Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3130/20 (M.B.)
Odluka donesena 22. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Invalidnina
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 20
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-3130/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. prosinca 2020. godine, u predmetu broj AP-3130/20, rješavajući apelacije koje je podnio M. B., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka m) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M.B.
protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 07 0 U 010337 16 Uvp od 15. svibnja 2020. godine i Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 07 0 U 010337 14 U od 28. travnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena;
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M.B.
zbog duljine trajanja upravnoga postupka koji se vodi pred Federalnim ministarstvom za pitanja branitelja i invalida domovinskoga rata, radi donošenja „rješenja kojim se odlučuje o statusu ratnog vojnoga invalida i prava koja proistječu iz toga statusa“, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3130/20
1. M. B. (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Mostara, kojega zastupa Darislav Paponja, odvjetnik iz Mostara, podnio je 21. kolovoza 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 010337 16 Uvp od 15. svibnja 2020. godine i Presude Kantonalnoga suda u Mostaru (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 010337 14 U od 28. travnja 2020. godine.
2. Zaključkom Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji Grada Mostara (u daljnjemu tekstu: Služba) od 17. prosinca 2013. godine odbačen je kao preuranjen zahtjev apelanta za izvršenje rješenja Službe od 20. rujna 2007. godine (kojim je apelantu je priznato svojstvo ratnoga vojnoga invalida V skupine sa 70% vojnoga invaliditeta, na temelju oboljenja počevši od 1. svibnja 2007. godine, pa sve dok postoje uvjeti za korištenje tih prava, te je određeno da će se apelantu vršiti isplata osobne invalidnine u određenome mjesečnome iznosu).
3. Rješenjem tuženice (Federacija Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida domovinskoga rata) od 5. ožujka 2014. godine odbijen je kao neutemeljen priziv apelanta izjavljen protiv zaključka Službe od 17. prosinca 2013. godine.
4. Presudom Kantonalnoga suda od 28. travnja 2016. godine tužba apelanta je odbijena kao neutemeljena.
5. Presudom Vrhovnoga suda od 15. svibnja 2020. godine zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke je odbijen.
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da prema podacima iz spisa predmeta proistječe da je rješenje Službe od 20. rujna 2007. godine postalo konačno i izvršno 21. siječnja 2008. godine, a na temelju čl. 41. st. 4. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji. Vrhovni je sud istakao da je apelant 11. prosinca 2013. godine pozivom na odredbe čl. 38. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji prvostupanjskome organu podnio zahtjev za izvršenje rješenja od 20. rujna 2007. godine, navodeći da je nadležni organ prestao sa isplatom u travnju 2012. godine. Vrhovni je sud istakao da je zaključkom Službe od 17. prosinca 2013. godine odbačen zahtjev apelanta kao preuranjen, jer postupak nakon donošenja FMB-2 obrasca nije okončan, a tuženica je odlučujući o prizivu apelanta protiv tog zaključka rješenjem od 5. ožujka 2014. godine priziv odbila sa obrazloženjem da postupak nakon donošenja obrasca nije okončan. Vrhovni je sud istakao da se u spisu predmeta nalazi novo uvjerenje od 30. travnja 2012. godine izdato na obrascu FMB-2 od strane Grupe za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze Mostar, primjenom odredbe čl. 6. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite i likvidacioni karton apelanta, iz kojega je vidljivo da je apelantu isplaćivana osobna invalidnina priznata rješenjem od 20. rujna 2007. godine, sve do 20. travnja 2012. godine, odnosno do izdavanja novoga uvjerenja, koje predstavlja osnovu za ostvarivanje prava. Vrhovni je sud istakao da je stoga pravilno Služba zaključkom od 17. prosinca 2013. godine odbacila zahtjev za izvršenje rješenja Službe od 20. rujna 2007. godine, kao preuranjen, jer postupak nakon donošenja novoga uvjerenja od 30. travnja 2012. godine (izdanoga na FMB-2 obrascu), kojim je zamijenjeno ranije izdato uvjerenje, na temelju kojega je prvobitni apelant ostvarivao pravo, nije okončan, odnosno Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida domovinskoga rata nije donijelo upravni akt na temelju toga uvjerenja. Vrhovni je sud istakao da je čl. 6. st. 5. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite propisano da su za korisnike iz st. 4. ovoga članka mjerodavne grupe ili samostalni izvršitelji dužni da na temelju zapisnika Revizorskoga tima izdati nova uvjerenja na obrascu FMB-2, te dostaviti ih Federalnome ministarstvu za pitanja branitelja i invalida domovinskoga rata radi obustavljanja isplate i daljnjega postupanja. Vrhovni je sud istakao da nakon izdavanja navedenoga uvjerenja, prvostupanjski organ je kao ovlašteni organ u smislu čl. 39. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji bio dužan privremeno obustaviti daljnju isplatu invalidnine apelantu, direktnom primjenom odredbe čl. 6. st. 5. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite.
2. AP-3131/20
7. Apelant je po istome odvjetniku podnio 21. kolovoza 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu zbog duljine trajanja upravnoga postupka koji se vodi pred Federalnim ministarstvom za pitanja branitelja i invalida domovinskoga rata, radi donošenja „rješenja kojim se odlučuje o statusu ratnog vojnoga invalida i prava koja proistječu iz toga statusa“.
8. Uvjerenjem Grupe za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze Mostar od 30. travnja 2012. godine utvrđeno je da je apelant u vrijeme domovinskoga rata u Bosni i Hercegovini bio pripadnik HVO, da revizorski tim konstatira da dokumenti službene evidencije potvrđuju kao sporne činjenice navedene u uvjerenju o okolnostima stradavanja (da je apelant 15. srpnja 1992. godine vraćen sa prve crte bojišnice radi bolova u leđima i nakon toga se javlja psihijatru), te da ne postoje okolnosti iz čl. 36. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji, te da se uvjerenje izdaje u svrhu provođenja Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite, te da se istim zamjenjuje ranije uvjerenje od 26. ožujka 2007. godine, na temelju kojega su ostvarivana prava.
9. Iz činjeničnoga stanja proistječe da Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida domovinskoga rata, nakon izdavanja navedenoga uvjerenja od 30. travnja 2012. godine, nije donijelo rješenje kojim odlučuje o statusu apelanta.
Spajanje predmeta
10. S obzirom na to da se navedene apelacije utemeljuju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni je sud, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3130/20.
11. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
12. U obje predmetne apelacije apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, glede apelacije br. AP-3130/20, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise. Apelant, glede apelacije AP-3131/20, navodi „da Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida domovinskoga rata do danas, odnosno više od osam godina nije donijelo odgovarajuće rješenje kojim se odlučuje o statusu apelanta kao ratnoga vojnoga invalida, odnosno kojim eventualno apelantu prestaje status ratnoga vojnoga invalida“, te da je predmetni postupak „prešao granice razumnog roka za donošenje konačne odluke, radi čega apelant smatra da mu pripada pravo na kompenzaciju na ime nematerijalne štete“.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka m) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka m) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Dopustivost prima facie
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u apelaciji br. AP-3130/20, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
Neiscrpljivanje pravnih lijekova
17. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestupanjsku odluku kako u činjeničnome, tako i u pravnome pogledu. Pri tomu, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovitom ili izvanrednom pravnome lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnoga lijeka (rok, plaćanje pristojbi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnoga lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. listopada 2004. godine i AP-106/04 od 18. siječnja 2005. godine).
18. U konkretnomu slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji br. AP-3131/20 osporava duljinu trajanja postupka pred organom uprave u predmetu revizije korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je odredbama članka 20. stavak (1) Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 9/05) propisano da "ako u upravnome postupku drugostupanjski organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostupanjskoga rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila sukladno članku 10. ovoga Zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena". Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 20. stavak (2) navedenoga Zakona propisano da "na način propisan u stavku 1. ovoga članka može postupiti stranka i kada po njenome zahtjevu u upravnome postupku nije donio rješenje prvostupanjski organ protiv čijeg akta zakonom nije dozvoljena žalba.". Međutim, apelant, kako to proistječe iz činjeničnoga stanja predmeta, nije pokrenuo upravni spor pred nadležnim sudom u smislu citiranih zakonskih odredaba. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da se navodi o kršenju prava na suđenje u razumnome roku ne mogu razmatrati ukoliko bar neka faza postupka nije uključivala sudski postupak koji stranka treba da pokrene (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1856/12 od 17. ožujka 2015. godine, točka 38.). Budući da je apelant propustio da, koristeći raspoložive pravne lijekove, ubrza postupak, te da na taj način stvori uvjete da predmetni postupak bar u jednoj fazi bude razmatran pred nadležnime sudom, Ustavni sud smatra da apelant, u okolnostima konkretnoga slučaja, nije iscrpio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju. Stoga, kako apelant nije iscrpio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju, apelacija se ne može razmatrati.
19. Imajući u vidu odredbe članka 18. stavak (3) točka m) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, odnosno prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević