu usluga, upisnina i drugih troškova studija koje pruža Univerzitet u Sarajevu, te fakulteti i akademije u njegovom sastavu, a koja odluka je donesena shodno čl. 138. i 139. Zakona o visokom obrazovanju. Dalje je ukazao na sadržaj odredbe člana 152. stav (1) tačka 10. Zakona o visokom obrazovanju, te da je, ocjenjujući odredbe člana 9. Zakona o inspekcijama FBiH koju inspektor u konkretnom slučaju očito nije imao u vidu i na koji način je izašao izvan okvira Zakona o visokom obrazovanju, koji se ima primijeniti kao lex specialis u konkretnom slučaju, naložio upravnu mjeru koja ne korespondira sa citiranim zakonom (Odluka Ustavnog suda BiH broj AP 4749/15 od 6. aprila 2016. godine).

13. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da visokoškolske institucije imaju zakonsko pravo da organiziraju, provode i formiraju cijenu studija, kako propisuje Zakon o visokom obrazovanju, i to posebno ako se uzme u obzir činjenica da je Ministarstvo obrazovanja bilo informirano o organizaciji studija i njegovoj cijeni, te da se ono ni na koji način nije usprotivilo provođenju studija, niti je imalo primjedaba na cijenu studija, pri čemu se izostanak formalne saglasnosti i Odluke Vlade, shodno Zakonu o visokom obrazovanju, podvodi pod prekršaj. Zatim je naveo da je tužena u toku žalbenog postupka dostavila Odluku Ustavnog suda BiH broj AP 4749/15 od 6. aprila 2016. godine i Presudu Kantonalnog suda broj 09 0 U 011329 16 Uvp 3 od 2. juna 2016. godine kojom je "uvažena žalba tužene izjavljena protiv prvostepenog rješenja Inspektorata od 7. oktobra 2010. godine u dijelu koji se odnosi na tač. 2, 3, 4, 5. i 6. dispozitiva ovog rješenja (koje se odnose na naplatu cijene na magistarskom studiju), te da su navedene tačke poništene, dok je tuženoj naloženo da dodjelu zvanja studentima nakon završetka magistarskog studija 4+1, koji je organiziran na osnovu konkursa od 17. novembra 2009. godine i 4. decembra 2009. godine, izvrši u skladu sa Zakonom o visokom obrazovanju i Pravilnikom". Kantonalni sud je naveo da je nakon ocjene isprava i posredno izvedenih dokaza, odnosno navedenih odluka, u sjednici vijeća utvrdio da se pobijana odluka kojom je udovoljeno tužbenom zahtjevu temelji na aktima koji su poništeni, što je imalo kao posljedicu i pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno odredaba čl. 103. i 104. ZOO. Kantonalni sud je naveo da je odluka donesena primjenom odredbe člana 229. stav 4. ZPP.

14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 220172 18 Rev od 5. februara 2019. godine odbačena je revizija apelanata protiv drugostepene presude.

15. Vrhovni sud je naveo da revizija nije dopuštena. S tim u vezi je ukazao na odredbu člana 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te naveo da se u konkretnom slučaju radi o novčanom potraživanju, a pobijani dio pravomoćne presude (odbijajući dio tužbenog zahtjeva) ne prelazi vrijednosni kriterij iz člana 237. stav 2. ZPP za dopustivost revizije, to revizija kao vanredan pravni lijek nije dopuštena. Vrhovni sud je naveo da nije našao ni osnov za primjenu odredbe člana 237. stav 3. ZPP, budući da, po ocjeni ovog suda, odlučivanje o predmetnoj reviziji ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština navoda apelanata se svodi na tvrdnje o proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa. Po mišljenju apelanata, osporena presuda donesena je pozivanjem na određene dokumente koji uopće nisu izvedeni kao dokazi u ovom postupku, što je nedopustivo i neprihvatljivo, kao i da je izveden pogrešan zaključak da se prvostepena presuda temelji na aktima koji su poništeni. Smatraju da je ovakvo postupanje drugostepenog suda neodrživo i nepravilno, te da se stekao utisak da je on po službenoj dužnosti uveo u ovaj postupak neke nove dokaze koje nije dostavio apelantima, niti je otvorio glavnu raspravu radi njihovog izvođenja. Apelanti su naveli da je ovakvo pogrešno postupanje dovelo do nepravilne i očito proizvoljne primjene materijalnog prava, odnosno da drugostepeni sud u svojoj presudi uopće nije naveo koje materijalne propise je primijenio u konkretnom slučaju. Također su naveli da je pogrešna odluka o glavnoj stvari, te da je tako nepravilna i odluka o troškovima postupka. U vezi sa navodima koji se tiču dužine trajanja predmetnog postupka, apelanti su naveli da, imajući u vidu da je njihova tužba podnesena "16. novembra 2011. godine" i da je drugostepena odluka donesena tek 15. marta 2018. godine, odnosno da je odluka po reviziji donesena tek 5. februara 2019. godine, smatraju da je ovaj postupak trajao pretjerano dugo, odnosno skoro osam godina. Stoga su apelanti zatražili da se obaveže Vlada Kantona Sarajevo da im isplati na ime nematerijalne štete, zbog dužine trajanja postupka, iznos od po 2.000,00 KM.

b)Odgovor na apelaciju

17. Kantonalni sud navodi da je postupao u skladu sa pravilima procesnog zakona, te da nema mjesta navodima apelanata kojim osporavaju meritornu odluku suda i ukazuju na nepravilnu primjenu materijalnog prava, kao i da osporena odluka sadrži obrazloženje koje se temelji na utvrđenim činjenicama koje su podvedene pod odgovarajuće norme materijalnog prava. Ističe da je u postupanju u cijelosti poštovao odredbe ZPP, kao i odredbe Evropske konvencije, poštujući sva zagarantirana prava stranaka u postupku.

18. Općinski sud smatra da u postupku pred ovim sudom nije bilo kršenja prava na koja ukazuju apelanti u prvostepenom postupku, odnosno da se može konstatirati da se apelacija ni u jednom dijelu ne dotiče postupka ili odluke ovog suda, budući da je postupak proveden u skladu sa zakonskim propisima i u razumnom roku od 16 mjeseci, te da primjena prava u prvostepenoj presudi nije bila proizvoljna.

19. Tužena navodi da je Kantonalni sud u pobijanoj odluci sasvim jasno obrazložio razloge svoga pravnog stava i da je pravilno presudio, te da nije uskratio bilo kakvo pravo apelantima na fer i pravično suđenje. Smatra da nema bilo kakve proizvoljnosti u presuđenju Kantonalnog suda, niti povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, kako to ističu apelanti. Ističe da je presuda Kantonalnog suda zasnovana na sudskoj praksi i obavezujućem tumačenju koje je dao sam Ustavni sud BiH u predmetu broj AP 4749/15.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 217. stav (2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

Član 229. tačka 4) Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;

21. Zakon o visokom obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo" br. 43/08 i 18/10) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o visokom obrazovanju ("Službene novine Kantona Sarajevo" broj 43/08) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 44. st. (1), (3) i (6) (Organiziranje zajedničkih, interdisciplinarnih, multidisciplinarnih i specijalističkih studija) (1) Univerzitet može organizirati studij za sva tri ciklusa studija u saradnji sa domaćom ili stranom visokoškolskom ustanovom.

(3) Na zahtjev organizacione jedinice univerzitet može dati saglasnost da jedna ili više organizacionih jedinica organizira multidisciplinarni, interdisciplinarni, odnosno specijalistički studij.

(6) Za realizaciju studija iz ovog člana visokoškolska ustanova je obavezna, uz prethodno mišljenje senata, pribaviti i saglasnost Ministarstva. Cijenu ovakvog studija za visokoškolsku ustanovu kao javnu ustanovu posebnom odlukom utvrđuje Vlada, putem Ministarstva, na prijedlog visokoškolske ustanova a za visokoškolsku ustanovu kao ustanovu cijenu ovakvog studija utvrđuje osnivač, te o toj cijeni obavještava Ministarstvo.

Član 138.

(Školarina) (1) Na prijedlog senata visokoškolske ustanove kao javne ustanove, Vlada utvrđuje školarinu kao vrstu participacije troškova studija koju su obavezni plaćati studenti u visokoškolskim ustanovama kao javnim ustanovama.

(2) Školarina iz stava (1) ovog člana može da se odredi u različitoj visini za organizacione jedinice visokoškolske ustanove kao javne ustanove i u okviru njih, za različite studijske programe, zavisno od troškova njihove realizacije.

Član 139.

(Odluka o participaciji) (1) Odluku o vrsti usluga koje studentima pruža visokoškolska ustanova utvrđuje Vlada na prijedlog visokoškolske ustanove.

(2) Odluku o visini cijena za usluge iz stava (1) ovog člana za visokoškolsku ustanovu kao javnu ustanovu donosi Vlada, a za visokoškolsku ustanovu kao ustanovu osnivač.

(3) Visokoškolska ustanova kao ustanova svoju odluku iz stava (2) ovog člana obavezna je dostaviti Ministarstvu.

Član 152. stav (1) tačka 10) (Kazne za prekršaje visokoškolske ustanove) (1) Novčanom kaznom u iznosu od 5.000 KM do 15.000 KM kaznit će se za prekršaj visokoškolska ustanova, ako:

10) organizira studij sa domaćom ili inostranom visokoškolskom ustanovom suprotno članu 44.;

22. Zakon o inspekcijama u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 69/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9.

Inspekcijski nadzor vrši se na osnovu i u granicama ovlasti propisanih ovim Zakonom i propisima na koje se odnosi inspekcijski pregled.

Kod određivanja upravne mjere subjektu nadzora, ako je dopušteno propisom na koji se odnosi inspekcijski nadzor, inspektor će odrediti upravnu mjeru koja je blaža za subjekta nadzora ako se tom mjerom postiže svrha radi koje se mjera određuje.

23. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi:

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.

Posledice ništavosti Član 104.

(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.

(2) Ali, ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojoj sadržini ili cilju protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima ili moralu društva, sud može odbiti, u celini ili delimično, zahtev nesavesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovu zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sjedište, odnosno prebivalište ili boravište.

(3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savesnosti jedne, odnosno obeju strana, o značaju društvenih interesa koji se ugrožavaju, kao i o moralnim shvatanjima društva.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. Ispitujući dopustivost predmetne apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 3000/18 od 19. juna 2018. godine odbačena kao preuranjena apelacija koju su apelanti podnijeli protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 220172 13 Gž od 15. marta 2018. godine s obzirom na to da je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom revizije apelanata. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 220172 18 Rev od 5. februara 2019. godine odbačena kao nedopuštena (koje je zastupnik apelanata primio 27. februara 2019. godine). Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 220172 13 Gž od 15. marta 2018. godine, koja je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom, a kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanata, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 3000/18 koja je odbačena kao preuranjena (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 3000/18 od 19. juna 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 220172 13 Gž od 15. marta 2018. godine dostavljena opunomoćeniku apelanata 26. marta 2018. godine, a da su apelanti apelaciju protiv navedene presude Kantonalnog suda podnijeli 24. maja 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelanti tvrde da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a)Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. Ustavni sud konstatira da su apelanti pokrenuli parnični postupak radi utvrđenja ništavosti predmetnih ugovora zaključenih između apelanata i tužene, te povrata novca. Dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U odnosu na osporenu odluku

32. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda u pogledu povrede prava na pravično suđenje svodi na tvrdnje o proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

33. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

34. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je, razmatrajući apelaciju JU Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu (tužena u predmetnoj apelaciji) donio odluku u predmetu broj AP 4749/15 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4749/15 od 6. aprila 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je utvrdio da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, ukinuo Presudu Kantonalnog suda broj 09 0 U 011329 15 Uvp od 6. oktobra 2015. godine i predmet vratio Kantonalnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio "da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine s obzirom na to da je Kantonalni sud, odlučujući o vanrednom pravnom lijeku, izašao izvan okvira svoje nadležnosti, te kada je Inspektorat rada upravnom mjerom naložio usklađivanje cijene studija sa odlukom koja se ne može dovesti u vezu sa magistarskim studijima koje je apelant organizirao prema posebnim programima, u skladu sa članom 44. Zakona o visokom obrazovanju, čime je prekoračio svoja ovlaštenja data zakonom, sve u svjetlu činjenice da legalitet studija i stečene diplome nije upitan". Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, postupajući po odluci Ustavnog suda, donio Presudu broj 09 0 U 011329 16 Uvp 3 od 2. juna 2016. godine kojom je, između ostalog, poništeno rješenje Ministarstva obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo od 17. novembra 2010. godine i riješeno tako što je usvojena žalba tužene izjavljena protiv prvostepenog rješenja Inspektorata rada od 7. oktobra 2010. godine u dijelu (tač. 2-6. dispozitiva rješenja) koji se odnosi na naplatu cijene na magistarskom studiju, te je u tom dijelu navedeno rješenje poništeno. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je razmatrao apelaciju prvoapelanta podnesenu protiv navedene presude Kantonalnog suda, te da, u vezi s tim, nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3261/16 od 6. decembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

35. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju odlukom Kantonalnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su ništavi predmetni ugovori zaključeni između apelanata i tužene, te da se tužena obaveže na isplatu, odnosno povrat novca. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizlazi da je žalbom osnovano ukazano da je iz činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostepeni sud proizašla pogrešna primjena materijalnog prava kada je prvostepeni sud udovoljio tužbenom zahtjevu apelanata, jer je odluku zasnovao na rješenju Inspektorata rada od 7. oktobra 2010. godine koji očito nije imao u vidu odredbu člana 9. Zakona o inspekcijama FBiH i na koji način je izašao izvan okvira Zakona o visokom obrazovanju, koji se ima primijeniti kao lex specialis u konkretnom slučaju, te naložio upravnu mjeru koja ne korespondira sa citiranim zakonom. Osim toga, kako je okončan upravni spor koji se vodio pred tim sudom, te kako je tužena uz podnesak od 13. jula 2016. godine dostavila Odluku Ustavnog suda broj AP 4749/15 od 6. aprila 2016. godine i Presudu Kantonalnog suda broj 09 0 U 011329 16 Uvp 3 od 2. juna 2016. godine, ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza, odnosno navedenih odluka pobijana odluka kojom je udovoljeno tužbenom zahtjevu temelji se na aktima koji su poništeni, što je imalo kao posljedicu i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju konačne odluke dao jasne razloge kako u pogledu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa.

36. Nadalje, apelanti tvrde da je osporena presuda donesena pozivanjem na određene dokumente koji uopće nisu izvedeni kao dokazi u ovom postupku, odnosno da je drugostepeni sud po službenoj dužnosti uveo u ovaj postupak neke nove dokaze koje nije dostavio apelantima, niti je otvorio glavnu raspravu radi njihovog izvođenja, što je nedopustivo i neprihvatljivo. Ustavni sud smatra da su navedena odluka Ustavnog suda i presuda Kantonalnog suda od 2. juna 2016. godine donesene nakon okončanja prvostepenog postupka, te da je tužena dostavila navedene odluke u toku trajanja žalbenog postupka. Međutim, Ustavni sud uočava da je prvostepenu presudu preinačio Kantonalni sud zbog pogrešne primjene materijalnog prava kada je prvostepeni sud udovoljio tužbenom zahtjevu apelanata, jer je odluku zasnovao na rješenju Inspektorata rada od 7. oktobra 2010. godine koji očito nije imao u vidu odredbu člana 9. Zakona o inspekcijama FBiH i na koji način je izašao izvan okvira Zakona o visokom obrazovanju, te jer se pobijana odluka kojom je udovoljeno tužbenom zahtjevu temelji na aktima koji su poništeni. Imajući u vidu sadržaj odredbe člana 229. stav 4. ZPP, koja propisuje da „Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi: 4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo“, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda koji je na sjednici vijeća preinačio prvostepenu presudu.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na ovaj dio apelacionih navoda iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovana.

U odnosu na navode o dužini trajanja postupka Relevantni principi

38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

39. Osim navedenog, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sistem na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).

Period koji se uzima u obzir

40. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmotriti period od 18. novembra 2011. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do 15. marta 2018. godine, kada je Kantonalni sud donio presudu, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji su apelanti koristili. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud razmatrati je šest godina i oko četiri mjeseca.

Analiza dužine trajanja postupka

41. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku u kojem su apelanti podnijeli tužbu protiv tužene radi utvrđenja, te povrata novca. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Zatim, kako se tužbeni zahtjev odnosi na utvrđenje ništavosti zaključenih ugovora između apelanata i tužene, te isplatu, odnosno povrat novca, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelante.

42. Analizirajući ponašanje apelanata i redovnih sudova, Ustavni sud ne uočava da iz dostavljene dokumentacije slijedi da su apelanti doprinijeli dužini trajanja postupka. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom trajao jednu godinu i oko pet mjeseci (računajući od podnošenja tužbe). S druge strane, Ustavni sud primjećuje da je žalbeni postupak trajao duži period, odnosno da je drugostepeni postupak pred Kantonalnim sudom trajao gotovo pet godina (računajući od donošenja prvostepene presude), pri čemu je drugostepena odluka donesena na sjednici vijeća. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za dužinu postupka u konkretnom slučaju snosi Kantonalni sud, kojem je trebalo oko pet godina da donese drugostepenu odluku. Pri tome Kantonalni sud nije dao bilo kakve razloge u vezi sa apelacionim navodima o dužini trajanja predmetnog postupka.

43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava apelanata na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

44. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

45. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. Vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantima treba isplatiti iznos od po 500,00 KM.

46. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

47. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

c)Pravo na imovinu

48. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se tvrdnje apelanata o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su apelanti istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava apelanata na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak trajao šest godina i oko četiri mjeseca za šta najveću odgovornost snosi Kantonalni sud, kojem je trebalo oko pet godina da donese drugostepenu odluku, a koji za navedeno nije dao nikakve razloge.

50. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Kantonalni sud u konačnoj odluci dao jasne razloge kako u pogledu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, tako i primjene relevantnih odredaba procesnog i materijalnog prava.

51. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević