Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4255/20 (M. Z.)
Odluka donesena 22. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Penzija
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4255/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-4255/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Mesud Zahirović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mesud Zahirović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 16 0 U 000115 18 Uvp od 27. avgusta 2020. godine, Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 16 0 U 000115 17 U od 21. maja 2018. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske broj 1045878789 od 28. jula 2017. godine i Rješenja Filijale Prijedor Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske broj 1045878789 od 28. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mesud Zahirović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je 27. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 16 0 U 000115 18 Uvp od 27. avgusta 2020. godine, Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 16 0 U 000115 17 U od 21. maja 2018. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIO RS) broj 1045878789 od 28. jula 2017. godine i Rješenja Filijale Prijedor Fonda PIO RS broj 1045878789 od 28. februara 2017. godine.
2. Rješenjem Filijale Prijedor Fonda PIO RS broj 1045878789 od 28. februara 2017. godine apelantu je priznato pravo na starosnu penziju u iznosu od 533,95 KM mjesečno, počev od 15. februara 2017. godine.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Filijale Prijedor Fonda PIO RS od 28. februara 2017. godine, Fond PIO je Rješenjem broj 1045878789 od 28. jula 2017. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.
4. Presudom Okružnog suda broj 16 0 U 000115 17 U od 21. maja 2018. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženog (Fonda PIO RS) od 28. jula 2017. godine.
5. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Okružnog suda od 21. maja 2018. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 16 0 U 000115 18 Uvp od 27. avgusta 2020. godine odbio predmetni zahtjev kao neosnovan.
6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sud, a prethodno i organi uprave, pravilno naveli da za navedene periode nije trebalo uzimati podatak o prosjeku penzija, s obzirom da se na relevantne periode za utvrđivanje visine penzije i ne uzimaju podaci o prosjeku penzija već se, radi utvrđivanja godišnjeg ličnog koeficijenta, uzimaju podaci o prosječnoj godišnjoj plati u SR BiH, odnosno Republici Srpskoj. Vrhovni sud je dalje naveo da su neosnovane i tvrdnje da se sud trebao upustiti u ocjenu prirode posla apelanta na navedenom radnom mjestu, a za period od 23. aprila 1985. godine do 25. jula 1992. godine, te eventualno tražiti dokaze, jer se u upravnom sporu ispituje zakonitost konačnog upravnog akta koji je donesen po žalbi apelanta u upravnoj stvari po zahtjevu apelanta za ostvarivanje prava na starosnu penziju, gdje se rješenje donosi na osnovu činjenica koje su evidentirane u matičnoj evidenciji tuženog i eventualno u postupku utvrđivanja činjenica pred tim organom, tako da staž sa uvećanim trajanjem evidentira tuženi, a na osnovu odluke poslodavca koja se dostavlja tuženom i za koji staž moraju biti uplaćeni doprinosi. Vrhovni sud je takođe naveo da su u rješenju kojim je utvrđeno pravo na starosnu penziju navedeni periodi za koje se vrši obračun godišnjeg ličnog koeficijenta, a nakon toga je godišnji lični koeficijent utvrđen u skladu sa odredbama člana 47. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pri čemu su tačno navedeni iznosi plata, odnosno osnovica osiguranja koje su ostvarene za pune godine, odnosno za pune mjesece u određenoj godini. Vrhovni sud je naveo da, međutim, apelant sa uspjehom nije osporio utvrđenje prvostepenog organa u vezi sa utvrđenim stažom osiguranja, niti je u žalbenom postupku ponudio dokaze, kojima bi osporio činjenice utvrđene od strane prvostepenog organa, zbog čega je i njegova žalba pravilno odbijena.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi i organi uprave, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant ističe da mu je pogrešno obračunat staž osiguranja, uključujući i staž osiguranja sa uvećanim trajanjem, te ističe da sud nije cijenio prirodu njegovog posla na radnom mjestu na kojem je radio u periodu od 23. aprila 1985. godine do 25. jula 1992. godine.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi i organi uprave utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević