Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4209/20 (S. S., V. R. i I. S.)

Odluka donesena 22. 12. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4209/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 12. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. prosinca 2020. godine, u predmetu broj AP-4209/20, rješavajući apelaciju Soke Stjepanovića i drugih, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Soka Stjepanović, Vlajko Ropčević i Ilija Stjepanović protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 228218 20 Gž od 22. listopada 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Soka Stjepanović, Vlajko Ropčević i Ilija Stjepanović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Novak Gojković odvjetnik iz Modriče, podnijeli su 20. studenog 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 228218 20 Gž od 22. listopada 2020. godine. Također, apelanti su podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje osporenog rješenja.

2. Osporenom odlukom Okružnog suda usvojen je priziv tužitelja („Hypo Alpe Adria Bank“ a.d. Banjaluka) i preinačeno je dopunsko rješenje prvostupanjskog suda tako da je obvezan tužitelj da apelantima naknadi na ime troškova prvostupanjskog parničnog postupka iznos od 760,00 KM, umjesto dosuđenog iznosa od 1.156,00 KM.

3. U obrazloženju odluke Okružni sud je naveo da tužitelj povukao tužbu protiv apelanata uz njihovu suglasnost, na osnovu čega je sud donio rješenje kojim je utvrdio da je tužba povučena. Pri tome je naveo da su apelanti istakli zahtjev za naknadu troškova postupka, na osnovu čega je prvostupanjski sud donio prizivom pobijano dopunsko rješenje. Okružni sud je naveo da pobijano rješenje nije pravilno, u dijelu kojim su priznati putni troškovi punomoćnika apelanata, na ime odsustva iz ureda odvjetnika (čije sjedište ureda je izvan područja prvostepenog suda, pred kojim je vođen naprijed navedeni parnični postupak). Naime, naveo je da priziv tužitelja osnovano ukazuje, da se ti troškovi mogu dosuditi, ukoliko su isti, imajući u vidu sve okolnosti slučaja bili opravdani sa stajališta odredbe članka 387. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), što u ovoj parnici nije slučaj. S tim u vezi, naveo je da je prizivom osnovano ukazano da je o ovome pravnom pitanju zauzet stav na Panelu za ujednačavanje sudske prakse u Bosni i Hercegovini, prema kojem, putni troškovi odvjetnika, čije je sjedište izvan područja suda, pred kojim se vodila parnica, priznaju se samo do visine troškova, koje bi stranka imala, da ju je zastupao advokat čije je sjedište u mjestu suda. Također, naveo je da je prema navedenoj odredbi sloboda na izbor advokata, zagarantirana je u postupcima utvrđivanja kaznene odgovornosti, a izbor advokata u postupcima odlučivanja o građanskim pravima i obavezama pred sudom je osobni izbor stranke, pa stranka u slučaju kada za zastupanje ovlasti advokata čiji je ured je van sjedišta suda, u pravilu, ima obavezu da sama snosi troškove koji su njenom punomoćniku zbog toga prouzročeni (kakav slučaj je i u ovoj parnici). Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je istakao da je priziv valjalo uvažiti i prvostupanjskog rješenje preinačiti primjenom odredbe članka 235. točka 3. Zakona o parničnom postupku.

Apelacioni navodi

4. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je redoviti sud, pri donošenju odluke o troškovima na ime odsustva iz ureda, pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (povreda zabrane diskriminacije, pravo na učinkovi pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već ih zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-5719/15 od 27. veljače 2018. godine, AP-6968/18 od 10. travnja 2019.godine, AP-2765/19 od 19. rujna 2019. godine i AP-7243/18 od 23. lipnja 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4209/20 (S. S., V. R. i I. S.) | Sudska praksa | Aktio