Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4254/20 („Grawe osiguranje“ d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 22. 12. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4254/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. prosinca 2020. godine, u predmetu broj AP-4254/20, rješavajući apelaciju koju je podnijelo „Grawe osiguranje“ d.d. Sarajevo, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka

58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo „Grawe osiguranje“ d.d. Sarajevo protiv Presude Kantonalnoga suda u Bihaću broj 17 0 P 077970 20 Gž od 7. rujna 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Bihaću broj 17 0 P 077970 16 P od 26.

prosinca 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. „Grawe osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupa Jelena Bogdanović, odvjetnica iz Banjaluke, podnio je 27. listopada 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Bihaću (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 077970 20 Gž od 7. rujna 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Bihaću (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 077970 16 P od 26. prosinca 2019. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, obvezani su tuženici („Adriatic osiguranje“ d.d. Sarajevo i apelant) da tužiteljici (S.Ć.) plaćaju mjesečno iznos rente, svaki u mjesečnome iznosu od po 203,28 KM, od 15. lipnja 2016. godine, pa sve dok budu postojali zakonski razlozi za to.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud, između ostaloga, utvrdio da se dana 14. kolovoza 2005. godine u Bihaću dogodila prometna nezgoda, u kojoj je sudjelovalo vozilo kojim je upravljao vozač D.S., da se u vozilu nalazila i tužiteljica, da je vozač presudom Općinskoga suda od 16. travnja 2007. godine oglašen krivim što je prouzročio prometnu nezgodu, da je u momentu vozač kao osiguranik tuženika bio u alkoholiziranome stanju, da je tužiteljica zadobila teške tjelesne ozljede sa dijagnozom kvadriplegija, 100% invalidnosti, koje stanje će trajati cijeloga života. Kantonalni je sud istakao da je dalje utvrđeno da je vještačenjem vještaka liječničke struke (P.B.) utvrđeno da je u prometnoj nezgodi apelantica pretrpjela teške tjelesne povrede, i to povredu kralježnice, te da bi povrede koje je tužiteljica zadobila i da je bila vezana sigurnosnim pojasom, jer isti ne štiti glavu i vrat, dakle da tužiteljica nije koristila sigurnosni pojas, ali da nastanak trzajne povrede vrata ne sprječava niti uporaba sigurnosnoga pojasa. Kantonalni je sud istakao da su tužiteljica i prednik apelanta zaključili sporazum o vansudskome poravnanju od 6. listopada 2010. godine, kojom se prednik apelanta obvezao da tužiteljici od 1. siječnja 2010. godine pa ubuduće plaća na ime rente mjesečni iznos od 175,00 KM, a da je presudom Općinskoga suda od 7. ožujka 2012. godine u pravnoj stvari tužiteljice protiv prednika apelanta, prednik obvezan da tužiteljici na ime materijalne štete plaća mjesečni iznos rente od 175,00 KM počevši od 1. svibnja 2011. godine pa nadalje, dok za to budu postojali zakonski razlozi. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud polazeći od navedenoga zaključio da tužiteljica nije doprinijela nastanku štete u predmetnoj nezgodi, pa je prigovore podijeljene odgovornosti u smislu čl. 192. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO) ocijenio neutemeljenim, te je prigovore presuđene stvari ocijenio neutemeljenim. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud takve zaključke izveo jer tužiteljica u predmetnim postupcima traži izmjenu dosuđene rente, pa polazeći od toga da su tuženici u ranijim sudskim postupcima, konkretno prednik apelanta, presudom od 7. ožujka 2012. godine, obvezan na isplatu novčane rente kao vida materijalne štete – gubitka zarade u mjesečnome iznosu od 175,00 KM pa dok za to budu postojali zakonski razlozi, da su se izmijenile okolnosti glede visine najniže plaće koju bi tužiteljica ostvarivala da je zaposlena i da radi kao frizerka, usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice i odlučio primjenom odredbe čl. 196. ZOO i odredbi Općega kolektivnoga ugovora za teritoriju F BiH. Kantonalni je sud istakao da su neutemeljeni prizivni navodi apelanta kojim osporava zaključak presuđene stvari, pri tome istječući da sud nije pravilno cijenio sadržaj vansudskoga poravnanja od 6. listopada 2010. godine, jer je prvostupanjski sud pravilno cijenio sadržaj toga sporazuma. Kantonalni je sud istakao da je sporazum o vansudskome poravnanju zaključen prije donošenja presude zbog propuštanja Općinskoga suda od 7. ožujka 2012. godine. Kantonalni je sud naveo da je prigovor presuđene stvari apelant mogao istjecati u pravnome lijeku protiv označene presude, a ne u predmetnomu postupku.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući kako je „nezakonita odluka kojom se ne prihvata podijeljena odgovornost zbog nekorištenja sigurnosnog pojasa“, te da sudovi „apelantici dosuđuju povećanu rentu i uz činjenicu da tužiteljica nije provela niti jedan materijalni dokaz kojim opravdava izmjenu dobrovoljno ugovorenog iznosa rente (sporazumom o vansudskom poravnanju), niti je dokazala znatnije promjene okolnosti“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4254/20 („Grawe osiguranje“ d.d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio