Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3224/20 (Z. T.)
Odluka donesena 22. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3224/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3224/20, rješavajući apelaciju Zijada Turkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zijad Turković protiv Obavijesti Federalnog tužilaštva Federacije BiH broj:
T11 0 KTA 0004754 20 od 24. juna 2020. godine, Obavijesti Federalnog tužilaštva Federacije BiH broj T11 0 KTA 0004754 20 od 8. juna 2020. godine, Odluke Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona broj T04 0 KTP 0037565 20 od 28. februara 2020.
godine i Naredbe o nesprovođenju istrage Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona broj T04 KTA 0037565 19 od 11.
decembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zijad Turković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 28. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Obavijesti Federalnog tužilaštva Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) broj T11 0 KTA 0004754 20 od 24. juna 2020. godine, Obavijesti Federalnog tužilaštva broj T11 0 KTA 0004754 20 od 8. juna 2020. godine, Odluke Kantonalnog tužilaštva Zeničkodobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) broj T04 0 KTP 0037565 20 od 28. februara 2020. godine i Naredbe o nesprovođenju istrage Kantonalnog tužilaštva broj T04 KTA 0037565 19 od 11. decembra 2019. godine. Apelant je 1. septembra 2020. godine dopunio apelaciju.
2. Naredbom o nesprovođenju istrage Kantonalnog tužilaštva od 11. decembra 2019. godine odlučeno je da se neće narediti provođenje istrage po krivičnim prijavama apelanta od 9. januara 2019. godine i 5. marta 2019. godine, protiv prijavljenih Š.D. i A.K., zbog krivičnog djela Ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), jer ne postoje osnovi sumnje da je počinjeno krivično djelo propisano KZ FBiH.
3. Odlukom glavnog kantonalnog tužitelja Kantonalnog tužilaštva od 28. februara 2020. godine odbijena je kao neosnovana pritužba apelanta podnesena protiv naredbe o nesprovođenju istrage od 11. decembra 2019. godine.
4. Postupajući po zahtjevu apelanta za preispitivanje odluke glavnog kantonalnog tužitelja Kantonalnog tužilaštva od 28. februara 2020. godine, Federalno tužilaštvo je obaviješću od 8. juna 2020. godine obavijestilo apelanta da je izvršen uvid u spis Kantonalnog tužilaštva, te da je utvrđeno da su donesene odluke pravilne i zakonite.
5. Osporenom obaviješću Federalnog tužilaštva od 24. juna 2020. godine, Federalno tužilaštvo je navelo da je razmotrilo navode apelantovih pritužbi vezano za postupanje Federalnog tužilaštva po predstavci na odluke kantonalnih tužilaštava u Federaciji BiH, te da se ponovnim sagledavanjem činjenica i okolnosti konkretnog predmeta izvodi zaključak o pravilnosti donesenih odluka, za koje su dati valjani razlozi.
6. U obrazloženju osporene obavijesti, Federalno tužilaštvo je navelo da obrazloženje odluka koje je donijelo nadležno kantonalno tužilaštvo, kao i obrazloženje odluke ovog tužilaštva, na dovoljno jasan način prikazuju zašto se ne mogu prihvatiti osnovanim navodi apelanta da su prijavljeni Š.D. i A.K. učinili krivično djelo Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. KZ FBiH. Uvidom u spis, Federalno tužilaštvo je utvrdilo da je nadležno kantonalno tužilaštvo u Zenici, u cilju vršenja provjera navoda iz prijave apelanta, provelo više istražnih radnji u sklopu kojih je apelant 9. septembra 2019.godine, saslušan u svojstvu svjedoka. Federalno tužilaštvo je navelo da je apelant u svom iskazu izrazio sumnju da pismo koje mu je 16. jula 2018.godine uručio zatvorski stražar Š.D. nije zaprimljeno redovnom poštom već da je "isti pismo sa prijetećim sadržajem donio u privatnom aranžmanu, da isto nije adresirano na KPZ Zenica, te da nema adrese pošiljaoca niti primaoca“. Apelant je naveo da je nakon zaprimanja spornog pisma osjetio strah za svoju sigurnost. Federalno tužilaštvo je navelo da je u vezi s tim navodima Kantonalno tužilaštvo saslušalo Š.D. koji je potvrdio da je u pošti koju je, u skladu svojih ovlaštenja pregledao, bila i koverta bijele boje na kojoj je bio žig pošte Beograd i poštanska marka koja je u upotrebi u Srbiji. Nakon što je kovertu otvorio, utvrdio je da je pismo napisano neurednim rukopisom, da ga je teško pročitao, ali da nije vidio da su u pitanju bilo kakve prijeteće poruke, pa je nakon toga dostavio predmetno pismo apelantu. Na okolnosti predmetne prijave saslušan je i A.K. koji je izjavio da se u vezi spornog pisma ne može ničeg sjetiti jer niti vrši pregled i otvaranje pošte, niti kontroliše poštu, kao i da se njemu u vezi sa navedenim apelant nikada nije obratio. Federalno tužilaštvo je navelo i da je izvršilo uvid u kopiju spornog pisma, pa pored toga što se potvrđuju navodi iskaza Š.D., utvrđeno da je da je u pismu kao pošiljalac naveden F. Dž., a kao primalac apelant. Federalno tužilaštvo je ukazalo da, neovisno o apelantovom subjektivnom osjećaju ugroženosti sigurnosti, sadržaj pisma ne ukazuje na postojanje bilo kakvih prijetnji. Iz navedenih dokaza se da zaključiti da isti ni na koji način ne potvrđuju navode apelanta da su prijavljeni Š.D., kao ni A.K., "podmetnuli" pismo uz redovnu poštu, sa ciljem zastrašivanja apelanta. Federalno tužilaštvo je istaklo da, čak i pod pretpostavkom da su tačni navodi da pismo nije (kako apelant tvrdi) stiglo redovnom poštom, već da je "podmetnuto", raspoloživi dokazi ne potvrđuju da su to učinili upravo prijavljeni odnosno jedan od njih. Stoga se, ponovnim sagledavanjem činjenica i okolnosti konkretnog predmeta izvodi zaključak o pravilnosti donesenih odluka, za koje su dati i valjani razlozi.
Apelacioni navodi
7. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da smatra da je pismo koje je zaprimio prijeteće i provokativno, te da je trebao biti saslušan kao oštećeni i kao svjedok u postupku, a sve u cilju pravične i pravedne odluke prije obustavljanje istrage. Apelant navodi i da nema povjerenja u institucije vlasti, te navodi da nije pravnik i da je iz svih procesa koji su vođeni u BiH „morao biti gubitnik“.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani i u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi naveo da član 3. Evropske konvencije štiti neke od najosnovnijih vrijednosti demokratskog društva. To je jedno od "apsolutnih prava" Evropske konvencije od čijeg poštivanja države nikada ne mogu odstupati, čak ni u vrijeme rata. U pogledu procesnih jamstava državi koje nameće član 3. Evropske konvencije, zabrana mučenja i nehumanog postupanja nameće državi obavezu da djelotvorno istraži sve tvrdnje o takvom postupanju i da, prema potrebi, krivično goni navodne počinioce. Ova odgovornost je dio pozitivnih obaveza države prema Evropskoj konvenciji, odnosno obaveze državnih vlasti da preduzmu korake ili mjere da zaštite prava pojedinaca prema Evropskoj konvenciji. Osnova za takvo nametanje može se naći u članu 1. Evropske konvencije, kojim se od visokih strana ugovornica zahtijeva da svakom u svojoj nadležnosti jamče prava i slobode određene u Evropskoj konvenciji. Pozitivne obaveze se, takođe, zasnivaju na principu da prava prema Evropskoj konvenciji moraju biti praktična i djelotvorna, a ne teoretska i iluzorna. Evropski sud za ljudska prava je u mnogim slučajevima utvrdio procesnu povredu člana 3. Evropske konvencije iako nije bilo moguće dokazati da je, zaista, došlo do lošeg postupanja (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Kmetty protiv Mađarske, od 16. decembra 2003. godine, st. 38-43).
11. Dovodeći sve navedeno u kontekst predmetne apelacije, Ustavni sud zapaža da je Kantonalno tužilaštvo postupilo po prijavi apelanta te provelo postupak nakon kojeg je donijelo odluke o nesprovođenju istrage, za šta je dalo svoje obrazloženje. Ustavni sud primjećuje i da je Ured glavnog tužioca Kantonalnog tužilaštva ispitao pritužbe apelanta, ali je zaključio da isti ne dovode u sumnju tužilačku odluku o nesprovođenju istrage, što je takođe obrazloženo. Nadalje, Federalno tužilaštvo je postupajući po pritužbi apelanta također provelo postupak, ispitalo pritužbe apelanta u dva navrata (8. juna 2020.godine i 24. juna 2020. godine), te je utvrđeno da su donesene odluke pravilne i zakonite. Ustavni sud iz dokumentacije priložene uz apelaciju zaključuje da je odluka o nesprovođenju istrage, bez obzira na nezadovoljstvo apelanta, rezultat utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene rezultata provedenih dokaza za koje je dato obrazloženje, a koje se ne doima proizvoljno ili arbitrarno. Stoga, iako postoji nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama, Ustavni sud nalazi da obrazloženja pobijanih odluka sadrže jasne i dovoljne razloge zbog čega su donesene osporene odluke, a apelant ni navodima u apelaciji (isto kao ni u pritužbi) nije uspio da dokaže da je odluka proizvoljna, suprotna važećim propisima, kao i da je došlo do propusta koji upućuju na povredu prava na koje se apelant poziva. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji u ovom dijelu pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević