Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3357/20 (N. R. i N. I.)

Odluka donesena 22. 12. 2020.

Povreda
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Privatni život
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Miješanje
  • Krivični postupak
  • Mjere zabrane
  • Mjera obezbjeđenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3357/20

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3357/20, rješavajući apelacije Nedžada Rašidagića i Nejre Ibrović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Nedžada Rašidagića i Nejre Ibrović.

Utvrđuje se povreda prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog propusta Općinskog suda u Sarajevu da u zakonskom roku od tri dana odluči o žalbi Nedžada Rašidagića i Nejre Ibrović na Rješenje broj 65 0 K 739342 19 Kpp 63 od 3. augusta 2020. godine, koje je doneseno u postupku kontrole izrečenih mjera zabrane.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nedžad Rašidagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Senka Nožica, advokat iz Advokatskog društva „Ademović, Nožica i partneri“ d.o.o. Sarajevo, i Sanin Pešto, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 739342 20 Kv 16 od 25. augusta 2020. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 3357/20.

2. Nejra Ibrović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupaju isti punomoćnici kao i apelanta, podnijela je 11. septembra 2020. apelaciju Ustavnom sudu protiv istog rješenja kao i apelant. Apelacija je zavedena pod brojem AP 3358/20.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod brojevima AP 3357/20 i AP 3358/20 odnose na isti predmet i postupak koji se vodio pred redovnim sudovima, te da su u njima pokrenuta identična pitanja, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3357/20.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 15. septembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju 17. i 22. septembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

7. Tužilaštvo pod brojem T09 0 KTK 0125238 provodi istragu protiv apelanata i drugih osumnjičenih zbog postojanja osnova sumnje da su počinili krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), krivično djelo porezne utaje iz člana 273. stav 1. KZFBiH, u vezi sa članom 33. KZFBiH i krivično djelo računalnog krivotvorenja iz člana 394. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, a sve u vezi sa čl. 31. i 54. KZFBiH i dr.

8. Općinski sud je, odlučujući o prijedlogu Tužilaštva, 22. marta 2019. godine donio Rješenje broj 65 0 K 739342 19 Kpp 16 kojim je, između ostalog, apelantima, na osnovu člana 140a. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), izrekao mjere zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti tako što je apelantu, odgovornom licu u pravnom licu „Kenna” d.o.o. Sarajevo, gdje je i zaposlen, zabranjeno da u tom svojstvu upravlja poslovanjem poslovnih jedinica – tri ugostiteljska objekta – Cafe&Restaurant „Metropolis“ u Sarajevu na navedenim adresama i da organizira daljnje poslovne aktivnosti privrednog društva „Kenna” d.o.o. Sarajevo, dok je apelantici, odgovornom licu u pravnom licu „APNglobal“ d.o.o. Sarajevo, gdje je i zaposlena, zabranjeno da u tom svojstvu upravlja poslovanjem poslovnih jedinica – dva ugostiteljska objekta – Poslovna jedinica „Pizzeria Montana“ Sarajevo, na navedenim adresama i da organizira daljnje poslovne aktivnosti privrednog društva „APNglobal” d.o.o. Sarajevo. Pored toga, Općinski sud je apelantima izrekao i mjere zabrane posjećivanja i približavanja prostorijama pravnih lica, te poslovnim jedinicama, kao i zabranu sastajanja s određenim licima tako što se apelantima i osumnjičenim Ž. Lj., Š. Č. i E. V. zabranjuje međusobno sastajanje, kao i sastajanje s ostalim osumnjičenim u ovom krivičnom predmetu, kao i približavanje svim navedenim na udaljenosti od 100 metara, osim kada je nužno za potrebe vođenja krivičnog postupka, te sastajanje s uposlenicima – konobarima pravnih lica koja su obuhvaćena predmetnom istragom.

Osporena rješenja

9. Općinski sud – sudija za prethodni postupak je, u postupku kontrole mjera zabrane, na osnovu člana 140b. stav 6. ZKP-a, donio Rješenje broj 65 0 K 739342 19 Kpp 63 od 3. augusta 2020. godine. Tim rješenjem je utvrđeno da su apelantima (i šest imenovanih osumnjičenih lica) primijenjene mjere zabrane, izrečene Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 K 739342 19 Kpp 16 od 22. marta 2019. godine, izmijenjene Rješenjem broj 65 0 K 739342 19 Kpp 59 od 24. jula 2019. godine u odnosu na apelanticu, a Rješenjem broj 65 0 K 739342 19 Kpp 60 od 19. septembra 2019. godine u odnosu na apelanta, te izmijenjene Rješenjem broj 65 0 K 739342 19 Kpp 63 od 15. aprila 2020. godine u odnosu na apelante i druga osumnjičena lica još potrebne.

10. U obrazloženju rješenja je navedeno da su apelantima i drugim imenovanim osumnjičenim Rješenjem broj 65 0 K 739342 19 Kpp 16 od 22. marta 2019. godine izrečene bliže opisane mjere zabrane, te da su potom neke od izrečenih mjera u postupku njihove kontrole ukidane, dok su određene mjere ostale na snazi (broj i datum rješenja te odluka o mjerama zabrane za pojedine osumnjičene, uključujući i apelante, navedeni u obrazloženju) i da je posljednje rješenje doneseno 15. aprila 2020. godine. Navedeno je da su, u skladu s tim rješenjima, prema apelantima i imenovanim osumnjičenim na snazi ostale mjere zabrane propisane članom 140a. stav 1. tačka a) ZKP-a – zabrana preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti, kao i mjere zabrane propisane članom 140a. stav 1. tačka c) ZKP-a – zabrana međusobnog sastajanja, kao i sastajanje sa ostalim osumnjičenim u ovom krivičnom predmetu, kao i približavanje svim navedenim na udaljenosti od 100 metara, osim kada je nužno za potrebe vođenja krivičnog postupka.

11. Općinski sud je naveo da je u postupku kontrole mjera zabrane dužan da utvrdi da li i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju primjenu izrečenih mjera zabrane, odnosno da li su od donošenja posljednjeg rješenja izmijenjene okolnosti usljed kojih su određene. Istaknuto je da obaveza suda nije da iznova, pri svakoj kontroli primjene mjera, u detaljnoj mjeri izlaže i obrazlaže razloge i okolnosti na kojima se zasniva rješenje o izricanju mjera zabrane, već da ispita i utvrdi da li je došlo do promjena tako utvrđenih okolnosti i da li su promjene takvog značaja da isključuju daljnju primjenu mjera zabrane. U vezi s tim je ocijenjeno da i dalje postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili predmetna krivična djela kako je to obrazloženo u Rješenju broj 65 0 K 739342 19 Kpp 16 od 22. marta 2019. godine, te Rješenju broj 65 0 K 739342 19 Kpp 50 od 29. marta 2019. godine na način kako je to opisano u prijedlogu za određivanje mjera zabrane, te da u tom smislu nije došlo do promjena. Nadalje, istaknuto je da iz stanja u spisu proizlazi da se osumnjičeni pridržavaju svih mjera zabrane koje su im izrečene, što ukazuje da mjere zabrane ostvaruju svrhu izricanja.

12. Navedeno je da se predmetni krivični postupak nalazi u fazi istrage, tokom koje su istražni organi preduzeli određene radnje, što proizlazi iz sadržaja izjašnjenja Tužilaštva (saslušan je veliki broj svjedoka, prikupljena određena materijalna dokumentacija, izvršeno otvaranje privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije itd.), te da je prilikom pretresa izvršenih po naredbama Općinskog suda od osumnjičenih oduzet veliki broj mobilnih telefonskih aparata, kompjuterskih sistema i drugih uređaja za pohranjivanje kompjuterskih i elektronskih podataka, te da Tužilaštvo iz objektivnih razloga do sad nije okončalo ovu istragu. Istaknuto je da se i dalje provodi obimna istraga koja iziskuje provođenje još istražnih radnji, slijedom čega je Općinski sud utvrdio da razlozi zbog kojih su osumnjičenim izrečene mjere zabrane koje su još uvijek na snazi i dalje postoje. U vezi s tim je navedeno da je ranije utvrđeno da su osumnjičeni osnovano sumnjivi da su u kontinuitetu činili više krivičnih djela u dužem periodu, na specifičan način, a što sve ukazuje da bi mogli ponovo učiniti krivično djelo. Imajući u vidu da istraga protiv osumnjičenih još nije okončana, te da se radi o obimnoj i sveobuhvatnoj istrazi, te cijeneći navode Tužilaštva i branilaca, kao i razloge iz rješenja o izricanju mjera zabrane i dokaze priložene u spis, Općinski sud je ocijenio da i dalje postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili predmetna krivična djela kako je to obrazloženo u Rješenju broj 65 0 K 739342 19 Kpp 16 od 22. marta 2019. godine, koje sud i u ovoj fazi postupka u cijelosti preuzima, na način kako je to opisano u prijedlogu za određivanje mjera zabrane, te da u tom smislu nije došlo do promjena.

13. Ocijenjeno je da su izrečene mjere u obimu navedenom u rješenjima suda neophodne i srazmjerne ciljevima koji se njima žele ostvariti. U tom smislu je ukazano da se istraga još uvijek nalazi u operativnoj fazi, da se aktivno prikupljaju dokazi, te da postoje okolnosti koje ukazuju na izvjesnu opasnost od ponavljanja krivičnog djela, te bojazan od utjecaja svih osumnjičenih na ostale osumnjičene. Kako je to sud ranije utvrdio, osumnjičeni su osnovano sumnjivi da su u kontinuitetu činili više krivičnih djela u dužem periodu, na specifičan i uigran način, i to upravo u okviru svojih poslovnih aktivnosti, a što sve ukazuje da bi svi imenovani osumnjičeni, ukoliko bi im bilo dozvoljeno preduzimanje određenih poslovnih aktivnosti, mogli ponovo učiniti krivično djelo, te se u pogledu ove opasnosti u međuvremenu okolnosti nisu značajnije promijenile, niti je odbrana u svojim izjašnjenjima iznijela takve okolnosti koje bi dovele do drugačije odluke suda.

14. Nadalje, Općinski sud je prihvatio argumente Tužilaštva da se radi o obimnoj istrazi, da sve istražne radnje Tužilaštvo objektivno nije moglo okončati u proteklom periodu, te da u narednom periodu planira provesti istražne radnje koje Tužilaštvo do sada iz objektivnih razloga nije bilo u mogućnosti provesti s obzirom na to da se radi o velikom broju istražnih radnji koje je neophodno provesti, te imajući u vidu da u prethodnim mjesecima usljed velikog broja privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije od osumnjičenih Tužilaštvo nije bilo u mogućnosti provesti sve istražne radnje. Slijedom navedenog, utvrdivši da razlozi zbog kojih su mjere zabrane izrečene i dalje postoje (koje su ostale na snazi), kako istraga još uvijek traje, te da prema tvrdnji Tužilaštva nisu provedene sve istražne radnje usljed obima istrage, sud nalazi da su izrečene mjere i dalje neophodne, te da su one srazmjerne ciljevima koji se njima žele ostvariti.

15. U kontekstu primjedbi branilaca da su mjere zabrane na snazi već duži period, Općinski sud je ocijenio da izrečene mjere zabrane ne traju toliko dugo da su nesrazmjerne ograničenjima prava osumnjičenih u odnosu na ciljeve koji se mjerama nastoje zaštititi. Nadalje, istaknuto je da mjerama zabrane nije uskraćeno pravo osumnjičenih na rad, već zabrana preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti koje su bile u vezi s izvršenjem krivičnog djela, a ne bilo koje radne aktivnosti. Pri tome, Općinski sud je istakao da je zadatak suda da štiti interese postupka i interese zbog kojih su osumnjičenim mjere zabrane i izrečene, dok nije zadatak suda da se brine o poslovnoj dobrobiti i uopće poslovanju privrednih društava, zbog čega primjedbe branilaca ne mogu utjecati na odluku suda. Istovremeno, sud je ponovo razmotrio da li su mjere zabrane koje su na snazi srazmjerne u odnosu na ciljeve koji se njima trebaju postići, te je utvrdio da su interesi postupka kao interesi društva u konkretnom slučaju značajniji od individualnih prava osumnjičenih koja su ovim mjerama ograničena i sužena, pri tome sud ne smatra da izrečene mjere predstavljaju nesrazmjeran teret osumnjičenim. Pri tome, kada je u pitanju dužina trajanja istrage, Općinski sud je istakao da se u vezi s ovim pitanjem odbrane mogu obratiti Tužilaštvu, a da pri tome rok od šest mjeseci, koliko je propisano trajanje istrage prema odredbama ZKP-a, nije prekluzivan, a da su mjere zabrane izrečene i mogu trajati dok za njima postoji potreba (a najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je tom licu izrečena kazna zatvora).

16. Ocijenjeno je da se nisu izmijenile ni okolnosti zbog kojih je izrečena zabrana međusobnog sastajanja s ostalim osumnjičenim, koja je prema stavu Općinskog suda i dalje potrebna, a sve radi zaštite ciljeva predmetne istrage i osiguranja njenog uspješnog okončanja.

17. Također, kako je navedeno, privrednim subjektima (ugostiteljskim objektima i drugim) u kojim su apelanti obavljali poslovne aktivnosti nije zabranjen ili ograničen rad iz bilo kojeg razloga. Istaknuto je i da će izrečene mjere zabrane trajati dok za to bude postojala potreba, odnosno najduže do pravosnažnog okončanja postupka, s tim da će sud po isteku svaka dva mjeseca ispitati da li je privremena mjera još potrebna. Općinski sud je ukazao tužiocu da je dužan postupati s naročitom hitnošću s obzirom na dotadašnje trajanje izrečenih mjera, a kako ograničavanje prava osumnjičenih izrečenim mjerama zabrane ne bi trajalo neopravdano dugo.

18. Protiv navedenog rješenja braniteljica apelanata je 7. augusta 2020. godine izjavila žalbe. Odlučujući o žalbama branilaca apelanata i ostalih osumnjičenih, Općinski sud (krivično vijeće) donio je Rješenje broj 65 0 K 739342 20 Kv 16 od 25. augusta 2020. godine kojim je žalbe odbio kao neosnovane i prvostepeno rješenje potvrdio.

19. Krivično vijeće je istaklo da, suprotno navodima iz žalbe, nisu osnovani žalbeni navodi kako pobijano rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. U tom smislu je ocijenjeno da je sudija za prethodni postupak u pobijanom rješenju naveo jasne i odlučne razloge iz kojih je izveo zaključak o potrebi daljnjeg trajanja izrečenih mjera zabrane u punom obimu i intenzitetu, te je u obrazloženju predmetnog rješenja dao valjane razloge u prilog tom zaključku, a s kojom argumentacijom je saglasno i krivično vijeće. Istaknuto je da nije obaveza suda da iznova pri svakoj kontroli primjene mjera u detaljnoj mjeri izlaže i obrazlaže razloge i okolnosti na kojima se zasniva rješenje o izricanju mjera zabrane, već da ispita i utvrdi da li je došlo do promjena tako utvrđenih okolnosti i da li su promjene takvog značaja da isključuju daljnju primjenu mjera zabrane.

20. Također je istaknuto da iz pobijanog rješenja, kao i iz dokumentacije koja se nalazi u spisu, proistječe da je riječ o kompleksnoj, složenoj istrazi koja s obzirom na značajan broj dokazne građe, broj osumnjičenih, značajan broj istražnih radnji opravdava daljnje trajanje mjera zabrane, pri čemu vijeće prihvata navode iz pobijanog rješenja da se postupak nalazi u fazi istrage, tokom koje su istražni organi preduzeli određene radnje, kao i činjenicu da Tužilaštvo iz objektivnih razloga do sad nije okončalo ovu istragu, kao i da se i dalje provodi obimna istraga koja iziskuje provođenje još istražnih radnji, zbog čega je sud u pobijanom rješenju i utvrdio da razlozi zbog kojih su osumnjičenim izrečene mjere zabrane, one koje su još uvijek na snazi, i dalje postoje.

21. U vezi s navodima iz žalbi da se osumnjičeni pridržavaju izrečenih mjera zabrane, ocijenjeno je da je to obaveza osumnjičenih i da njeno kršenje povlači mogućnost određivanja mjere pritvora, te da ta okolnost sama po sebi nema utjecaj u postupku kontrole opravdanosti daljnjeg trajanja izrečenih mjera zabrane. Vijeće je ukazalo i da član 140b. stav 5. ZKP-a decidirano propisuje da mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako tom licu nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne, ako je tom licu izrečena kazna zatvora, te je sud dužan svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna. Također je ukazalo da se u izreci rješenja kojim se vrši kontrola mjera zabrane navodi da se utvrđuje da postoje okolnosti i razlozi koji ukazuju na potrebu daljnjeg trajanja mjera zabrane koje su već izrečene.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

22. Apelanti (u obje apelacije) ukazuju da im je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti navode da protiv njih, u svojstvu osumnjičenih, Tužilaštvo vodi istragu pod brojem T09 0 KTK 0125238 19, te da je 22. marta 2019. godine, odlučujući o prijedlogu za određivanje mjera zabrane, Općinski sud donio Rješenje broj 65 0 K 739342 19 Kpp 16 kojim im je odredio bliže opisane mjere zabrane i da su pojedine mjere potom, u postupku redovne kontrole, ukinute, ali da je i dalje ostala egzistirati mjera zabrane iz člana 140a. stav 1. tačka a) ZKP-a, odnosno mjera zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti i službenih dužnosti, čime je povrijeđeno njihovo pravo na imovinu. Također, navode da im je neblagovremenim odlučenjem krivičnog vijeća po izjavljenoj žalbi povrijeđeno pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Navode da pobijano rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Ističu da su odgovorna lica u imenovanim privrednim društvima, te u tom svojstvu i organiziraju rad i poslovne aktivnosti privrednog društva u pojedinim poslovnim jedinicama i na taj način osiguravaju svoju egzistenciju, ali i egzistenciju svojih porodica jer predmetna djelatnost u privrednim društvima za apelante predstavlja njihovu profesionalnu djelatnost. Prigovaraju da iz obrazloženja osporenog rješenja nije moguće utvrditi na koji bi to način apelanti mogli ponovo učiniti krivično djelo, te da je Općinski sud formalno zaključio da postoji ta opasnost. Posebno, uzevši u obzir da prema apelantima još uvijek egzistira mjera zabrane sastajanja s drugim osumnjičenim u ovom predmetu, a kojom se zasigurno postiže svrha da bi došlo do ponovnog počinjenja krivičnih djela na specifičan, uigran način, i to upravo u okviru svojih poslovnih aktivnosti, kako to sud tvrdi. Stav o nužnosti egzistiranja navedene mjere je isključivo zasnovan na dokazima koji su postojali 22. marta 2019. godine kada je predmetna mjera i određena. Navedeni razlozi za daljnje egzistiranje ove mjere zabrane su istovjetni za svakog osumnjičenog u ovom krivičnom predmetu u pogledu kojih je vršena, samo formalna, kontrola opravdanosti egzistiranja izrečenih mjera. Redovni sudovi su činjenicu da istraga traje pretjerano dugo svojim rješenjima pravdali time da se istraga nalazi u operativnoj fazi, da se aktivno prikupljaju dokazi, da se postupak nalazi u fazi intenzivne istrage, te da je riječ o kompleksnoj, složenoj istrazi. Međutim, navode da je Općinski sud Rješenjem broj 65 0 K 739342 19 Kpp 60 od 19. septembra 2019. godine apelantu ukinuo mjeru zabrane približavanja i posjećivanja poslovnih jedinica privrednog društva ,,Kenna“ d.o.o., kao i mjeru zabrane sastajanja s uposlenicima privrednog društva ,,Kenna“ d.o.o., a apelantici je Rješenjem broj 65 0 K 739342 19 Kpp 56 od 2. jula 2019. godine ukinuo mjeru zabrane približavanja i posjećivanja poslovnih jedinica privrednog društva ,,APNglobal“ d.o.o., kao i mjeru zabrane sastajanja s uposlenicima privrednog društva ,,APNglobal“ d.o.o. Iz obrazloženja predmetnih rješenja vidljivo je da je predmetna mjera ukinuta jer su do tada saslušani svi svjedoci – uposlenici navedenih privrednih društava. Osim toga, smatraju da trenutna pandemija nikako ne može biti izgovor Tužilaštvu za tako sporo provođenje istrage s obzirom na to da je Tužilaštvu još preostalo izvršiti vještačenje koje smatra potrebnim (a za koje vještačenje nije potrebno izlaganje bilo kakvom riziku u smislu pandemijskih uvjeta) i onda donijeti tužilačku odluku u ovom postupku. Apelanti su tokom cijelog postupka istrage iskazivali spremnost na saradnju s državnim organima, koja prelazi njihove zakonske obaveze. Osim toga, ne može se prihvatiti opravdanom argumentacija Općinskog suda da apelantima nije uskraćeno pravo na rad, već „zabrana preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, a koje su bile u vezi s izvršenjem krivičnog djela, a ne bilo koje radne aktivnosti“. Apelanti navode da im je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije jer su žalbu na prvostepeno rješenje izjavili 7. augusta 2020. godine, a Općinski sud je o njoj odlučio 25. augusta 2020. godine, dakle protekom osamnaest dana od dana ulaganja žalbe.

b)Odgovor na apelaciju

23. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da su u pobijanom rješenju navedeni jasni i odlučni razlozi na osnovu kojih je izveden zaključak o potrebi daljnjeg trajanja izrečenih mjera zabrane apelantima u punom intenzitetu, te su u obrazloženju predmetnog rješenja dati valjani razlozi, a s kojom argumentacijom se saglasilo i krivično vijeće. Ponovljeno je da nije obaveza suda da iznova, pri svakoj kontroli primjene mjera, u detaljnoj mjeri izlaže i obrazlaže razloge i okolnosti na kojima se zasniva rješenje o izricanju mjera zabrane, već da ispita i utvrdi da li je došlo do promjena tako utvrđenih okolnosti i da li su promjene takvog značaja da isključuju daljnju primjenu mjera zabrane. Potpuno su neosnovani navodi da zbog činjenice što predmetna istraga traje jednu godinu i šest mjeseci dolazi do navodnog kršenja „prava na imovinu“ apelanata, pri čemu se prešućuje i zanemaruje činjenica da iz dokumentacije koja se nalazi u spisu proistječe da se istraga i dalje vodi, da Tužilaštvo kontinuirano provodi istražne radnje, da se vrše pretresanja i vještačenja predmeta, vještačenja i pretresanja mobilnih telefona (mnogobrojna materijalna dokumentacija je oduzeta i deponirana, a koju je potrebno vještačiti i analizirati). Nadalje, vrši se pretresanje i vještačenje kompjuterskih sistema i ostalih uređaja za pohranjivanje kompjuterskih i elektronskih podataka – centralnih jedinica, laptopa, hard diskova i USB stikova, pretresanje i vještačenje, tj. očitavanje dostupnih podataka iz memorija mobilnih telefona i SIM kartica, odnosno očitavanje svih dolaznih i odlaznih poziva, propuštenih poziva, poslanih i pristiglih SMS poruka, IMEI brojeva mobilnih telefona, kao i brojeva SIM kartica u navedenim telefonima, izdaju se naredbe mobilnim operaterima za dostavljanje relevantnih podataka, potrebno je izvršiti i druga vještačenja i istražne radnje, pri čemu je veoma bitno istaći da se ukupno faza istrage KPP faza trenutno sastoji od 68 KPP faza, da je riječ o kompleksnoj i složenoj istrazi koja, s obzirom na značajan broj dokazne građe, veliki broj osumnjičenih, značajan i velik broj istražnih radnji koje se preduzimaju, opravdava daljnje trajanje mjera zabrane.

24. Tužilaštvo smatra da je Općinski sud u obrazloženju osporenih odluka na detaljan način obrazložio neophodnost trajanja izrečenih mjera zabrane osumnjičenim apelantima, te da su osporene odluke pravilne i zakonite.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 140a. stav 1. tač. a) i c) Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:

a) zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti,

c) zabranu sastajanja sa određenim osobama, Član 140b. st. (1), (4),(5),(6) i (7) Izricanje mjera zabrane (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.

(4) U toku istrage mjere zabrane određuje i ukida sudija za prethodni postupak [...].

(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja naizdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. [...].

(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužni su svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna.

(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka, odnosno branitelj može podnijeti žalbu, a tužitelj i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 25. stav (6) ovog Zakona u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Rješenje Općinskog suda broj 65 0 K 739342 20 Kv 16 od 25. augusta 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, budući da su apelacije podnesene 11. septembra 2020. godine, proizlazi da su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Prije razmatranja apelacionih navoda, Ustavni sud konstatira da je konkretni krivični postupak koji se vodi protiv apelanata i drugih osumnjičenih trenutno u fazi istrage, koju provodi Tužilaštvo pod brojem T09 0 KTK 0125238. Dalje, navedeno je da je Općinski sud 22. marta 2019. godine apelantima izrekao više mjera zabrane, od kojih je neke u postupku kontrole ukidao, ali su još uvijek na snazi mjere zabrane propisane članom 140a. stav 1. tačke a) i c) ZKP-a. Dakle, apelantima je, počevši od 22. marta 2019. godine, zabranjeno preduzimanje bliže opisanih poslovnih aktivnosti tako što im je zabranjeno da u svojstvu odgovornih lica upravljaju i organiziraju daljnje poslovne aktivnosti navedenih pravnih lica i njihovim poslovnim jedinicama – ugostiteljskim objektima, te im je zabranjeno međusobno sastajanje, kao i sastajanje s ostalim osumnjičenim u ovom krivičnom predmetu, kao i približavanje svim navedenim na udaljenosti od 100 metara, osim kada je nužno za potrebe vođenja krivičnog postupka. Također, Ustavni sud konstatira da apelanti u podnesenim apelacijama osporavaju samo mjere zabrane preduzimanja poslovnih aktivnosti. Apelanti su naveli da im je takvom odlukom povrijeđeno pravo na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije.

31. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na noviju praksu (vidi Odluka o dopustivosti broj AP 3357/19 od 19. februara 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud naveo da nije vezan pravnom kvalifikacijom iz apelacije, te da je, shodno pravilu iura novit curia, ovlašten da na činjenice predmeta primijeni relevantno ustavno i konvencijsko pravo. Stoga, u okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud smatra da, imajući u vidu sadržaj izrečenih mjera, one ne pokreću pitanje garancija prava na imovinu kako su apelanti naveli, već ispitivanju osporene odluke i svih ostalih navoda apelacije treba pristupiti s aspekta, ne kako to predlažu apelanti, garancija obuhvaćenih pravom na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, a što je u skladu s praksom Ustavnog suda i činjenicom da nije „vezan“ navodima iz apelacije o povredi prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, već samo činjeničnom navodima.

Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

32. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

33. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

34. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog privatnog i porodičnog života i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.

35. Prilikom razmatranja da li je povrijeđen član 8. Evropske konvencije, Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi da li je u konkretnom predmetu zaštićeno pravo apelanata na „privatni život“ u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije, a zatim da li osporene odluke predstavljaju „miješanje“ javnih vlasti u poštovanje tog prava apelanata. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je nesporno da se privatni život, kako je naveo Evropski sud, ne prostire samo na sferu „ličnog“ i „unutrašnjeg“, već je proširen i na međudjelovanje pojedinca i drugih ljudi, čak i u javnom kontekstu.

36. Osim toga, Ustavni sud ističe da suština svakog pojedinačnog slučaja određuje da li se određeni životni aspekt može okvalificirati kao „privatni život“ u smislu Evropske konvencije. U tom smislu, Ustavni sud podsjeća i na uspostavljene principe iz prakse Evropskog suda za ljudska prava, kojima je, između ostalog, na općenit način istaknuto da „privatni život“ obuhvata širok spektar aktivnosti u ličnoj sferi (vidi S. i Marper protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stav 66), iz čega slijedi da će se uzeti u obzir sve promjene koje se događaju u društvu. Osim takozvanog užeg kruga u okviru kojeg pojedinac slobodno živi svoj život po vlastitom nahođenju i koji apsolutno isključuje bilo koga spolja, pravo na privatni život obuhvata i odnose koje pojedinac uspostavlja sa svim ostalim ljudskim bićima, odnosno „vanjskim svijetom“ u smislu „privatnog društvenog života“ (vidi Niemetz protiv Njemačke, Bărbulescu protiv Rumunije [GC], stav 71. i Botta protiv Italije, stav 32). Navedeno može da pod određenim okolnostima uključuje i profesionalne aktivnosti (vidi Fernández Martínez protiv Španije [GC], stav 110; Antović i Mirković protiv Crne Gore, stav 42) i poslovne aktivnosti (vidi Satakunnan Markkinapörssi Oy i Satamedia Oy protiv Finske[GC], stav 130), budući da većina ljudi upravo kroz te oblasti uspostavlja najznačajnije i najčešće odnose sa vanjskim svijetom. Dakle, iz jurisprudencije Evropskog suda slijedi da ograničenja nametnuta pristupu (obavljanju) određenoj profesiji (djelatnosti) utječu na „privatni život“ (vidi Sidabras i Džiautas protiv Litvanije, stav 47; Bigaeva protiv Grčke, st. 22–25). Konačno, Ustavni sud u kontekstu garancija iz opsega člana 8. Evropske konvencije ukazuje i da pojam „doma“ obuhvata ne samo tradicionalne stambene objekte već i ured ili poslovni prostor lica koje obavlja profesionalnu djelatnost (vidi Buck protiv Njemačke, stav 31. i Niemietz protiv Njemačke, stav 29–31), što se također odnosi i na registrirano sjedište i na poslovnice ili druge poslovne prostore nekog društva (vidi Société Colas Est i drugi protiv Francuske, stav 41, te Kent Pharmaceuticals Limited i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.)). Tako je pretresanje advokatskih kancelarija ili nadziranje telefona državnog službenika u kancelariji također u ovoj domeni privatnog života.

37. U konkretnom slučaju, apelanti su u sferi „privatnog“ života izvršili odabir profesije i zaposlenja, a sve radnje preduzete u okviru krivičnog postupka, uključujući i zabranu obavljanja određenih poslovnih aktivnosti na način da je apelantima zabranjeno da u svojstvu odgovornih lica u imenovanim pravnim licima upravljaju poslovanjem poslovnih jedinica tih pravnih lica i da organiziraju daljnje poslovne aktivnosti, nesumnjivo predstavljaju odluke kojima je došlo do miješanja u pravo apelanata na poštovanje privatnog života. Naime, ovo pravo na privatni život podrazumijeva da su apelanti vršili poslove/dužnosti odgovornih lica privrednog društva, što im je omogućavalo, osim zakonom propisanih beneficija, i da se ostvaruju u svojoj karijeri, da grade profesionalni ugled, da ostvaruju i imaju kontakte sa ostalim zaposlenima na svom poslu, kao i druga prava koja proizlaze iz same vrste poslova koje su vršili. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je intervencijom javne vlasti, konkretno suda koji je donio rješenja osporena apelacijama (jer su apelanti osumnjičeni za određena krivična djela), došlo do miješanja u pravo apelanata na privatan život. Ovo iz razloga jer krivični postupak povlači određene posljedice za privatni život pojedinca kojem je na teret stavljeno izvršenje određenih inkriminiranih radnji.

38. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste da li je „miješanje“ u pravo apelanata na poštovanje „privatnog života“ opravdano u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Da bi „miješanje“ bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i (c) biti u skladu s načelom proporcionalnosti u demokratskom društvu. Uvjet zakonitosti se, u smislu značenja termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49). U slučaju da se ispostavi da je to „miješanje“ u skladu sa zakonom, ono i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije „neophodno“ da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da „miješanje“ odgovara „pritiscima društvenih potreba“ i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).

39. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je navedena mjera zabrane apelantima izrečena po odredbama ZKP-a, kojim je predviđena (član 140a. stav 1. tačka a)) u okviru krivičnog postupka mogućnost „kada okolnosti slučaja na to ukazuju” da sud izrekne jednu ili više mjera zabrane, uključujući i zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti. Nadalje, odredbama ZKP-a (član 140b.) propisano je da sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branioca, dok je istim članom u stavu 2. određeno da kada odlučuje o pritvoru sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produženja pritvora. Dakle, mjere zabrane i njihovo izricanje je propisano odredbama ZKP-a i one su „alternativa“ mjeri pritvora, te se, dakle, izriču umjesto pritvora i imaju isti cilj kao i pritvor, ali manje pogađaju osumnjičenog/optuženog. Njihovo izricanje od suda zahtijeva određene uvjete, koji su također jasno propisani ZKP-om, i to s materijalnog i proceduralnog aspekta domaćeg zakona. Pojam „materijalni aspekt“ podrazumijeva postojanje ili (ne)postojanje uvjeta za izricanje mjera zabrane. S druge strane, pod pojmom „procesni aspekt“ smatrat će se da li je miješanje izvršeno u skladu s pravilima relevantnog procesnog zakona (ZKP-a).

40. U pogledu navoda kojim se osporavaju predmetna rješenja s materijalnog aspekta navodeći pri tome da nisu ispunjeni uvjeti za izricanje mjera zabrane, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud apelantima produžio mjere zabrane – zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti u privrednim društvima u kojim su odgovorna lica tako što im je zabranio da upravljaju poslovanjem poslovnim jedinicama i da organiziraju daljnje poslovne aktivnosti tih društava. Općinski sud je svoju odluku obrazložio stavom da iz dokumentacije u spisu i dostavljenih dokaza, te izjašnjenja stranaka proizlazi da postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili krivična djela kako je to navedeno u rješenju, za krivična djela za koja se protiv apelanata vodi istraga. Dalje, Općinski sud je naveo da su apelanti osnovano sumnjivi da su u kontinuitetu činili više krivičnih djela u dužem periodu, na specifičan i uigran način, i to upravo u okviru svojih poslovnih aktivnosti, što sve ukazuje da bi, ukoliko bi im bilo dozvoljeno preduzimanje određenih poslovnih aktivnosti, mogli ponovo učiniti krivično djelo, te se u pogledu ove opasnosti u međuvremenu okolnosti nisu značajnije promijenile, niti je odbrana u svojim izjašnjenjima iznijela takve okolnosti koje bi dovele do drugačije odluke suda. Potom je i krivično vijeće Općinskog suda ocijenilo da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito, te se saglasilo sa stavom sudije za prethodni postupak da su izrečene mjere zabrane još uvijek potrebne. Nadalje, Općinski sud je opravdao daljnje egzistiranje mjera zabrane stavom da je riječ o složenoj (lat. complexus) istrazi koja, s obzirom na značajan broj dokazne građe, broj osumnjičenih i značajan broj istražnih radnji opravdava daljnje trajanje mjera zabrane, pri čemu vijeće prihvata navode iz pobijanog rješenja da se postupak nalazi u fazi istrage, tokom koje su istražni organi preduzeli određene radnje, kao i činjenicu da Tužilaštvo iz objektivnih razloga do sad nije okončalo ovu istragu, kao i da se i dalje provodi obimna istraga koja iziskuje provođenje još istražnih radnji, zbog čega je sud u pobijanom rješenju i utvrdio da razlozi zbog kojih su osumnjičenim izrečene mjere zabrane, one koje su još uvijek na snazi, i dalje postoje. U kontekstu primjedbi da su mjere zabrane na snazi već duži period Ustavni sud zapaža da je Općinski sud ocijenio da izrečene mjere zabrane ne traju toliko dugo da su nesrazmjerne ograničenjima prava osumnjičenih u odnosu na ciljeve koji se mjerama nastoje zaštititi. Stoga, Ustavni sud smatra da su ove mjere određene radi uspješnog vođenja krivičnog postupka.

41. Dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, predmetna rješenja su, gledano s materijalnog aspekta, donesena „u skladu sa zakonom“, te je u tom kontekstu miješanje bilo zakonito.

42. Dalje, Ustavni sud će ispitati zakonitost miješanja s procesnog aspekta. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da apelanti ističu da Općinski sud, odlučujući po žalbama, nije donio rješenje u skladu sa zakonskim odredbama (član 140b. tačka (7)), odnosno nadležno vijeće nije o žalbi odlučilo u roku od tri dana, kako je propisano navedenim članom, već nakon osamnaest dana. Dakle, prvostepeno rješenje je, kako proizlazi iz apelacije i dostavljene dokumentacije, donijeto u postupku kontrole opravdanosti daljnjeg trajanja mjere zabrane u skladu sa zakonom. Međutim, nesporno je i očigledno kašnjenje u donošenju rješenja po žalbi (izjavljenoj 7. augusta 2020. godine) koje je doneseno 25. augusta 2020. godine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 140b. stav 7. ZKP-a propisano da se „protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane [...] može podnijeti žalba [...]. O žalbi odlučuje vijeće u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja“. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da Općinski sud nije odlučio po žalbi apelanata u roku od tri dana. Općinski sud je, dakle, trebao odlučiti u roku od tri dana (najkasnije 10. augusta, a on je donio rješenje po žalbi 25. augusta 2020. godine, dakle nakon osamnaest dana. Kako je Ustavni sud ranije zaključio (vidi Odluka o meritumu broj AP 1003/17, dostupna na www.ustavnisud.ba), Općinski sud ne može ekskulpirati činjenica da je odredbama tog člana propisano da žalba ne zadržava izvršenje rješenja jer je njegova obaveza da u roku koji je propisan tim odredbama odluči o podnesenoj žalbi. Također, u navedenoj odluci broj AP 1003/17 Ustavni sud je utvrdio „nezakonitost“ rješenja (koja nisu bila donijeta u predviđenom roku od dva mjeseca, što se tiče sudske kontrole opravdanosti daljnjeg trajanja mjera zabrane, kao ni u postupku po žalbi u zakonom propisanom roku, tačka 36. navedene odluke). U navedenom predmetu Ustavni sud je zaključio da nadležni sud u okolnostima konkretnog slučaja nije poštovao odredbe člana 140b. stav 7. ZKP-a kada o apelantovoj žalbi nije odlučio u roku od tri dana koji je propisan tim odredbama, nego je odlučio protekom petnaest dana od isteka tog roka, pa stoga (i) zbog tog razloga miješanje u apelantovu imovinu nije izvršeno u skladu sa zakonom u odnosu na njegov proceduralni aspekt, zbog čega postoji kršenje apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Isti princip „zakonitost“ se primjenjuje u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije, pa primjenjujući navedene standarde na konkretan predmet Ustavni sud smatra da je u konkretnom predmetu povrijeđeno pravo apelanata zbog nepostupanja redovnog suda u skladu sa zakonom propisanom procedurom.

43. S obzirom na to da je utvrdio da miješanje u pravo apelanata iz člana 8. Evropske konvencije nije zakonito, Ustavni sud neće (i ne može) ispitivati da li je to miješanje bilo „neophodno“ da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije, odnosno da li miješanje odgovara „pritiscima društvenih potreba“ i da li postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži.

44. Iz svega navedenog Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanata iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

45. U pogledu navoda apelanata o povredi prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 13. Evropske konvencije propisano da svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to da li su povredu učinila lica koja su postupala u službenom svojstvu.

46. Budući da je u konkretnom slučaju Ustavni sud već zaključio da je zbog proceduralnih propusta koji se tiču odlučivanja o žalbi apelanata došlo do nezakonitog miješanja u njihovo pravo na privatni život, Ustavni sud zaključuje da žalbe koje su apelanti podnijeli protiv rješenja kojim je u postupku kontrole izrečenih mjera zabrane utvrđeno da su izrečene mjere zabrane još potrebne nisu bile „djelotvorno“ pravno sredstvo, te da je, stoga, došlo i do povrede prava apelanata na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na privatni i porodičan život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je miješanje u navedeno pravo „nezakonito“, odnosno kada sud nije u zakonom propisanom roku od tri dana odlučio o žalbi izjavljenoj na prvostepeno rješenje, već nakon petnaest dana od isteka roka propisanog odredbama člana 140b. stav (7) ZKP-a.

48. Također, Ustavni sud zaključuje da je zbog takvog postupanja Općinskog suda došlo i do povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije budući da žalba apelanata u konkretnom slučaju nije bila „djelotvorna“ u smislu sprečavanja navodne povrede njihovog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i trajanja te povrede.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3357/20 (N. R. i N. I.) | Sudska praksa | Aktio