Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2572/19 (D. L. i M. L.)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Ništavost
  • Ugovor o poklonu
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Dosjelost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2572/19

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2572/19, rješavajući apelaciju Dragana Lukića i Milana Lukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Dragana Lukića i Milana Lukića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 048536 18 Rev od 26. februara 2019. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragan Lukić iz Castellona, Kraljevina Španija, i Milan Lukić iz Kopenhagena, Kraljevina Danska (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), koje zastupaju Vahdet Ibranović, advokat iz Ilidže, i Dragiša Jokić, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnijeli su 14. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 048536 18 Rev od 26. februara 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Hilme Šabanije (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 8. septembra 2020. godine, odnosno 27. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju. Na traženje Ustavnog suda, Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je 27. novembra 2020. godine dostavio traženu dokumentaciju.

3. Vrhovni sud je 24. septembra 2020. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tuženi 11. novembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješavajući u ponovnom postupku, nakon što su njegove prethodno donesene odluke ukinute u žalbenom postupku i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, Općinski sud je Presudom broj 65 0 P 048536 16 P 3 od 21. avgusta 2017. godine utvrdio da su apelanti po osnovu dosjelosti stekli pravo vlasništva, i to drugoapelant pravo vlasništva sa dijelom 1/1 na dvosobnom stanu u visokom prizemlju poslovno-stambenog objekta, bliže opisanog u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni objekt), a prvoapelant pravo vlasništva sa dijelom 1/1 na dvosobnom stanu koji se nalazi na prvom spratu predmetnog objekta, te da su pravo vlasništva na navedenim stanovima apelanti stekli prije nego što je Đuro Lukić (otac apelanata, u daljnjem tekstu: prednik apelanata) sa tuženim 3. novembra 2003. godine zaključio kupoprodajni Ugovor, ovjeren kod Općinskog suda I u Sarajevu, pod brojem Ov.15254/03 od 3. novembra 2003. godine i Ov.15561/03 od 11. novembra 2003. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o kupoprodaji) po kome je predmetne stanove zajedno sa ostalim dijelovima predmetnog objekta prednik apelanata prodao tuženom. Presudom je dalje utvrđeno da je predmetni ugovor o kupoprodaji pravno ništav, te je obavezan tuženi da predmetni objekt apelantima preda u posjed i na nesmetano raspolaganje, slobodan od ljudi i stvari. Presudom je, također, tuženi obavezan da naknadi apelantima troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, dok je preostali dio troškova postupka apelanata preko dosuđenog iznosa odbijen.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je citirao odredbe čl. 9. i 46. Zakona o prometu nepokretnosti i čl. 25, 32, 38. i 48. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Općinski sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je predniku apelanata za izgradnju porodične zgrade dodijeljena na korištenje određena parcela u društvenom vlasništvu sa nosiocem prava korištenja Općinom Ilidža, da je prednik apelanata sagradio predmetni objekt i da se sva dokumentacija oko izgradnje vodila na njemu. Dalje je naveo da su prednik apelanata i majka apelanata 1970. godine „dobili“ stan na Ilidži u kojem su sve vrijeme stanovali i koji su koristili, te da su ga na kraju otkupili. Također je ukazao da je na osnovu uvida u ugovor o darovanju nekretnina, koji je sačinjen 12. novembra 1982. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o darovanju), utvrđeno da je zaključen između prednika apelanata i Smiljke Lukić (u daljnjem tekstu: majka apelanata) kao darodavaca, sa jedne strane, i apelanata, kao daroprimaca, sa druge strane, te da je predmet darivanja predmetni objekt, od stambenog dijela objekta svakom po jedan stan (prizemlje drugoapelantu, a prvi sprat prvoapelantu), kao i da se iz predmetnog objekta ovim ugovorom izuzima poslovni dio objekta kojeg darodavci zadržavaju na uživanje. Dalje je naveo da je u predmetnom ugovoru o darovanju navedeno da apelanti navedene nekretnine odmah preuzimaju u posjed, da su ugovor potpisali darodavci i daroprimci, te da se na pozadini ugovora nalazi pečat SO Ilidža - Opštinska uprava za društvene prihode broj 05/12-413-12/83 od 17. januara 1983. godine: „na osnovu člana 141. Zakona o porezima građana oslobođeno je plaćanje poreza, vrijednost darovanih nekretnina 1.500.000,00 dinara, potpis i pečat direktor Nebojša Kovačević“. Na osnovu iskaza prvoapelanta i saslušanih svjedoka, kojim je poklonio vjeru, Općinski sud je utvrdio da su se, nakon izgradnje predmetnog objekta, apelanti uselili u predmetni objekt (svaki u jedan sprat). S tim u vezi, obrazložio je da su se apelanti uselili u predmetni objekt 1982. godine, da u momentu useljavanja predmetni objekt nije bio u potpunosti završen, da su se u njemu oženili i živjeli sa suprugama i djecom, što je sve utvrdio na osnovu uvida u materijalnu dokumentaciju, lične karte, prijave o mjestu boravka i ostalu dokumentaciju koju su ponudili apelanti. Stoga je Općinski sud ocijenio da su apelanti provedenim dokazima dokazali osnovanost tog dijela tužbenog zahtjeva i potvrdili činjenicu da su koristili stanove u predmetnom objektu.

7. Općinski sud je naveo da je postojanje zakonitosti utvrdio na osnovu predmetnog ugovora o darovanju. S tim u vezi, obrazložio je da je za ugovor o darovanju nekretnina, prema važećem Zakonu o prometu nepokretnosti (član 9), bila obavezna pisana forma, te da su potpisi ovjereni kod nadležnog suda. Dalje je obrazložio da u ovom slučaju ovjera potpisa nije ispunjena uz obrazloženje da predmetni objekt i nije bio upisan u zemljišne knjige, već da je samo bilo upisano pravo korištenja radi gradnje stambeno-poslovnog objekta. Dalje je obrazložio da je činjenica da su apelanti od svojih roditelja, znači ne samo prednika apelanata, na osnovu predmetnog ugovora o darovanju, na kojem su potpisi ovjereni u Općini Ilidža, ugovor prijavljen kod Porezne ispostave Ilidža, te oslobođeni plaćanja poreza na nasljeđe, stekli zakonit osnov za korištenje predmetnog objekta. S tim u vezi, ukazao je da je iz predmetnog ugovora o darovanju vidljivo da prednik apelanata i majka apelanata daruju apelantima u predmetnom objektu od stambenog dijela objekta svakom po jedan kompletan stan, te da se izuzima poslovni dio objekta kojeg oni zadržavaju na uživanje. Dalje je ukazao da su apelanti svojim sredstvima završili opremanje navedenih stanova i da su u njima sve vrijeme boravili i obavljali djelatnost sve do izbijanja ratnih djejstava, što su potvrdili i svi saslušani svjedoci koje su predložili apelanti, kao i da u momentu darovanja predmetni objekt nije bio uknjižen. Prema mišljenju Općinskog suda, apelanti ovim ispunjavaju uslove za utvrđivanje prava vlasništva na stanovima, kako je precizirano u tužbenom zahtjevu, jer je dokazano da su ih koristili na zakonit i savjestan način u periodu od deset godina od momenta darovanja, pa do momenta napuštanja predmetnog objekta uslijed ratnih djejstava. Općinski sud nije prihvatio tvrdnju tuženog da je došlo do prekida dosjelosti zbog toga što je predmetni objekt bio u potpunosti devastiran.

8. Općinski sud je, također, ocijenio da je prednik apelanata bio svjestan činjenice da je predmetnim objektom već raspolagao, te da je zbog tog razloga i tražio da mu apelanti pošalju ovjerene punomoći za raspolaganje objektom, što su apelanti i učinili, s tim da je prvoapelant navedenu punomoć poništio u februaru 2004. godine. Istaknuo je i da su roditelji apelanata zadržali pravo uživanja na poslovnom prostoru u predmetnom objektu, a da i jesu bili upisani u zemljišnim knjigama sa pravom uživanja na tom dijelu predmetnog objekta, ne bi ga mogli prodavati. Stoga je na osnovu svih provedenih dokaza zaključio da su apelanti dokazali osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, odnosno da su dokazali činjenicu da su zakonito i savjesno posjedovali predmetni objekt u periodu od 1982. godine do 1993. godine. Kako dosjelost spada u orginarne načine stjecanja nekretnina, Općinski sud je ocijenio da su apelanti postali suvlasnici predmetnog objekta po osnovu dosjelosti prije nego što je prednik apelanata njime raspolagao 3. novembra 2003. godine.

9. Općinski sud je ocijenio da su apelanti provedenim dokazima dokazali i osnovanost dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđivanje pravne ništavosti predmetnog ugovora o kupoprodaji, shodno članu 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u vezi, ukazao je da je nesporno utvrđeno da su potpisi na predmetnom ugovoru o kupoprodaji ovjereni na Općinskom sudu I Sarajevo i da je prema navedenom ugovoru plaćen porez na nepokretnosti. Dalje je ukazao da je u ovom postupku prethodno utvrđeno da su apelanti prije zaključenja predmetnog ugovora o kupoprodaji po osnovu dosjelosti postali suvlasnici predmetnog objekta, da u navedenom ugovoru nije navedeno da apelanti prodaju predmetni objekt po datoj punomoći svome predniku, pa je prednik apelanata prenio više prava na tuženog nego što sam posjeduje. Općinski sud je, dalje, naveo da je iz predmetnog ugovora o darovanju vidljivo da je predmetni objekt bio vanknjižno vlasništvo, da je u njemu napisano da roditelji apelanata zadržavaju pravo uživanja na poslovnom prostoru u objektu, da se pravo uživanja ne može prenositi kupoprodajnim ugovorom, kao ni pravo korištenja građenja za koje je prednik apelanata bio upisan u zemljišnim knjigama, odnosno da je pravni prednik apelanata raspolagao predmetnim objektom koji nije bio njegovo vlasništvo, što znači protivno prinudnim propisima i moralu. Općinski sud je ukazao i da u prilog činjenici da je tuženi znao za postojanje predmetnog ugovora o darovanju „govori“ dopis iz Općine Ilidža u kojem je vidljivo da se još u septembru 2003. godine, prilikom rješavanja imovinskopravnih odnosa i upisa predmetnog objekta, pojavljuje i ističe činjenica postojanja predmetnog ugovora o darovanju, a njegovo postojanje je potvrdio i saslušani svjedok Almir Čehajić, koji je bio posrednik - opunomoćenik prednika apelanata za sklapanje predmetnog ugovora o kupoprodaji. Općinski sud je dalje ukazao i da je predmetni ugovor o kupoprodaji, u suštini, iskorišten za prebijanje dugova između tuženog i navedenog svjedoka, te je ukazao na okolnosti oko isplate kupoprodajne cijene, što je sve detaljno obrazloženo u presudi.

10. Općinski sud je istaknuo da je ugovor o kupoprodaji strogo formalan ugovor, da je predmet i osnov kupoprodajnog ugovora da prodavač prodaje svoju stvar za ugovorenu cijenu, te da je svaka strana dužna da izvrši svoje obaveze. Dalje je ukazao da je u toku postupka utvrđeno da je prednik apelanata raspolagao predmetnim objektom koji nije njegovo vlasništvo, tj. da je dva puta raspolagao istim objektom, da je predmetni ugovor o kupoprodaji poslužio kao preboj sa trećim licem po osnovu sasvim drugog osnova, da nije izvršena isplata kupoprodajne cijene, te da su apelanti u toku postupka dokazali nesavjesnost tuženog, odnosno da je ništav shodno odredbi člana 103. ZOO, pa je Općinski sud zbog tih razloga usvojio kao osnovan i ovaj dio tužbenog zahtjeva. Kako su usvojeni st. I i II tužbenog zahtjeva kao osnovani, Općinski sud je ocijenio da je osnovan i dio zahtjeva za predaju u posjed i na nesmetano raspolaganje predmetnog objekta apelantima od tuženog koji je u njegovom posjedu.

11. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 048536 17 Gž 3 od 12. juna 2018. godine odbijena je žalba tuženog i prvostepena presuda potvrđena.

12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću propisane članom 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, pa tako posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda. Dalje je naveo da je prvostepeni sud, ocjenjujući da li su ispunjeni uslovi za stjecanje prava vlasništva, pravilno utvrdio postojanje savjesnosti apelanata s obzirom na to da suprotno nije dokazano tokom prvostepenog postupka, a savjesnost posjeda se pretpostavlja, kako to propisuje član 77. stav 3. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Istaknuo je i da je prvostepeni sud pravilno ocijenio i zakonitost posjeda, što proizlazi iz činjenice da je 12. novembra 1982. godine zaključen predmetni ugovor o darovanju kojim su prednik apelanata i majka apelanata stan u prizemlju i na prvom spratu darovali apelantima, koji je ovjeren u Općini Ilidža, prijavljen Poreznoj upravi - Ispostava Ilidža i oslobođen plaćanja poreza na nasljeđe. Prema mišljenju Kantonalnog suda, iscrpno obrazloženje prvostepenog suda sadrži objašnjenje o tome koji su dokazi izvedeni u toku tog postupka i kako su utvrđene činjenice bitne za odlučivanje o zahtjevu, te konačan zaključak da je dokazano da su apelanti po osnovu savjesnog i zakonitog posjeda spornih stanova u periodu od 1982. godine do 1993. godine stekli pravo vlasništva po osnovu dosjelosti.

13. Kantonalni sud je citirao odredbe čl. 47. i 103. ZOO, te ukazao da je predmet navedenog ugovora o kupoprodaji bio predmetni objekt, što podrazumijeva cijeli objekt, odnosno stanove i poslovni prostor. Istaknuo je da je, pošto je u ovom postupku utvrđeno pravo vlasništva drugoapelanta na stanu u visokom prizemlju, te prvoapelanta na stanu na prvom spratu, u trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kupoprodaji prednik apelanata raspolagao i dijelom objekta na kojem nije imao pravo raspolaganja. Ocjenjujući, također, da je raspolaganje predmetnim objektom bilo kao sa nerazdvojivim jedinicama, jer nisu postojale individualno određene stambene (stanovi) i poslovne jedinice, Kantonalni sud je ukazao da je ovakav predmet obaveze nedopušten u smislu odredbe člana 49. ZOO, pa je, stoga, predmetni ugovor o kupoprodaji ništav u smislu člana 103. stav 1. u vezi sa članom 47. ZOO. S obzirom na utvrđenu ništavost predmetnog ugovora o kupoprodaji, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno donio odluku i u pogledu obavezivanja tuženog na predaju u posjed i na nesmetano korištenje predmetnog objekta.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 048536 18 Rev od 26. februara 2019. godine usvojena je revizija tuženog i nižestepene presude preinačene na način da je tužbeni zahtjev apelanata odbijen u cijelosti. Presudom su dalje obavezani apelanti da tuženom nadoknade troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da tuženi osnovano ukazuje da su nižestepene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi, obrazložio je da ključna pitanja od kojih zavisi osnovanost ili neosnovanost zahtjeva iz tužbe na koja treba odgovoriti u ovoj odluci jesu da li je predmetni ugovor o darovanju sačinjen u skladu sa tada važećim zakonskim propisima, od čega zavisi da li je posjed apelanata na predmetnom objektu bio zakonit ili ne, odnosno da li se povodom pitanja stjecanja vlasništva dosjelošću primjenjuju rokovi iz stava 1. ili stava 2. člana 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, te da li je prednik apelanata imao pravo da u takvim okolnostima predmetni objekt proda tuženom. Prema mišljenju Vrhovnog suda, zaključenjem predmetnog ugovora o darovanju kojim prednik apelanata i majka apelanata daruju apelantima nekretnine navedene u ugovoru došlo je do prometa nepokretnosti, u smislu člana 2. tačka 2. Zakona o prometu nepokretnosti, te da je trebalo da bude sačinjen u skladu sa tada važećim odredbama člana 9. stav 2. Zakona (da je sačinjen u pisanom obliku, a potpisi ugovarači ovjereni u nadležnom sudu), pri čemu se odredba člana 9. stav 4. ne može primijeniti, jer se radi o jednostrano obaveznom pravnom poslu. Pošto potpisi ugovarača nisu bili ovjereni u nadležnom sudu (nesporno), a što je bila obaveza, Vrhovni sud je zaključio da predmetni ugovor o darovanju ne proizvodi pravno djejstvo (član 9. stav 3), a što znači da posjed apelanata na predmetnom objektu nije bio zakonit (zakonit je posjed koji se zasniva na punovažnom pravnom poslu i ako nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja). U takvim okolnostima povodom pitanja stjecanja prava vlasništva dosjelošću, prema mišljenju Vrhovnog suda, nije se mogao primijeniti rok iz člana 32. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (10 godina zakonitog i savjesnog posjeda), kako pogrešno zaključuju nižestepeni sudovi, nego rok iz stava 2. (20 godina savjesnog posjeda). Vrhovni sud je istaknuo da kod utvrđenja nižestepenih sudova da su apelanti bili u posjedu predmetnog objekta neprekidno jedino u periodu od 1982. do 1993. godine (ukupno oko 11 godina), kada su napustili i više nisu posjedovali predmetni objekt, pogrešan je zaključak nižestepenih sudova da su apelanti pozivom na odredbe člana 32. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima protekom 10 godina zakonitog i savjesnog posjeda dosjelošću stekli pravo vlasništva na predmetnom objektu. Dalje je naveo da je napuštanjem predmetnog objekta (1993. godine) došlo do prekida dosjelosti, a ni u kom slučaju apelanti nisu bili u posjedu 20 godina da bi im eventualno pripalo pravo iz člana 32. stav 2. navedenog zakona. Stoga je Vrhovni sud zaključio da apelanti nisu stekli dosjelošću pravo vlasništva na predmetnom objektu.

16. Vrhovni sud je naveo da predmetni ugovor o kupoprodaji, zaključen između prednika apelanata i tuženog, u kojem je potpise ugovarača ovjerio nadležni sud, kojim je prednik apelanata tuženom prodao predmetni objekt, a tuženi ga kasnije upisao u zemljišne knjige kao svoje vlasništvo, suprotno zaključku nižestepenih sudova, u okolnostima predmetnog slučaja nije ništav, u smislu člana 103. ZOO. S tim u vezi, obrazložio je da su se nižestepeni sudovi u ovom dijelu pri donošenju svojih odluka rukovodili zaključkom i zauzetim stavom da su apelanti dosjelošću, pretekom 10 godina zakonitog i savjesnog posjeda, stekli pravo vlasništva još 1993. godine zbog čega njihov prednik i nije mogao izvršiti prodaju 2003. godine bez obzira na činjenicu što je tada jedino prednik apelanata u zemljišnim knjigama imao upisana prava, jer je dosjelost orginarni način stjecanja prava vlasništva (po samom zakonu), kada se ispune pretpostavke određene zakonom, i bez upisa u zemljišnu knjigu. Ukazao je da je ranije obrazložio zbog čega apelanti nisu dosjelošću još 1993. godine stekli pravo vlasništva na predmetnom objektu, pa proizlazi da je prednik apelanata imao pravo da predmetni objekt, kao svoje vlasništvo, otuđi 2003. godine na način da objekt proda tuženom. S tim u vezi, ukazao je da se tuženi pouzdao u tačnost upisa u zemljišnu knjigu u kojoj je bio upisan jedino prednik apelanata (načelo povjerenja u zemljišnu knjigu) a u vrijeme zaključenja ugovora tuženi nije imao saznanja o postojanju ranije zaključenog predmetnog ugovora o darovanju (izjava tuženog i svjedoka Almira Čehajića, koji je na glavnoj raspravi izjavio da je prva saznanja o postojanju predmetnog ugovora o darovanju prednik apelanata iznio tek u decembru 2003. godine, prilikom sahrane majke apelanata, a da je to bilo nakon izvršene kupoprodaje, koja je kasnije prenio tuženom). Dalje je naveo da je prednik apelanata za prodaju predmetnog objekta imao i saglasnost apelanata (pisane punomoći apelanata od 25. aprila 2002. i 14. januara 2002. godine, koje se nalaze u spisu, te izjavu prvoapelanta datu na glavnoj raspravi). Po mišljenju Vrhovnog suda, proizlazi da je u konkretnim okolnostima prednik apelanata imao pravo raspolagati predmetnim objektom, jer je bio njegovo vlasništvo, zbog čega predmetni ugovor o kupoprodaji nije ništav, u smislu člana 103. ZOO. Stoga je Vrhovni sud zaključio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo (odredbe Zakona o prometu nepokretnosti, Zakona o vlasničkopravnim odnosima i ZOO) kada su zahtjevima iz tužbe udovoljili.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelanti navode da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i osporenoj odluci koja ne zadovoljava standard obrazložene presude.

18. Apelanti, u prvom redu, ukazuju da je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tuženog koja je paušalna i neobrazložena i koja uopće ne problematizira pitanje valjanosti predmetnog ugovora o darovanju u svjetlu čl. 9. i 46. Zakona o prometu nepokretnosti, usvojio reviziju. Ističu da Vrhovni sud nije dao nikakvo obrazloženje za ključni pravni stav “da se ne može primijeniti odredba člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti, jer se radi o jednostrano obaveznom pravnom poslu“. S tim u vezi, nije jasno po kom propisu navedena odredba nije primjenjiva na konkretan slučaj, odnosno zašto se ova odredba ne odnosi na jednostrano obavezujuće pravne poslove. Ističu da niti ova odredba, niti bilo koja druga ne propisuje da se odredba člana 9. stav

4. Zakona o prometu nepokretnosti odnosi samo na dvostrano obavezujuće pravne poslove/ugovore. Apelanti citiraju i odredbu člana 46. stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti i ističu da nije navedena u osporenoj odluci, mada su se na nju pozivali nižestepeni sudovi u svojim presudama. Ističu i da su ove odredbe toliko jasne i precizne da im ne treba nikakvo dodatno tumačenje. Također, ukazuju da Vrhovni sud u osporenoj odluci smatra da je zaključenjem predmetnog ugovora o darovanju došlo do prometa nekretnina i da je ugovor o daru ugovor kojim se prenosi pravo vlasništva u smislu odredaba Zakona o prometu nepokretnosti, te je potrebno ispunjenje uslova iz člana 9. st. 1. i 2. navedenog zakona da bi proizveo pravno djejstvo. Stoga je apelantima nejasno zašto Vrhovni sud smatra da se na predmetni ugovor o darovanju ne bi odnosile i odredbe čl. 9. i 46. Zakona o prometu nepokretnosti i kakav značaj za njihovu primjenu ima da li je ugovor o daru jednostrano obavezujući kada Zakon u vezi sa primjenom ovih članova ne pravi izuzetak u pogledu vrste ugovora.

19. Apelanti, također, smatraju da je Vrhovni sud povrijedio njihovo pravo na obrazloženu odluku, detaljno obrazlažu pojam obrazložene sudske odluke, te se pozivaju na Odluku Ustavnog suda broj AP 1630/09. Smatraju da je Vrhovni sud bio dužan dati obrazloženje u pogledu svog stava da se član 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti ne primjenjuje na jednostrano obavezne pravne poslove, odnosno pozvati se na bilo koji propis koji bi opravdavao navedenu primjenu materijalnog prava. Apelanti smatraju da je neprimjereno to što Vrhovni sud nedostatak obrazloženja ključnog pravnog pitanja da li je predmetni ugovor o darovanju pravno valjan nadomješta nepotrebnim i pogrešnim obrazloženjem valjanosti predmetnog ugovora o kupoprodaji, pri čemu pogrešno interpretira činjenično stanje utvrđeno pred nižestepenim sudovima. S tim u vezi, ukazuju da, ukoliko Vrhovni sud ocijeni da apelanti nisu stekli pravo vlasništva na predmetnom objektu, zašto bi apelanti davali punomoć za prodaju svom predniku. b)Odgovori na apelaciju

20. Vrhovni sud smatra apelacione navode paušalnim i neosnovanim, te da apelanti apelaciju pokušavaju iskoristiti kao vrstu vanrednog pravnog lijeka protiv presude Vrhovnog suda. Smatra da je u obrazloženju osporene odluke detaljno i jasno obrazložio zašto je usvojio reviziju tuženog i preinačio nižestepene odluke. Vrhovni sud, također, smatra neosnovanim apelacione navode da osporena odluka nije obrazložena, jer je obrazloženje sačinjeno u skladu sa odredbom člana 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku, te da su vidljivi razlozi kojima se sud rukovodio prilikom donošenja odluke.

21. Tuženi smatra da je osporena presuda donesena u skladu sa zakonom i da ima obrazloženje iz kojeg se može utvrditi razlog za njeno donošenje, te tumačenje odredaba zakona koje su nižestepeni sud pogrešno tumačili u korist apelanata. Također, ističe da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje i imovinu.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine“ br. 38/78, 4/89, 29/90, 22/91 i „Službeni list Republike Bosne i Hercegovine“ br. 21/92, 3/93, 13/94, 18/94 i 33/94 i Uredbe sa zakonskom snagom o primjenjivanju Zakona o prometu nepokretnosti za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti, „Službeni list Republike Bosne i Hercegovine“ br. 21/92, 17/93 i 18/94) Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine“ broj 38/78 od 27. decembra 1978. godine, stupio na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom listu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine“ u tekstu koji je važio u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o darovanju u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Pod prometom nepokretnosti, u smislu ovog zakona podrazumijeva se:

1. prenos nepokretnosti u društvenoj svojini sa jednog na drugo društveno pravno lice, pribavljanje nepokretnosti u društvenu svojinu od građana, udruženja građana i drugih građanskih pravnih lica (u daljem tekstu: nosioci prava svojine), otuđivanje nepokretnosti iz društvene svojine, zamjena nepokretnosti u društvenoj svojini i drugi vidovi raspolaganja nepokretnostima u društvenoj svojini;

2. prenos prava svojine na nepokretnostima na kojima postoji pravo svojine, sticanje prava svojine na nepokretnosti koja je u društvenoj svojini i drugi vidovi raspolaganja nepokretnostima na kojima postoji pravo svojine.

Član 9.

Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključuje se u pismenom obliku.

Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.

Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama st.

1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.

Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru.

Član 46.

Ugovori o prometu nepokretnosti zaključeni do stupanja na snagu ovog zakona, iako nisu sačinjeni u prismenoj formi punovažni su ako su ugovorne strane do stupanja na snagu ovog zakona izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz ugovora nastaju.

Ugovori o prometu nepokretnosti, zaključeni u pismenoj formi prije stupanja na snagu ovog zakona, ako nisu izvršeni među strankama do stupanja na snagu ovog zakona, ostaju na snazi ako ugovarači izvrše ovjeru potpisa na ugovoru u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Napomena: Navedeni čl. 9. i 46. izmijenjeni su dva puta, prvi put donošenjem Uredbe sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list Republike Bosne i Hercegovine“ broj 21/92), a drugi put donošenjem Uredbe sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list Republike Bosne i Hercegovine“ broj 18/94), tako da glase:

Član 1.

U Zakonu o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH", br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni list RBiH», br. 21/92 i 13/94) član 9. mijenja se i glasi:

„(1) Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu Republike Bosne i Hercegovine.

(2) Ugovor koji je zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana ne proizvodi pravno djejstvo.“

Član 3.

Član 46. mijenja se i glasi:

„(1) Ugovori o prometu nepokretnosti zaključeni do stupanja na snagu ove uredbe, sačinjeni u pismenoj formi punovažni su ako su ugovorne strane do stupanja na snagu ove uredbe izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz ugovora nastaju.

(2) Ugovori o prometu nepokretnosti, zaključeni u pismenoj formi prije stupanja na snagu ove uredbe, ako nisu izvršeni među strankama do stupanja na snagu ove uredbe ostaju na snazi ako ugovarači izvrše ovjeru potpisa na ugovoru kod nadležnog suda Republike Bosne i Hercegovine u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ove uredbe.

(2) Odredba stava 1. i 2. ovog člana primjenjivaće se i u zatečenim postupcima pred sudom ako nije donesena prvostepena odluka, odnosno ako prvostepena odluka bude ukinuta.“

23. Zakon o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine” br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

6. Stjecanje prava vlasništva dosjelošću Član 32.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom dvadeset godina savjesnog posjeda.

Član 77.

Posjed je zakonit ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu i ako nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja.

Posjed je savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.

Savjesnost posjeda se pretpostavlja.

24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list Republike Bosne i Hercegovine“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljivan u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, glasi:

Ništavost ugovora zbog predmeta Član 47.

Kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.

Kad je predmet obaveze nedopušten Član 49.

Predmet obaveze je nedopušten ako je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva.

Ništavost Član 103. stav 1.

(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 191. stav 4.

(4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izveli, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni, te kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.

Član 241. stav 1.

(1) Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava.

VI.Dopustivost 26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 048536 18 Rev od 26. februara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu zastupnik apelanata je primio 16. aprila 2019. godine a apelacija je podnesena 14. juna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum 30. Apelanti navode da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] 33. Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju postupak odnosi na utvrđenje stjecanja prava vlasništva, utvrđenje ništavosti ugovora i predaju u posjed iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

34. Ustavni sud zapaža da apelanti ukazuju da je osporenom odlukom Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, te posebno ukazuju da Vrhovni sud nije obrazložio svoj stav u pogledu primjene materijalnog prava u dijelu koji se odnosi na pravnu valjanost predmetnog ugovora o darovanju, odnosno da osporena presuda ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava standarde pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da apelanti, u suštini, ističu da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 9. stav

4. Zakona o prometu nepokretnosti kada je zaključio da se ona ne može primijeniti na predmetni ugovor o darovanju, jer se radi o jednostrano obaveznom pravnom poslu, te da, u vezi sa takvim stavom, nije dao detaljno i jasno obrazloženje, niti se pozvao na bilo koju zakonsku odredbu. 35. Prije svega, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

36. Dakle, Ustavni sud se, prema navedenom stavu, može iznimno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati je li osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa. 37. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju vodio parnični postupak po tužbi apelanata radi utvrđenja prava vlasništva po osnovu dosjelosti i utvrđenja ništavosti predmetnog ugovora o kupoprodaji, te predaje u posjed predmetnog objekta. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da je prvostepenom presudom Općinskog suda, koju je potvrdio Kantonalni sud u žalbenom postupku, usvojen tužbeni zahtjev apelanata i utvrđeno da su apelanti po osnovu dosjelosti stekli pravo vlasništva na stanovima u predmetnom objektu prije nego što je njihov prednik zaključio predmetni ugovor o kupoprodaji, pa slijedom toga, da je predmetni ugovor o kupoprodaji ništav i da je tuženi dužan predati predmetni objekt apelantima u posjed. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su navedeni sudovi, u suštini, zauzeli stav da su apelanti na osnovu predmetnog ugovora o darovanju stekli zakonit osnov za korištenje stanova u predmetnom objektu. Kako je utvrđeno da su apelanti po osnovu savjesnog i zakonitog posjeda spornih stanova u periodu od 1982. godine do 1993. godine stekli pravo vlasništva po osnovu dosjelosti, nižestepeni sudovi su zaključili i da je u trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kupoprodaji prednik apelanata raspolagao i dijelom predmetnog objekta na kojem nije imao pravo raspolaganja, pa je predmetni ugovor o kupoprodaji ništav u smislu člana 103. stav 1. u vezi sa članom 47. ZOO, slijedom čega je tuženi obavezan na predaju predmetnog objekta. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tuženog, preinačio nižestepene odluke i odbio tužbeni zahtjev apelanata. Naime, Vrhovni sud je, suprotno zaključku nižestepenih sudova, zauzeo stav da predmetni ugovor o darovanju ne proizvodi pravno djejstvo, jer potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, slijedom čega je utvrdio da apelanti nisu stekli pravo vlasništva dosjelošću, niti je predmetni ugovor o kupoprodaji ništav.

38. Iz navedenog prozlazi (kako je i Vrhovni sud ukazao u osporenoj odluci) da je ključno pitanje u predmetnom postupku od kojeg, posljedično tome, zavisi odluka o ostalom dijelu tužbenog zahtjeva apelanata, da li je predmetni ugovor o darovanju sačinjen u skladu sa tada važećim zakonskim propisima (1982. godine).

39. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi rješavao apelacije u predmetima koji su se odnosili na zaključenje ugovora o daru u smislu odredaba Zakona o prometu nepokretnosti. U predmetu broj AP 389/04 apelantica je osporila odluke nižestepenih sudova (Kantonalni sud u Zenici i Općinski sud u Zenici) kojima je poništen ugovor o daru nekretnine zaključen 1982. godine između apelantice i darodavca uz obrazloženje da je članom 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti propisano da ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo vlasništva na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu, pa je, s obzirom na to da potpis apelantice, kao daroprimca, nije bio ovjeren na sudu, primjenom člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima navedeni ugovor ništav po samom zakonu. U navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao: „Na osnovu navoda iz apelacije i dokumentacije koja je predočena Ustavnom sudu, proizlazi da je predmetni ugovor o daru, koji je zaključen u pisanoj formi i na kojem je sudski ovjeren potpis darodavca, izvršen u cijelosti. Apelantica je, kao daroprimac, primila nekretnine koje su bile predmet ugovora i predmetni ugovor je proveden u zemljišnoj knjizi, čime su ispunjeni uslovi iz stava 4. člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti da se predmetni ugovor ostavi na snazi. Čl. 70. i 130. Zakona o obligacionim odnosima sadrže odredbe po kojima su ugovori koji nisu zadovoljili propisanu normu ništavi, osim ako nije drukčije propisano, odnosno, ako iz cilja propisa ne proizlazi šta drugo. Jasno je da iz stava 4. člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti proizlazi da cilj propisa nije da proglasi ništavim ugovor koji je sačinjen u pisanoj formi i koji je u cijelosti izvršen, jer je očigledno da je u takvom slučaju volja ugovarača ispunjena, a nije u društvenom interesu da se nedostatak propisane forme sankcionira proglašavanjem takvog pravnog posla ništavim. Na osnovu izloženog proizlazi da se u konkretnom slučaju odredbe st. 2. i 3. člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti ne primjenjuju, jer su kumulativno ispunjeni uslovi iz stava 4. tog člana: da je ugovor sačinjen u pisanoj formi i da je u cijelosti izvršen. Uprkos navedenom, redovni sudovi su u osporenim presudama, primjenjujući samo st. 2. i 3. člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, poništili predmetni ugovor o daru. Na ovaj način su sudovi u osporenim presudama, proizvoljnom primjenom materijalnog prava, povrijedili apelantičino ustavno pravo na pravično suđenje“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 389/04 od 23. marta 2005. godine, st. 6, 9, 25, 26, 27, 28. i 29, dostupna na www.ustavnisud.ba). 40. Nadalje, u predmetu broj AP 1191/07 apelantica je osporila presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda u Mostaru, kojim je utvrđeno da je ništav ugovor o daru suvlasničkog dijela na nekretnini zaključen 1988. godine između darodavca i apelantice (koji su potpisali ugovorne strane i dva svjedoka). Iz navedene odluke proizlazi da je Vrhovni sud, potvrđujući drugostepenu presudu kojom je utvrđeno da je ništav ugovor o daru, u obrazloženju osporene odluke naveo: „…i po mišljenju revizionog suda, apelantica nije dokazala istovremenost potpisa, a što je prema odredbama člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti uslov za punovažnost ugovora na osnovu koga se prenosi pravo vlasništva na nepokretnosti, kako je to zaključio drugostepeni sud. Po mišljenju Vrhovnog suda, ne može se reći ni da sporni ugovor izuzetno ispunjava drugi uslov iz člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti, tj. da je izvršen u cjelini ili u pretežnom dijelu, jer ni revizija ne tvrdi da je prednik stranaka nekretnine prenio u isključivi posjed apelantice, jer je do svoje smrti i on bio u njihovom posjedu. Prema tome, samo da je prednik stranaka sporne nekretnine prenio u isključivi posjed tužene moglo bi se reći da je ugovor ralizovan i da je valjan po odredbi člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti iako potpisi stranaka nisu ovjereni u nadležnom sudu.“ Odlučujući o navedenom predmetu, Ustavni sud je zaključio da je navedena apelacija očigledno neosnovana uz obrazloženje da je „Kantonalni sud utvrdio da u konkretnom slučaju nije bilo istovremenosti potpisa predmetnog ugovora o daru ugovarača i svjedoka u smislu odredbe člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti, kao ni da je ugovor realizovan. Stoga je zaključeno da je takav ugovor ništav jer je protivan odredbi člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti. Vrhovni sud je, ocjenjujući apelantičinu reviziju, našao da je pravilan zaključak drugostepenog suda. Ustavni sud nalazi da su Kantonalni sud i Vrhovni sud, rješavajući po žalbi tužitelja i reviziji apelantice, za svoje odluke dali jasno i precizno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, jer je zasnovano na primjeni materijalnog zakona koja, suprotno navodima apelacije, nije bila proizvoljna ili nepravična na štetu apelantičinih ustavnih prava“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1191/07 od 16. jula 2009. godine, st. 9, 12, 13, 14. i 21, dostupna na www.ustavnisud.ba).

41. Osim toga, u predmetu broj AP 6979/18 apelant je osporio presudu Vrhovnog suda Republike Srpske, kojom je konačno odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je zahtijevao da se utvrdi da je apsolutno ništav ugovor o daru nekretnina zaključen 1987. godine između apelantovog prednika, kao darodavca, i tuženih kao daroprimaca, uz obrazloženje da se apelantovom revizijom pravilno ukazivalo na to da predmetni ugovor nije ovjeren saglasno članu 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti i Pravilniku o unutrašnjem poslovanju suda, ali da je apelant izgubio iz vida nesporno utvrđenu činjenicu da je predmetni ugovor sačinjen u pismenoj formi i da je u cijelosti izvršen, čime su ispunjeni uslovi iz člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti. Razmatrajući osporenu odluku u ovom dijelu, Ustavni sud je naveo: “ U odnosu na apelantove navode da je Vrhovni sud pogrešno protumačio i primijenio odredbe člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti, kao i člana 103. ZOO, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke slijedi da je Vrhovni sud smatrao da je drugostepeni sud u određenom dijelu proizvoljno primijenio materijalno pravo, odnosno da predmetni ugovor nije ovjeren kako to propisuje odredba člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti i Pravilniku o unutrašnjem poslovanju suda. Međutim, kako je predmetni ugovor sačinjen u pismenoj formi i kako je u cijelosti izvršen, to su ispunjeni uslovi iz člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti propisano da će ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu kojeg se prenosi pravo vlasništva proizvoditi pravno djejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju, ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovor. U vezi s tim, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je na osnovu predmetnog ugovora izvršena promjena u katastarskim evidencijama i zemljišnim knjigama u korist tuženih. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda, odnosno ne nalazi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe materijalnog prava kada je zaključio da je pravilno presuđeno kada je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se utvrdi ništavost predmetnog ugovora“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6979/18 od 4. juna 2020. godine, st. 17, 18. i 40, dostupna na www.ustavnisud.ba).

42. Ustavni sud zapaža da iz citiranih odluka, iako su okolnosti svakog predmeta specifične i donekle različite od konkretnog predmeta, proizlazi da redovni sudovi (uključujući Vrhovni sud u AP 1191/07) ni u jednom od ovih predmeta nisu smatrali da se član 9. stav 4. Zakona o prometu o nepokretnosti ne primjenjuje na ugovore o daru nekretnina.

43. Ustavni sud podsjeća da je članom 9. Zakona o prometu nepokretnosti, u tekstu koji je važio u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o darovanju, propisano da ugovor o prenosu prava vlasništva na nepokretnosti proizvodi pravno djejstvo ukoliko je sačinjen u pismenom obliku i potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu. Izuzetak od navedenog pravila dat je u stavu 4. člana

9. Zakona o prometu nepokretnosti i odnosi se na situaciju kada je ugovor o prenosu prava vlasništva zaključen u pismenoj formi, a potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu. Naime, u takvom slučaju zakonodavac je odredio da će i takav ugovor proizvoditi pravno djejstvo ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz ugovora nastaju, ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru. 44. Ustavni sud podsjeća da je, prema stanju spisa, predmetni ugovor o darovanju zaključen u pismenoj formi i prijavljen nadležnoj poreznoj službi, kao i da su se apelanti uselili u stanove predmetnog objekta iste godine kada je zaključen navedeni ugovor, da su svojim sredstvima završili njihovo opremanje i da su u njima sve vrijeme boravili sa porodicama i obavljali djelatnost sve do izbijanja ratnih djejstava. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud ocijenio da je predmetnim ugovorom o darovanju došlo do prometa nepokretnosti i da se na njega primjenjuju odredbe Zakona o prometu nepokretnosti, ali da je ocijenio da se ne može primijeniti odredba člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti „jer se radi o jednostrano obaveznom pravnom poslu“. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz odredbe člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti proizlazi da se odredba odnosi na „ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo vlasništva„ i da zakonodavac nije precizirao da li se radi o dvostranom ili jednostrano obavezujućem ugovoru, teretnom ili dobročinom i dr. Po mišljenju Ustavnog suda, iz navedenog proizlazi da je za primjenu ove odredbe bitno samo da se tim ugovorom prenosi pravo vlasništva. Nesporno, i ugovorom o daru nekretnine se prenosi pravo vlasništva na nekretnini sa darodavca na daroprimca. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj Odluci broj AP 389/04 ukazao da iz stava 4. člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti proizlazi da cilj propisa nije da proglasi ništavim ugovor koji je sačinjen u pisanoj formi i koji je u cijelosti izvršen, jer je očigledno da je u takvom slučaju volja ugovarača ispunjena, a nije u društvenom interesu da se nedostatak propisane forme sankcionira proglašavanjem takvog pravnog posla ništavim.

45. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi više puta isticao da tumačenje i primjena sporne odredbe u praksi nije zadatak Ustavnog suda, već da je to zadatak redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 11/17 od 15. februara 2018. godine, tačka 34, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, tumačenje koje je dao Vrhovni sud ne proizlazi eksplicitno iz odredbe člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, niti je pri tome ukazano na postojanje stabilne sudske prakse koja odgovara ovakvom tumačenju. Ustavni sud podsjeća da arbitrarnost postoji uvijek kada odluka nema čvrst osnov u zakonima, stabilnoj sudskoj praksi i logičnom rasuđivanju u vezi sa nekim pitanjem. Na osnovu navedenog, te podržavajući vlastitu praksu koja se odnosi na ovo pitanje, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u datim okolnostima konkretnog slučaja arbitrarno tumačio navedenu odredbu člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti kada je zaključio da se navedena odredba ne primjenjuje „jer se radi o jednostrano obaveznom pravnom poslu“.

46. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud prekršio pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu 47. S obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav

1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode apelanata da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak 48. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je Vrhovni sud u datim okolnostima konkretnog slučaja arbitrarno tumačio odredbu člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti kada je zaključio da se navedena odredba ne primjenjuje „jer se radi o jednostrano obaveznom pravnom poslu“.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2572/19 (D. L. i M. L.) | Sudska praksa | Aktio