Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4237/20 (Euroterm d.o.o. Dvorovi)

Odluka donesena 22. 12. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Porez
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4237/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-4237/20, rješavajući apelaciju Euroterm d.o.o. Dvorovi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Euroterm d.o.o. Dvorovi protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 031492 20 Uvp od 22. septembra 2020. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Euroterm d.o.o. Dvorovi protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 031492 20 Uvp od 22. septembra 2020. godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Euroterm d.o.o. Dvorovi (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Veselin Londrović, advokat iz Bijeljine, podnio je 23. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 031492 20 Uvp od 22. septembra 2020. godine.

2. Rješenjem Grupe za reviziju i kontrolu RC Tuzla broj 04/5-2/1H/-17-1-38-3-1344/16 od 15. novembra 2016. godine, apelantu je za navedeni poreski period utvrđen razrez indirektnih poreza i naložena uplata dodatne poreske obaveze u novčanom iznosu.

3. Rješenjem Odsjeka za reviziju i kontrolu RC Tuzla broj 04/5/1U-17-1344-173-3/16 od 21. decembra 2016. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Grupe za reviziju i kontrolu RC Tuzla od 15. novembra 2016. godine.

4. Rješenjem Uprave za indirektno oporezivanje BiH broj 01/4-2-UP/P-27/17 od 29. novembra 2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Odsjeka za reviziju i kontrolu RC Tuzla od 21. decembra 2016. godine.

5. Presudom vijeća za upravne sporove Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 u 031492 19 U od 5. juna 2020. godine, odbijena je tužba apelanta izjavljena protiv rješenja Uprave za indirektno oporezivanje BiH od 29. novembra 2018. godine.

6. Osporenom Presudom Suda BiH odbijen je zahtjev apelanta za preispitivanje sudske odluke Presude Suda BiH broj S1 3 u 031492 19 U od 5. juna 2020. godine.

7. U obrazloženju osporene presude, Sud BiH je naveo da je pravilna ocjena vijeća za upravne sporove da su poreski organi tužene (Uprave za indirektno oporezivanje BiH) pravilno zaključili da apelant u konkretnom slučaju ne ispunjava uslove za odbitak ulaznog poreza, kojeg je koristio po fakturi dobavljača Porsche Leasing d.o.o. Sarajevo, koja se odnosi na nabavku vozila AUDI Q7 3.0 TDI quatro Tiptronic, jer je u postupku kontrole utvrđeno da predmetna nabavka nije izvršena u poslovne svrhe, nego upravo da je predmetno vozilo koristilo odgovorno lice apelanta radi svog ličnog prevoza. I po shvatanju apelacionog upravnog vijeća, apelant nije dokazao da je dobra koristio u poslovne svrhe na što ga obavezuje odredba člana 61. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, kojom je izričito propisano da je teret dokazivanja na obvezniku indirektnog poreza, zbog čega je tužena apelantu pravilno osporila odbitak ulaznog PDV u novčanom iznosu. Sud BiH je naveo da je za predmetnu nabavku, u smislu odredbe člana 32. stav 6. tačka 1. Zakona o PDV, isključeno pravo na odbitak ulaznog poreza, jer je ovom odredbom propisano da obveznik ne može ostvariti pravo na odbitak ulaznog poreza za nabavku, proizvodnju i uvoz putničkih automobila, autobusa, motocikala, plovnih objekata i vazduhoplova i rezervnih dijelova na takva prevozna sredstva, goriva i potrošnog materijala za potrebe prevoza, kao iznajmljivanje, održavanje, popravke i druge uslove koje su povezane s korištenjem tih prevoznih sredstava, osim ako prevozna sredstva i druga dobra koristi isključivo za obavljanje svoje poslovne djelatnosti. Sud BiH je naveo da je članom 64. stav 1. Pravilnika o primjeni zakona o PDV propisano koja prevozna sredstva ne služe isključivo za obavljanje poslovne djelatnosti, tako da putnički automobili, avioni i brodovi za prevoz poslovodstva, rukovodnih i drugih zaposlenih se ne odnose na prevozna sredstva koja se koriste isključivo za obavljanje poslovne djelatnosti. Sud BiH je ukazao da u konkretnom postupku kontrole apelant nije dokazao da je predmetno vozilo, odnosno nabavku, i koristio u poslovne svrhe koje vrši, a što je jedan od propisanih uslova da bi ostvario pravo na odbitak ulaznog PDV. Također, apelant nije ni uz zahtjev za preispitivanje sudske odluke dostavio eventualno nove dokaze kako bi dokazao svoje navode ( kao što su: izlazne fakture, tovarne listove, otpremnice) na osnovu kojih bi se sa sigurnošću moglo utvrditi da je predmetno vozilo koristio u poslovne svrhe. Sud BiH je istakao da nije od značaja za rješavanje stvari radi li se o teretnom ili putničkom vozilu, kako to ističe apelant, već je od odlučnog značaja činjenica da apelant nije dokazao da je predmetno vozilo i koristio u svrhu poslovanja koje vrši.

Apelacioni navodi

8. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je postupku nepravilno utvrđeno da se predmetno vozilo nije koristilo u poslovne svrhe, ta da Sud BiH nije uopšte pominjao važnu činjenicu da je vozilo registrovano kao teretno.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

10. U pogledu navoda apelanta kojima ukazuje na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. b)U odnosu na navode apelanta o povredi prava na imovinu

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnosi isključivo na način na koji su u predmetnom postupku primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da su utvrđene činjenice kao i primjena relevantnih odredaba Zakona o postupku indirektnog oporezivanja i Zakona o PDV u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću pitanje prava na imovinu, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4237/20 (Euroterm d.o.o. Dvorovi) | Sudska praksa | Aktio