Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3838/20 (A.D.)
Odluka donesena 22. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Pritvor
- Apelacija preuranjena
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3838/20
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3838/20, rješavajući apelaciju A. D., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka l), članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. prosinca 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija A. D. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 017415 20 Kž 2 od 8. listopada 2020. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 017415 20 kv 22 od 22. rujna 2020.
godine u odnosu na pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. D. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 017415 20 Kž 2 od 8. listopada 2020. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 017415 20 kv 22 od 22. rujna 2020.
godine u odnosu na navode o kršenju prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant A. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured „Jurišić & Ćulanić“ iz Mostara, podnio je 23. listopada 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 017415 20 Kž 2 od 8. listopada 2020. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 017415 20 kv 22 od 22. rujna 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva Mostar (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 16. studenog 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sudionici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 24. do 26. studenog 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 07 0 K 017415 20 Kv 22 od 22. rujna 2020. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda, apelantu je kao jednom od osumnjičenih (ukupno pet osumnjičenih) produljen pritvor u trajanju od dva mjeseca počevši od 27. kolovoza 2020. godine na temelju članka 146. stavak 1. točka c) Zakona o kaznenom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) zbog utemeljene sumnje da je počinio kazneno djelo organiziranog kriminala iz članka
342. Kaznenog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u svezi sa kaznenim djelom neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz članka 238. KZFBiH. U obrazloženju rješenja je navedeno da su cijenjeni dokazi Tužiteljstva (pobrojani na str. od 3. do 9. rješenja) i navodi iz prijedloga za produljenje pritvora u kojem Tužiteljstvo tvrdi da su osumnjičeni, među kojima i apelant, djelovali u sastavu skupine, da je apelant organizator skupine, te da je sam i sa članovima skupine od veljače do srpnja 2020. godine na području Hercegovačko-neretvanskog kantona organizirao skupinu za počinjenje kaznenih djela s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi, pri čemu je nabavljao veće količine opojne droge heroin koju je dalje distribuirao i prodavao članovima skupine.
6. Produljenje pritvora je zatraženo zbog postojanja razloga iz članka 146. stavak 1. točke b) i
c) ZKPFBiH, koje je apelantova obrana u potpunosti negirala tvrdnjom da se ne radi o organiziranom kriminalu, niti da postoje dokazi u odnosu na predložene razloge za pritvor.
7. U pravcu postojanja utemeljene sumnje da je apelant s ostalim osumnjičenim počinio kaznena djela za koja se sumnjiči, Kantonalni sud je naveo dokaze iz kojih proizlazi utemeljena sumnja, i to: presretnute razgovore i komunikaciju između članova skupine koji su urađeni zakonito (po naredbama suda); da je prodaja i predaja opojne droge dogovarana šifriranim porukama (na str. 26., 39. i 41. obrazloženja interpretiran sadržaj telefonskih razgovora i šifriranih poruka); iskaz D. G. koji je u prisustvu branitelja dao službenim osobama FUP-a i iskazi ostalih svjedoka koji su svoje iskaze na okolnost kupovine i prodaje droge dali u FUP-u, te informacije MUPRS – Uprave za organizirani i teški kriminalitet od 6. kolovoza 2020. godine. Iz izvedenih dokaza Kantonalni sud je utvrdio da su svi osumnjičeni, među kojima i apelant, bili u svakodnevnoj komunikaciji, a sve radi kupovine, prodaje i preprodaje opojne droge, pri čemu je apelant organizator skupine jer je svaki od članova skupine s njim obavljao komunikaciju. Neutemeljenim je ocijenjen prigovor obrane da nije riječ o postojanju organizirane skupine i da je svaki od osumnjičenih, među kojima i apelant, radio za sebe. Nasuprot tome, Kantonalni sud je, imajući u vidu sve izvedene dokaze u pravcu postojanja utemeljene sumnje za svakog osumnjičenog pojedinačno, te dovodeći ih u međusobnu vezu, zaključio da svi osumnjičeni, među kojima i apelant, djeluju u okviru skupine na čijem je čelu apelant jer od njega i drugih članova skupine nabavljaju drogu radi daljnje prodaje, da svaki od njih samostalno nalazi kupce i prodajom ostvaruje svoj profit, što ne čini upitnim njihovu svijest o pripadnosti i vezanosti za skupinu, posebno apelanta kao šefa.
8. U pogledu posebnih razloga za pritvor, Kantonalni sud je, imajući u vidu prijedlog Tužiteljstva da se apelantu pritvor produlji na temelju točaka b) i c) stavka 1. članka 146. ZKPFBiH, ocijenio da je prijedlog utemeljen prema točki c), a neutemeljen prema točki b). U pravcu neutemeljenosti prijedloga za produljenje pritvora (točka b.) navedeno je da Tužiteljstvo nije konkretno obrazložilo na koje svjedoke bi mogao biti izvršen utjecaj, niti su obrazloženi razlozi zbog čega pojedini svjedoci nisu saslušani, iako istraga traje više mjeseci, a niti su navedene naročite okolnosti koje bi opravdale bojazan da bi apelant utjecao na neke od svjedoka ili uništio dokaze. U tom pravcu je zaključeno da je prijedlog Tužiteljstva nekonkretiziran i neodređen, pa kao takav nije mogao biti usvojen.
9. S druge strane je u pogledu točke c) iste zakonske odredbe, koja je ocijenjena utemeljenom, istaknuto sljedeće: da je apelant višestruko osuđivan za razna kaznena djela (na str. 51. i 52. obrazloženja navedene presude protiv apelanta) od kojih je većina (osim dvije presude) trebala biti brisana iz kaznene evidencije; da ranija osuđivanost nije jedini razlog za produljenja pritvora po navedenoj osnovi; da su svi osumnjičeni, pa i apelant, kod počinjenja kaznenih djela za koja se sumnjiče iskazali agresivnost, drskost, odlučnost i upornost jer na to ukazuje kontinuitet i brojnost kaznenopravnih radnji u vrijeme trajanja pandemije izazvane koronavirusom, pa čak i u vrijeme trajanja policijskog sata. Pri tome je sud imao u vidu da je apelant protupravnu imovinsku korist ostvarivao u vidu zanimanja, te je zaključeno da je riječ o osobi sklonoj vršenju kaznenih djela. Sve navedeno, prema mišljenju Kantonalnog suda, ukazuje na postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi svaki od osumnjičenih, među kojima i apelant, mogao ponoviti kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Također je razmotrena mogućnost izricanja blažih mjera, te u tom pravcu zaključeno da se mjerama zabrane ne bi mogla ostvariti svrha neometanog vođenja kaznenog postupka.
10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 07 0 K 017415 20 Kž 2 od 8. listopada 2020. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Kantonalnog suda od 22. rujna 2020. godine. Nakon ispitivanja apelantovih žalbenih navoda kojima je ukazano na bitne povrede kaznenog postupka i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te ispitivanja pobijanog rješenja po službenoj dužnosti u smislu čl. 321. i 338. ZKPFBiH, Vrhovni sud je ocijenio da je žalba neutemeljena, te je u nastavku naveo razloge za takav stav.
11. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantovom žalbom ukazano na nedostatak posebnog pritvorskog razloga iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH jer u rješenju nisu individualizirani razlozi za produljenje pritvora, te da je izostao zaključak u pogledu naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi mogao ponoviti kazneno djelo. Vrhovni sud je, obrazlažući neutemeljenost ovog prigovora, ukazao da je prvostupanjski sud u dovoljnoj mjeri individualizirao posebne pritvorske razloge za svakog osumnjičenog, pa tako i za apelanta, između ostalog raniju osuđivanost i ranije presude koje je uzeo u obzir (dvije) jer je većina presuda trebala biti brisana iz kaznene evidencije, dok je okolnosti koje su zajedničke za sve osumnjičene (u svezi s načinom izvršenja kaznenih djela) cijenio za sve osumnjičene zajedno, dakle i apelanta. Postojanje iteracijske opasnosti je, prema ocjeni Vrhovnog suda, jasno navedeno za svakog osumnjičenog među kojima je i apelant (str. 54. i 55. pobijanog rješenja), te su navedeni jasni i određeni razlozi za zaključak o postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja kaznenog djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. U svezi s tim, Kantonalni sud je, prema mišljenju Vrhovnog suda, imao u vidu iskazanu drskost, odlučnost i upornost, kontinuitet i brojnost kaznenopravnih radnji za koje se apelant sumnjiči, kao i dulje razdoblje u kojem je, kako se utemeljeno sumnjiči, činio predmetna kaznena djela. Stoga je, prema ocjeni Vrhovnog suda, neutemeljen žalbeni prigovor o bitnoj povredi postupka i pozivanje na praksu odluka Ustavnog suda BiH jer se ne radi o identičnim pravnim i činjeničnim situacijama. 12. U pogledu neutemeljenosti žalbene tvrdnje kojom je pobijan zaključak prvostupanjskog suda da apelant čini kaznena djela zbog stjecanja protupravne imovinske koristi i da takvim načinom života, u vidu zanimanja, ostvaruje prihode za svoje potrebe, kao i zaključak da postoji „čvrsta opredijeljenost osumnjičenika kriminalnom životu“, Vrhovni sud je istaknuo da takvi žalbeni prigovori nisu doveli u pitanje pravilnost pobijanog rješenja. U svezi s tim je ocijenjeno da naprijed navedeni zaključci u pobijanom rješenju nisu primjereni konkretnoj fazi postupka u kojoj se samo utvrđuje postojanje utemeljene sumnje o učinjenju kaznenih djela, ali da su drugi razlozi koje je prvostupanjski sud imao u vidu i koje je cijenio sasvim dovoljni za zaključak o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH. Naime, prema razlozima danim u obrazloženju pobijanog rješenja, prvostupanjski sud je svoj zaključak o postojanju iteracijske opasnosti u odnosu na apelanta primarno utemeljio na okolnostima koje se tiču načina izvršenja kaznenih djela koja mu se stavljaju na teret. Tako je cijenjena drskost, odlučnost i upornost u izvršenju kaznenih djela, zatim kontinuitet, vremensko razdoblje (od veljače do srpnja 2020. godine) u kojem su radnje poduzimane, kao i brojnost kaznenopravnih radnji koje se apelantu stavljaju na teret, a koje su utvrđene na razini utemeljene sumnje. Te okolnosti je prvostupanjski sud imao u vidu i pri ocjeni apelantove ličnosti izvodeći pravilan zaključak da te okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant u slučaju puštanja na slobodu mogao ponoviti kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. Stoga, iako su žalbeni navodi djelomično opravdani u smislu kvalifikacije o apelantovom kriminalnom životu, koje je prvostupanjski sud neprimjereno konkretnoj fazi postupka imao u vidu, Vrhovni sud je ocijenio da je Kantonalni sud, osim tih, imao u vidu i druge i dovoljne razloge koji su naprijed navedeni, na kojima je utemeljen zaključak o postojanju iteracijske opasnosti, te pravilnost pobijanog rješenja navodima žalbe nije dovedena u pitanje.
13. Najzad, neutemeljenim su ocijenjeni i žalbeni navodi da prvostupanjski sud nije na odgovarajući način razmotrio mogućnost da se umjesto pritvora odrede mjere zabrane iz članka
140. ZKPFBiH. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je, prema ocjeni Vrhovnog suda, u obrazloženju naveo da se mjerama zabrane propisanim u čl. 140. i 140a. ZKPFBiH u konkretnom slučaju ne bi mogla postići ista svrha koja se postiže pritvorom iz osnove predviđene u članku 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH. Prvostupanjski sud je izveo pravilan zaključak da se u konkretnom slučaju izricanjem neke od mjera zabrane ne bi mogla otkloniti opasnost od počinjenja novog kaznenog djela, koja svrha se postiže mjerom pritvora u konkretnom slučaju.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da su mu pobijanim rješenjima povrijeđena prava iz čl. II/3.(d) i (e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 6. Europske konvencije.
15. Obrazlažući povredu navedenih prava, apelant je istaknuo da su redovni sudovi u pobijanim rješenjima proizvoljno primijenili odredbe ZKPFBiH, da je prvostupanjski sud zaključak o postojanju naročitih okolnosti u smislu članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH utemeljio, između ostalog, na pogrešno utvrđenim činjenicama koje se tiču njegove ranije osuđivanosti, na što je ukazano žalbom koju je drugostupanjski sud djelomično ocijenio opravdanom, ali je u konačnici zaključio da pravilnost prvostupanjskog rješenja nije dovedena u sumnju. U svezi s tim, u apelaciji se ponavljaju razlozi koje je prvostupanjski sud imao u vidu prilikom produljenja pritvora, koje je prihvatio drugostupanjski sud, a koje apelant smatra nedovoljnim, neindividualiziranim i nekonkretiziranim jer nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama. Smatra da je prvostupanjski sud morao naročite okolnosti obrazložiti i konkretno potkrijepiti na jasan način, a ne, kako je postupljeno, naglašavanjem da su kaznena djela počinjena u vrijeme pandemije izazvane koronavirusom i u vrijeme policijskog sata, cijeneći ih zajednički za sve osumnjičene. Osim toga, smatra da nije bilo osnove za zaključak da kaznena djela čini u vidu zanimanja s ciljem stjecanja protupravne imovinske koristi, kao ni za zaključak da je orijentiran kriminalnom načinu života. Iz navedenog, prema navodima apelacije, proizlazi da je zaključak o postojanju iteracijske opasnosti isključivo utemeljen na okolnostima koje se tiču načina izvršenja kaznenih djela, i to drskost, odlučnost i upornost, što je, kako smatra, bez konkretizacije nedovoljno za produljenje mjere pritvora. Isti pogrešan zaključak je zauzeo i drugostupanjski sud, pri čemu je naglasio da je neutemeljeno pozivanje na sudsku praksu Vrhovnog suda i Ustavnog suda iz razloga što se ne radi o identičnim činjeničnim i pravnim situacijama, ne obrazloživši takav stav. Smatra da sudovi nisu naveli objektivne i konkretne okolnosti, kao ni konkretne i argumentirane radnje i postupke da je izravno ili neizravno pokušao nastaviti sa činjenjem kaznenih djela, pa smatra da mu je povrijeđeno pravo na osobnu slobodu i sigurnost i pravično suđenje, te je predloženo da se apelacija usvoji. b)Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud smatra da je apelacija neutemeljena i da je pritvor apelantu produljen zakonito. Apelacijski navodi su identični žalbenim prigovorima koji su već cijenjeni u redovnom sudskom postupku iz kojeg je proizašlo pobijano rješenje u kojem su navedeni jasni razlozi o nužnosti mjere pritvora. Pri tome su, suprotno apelacijskim tvrdnjama, za svakog osumnjičenog, među kojima je i apelant, cijenjene okolnosti koje objektivno egzistiraju za više osumnjičenih, što ne znači da razlozi nisu individualizirani u onom smislu na koji ukazuje praksa iz odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.
17. Kantonalni sud smatra da je apelacija neutemeljena jer je zaključak o postojanju iteracijske opasnosti utemeljen na okolnostima koji se tiču načina izvršenja kaznenih djela za koja se apelant sumnjiči. Sve okolnosti koje su u rješenju pobrojane su cijenjene u svojoj ukupnosti, iz čega je proistekao zaključak da predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant u slučaju puštanja na slobodu mogao ponoviti kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna.
18. Tužiteljstvo smatra da su pobijana rješenja pravilna i zakonita, te je predloženo da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
19. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 – ispravak, 21/04 – ispravak, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi Članak 238.
Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga 1) Tko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet tvari ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(2) Tko organizira grupu ljudi u cilju počinjenja kaznenog djela iz stavka 1.
ovoga članka, ili tko postane pripadnikom takve organizirane grupe ljudi, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
(…) Članak 342.
Organizirani kriminal (1) Tko počini kazneno djelo propisano zakonom u Federaciji kao pripadnik skupine za organizirani kriminal, ako za pojedino kazneno djelo nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.
(2) Tko kao pripadnik skupine za organizirani kriminal počini kazneno djelo propisano zakonom u Federaciji za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino kazneno djelo nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
(3) Tko organizira ili bilo kako upravlja skupinom za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem počini ili pokuša kazneno djelo propisano zakonom u Federaciji, ako za pojedino kazneno djelo nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom.
(…)
20. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravak, 56/03 – ispravak, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 146. stavak (1) točka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor joj se može odrediti:
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo ili će dovršiti pokušano kazneno djelo ili će učiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta se kaznena djela može izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna, [...] VI.Dopustivost
21. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
U odnosu na pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije
23. U svezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stanovište da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u tijeku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), pitanje je li poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na temelju postupka u cjelini. S obzirom na složenost kaznenog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi je li kazneni postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Europski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, točka 18., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
24. U svezi s tim, Ustavni sud napominje da pobijano rješenje Vrhovnog suda o produljenju pritvora apelantu ne predstavlja utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta, već je u pitanju procesno rješenje doneseno u postupku po prijedlogu Tužiteljstva za produljenje mjere pritvora, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se s aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodno stanovište, u toj fazi postupka može utvrđivati je li kazneni postupak bio pravičan u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
U odnosu na pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5.
Europske konvencije
25. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 07 0 K 017415 20 Kž 2 od 8. listopada 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijano rješenje apelant je primio 19. listopada 2020. godine, a apelacija je podnesena 23. listopada 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant smatra da mu je pobijanim rješenjima povrijeđeno pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije.
Pravo na slobodu i sigurnost osobe Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
d) Prava na slobodu i sigurnost osobe;
Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i sukladno postupku propisanom zakonom:
(…) c. u slučaju zakonitog uhićenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila kazneno djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje kaznenog djela ili bjekstvo nakon počinjenja kaznenog djela;
3. Svatko tko je uhićen ili pritvoren sukladno odredbama iz stavka 1. točka c) ovog članka izvodi se bez odgađanja pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
28. Apelant, u biti, tvrdi da su u obrazloženjima pobijanih rješenja izostali razlozi za produljenje mjere pritvora, pri čemu pobija postojanje posebnog pritvorskog razloga iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH. Smatra da prigovori navedeni u apelaciji pokreću pitanje kršenja članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije.
29. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na osobnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da članak 5. Europske konvencije garantira da nitko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno, u konkretnom slučaju, ZKPFBiH kao nacionalnog prava, koje mora biti usklađeno sa standardima Europske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u razdoblju prije podizanja optužnice za osumnjičenog ne smije pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „utemeljena sumnja“ da je osoba počinila kazneno djelo, te, načelno, samo radi osiguranja njezine prisutnosti i uspješnog vođenja kaznenog postupka. Stoga, ZKPFBiH za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, dakle „utemeljene sumnje“ da je osoba počinila kazneno djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članku 146. stavak 1. točke a), b), c) i d).
30. Ustavni sud podsjeća da je postojanje utemeljene sumnje da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produljenje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi Europski sud za ljudska prava – u daljnjem tekstu: Europski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. srpnja 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stavak 63.). Stoga je najprije potrebno utvrditi: nastavljaju li druge osnove na kojim se temelji sudska odluka opravdavati lišavanje slobode, te kada su takve osnove „relevantne“ i „dovoljne“, jesu li javne vlasti iskazale „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi Europski sud, između ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stavak 140., 22. svibnja 2012. godine).
31. Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produljenje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da unatoč presumpciji nevinosti preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca (vidi Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. srpnja 2016. godine, stavak 90.). Obveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u svezi s tim da razloge i obrazloženja (vidi Europski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. lipnja 2009. godine, stavak 179.). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnovu za kontinuirani pritvor postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi Europski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stavak 84. in fine, 26. srpnja 2001.).
32. Dovodeći u svezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje na to da je, u smislu odredaba članka 146. stavak 1. ZKPFBiH, opći uvjet za određivanje pritvora postojanje utemeljene sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ne pobija zaključak o postojanju utemeljene sumnje kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora u skladu sa člankom 146. stavak 1. ZKPFBiH, tako da se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem. Međutim, apelant tvrdi da je proizvoljan zaključak Vrhovnog suda i Kantonalnog suda da su i dalje ispunjeni uvjeti za produljenje pritvora propisani člankom 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH i da je zapravo ta okolnost (bojazan od ponavljanja kaznenog djela) utemeljena na dokazima Tužiteljstva koji nisu konkretizirani, niti su individualizirani u odnosu na apelanta.
33. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja kaznena djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerojatna, a mjera odgovaraju ća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotične osobe (vidi Europski sud, Clooth protiv Belgije, 12. prosinca 1991., stavak 40., serija A, broj 225. i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stavak 71., 29. listopada 2009.).
34. Nadalje, određivanje, odnosno produljenje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršću osnovu kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, neovisno o pretpostavci nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, između ostalih, Europski sud, I. A. protiv Francuske, 23. rujna 1998., stavak 102., Izvješća 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stavak 102., 31. svibnja 2011. godine).
35. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je odbio apelantovu žalbu protiv rješenja o produljenju pritvora i prijedlog da se apelantu u zamjenu za pritvor odrede mjere zabrane ili da se predmet vrati na ponovni postupak, cijeneći da Kantonalni sud izrečenom mjerom produljenja pritvora prema apelantu nije počinio bitne povrede postupka. U tom kontekstu je Vrhovni sud podsjetio na obrazloženje prvostupanjskog rješenja (str. 54. i 55.) iz kojeg, prema ocjeni tog suda, proizlaze određeni, jasni i dovoljni razlozi za zaključak da kod apelanta i dalje egzistira posebni uvjet za pritvor iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH, dakle opasnost od ponavljanja kaznenog djela. U svezi s tim, Vrhovni sud je u okviru žalbenih razloga i po službenoj dužnosti ukazao da je prvostupanjski sud u dovoljnoj mjeri individualizirao posebne pritvorske razloge za svakog osumnjičenog, pa i za apelanta. U tom kontekstu, Vrhovni sud je prvo ispitao objektivni uvjet koji se tiče zaprijećene kazne (tri godine ili teža kazna) cijeneći da je Kantonalni sud u tom segmentu naveo jasne i argumentirane razloge. Naročite okolnosti u smislu standarda navedenih u prethodnim točkama (od 29. do 31.) Vrhovni sud je ocijenio u smislu konkretnih, specifičnih okolnosti kod apelanta i u tom pravcu je, cijeneći neutemeljenost žalbenih tvrdnji da prvostupanjski sud nije konkretizirao naročite okolnosti, podsjetio na obrazloženje i razloge koji su u rješenju navedeni, uz zaključke do kojih je Kantonalni sud došao temeljem izvedenih dokaza. U tom pravcu je Vrhovni sud ponovio dokaze koje je prvostupanjski sud imao u vidu, a tiču se načina izvršenja djela, odnosno apelantove ranije osuđivanosti, drskosti, odlučnosti i upornosti, kontinuiteta i brojnosti kaznenopravnih radnji za koje se apelant sumnjiči u duljem razdoblju. U pogledu neutemeljenosti žalbene tvrdnje kojom je pobijan zaključak da apelant čini kaznena djela zbog stjecanja protupravne imovinske koristi, kao i zaključak da postoji „čvrsta opredijeljenost osumnjičenika kriminalnom životu“, Vrhovni sud je istaknuo da takvi zaključci u pobijanom rješenju nisu primjereni konkretnoj fazi postupka u kojoj se samo utvrđuje postojanje utemeljene sumnje o učinjenju kaznenih djela, ali da su drugi razlozi koji se tiču načina izvršenja djela za koja se apelant sumnjiči (ranija osuđivanost, drskost, agresivnost, brojnost i kontinuitet radnji) sasvim dovoljni za zaključak o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH. U svezi s tim je, prema ocjeni Vrhovnog suda, prvostupanjski sud izveo pravilan zaključak da te okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant u slučaju puštanja na slobodu mogao ponoviti kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna, te je dano jasno obrazloženje zbog čega činjenična i pravna osnova predmetnog slučaja nije identična praksi Vrhovnog suda i Ustavnog suda na koju je žalbom ukazano.
36. Ustavni sud smatra, imajući u vidu naprijed navedeno, da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti mjere produljenja pritvora imali u vidu s jedne strane značaj temeljnog prava na slobodu i sigurnost i s druge strane naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (vidi već citirana odluka Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. lipnja 2009. godine, stavak 179.) i ocijenjene u svezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene), koje u sveukupnosti opravdavaju bojazan da bi apelant u slučaju puštanja na slobodu mogao ponoviti kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom smislu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentirane razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, neovisno o pretpostavci nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi već citirana odluka I. A. protiv Francuske, 23. rujna 1998., stavak 102., Izvješća 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stavak 102., 31. svibnja 2011. godine). U tom kontekstu je također preispitana mogućnost izricanja blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora, te navedeni potpuni i određeni razlozi zbog kojih je zaključeno da neke od blažih mjera nisu primjenjive niti svrsishodne u konkretnom slučaju, te da svestranom analizom svih okolnosti i dalje egzistiraju objektivni razlozi i bojazan da bi apelant za slučaj da bude pušten na slobodu mogao ponoviti kazneno djelo.
37. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je pobijanim rješenjem povrijeđeno pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije kada su redovni sudovi, odlučujući povodom produljenja pritvora i prijedloga za njegovo ukidanje, utvrdili da i dalje postoje naročite okolnosti koje ukazuju na postojanje opravdane bojazni da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti kaznena djela za koja se utemeljeno sumnjiči, uz razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, neovisno o pretpostavci nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu i sigurnost ličnosti.
39. Na temelju članka 18. stavak (3) točka l) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević