Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4140/20 (I. V.)
Odluka donesena 22. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4140/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2020. godine, u predmetu broj AP-4140/20, rješavajući apelaciju Ivanka Vuka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivanko Vuk protiv Obavijesti Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine broj T11 0 KTA 0004835 20 od 8. juna 2020. godine i Obavijesti Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070 0 Krl 20 000045 od 23. septembra 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivanko Vuk protiv Obavijesti Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine broj T11 0 KTA 0004835 20 od 8. juna 2020. godine i Obavijesti Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070 0 Krl 20 000045 od 23. septembra 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5.
Evropske konvencije, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8.
Evropske konvencije, te pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa 7 Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima uz Opšti okvirni sporazum za mir u BiH, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivanko Vuk (u daljnjem tekstu: apelant ) iz Jajca, podnio je 17. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Obavijesti Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) broj T11 0 KTA 0004835 20 od 8. juna 2020. godine i Obavijesti Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070 0 Krl 20 000045 od 23. septembra 2020. godine.
2. Naredbom o nesprovođenju istrage Kantonalnog tužilaštva Srednjobosanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) broj T06 0 KTA 0026516 19 od 6. decembra 2019. godine, odlučeno je da se neće provoditi istraga protiv prijavljenih Provincije Bosna Srebrena Sarajevo, fra J.M., Franjevačkog samostana u Jajcu, fra V.M., fra Z.M., fra N.P., fra J.A., fra A.Š., B.P. i T.Š. zbog krivičnog djela Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. Krivičnog zakona Federacije BiH, jer ne postoje osnovi sumnje da su prijavljeni počinili krivično djelo.
3. U obrazloženju naredbe Kantonalnog tužilaštva od 6. decembra 2019. godine navedeno je da prijavljeni nisu službene ili odgovorne osobe u Federaciji niti su odgovorne osobe u privrednom društvu ili u drugoj pravnoj osobi koju je s obzirom na njenu dužnost ili na osnovu posebne ovlasti povjeren određen krug poslova koji se odnose na primjenu zakona ili propisa donijetih na osnovu zakona ili općeg akta privrednog društva ili druge pravne osobe u upravljanju i rukovanju imovinom ili se odnose na rukovođenje proizvodnjom ili nekom drugom privrednom djelatnošću ili nadzor nad njima. Kantonalno tužilaštvo je navelo da navodi apelanta da su ga naprijed navedene osobe u 2006. godini na radnom mjestu nefizički, duševno uznemiravali, degradirali, ponižavali (na način što su ga ogovarali da je psihopata, neradnik, iz loše obitelji, da je nepoželjan na radnom mjestu, da će ga lišiti svih prava i službi i protjerati iz Jajca i BiH) nisu potkrijepljeni nikakvim dokazima. Navodi apelanta da je kao posljedica prednjih radnji prijavljenih dobio neosnovane kazne od provincijala fra J.M. i biskupa F.K. koji su mu oduzeli sva ljudska, redovnička i svećenička prava takođe nisu potkrijepljeni nikakvim dokazima. Nadalje, iz naprijed navedenih činjenica i dokaza koje je apelant priložio uz svoju prijavu može se zaključiti da ne postoje osnovi sumnje da su prijavljeni počinili bilo koje krivično djelo propisano zakonom. Kantonalno tužilaštvo je navelo da ničim nisu potkrijepljeni ni navodi apelanta da ga od 2006. godine pa nadalje načelnik PU Jajce B.P. maltretira na način da je tražio od policije PU Jajce da ga prate i kažnjavaju za navodne prekršaje iz saobraćaja koje nije počinio, da je slao dopise Provincijalu i Biskupu protiv njega i njegove porodice, navodeći da njegov otac posjeduje lovačku pušku i da je zbog njega opasan za okolinu. Također, navodi apelanta da je B.P. sudjelovao u nezakonitom oduzimanju lovačke puške od njegovog oca i brata u saizvršilaštvu sa T.Š. koji je predstavnik L.D „Jastreb" iz Dobratića su kontradiktorni izvedenim dokazima (potvrdi Općine Dobratići od 16. maja 2011. godine kojom se potvrđuje da J.V. iz Dobratića može posjedovati lovačko oružje za čuvanje vlastitog zemljišta, stoke, voćnjaka i usjeva, te uvjerenju Policijske stanice Kneževo od 23. februara 2006. godine da J.V. ima kod te stanice registriranu lovačku pušku). Kantonalno tužilaštvo je navelo da slijedom navedenog ne postoji osnov sumnje da su B.P i T.Š. počinili bilo koje krivično djelo propisano zakonom.
4. Odlukom kolegija Kantonalnog tužilaštva Srednjobosanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) od 30. januara 2020. godine odbijena je kao neosnovana pritužba apelanta na naredbu o nesprovođenju istrage Kantonalnog tužilaštva od 6. decembra 2019. godine.
5. Postupajući po Zahtjevu apelanta za preispitivanje odluke kolegija Kantonalnog tužilaštva od 30. januara 2020. godine, Federalno tužilaštvo je osporenim obavještenjem od 8. juna 2020. godine obavijestilo apelanta da je izvršen uvid u spis Kantonalnoga tužilaštva, te da je utvrđeno da su donesene odluke od 6. decembra 2019. godine i 30. januara 2020. godine sadrže dovoljno valjanih razloga o svim važnim činjenicama i osnovama zbog kojih je i donesena, te da iznesene razloge i obrazloženje prihvata i ovo tužilaštvo. Federalno tužilaštvo je navelo i da su dostavljeni dokazi uz apelantovu krivičnu prijavu bili dovoljni za utvrđivanje odlučnih činjenica u konkretnom slučaju, te da i nije bilo neophodno preduzimanje i drugih radnji od strane postupajućeg tužioca u cilju donošenja pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu.
6. Obavještenjem Vrhovnog suda od 23. septembra 2020. godine apelant je obaviješten da ovaj sud nije nadležan da odlučuje o žalbama podnesenim protiv odluka Federalnog tužilaštva, niti protiv odluka bilo kojeg drugog tužilaštva, a o čemu je apelant već obaviješten dopisom ovog suda od 1. jula 2020. godine kada mu je vraćena njegova žalba sa prilozima.
Apelacioni navodi
7. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa 7 Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima uz Opšti okvirni sporazum za mir u BiH. Apelant navodi da su „svi tuženi organi u predmetnom postupku postupali isključivo stranački, a tužena lica i vezama koje imaju u strukturama vlasti“.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
1) Dopustivost ratione materiae
9. U odnosu na Obavijest Federalnog tužilaštava od 8. juna 2020. godine, Ustavni sud, prije svega, treba dati odgovor na pitanje da li su u konkretnom slučaju primjenjive garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud ukazuje da se postavlja pitanje uživa li apelant u ovom slučaju zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji priznaju pravo svakom pojedincu na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega.
10. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na "osnovanost krivične optužbe" protiv trećeg lica, u kojem se apelant pojavljuje u ulozi podnosioca krivične prijave. Ustavni sud ukazuje da u krivičnim postupcima član 6. Evropske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se "utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe". Naime, samo se takva osoba može smatrati "žrtvom" u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv druge osobe, prevazilazilo bi jezičke okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP 19/02 od 17. marta 2004. godine i AP-2641/17 od 7. septembra 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Iz navedenog proizlazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica i da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretni slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Nadalje, u odnosu na osporenu Obavijest Vrhovnog suda od 23. septembra 2020. godine, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (npr. vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 1386/14 od 15. februara 2017. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da je osporena odluka donesena u postupku u kojem je sud obavijestio apelanta da nije nadležan da odlučuje o žalbama podnesenim protiv odluka Federalnog tužilaštva, niti protiv odluka bilo kojeg drugog tužilaštva, tj. u kojem je odlučeno samo o procesnoj dopustivosti žalbe apelanta protiv odluke Federalnog tužilaštva. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom u tom dijelu nije odlučivao o «građanskim pravima i obavezama» apelanta u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnim postupcima nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Konačno, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnim postupcima nije odlučivalo ni o apelantovom pravu na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
5. Evropske konvencije, pravu na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravu na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kao i pravu iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa 7 Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima uz Opšti okvirni sporazum za mir u BiH, slijedom čega su i navodi apelanta o kršenju ovih prava ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
2) Dopustivost prima facie (u odnosu na navode o povredi prava na zabranu mučenja, nehumanog i ponižavajućeg tretmana)
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani i u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi naveo da član 3. Evropske konvencije štiti neke od najosnovnijih vrijednosti demokratskog društva. To je jedno od "apsolutnih prava" Evropske konvencije od čijeg poštivanja države nikada ne mogu odstupati, čak ni u vrijeme rata. U pogledu procesnih jamstava državi koje nameće član 3. Evropske konvencije, zabrana mučenja i nehumanog postupanja nameće državi obavezu da djelotvorno istraži sve tvrdnje o takvom postupanju i da, prema potrebi, krivično goni navodne počinioce. Ova odgovornost je dio pozitivnih obaveza države prema Evropskoj konvenciji, odnosno obaveze državnih vlasti da preduzmu korake ili mjere da zaštite prava pojedinaca prema Evropskoj konvenciji. Osnova za takvo nametanje može se naći u članu 1. Evropske konvencije, kojim se od visokih strana ugovornica zahtijeva da svakom u svojoj nadležnosti jamče prava i slobode određene u Evropskoj konvenciji. Pozitivne obaveze se, takođe, zasnivaju na principu da prava prema Evropskoj konvenciji moraju biti praktična i djelotvorna, a ne teoretska i iluzorna. Evropski sud za ljudska prava je u mnogim slučajevima utvrdio procesnu povredu člana 3. Evropske konvencije iako nije bilo moguće dokazati da je, zaista, došlo do lošeg postupanja (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Kmetty protiv Mađarske, od 16. decembra 2003. godine, st. 38-43).
16. Dovodeći sve navedeno u kontekst predmetne apelacije, Ustavni sud zapaža da je Kantonalno tužilaštvo postupilo po prijavi apelanta te provelo postupak nakon kojeg je donijelo odluke o nesprovođenju istrage, za šta je dalo svoje obrazloženje. Ustavni sud primjećuje i da je Ured glavnog tužioca Kantonalnog tužilaštva ispitao pritužbe apelanta, ali je zaključio da isti ne dovode u sumnju tužilačku odluku o nesprovođenju istrage, što je takođe obrazloženo. Nadalje, Federalno tužilaštvo je postupajući po pritužbi apelanta također provelo postupak, ispitalo pritužbe apelanta, te je utvrđeno da su donesene odluke pravilne i zakonite. Ustavni sud iz dokumentacije priložene uz apelaciju zaključuje da je odluka o nesprovođenju istrage, bez obzira na nezadovoljstvo apelanta, rezultat utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene rezultata provedenih dokaza za koje je dato obrazloženje, a koje se ne doima proizvoljno ili arbitrarno. Stoga, iako postoji nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama, Ustavni sud nalazi da obrazloženja pobijanih odluka sadrže jasne i dovoljne razloge zbog čega su donesene osporene odluke, a apelant ni navodima u apelaciji (isto kao ni u pritužbi) nije uspio da dokaže da je odluka proizvoljna, suprotna važećim propisima, kao i da je došlo do propusta koji upućuju na povredu prava na koje se apelant poziva. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji u ovom dijelu pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i član (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević