Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4206/20 (M. H.)
Odluka donesena 22. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Strani državljanin
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4206/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-4206/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Musah Hasani, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Musah Hasani protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 031470 20 Uvp od 22. septembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Musah Hasani (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Damir Alić advokat iz Tuzle, podnio je 20. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 031470 20 Uvp od 22. septembra 2020. godine.
2. Rješenjem Odjeljenja za administraciju Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za administraciju MUP TK) broj 08-03/1-12-13.7-4330/10 od 18. decembra 2013. godine odbijen je zahtjev apelanta za utvrđivanje prebivališta u Tuzli, iz razloga što je apelant strani državljanin, nema prijavljeno prebivalište na teritoriji BiH, niti je evidentiran kod Službe za poslove sa strancima.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Odjeljenja za administraciju MUP TK od 18. decembra 2013. godine, Sektor za administraciju, Upravu administracije i podrške MUP TK (u daljnjem tekstu: Sektor za administraciju MUP TK) je Rješenjem broj 08-02/1-13.7-1-10/11 od 12. februara 2014. godine odbio kao neosnovanu predmetnu žalbu apelanta.
4. Rješenjem Ministarstva civilnih poslova Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-II-06-1-30-2-7-DS/18 od 23. oktobra 2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Sektora za administraciju MUP TK od 12. februara 2014. godine.
5. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 031470 19 U od 2. juna 2020. godine odbijena je tužba apelanta kojom je osporio zakonitost rješenja tuženog (Ministarstva) od 23. oktobra 2018. godine.
6. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Suda BiH od 2. juna 2020. godine, Sud BiH je presudom broj S1 3 U 031470 20 Uvp od 22. septembra 2020. godine odbio predmetni zahtjev apelanta kao neosnovan.
7. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo da je tokom postupka utvrđeno da apelant ne prolazi prijavno-odjavnu evidenciju prebivališta/boravišta CJB Zvornik, kao i da je apelantu i članovima njegove porodice prestao status raseljene osobe, što je utvrđeno rješenjem Opštine Tuzla od 26. maja 2006. godine, koje rješenje je potvrđeno rješenjem Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica od 11. juna 2007. godine. Sud BiH je dalje naveo da je odredbama člana 1. Zakona o prebivalištu i boravištu državljana Bosne i Hercegovine propisano da se tim zakonom uređuje prebivalište i boravište državljana Bosne i Hercegovine i boravište raseljenih osoba u Bosni i Hercegovini, te da je istim zakonom propisano da je prijavljivanje i odjavljivanje prebivališta, kao i adrese stanovanja obavezno za sve državljane, osim slučajeva iz člana 9. stav 4. tog zakona. Sud BiH je takođe naveo da je prebivalište, u smislu citiranog zakona, mjesto u kojem se građanin nastani s namjerom da u njemu trajno živi, te da se raseljenom osobom smatra državljanin kojem je dodijeljen status raseljene osobe ili sličan status u skladu s odgovarajućim zakonskim aktima ili kada je podnio zahtjev da dobije taj status. Sud BiH je dalje naveo da je odredbama člana 16. Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH određen krug lica na koje se odnosi olakšano ponovno prijavljivanje, te da su to raseljene osobe i povratnici. Sud BiH je dalje naveo da se povratnikom smatra izbjeglica iz BiH u inostranstvu ili raseljeno lice koje se vratilo ili je u procesu povratka u svoje prebivalište prije sukoba, a raseljenim licem se smatra državljanin BiH kojemu je dodijeljen status raseljenog lica ili sličan status u skladu sa odgovarajućim zakonskim aktima ili koji je podnio zahtjev da dobije taj status. Sud BiH je naveo da apelant nema status povratnika, niti raseljenog lica, pa njegov zahtjev za naknadno utvrđivanje prebivališta nije zasnovan na zakonu. Sud BiH je naveo da je, naime, u konkretnom predmetu utvrđeno da apelant nije imao prijavljeno prebivalište na teritoriji BiH, te je s tim u vezi utvrđeno da apelant ne ispunjava zakonske uslove predviđene odredbama Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH. Sud BiH je naveo da je naknadno utvrđivanje prebivališta moguće samo kad su u pitanju raseljene osobe i povratnici u skladu sa navedenim zakonskim odredbama, a koje uslove apelant ne ispunjava.
Apelacioni navodi
8. Iz apelacionih navoda proizlazi da se apelant pozvao na povredu prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu člana 15. Opšte deklaracije o ljudskim pravima i člana 20. Evropske konvencije o državljanstvu, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević