Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4183/20 (Ž. B.)

Odluka donesena 22. 12. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Otkaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4183/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-4183/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Željko Brčić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Željko Brčić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 213364 20 Mož od 27. augusta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Željko Brčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je 20. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 213364 20 Mož od 27. augusta 2020. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „privremeno zabranio otkaz ugovora o radu apelantu“ do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.

2. Osporenom odlukom Kantonalnog suda uvažena je žalba tuženog (JP Međunarodna zračna luka - Aerodrom Mostar) i preinačeno rješenje Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 213364 20 Mo od 30. juna 2020. godine na način da je odbijena mjera osiguranja koja glasi: „Zabranjuje se tuženom da apelantu otkaže ugovor o radu, da ga smjeni sa postojeće ugovorne funkcije kod tuženog, te da mu umanji plaću do pravosnažnog okončanja parničnog postupka.“

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena zbog povrede koja nastaje nastavljanjem diskriminacije, te da apelant mjeru osiguranja predlaže radi ostvarivanja sudske zaštite kroz antidiskriminacijski postupak, smatrajući da opisana radnja u prijedlogu predstavlja daljnji čin diskriminacije i povredu prava na jednako postupanje. Kantonalni sud je ukazao da je za određivanje mjere osiguranja potrebno da se kumulativno ispune uvjeti iz člana 269. stav l. tač. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 14. tač. a) i b) Zakona o zabrani diskriminacije. Međutim, odluka o otkazu ugovora s ponudom zaključivanja novog ugovora o radu o radu od 29. maja 2020. godine uručena je apelantu 16. juna 2020. godine, a apelant je u pouci o pravnom lijeku poučen da osiguranje svojih prava ostvaruje na način propisan članom 114. Zakona o radu. Uručenjem ove odluke počeo je teći zakonski rok za podnošenje zahtjeva za zaštitu prava radnika upućen tuženom kao poslodavcu, koji je prekluzivnog karaktera i bez kojeg prethodnog obraćanja tuženom nema ni sudske zaštite u predmetu zaštite prava iz radnog odnosa u povodu poslovno uvjetovanog otkaza. Naime, odluka od 29. maja 2020. godine sama za sebe ne predstavlja kršenje prava na jednako postupanje i predstavlja pravo poslodavca da pod određenim poslovnim uvjetima (koji mogu biti organizacioni) ponudi izmijenjeni ugovor o radu i time ne znači da je poslodavac počinio tešku povrede prava na jednako postupanje. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da sud nema punu jurisdukciju kad odlučuje o izmjenjenom ugovoru o radu i da se ograničava na utvrđivanje postojanja eventualne nezakonitosti izmjenjenog ugovora o radu u materijalnom i u formalnom smislu. S obzirom da u vrijeme podnošenje tužbe nije bila donesena odluka od 29. maja 2020. godine, apelant i nije mogao u tužbenom zahtjevu osporavati zakonitost ovakve odluke. Međutim, apelant je nakon donošenja odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom zaključivanja novog ugovora o radu, ukoliko je želio da ustraje u predloženoj mjeri osiguranja, morao urediti tužbeni zahtjev kako bi isti bio u funkciji sa predloženom mjerom osiguranja. Kantonalni sud je naveo da ne postoji funkcionalna veza između postavljenog tužbenog zahtjeva (kojim se ne traži utvrđivanje nezakonitosti odluke od 29. maja 2020. godine, te njeno poništenje) i mjere osiguranja. Dakle, nije ispunjen drugi kumulativni uvjet za određivanje mjere osiguranja, a to je da je određivanje mjere osiguranja potrebno radi otklanjanja opasnosti od teške povrede prava na jednako postupanje, nenadoknadive štete (član 14. tačka b) Zakona o zabrani diskriminacije), jer apelant ima mogućnost da zaštitu svojih prava povodom izmjenjenog ugovora o radu traži u zakonom propisanoj proceduri. Također, određivanjem ovakve mjere osiguranje prijeti opasnost da sud na izvjestan način abolira obvezu koja je ležala na apelantu da zaštitu svojih prava prvenstveno traži kod tuženog u zakonom određenom roku, a o čemu Kantonalni sud do dana donošenja ove odluke nema relevantnih saznanja. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je naveo da nisu ispunjeni svi kumulativni uvjeti iz člana 14. Zakona o zabrani diskriminacije, u vezi sa članom

269. Zakona o parničnom postupku.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, člana II/7. Ustava Bosne i Hercegovine, opće zabrane diskriminacije iz člana 1. Dopunskog protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da tuženi ne poštuje pravosuđe i presude, da stalno vrši mobing, i prije i poslije rješenja Općinskog suda o mjeri zabrane otkaza apelantu, te ističe da Kantonalni sud nije imao nikakvog osnova amnestirati kontinuirani mobing. Apelant navodi da Kantonalni sud „negira zakonski dozvoljenu preventivnu mjeru u antisikriminacijskim postupcima, a kud će veća opasnost šteta od prijetećeg i tekućeg mobinga“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, detaljno i jasno obrazložio svoj zaključak da nisu ispunjeni uvjeti za određivanje mjere osiguranja, a Ustavni sud u ovakvom obrazloženju Kantonalnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4183/20 (Ž. B.) | Sudska praksa | Aktio